Pošalji dalje

Proces mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja

Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja koja je, nakon uspješnih vojnih operacija, mirnim putem završila Domovinski rat, odnosno reintegrirala okupirano područje u svoj sastav. Kako se nitko nije sustavno bavio mirnom reintegracijom, autoricu dr. sc. Anu Holjevac Tuković to je ponukalo na istraživanje pa je krajem prošle godine svoj prošireni doktorat te saznanja vezana uz spomenutu temu objavila u knjizi Proces mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja...

Mirna reintegracija Hrvatskog Podunavlja nakon Domovinskog rata još je uvijek nedovoljno istražena i dokumentirana stoga je važan doprinos toj temi objavljivanje knjige dr. sc. Ane Holjevac Tuković koja je za Hrvatski vojnik predstavila svoj rad. Knjiga Proces mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja objavljena je krajem prošle godine u izdanju nakladničke kuće Despot Infinitus u suradnji s Hrvatskim memorijalno-dokumentacijskim centrom Domovinskog rata.
"Knjiga je moj prošireni doktorat koji sam obranila 2012. godine, a nakon toga upotpunjen je te tiskan kao knjiga u studenom prošle godine," objašnjava Ana Holjevac Tuković, arhivistica i povjesničarka koja je devet godina radila u Hrvatskom državnom arhivu, a s osnivanjem Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata 2006. u njemu počinje raditi na selekciji i digitalizaciji arhivskog gradiva. Danas je voditeljica Znanstveno-istraživačkog odjela Domovinskog rata u Centru. "S početkom svojeg djelovanja Centar je od Muzeja u Iloku preuzeo velik dio hemerotečnog gradiva, odnosno gradiva koje se odnosi na tisak, a dio se odnosio i na 'Vukovarske novine', hrvatsko, ali i srpsko izdanje koje je izlazilo od 1992. do 1998. u nakladi Srpskog informativnog centra.
Kako se nitko nije sustavno bavio mirnom reintegracijom, autorici se to učinilo zanimljivom temom za istraživanje, a i sam proces digitalizacije novina potaknuo je njezinu zainteresiranost. Autorica u uvodu daje osvrt na dotadašnja historiografska istraživanja, određuje geografski pojam Hrvatskog Podunavlja te ukratko daje prikaz oružane pobune Srba od 1990. do 1991. godine.

