Pošalji dalje

Pismo Vuka Draškovića predsjedniku Tuđmanu

U očekivanju reakcije i pomoći JNA, vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj nastavilo je početkom 1991. razmatrati opcije pripajanja hrvatskog teritorija Srbiji. Očigledno u kontaktu sa srbijanskim vodstvom, niti tjedan dana nakon Miloševićeva zahtjeva da JNA “pokrije ‘srpska’ područja u Hrvatskoj”, predsjednik SDS-a, istaknuti srpski intelektualac i akademik Jovan Rašković 29. je siječnja 1991. članstvu svoje stranke poručio da je ”nacionalni pokret srpskog naroda u Hrvatskoj pokret za nacionalnu ravnopravnost, građanska prava i demokratsku rezidualnu i saveznu Jugoslaviju, ali da kao neke druge mogućnosti, koje će postati aktuelne za, najkasnije, nekoliko mjeseci, ostaju: samostalna Srbija, srpska država Krajina kao dio ili autonomna pokrajina Srbije ili, konačno etnička Srbija koju mogu zvati zastarjelom krilaticom ili podvaljivačkim imenom velike Srbije.” (”Poziv na sjednicu Glavnog odbora SDS-a“, sazvanu za subotu 2. veljače 1991., koji je 29. siječnja 1991. u Šibeniku potpisao predsjednik SDS-a akademik Jovan Rašković, Dokumenti RSK 2007, knj. 2: 130).Istodobno, srbijanski političari nastavili su iznositi neistine o događajima u Hrvatskoj. U pismu koje je početkom veljače 1991. poslao iz Beograda hrvatskom predsjedniku Tuđmanu, predsjednik Srpskog pokreta obnove Vuk Drašković spominje ”povampirene aveti endehazije“ i granice ”Srpske Krajine“, te optužuje hrvatskog predsjednika da je preuzeo ”zastavu Hrvatske poražene u Drugom svjetskom ratu“ i ”nacističku misao“. Zapravo, on je tada optužio hrvatskog predsjednika i Hrvatsku za navodnu ”ustašizaciju“, baš kao što to i danas, odnosno tijekom 2016., opet čini srbijansko vodstvo, ali i neke stranke, dio medija i pojedinci iz Hrvatske, optužujući aktualno hrvatsko vodstvo i Hrvatsku za ”neoustašizaciju“.
Ured predsjednika RH tada je (13. veljače 1991.) odgovorio Vuku Draškoviću:
”(...) Ton Vašeg pisma, izrečene prijetnje, pa i uvrede, otklanjaju mogućnost da Vam predsjednik Tuđman osobno odgovori. (...) Potrebno je nepristranim stručnjacima i ozbiljnim ljudima omogućiti da ocijene autentičnost optužbi na kojima neki vojni i politički krugovi, a očito i Vi, gradite optužbu hrvatskog naroda. Možete li navesti ijednu ranjenu ili ubijenu žrtvu, ijedan metak ispaljen od organa sigurnosti ili ijedno ime Srbina stradalog u zatvorima demokratske države Hrvatske? Nadamo se da se ne zauzimate za ljude iz terorističkog podzemlja u kakve spada uhićena Arkanova grupa. Ali čak i onda kad bi bili sasvim u pravu da su hrvatskom vodstvu ‘potčinjene povampirene aveti Endehazije’ (...) ‘teroristi i umobolni ljudi’, od Vas bi se očekivalo da svoj neprikriveni prezir ne proširujete na cijeli hrvatski narod. Jer, Vi u pismu tvrdite da je ‘ustaška Hrvatska, gospodine Tuđman, i moralno, i civilizacijski, i vojnički i razumski i u svakom pogledu – invalidna da diktira uslove svog opstanka u Jugoslaviji ili odlaska iz Jugoslavije’. Čini se da je Vama jedino logično i normalno da hrvatskom narodu takve uvjete diktira Srbija. Povijest je pokazala da Srbija nije bila sposobna da se ni ‘moralno, ni civilizacijski, ni vojnički, ni razumski’ nametne Hrvatskoj. Vrijedi li uopće Vama, s predrasudama s kojima nastupate, ponavljati povijesne činjenice da je hrvatski narod sam svoju slobodu, ustajući protiv fašizma pa i protiv NDH stvorene u okviru Hitlerovog imperijalnog poretka iz rata - prije nego što je Srbija oslobođena od partizanske vojske, bugarske vojske i Crvene armije - izišao sa 5 od 9 armijskih korpusa NOV-a? Znate li uopće (želite li znati?) da je u najpresudnijim bitkama na Neretvi i Sutjesci bilo najviše Hrvata? Odakle Vam ili bilo kome pravo na starateljstvo nad Hrvatskom i hrvatskim narodom, na razoružavanje njezine Teritorijalne obrane uoči slobodnih izbora (zapravo, odmah nakon izbora, op. a.), na prijetnje Hrvatskoj dobrovoljačkim odredima iz Srbije i Crne Gore, na dreku zbog naoružavanja legalnih organa hrvatske policije? Vrijedi li uopće bilo kakav argument protiv mržnje s kojom Vi i Vama slični pobornici velikosrpskog ekspanzionizma nastupate?