"Bitno je naglasiti da šira javnost pojam mirne reintegracije uglavnom percipira kroz potpisivanje Erdutskog sporazuma u studenom 1995. i završetak procesa u siječnju 1998. No, u knjizi sam htjela dati pregled svih mirovnih pregovora hrvatske Vlade i predstavnika međunarodne zajednice s vodstvom pobunjenih Srba u Hrvatskoj, koji su vođeni da bi se postigao dogovor o mirnoj reintegraciji okupiranog hrvatskog teritorija u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske, u razdoblju od 1991. do vojno-redarstvenih operacija Bljesak i Oluja 1995., ali nisu uspjeli. Glavna prepreka mirnoj reintegraciji okupiranog hrvatskog teritorija bila je isključivost vodstva pobunjenih Srba u Hrvatskoj, odnosno njihovo odbijanje svake mirovne inicijative o reintegraciji 'Republike Srpske Krajine'. Tu naglašavam da tek nakon operacija Bljesak i Oluja pobunjeni Srbi pristaju na proces mirne reintegracije," objašnjava autorica Holjevac Tuković. "Dakle," nastavlja, "postavlja se pitanje je li političko vodstvo pobunjenih Srba sazrelo i došlo do ideje da se želi reintegrirati u sastav RH ili je nakon operacija bilo na to prisiljeno."
"Usudit ću se reći da odgovor na to pitanje i danas regulira odnose na navedenom prostoru," ističe autorica. U knjizi se također daje prikaz pokušaja reintegracije okupiranih područja, zatim Daytonskog sporazuma i potpisivanja Erdutskog sporazuma, a nakon toga i sam tijek mirne reintegracije, kad je UN u siječnju 1996. donio Rezoluciju o uspostavi Prijelazne uprave UN-a za istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem (UNTAES).
"U knjizi opisujem poteškoće s kojima se susrela hrvatska Vlada i Prijelazna uprava UN-a. To su prije svega bili zahtjevi srpskog stanovništva za autonomiju, koje se pozivalo na plan Z-4, a koje je vodstvo pobunjenih Srba odbilo 1995. Kao pretpostavku za uspješno provođenje mirne reintegracije bilo je nužno provesti demilitarizaciju područja na kojem se nalazio 11. korpus Srpske vojske Krajine s oko 12 000 do 15 000 vojnika," opisuje Holjevac Tuković. Ističe da je u procesu mirovne misije proveden otkup oružja od civilnog stanovništva, a široj je javnosti manje poznato da je Hrvatska za to platila 1,6 milijuna kuna.
Prema odredbi provođenja mirovne misije pod administrativnim nadzorom UN-a, na području Hrvatskog Podunavlja trebala je biti ustrojena višenacionalna policija. U travnju 1996. prva je skupina policajaca otišla u Budimpeštu gdje je započela obuka etnički izmiješanih policijskih snaga, što je ujedno bio prvi pokušaj programa u kojem su sudjelovali Hrvati i Srbi. Obuka u Budimpešti pripremala ih je za zajednički način rada, kao i za rad u etnički podijeljenim sredinama.
Uslijedila je i reintegracija javne uprave te privrednih poduzeća. Jedna je od teškoća bila i uspostava kontrole nad crpilištima Đeletovci, odnosno da se to područje, u to vrijeme dio Naftne industrije Krajine, ponovno vrati u sastav Ine. Naravno, to je značilo velike financijske izdatke jer su naftna postrojenja bila uništena ili dijelom prebačena na područje Srbije. Tu je također bio i prihvat zaposlenika Naftne industrije Krajine u Inu, a cijeli taj proces odvijao se i u drugim javnim poduzećima," objašnjava Ana Holjevac Tuković. Usporedno s tim tekla je i reintegracija školstva, priznavanje svjedodžbi i diploma, imenovanja ravnatelja sukladno reciprocitetu nacionalnog sastava, a bio je određen petogodišnji moratorij na predavanje povijesti koja se odnosi na bivšu Jugoslaviju i njezine konstitutivne republike kroz razdoblje od 1989. do 1997., uključujući i 1997. Potvrđeno je da manjine na području pod upravom UNATES-a imaju pravo na školovanje na svojem jeziku i pismu.

Uspješni završetak procesa mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja smatra se jednom od najuspješnijih misija UN-a.

Jedan je od glavnih preduvjeta povratka prognanika bilo razminiranje. Od početka provedbe razminiranja, od srpnja 1996. do rujna 1997., u Hrvatskom Podunavlju očišćeno je 8 364 183 četvornih metara od ukupno 760 milijuna četvornih metara teritorija koliko je trebalo očistiti u RH. Proces reintegracije podrazumijevao je pitanje povratka izbjeglica i prognanika, kao i onih koji su odlučili da ne žele biti u RH te im je isplaćena naknada za njihovu imovinu. Velik se broj srpskog stanovništva iz Srbije i BiH vratio u Hrvatsko Podunavlje, a oni koji su nakon operacije Oluja izbjegli u Podunavlje bili su vraćeni na područja u Hrvatskoj iz kojih su izbjegli.
Mirna reintegracija Hrvatskog Podunavlja utjecala je na početak normalizacije međudržavnih odnosa Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije (SRJ) na regionalnom planu, kao i na početak normalizacije hrvatsko-srpskih odnosa u Republici Hrvatskoj. Sporazum o normalizaciji odnosa između Hrvatske i SRJ potpisan je 23. kolovoza 1996. na osnovi uzajamnog priznanja i poštivanja teritorijalne cjelovitosti. Potpisivanjem Sporazuma o normalizaciji odnosa, Srbija je priznala međunarodne granice Hrvatske i, na neki način, javno se odrekla svojih teritorijalnih pretenzija prema Hrvatskoj. Može se reći da je to ujedno bila i snažna poruka Srbima u Hrvatskom Podunavlju da se okrenu Zagrebu i prihvate geopolitičku realnost.
Jedan od ključnih trenutaka u vraćanju legalne hrvatske vlasti u Hrvatsko Podunavlje bilo je održavanje lokalnih izbora za općinska i gradska vijeća, Skupštinu Osječko-baranjske i Skupštinu Vukovarsko-srijemske županije. Neposredno prije izbora srpsko se stanovništvo na tom području politički organiziralo i osnovalo SDSS čiji je predsjednik bio Vojislav Stanimirović. "Veliku je ulogu u inkorporiranju tog srpskog tijela u politički život imao i tadašnji zastupnik u Hrvatskom saboru Milorad Pupovac. Nakon izbora srpsko stanovništvo aktivno se uključilo u politički život Hrvatske, sudjelujući u njezinoj izvršnoj vlasti, a Zakon o općem oprostu to je omogućio i srpskim dužnosnicima iz vremena 'RSK'," dodaje Holjevac Tuković.
Hrvatska je u sjeni silnih zločina koji su se dogodili na ovom prostoru morala katkad raditi i bolne kompromise ne bi li proces reintegracije ipak bio uspješno završen. Jedan od njih svakako je i Zakon o općem oprostu koji je abolirao sudionike oružane pobune od kaznenog progona u Republici Hrvatskoj. Zakon o općem oprostu, nakon niza izmjena pod pritiskom međunarodne zajednice, donesen je u rujnu 1996. godine. Tim Zakonom Hrvatska je učinila bolan kompromis, no njim je dan politički i pravni okvir reintegraciji srpske manjine i omogućena je normalizacija međuetničkih odnosa na prostoru cijele Republike Hrvatske. Kao preduvjet za uspješan završetak procesa mirne reintegracije predsjednik Franjo Tuđman uspostavio je u listopadu 1997. Nacionalni odbor za ostvarivanje programa uspostave povjerenja, ubrzanog povratka i normalizacije života na ratom stradalim područjima Republike Hrvatske.
Završetak knjige slijedi završetak procesa mirne reintegracije 15. siječnja 1998. kad UNTAES vlast na području Hrvatskog Podunavlja predaje Vladi RH i time Hrvatska stupa na svoje međunarodno priznate granice. "Ono što sam u knjizi htjela naznačiti jest da se proces mirne reintegracije smatra jednom od najuspješnijih misija UN-a ako se gleda s međunarodne perspektive u tom razdoblju. No, istodobno se mora istaknuti koliko je Hrvatska morala dati da bi se proces uspješno proveo," navodi autorica koja u prvom redu misli na Zakon o općem oprostu i velika financijska izdavanja jer je hrvatska Vlada pritom izdvojila čak 1,7 milijardi dolara od čega je međunarodna zajednica dala dva posto. "Možemo reći da je Hrvatska možda jedna od rijetkih zemalja koja je, nakon uspješnih vojnih operacija, mirnim putem završila Domovinski rat odnosno reintegrirala okupirano područje u svoj sastav. Proces mirne reintegracije uspio je zahvaljujući diplomatskom radu hrvatske Vlade u okvirima međunarodnih institucija UN-a i Europske zajednice, dakle posredstvom UN-a, ali i dijelom lokalne srpske zajednice," zaključak je koji donosi autorica knjige.
Kao i većina istraživača, i Ana Holjevac Tuković susrela se s problemom jer joj je, uz novinsko gradivo koje se u povijesnoj znanosti smatra sekundarnim izvorom, bio potreban i primarni izvor pa je tražila dokumente Vlade RH za koje je dobila dozvolu za korištenje. Gradivo koje je pohranjeno u Hrvatskom državnom arhivu bilo joj je dano djelomično na korištenje, a dio gradiva pohranjen je i u zbirkama Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata. Autorica smatra da je pitanje slabe istraženosti teme vezano i uz pitanje ograničene dostupnosti arhivskog gradiva. "Da bih dobila uvid u dokumente, morala sam proći sigurnosnu provjeru prvog stupnja. No, u nekim slučajevima ni nakon sigurnosne provjere nisam dobila uvid u dokumente. Dio je klasificiran, a prema zakonskoj regulativi, nakon određenog vremena ti bi se dokumenti trebali pregledavati i potom deklasificirati."
Autorici je u radu kao izvor pomogla edicija u šest svezaka izdana prošle godine – Tuđmanov arhiv – korespondencija prvog hrvatskog predsjednika s međunarodnim čelnicima u kojoj se dobar dio gradiva odnosi na proces mirne reintegracije. Njezina je knjiga, kaže, namijenjena prije svega kolegama povjesničarima, ali i svakom koga zanima proces mirne reintegracije te također može poslužiti kao poticaj i smjernica za daljnja istraživanja. Autorica nastavlja promovirati svoj najnoviji rad te je za svibanj planirano predstavljanje knjige i u Vukovaru.

Petra Kostanjšak, Fotoarhiva HVGI-ja

Slični članci