Zato, ako se pozivate na razum, koji bi zbilja morao prevladati, ne prijetite teritorijalnim komadanjem Republike Hrvatske i ne sudjelujte u bjesomučnoj hajci protiv svega što nosi hrvatsko ime. Ne podcjenjujte ni razum srpskog naroda koji će, nadamo se, znati, ako ga natjerate da iz Srbije dođe na komadanje Hrvatske, presuditi o tome što je odbrana slobode, a  što osvajački pohod.” (Ured predsjednika RH; Kronologija rata, Hrvatska i Bosna i Hercegovina, 1989.-1998., Hrvatski informativni centar, Zagreb 1998., 41)
U takvim okolnostima, a povodom primitka Rezolucije Skupštine Republike Slovenije o prijedlogu za sporazumno razdruživanje SFRJ, Sabor RH je 21. veljače 1991. prihvatio “Rezoluciju o prihvaćanju postupka za razdruživanje SFRJ i o mogućem udruživanju u savez suverenih republika” te donio ”Rezoluciju o zaštiti ustavnog poretka Republike Hrvatske“, u kojoj je ustvrdio da ”Naredba“ Predsjedništva SFRJ od 9. siječnja 1991. nije bila donesena s namjerom ”da se rasformiraju svi oružani sastavi, koji nisu u sastavu jedinstvenih oružanih snaga SFRJ ili organa unutrašnjih poslova, već je njezina svrha bila stvoriti parapravnu podlogu za rušenje demokratski izabrane vlasti i pravnog poretka u Republici Hrvatskoj.”
Ubrzo potom,, 28. veljače 1991., Lawrence Eagleberger, zamjenik državnog tajnika SAD-a, prvi put iznosi tezu da ”ovakva Jugoslavija nije u interesu SAD-a“ te da treba ”promijeniti stanje na Balkanu kroz raspad Jugoslavije, a potom formirati državu kakva njima odgovara.”
Istodobno, krajem veljače 1991. vojni vrh (JNA) i srbijansko vodstvo usuglasili su plan daljnjeg zajedničkog djelovanja:
- “treba se čvrsto osloniti na snage koje su za Jugoslaviju u svim dijelovima zemlje i da se kombiniranim političkim i vojnim mjerama sruši vlast prvo u Hrvatskoj, a potom u Sloveniji;
- u Hrvatskoj treba institucionalno i politički jačati srpsku krajinu i podržati njeno otcepljenje od Hrvatske, ali ne javno nego faktički;
- organizovati masovne mitinge u Hrvatskoj protiv HDZ, Bosnu i Hercegovinu dići na noge 'Za Jugoslaviju', a u Makedoniji ići na koncept mitinga za rušenje probugarskog rukovodstva;
- povećati borbenu gotovost vojske (JNA), izvršiti mobilizaciju i spremiti se za odlučnu akciju u Hrvatskoj.” (Borisav Jović, Poslednji dani SFRJ: Izvodi iz dnevnika, Beograd 1995., 276-278)
Sukladno takvoj politici JNA i srbijanskog vodstva, pobunjeni Srbi u Hrvatskoj nastavili su s politikom destabilizacije Hrvatske, s ciljem odvajanja dijela njezina teritorija. U veljači i ožujku u Hrvatskoj su uslijedili novi protuhrvatski mitinzi Srba (u Kninu, Vukovaru, Belom Manastiru, Dalju, Boboti, Mirkovcima, Trpinji i Borovu Selu). Započeli su i veći oružani napadi srpskih terorista na hrvatsku policiju: u Pakracu 2. ožujka 1991., što je prvi oružani sukob između hrvatske policije i srpskih terorista, i u Nacionalnom parku Plitvička jezera na sam Uskrs 31. ožujka 1991. (Krvavi Uskrs).
Nakon sukoba u Pakracu, 12. ožujka 1991. održana je dramatična sjednica ”Vrhovne komande OS SFRJ“ i Predsjedništva SFRJ, na kojoj je srbijansko vodstvo pokušalo pridobiti većinu članova jugoslavenskog Predsjedništva za uvođenje izvanrednog stanja, što bi omogućilo JNA da se, na temelju dobivenih ovlasti, obračuna s hrvatskim vodstvom. No, tome su se na sjednici Predsjedništva usprotivili predstavnici iz Makedonije, Bosne i Hercegovine, te, dakako, Stjepan Mesić iz Hrvatske (član Predsjedništva iz Slovenije Janez Drnovšek nije nazočio toj sjednici). Sjednica je nastavljena 14. i 15. ožujka 1991., a nazočio joj je i član Slovenije u Predsjedništvu Janez Drnovšek, no srbijansko vodstvo i vojni vrh nisu uspjeli dobiti potreban glas koji je nedostajao za proglašavanje izvanrednog stanja u državi. Ipak, posljednja rečenica Veljka Kadijevća na sjednici 15. ožujka 1991. zvučala je kao prijetnja: ”Mi kao vojska ćemo iz toga izvući pouke. Štab Vrhovne komande obaveštava da uzima sebi pravo i obavezu da odmah nakon ove odluke procjeni situaciju i povuče konsekvence koje iz nje proizlaze.“ Povijest je potvrdila da ta prijetnja nije bila izrečena ”u prazno“, odnosno da je JNA, sukladno svojoj procjeni, ubrzo počela ”povlačiti konsekvence“.

dr.sc. Ante Nazor, ravnatelj HMDCDR

Slični članci

Bili smo hrvatski vojnici!

Trojica britanskih dragovoljaca Domovinskog rata, Daniel Kington, Lars Newbould i dr. Martin G. su…