Pošalji dalje

Poštujemo vašu žrtvu, ona nas obvezuje...

”Hvala vam na svemu što ste pretrpjeli samo zato što ste branili, što ste voljeli jedinu domovinu Hrvatsku,” rekao je ministar obrane Josip Buljević na obilježavanju 24. obljetnice velike razmjene zarobljenih hrvatskih branitelja u Nemetinu...

U Vukovaru i Nemetinu u organizaciji Hrvatskog društva srpskih koncentracijskih logora 14. kolovoza obilježen je Dan sjećanja na zatočenike neprijateljskih logora tijekom Domovinskog rata. Naime, prije 24 godine upravo je u Nemetinu, koji se nalazio  na tadašnjoj crti razgraničenja koju je nadzirao Unprofor, provedena posljednja velika razmjena zatočenika srpskih koncentracijskih logora na način "svi za sve". Na slobodni hrvatski teritorij pušteno je  tada prema službenim podacima 714 logoraša, većinom zarobljenih nakon slamanja herojske obrane Vukovara. Događaj je tada među malobrojnim novinarima pratila i ekipa Hrvatskog vojnika, uputivši se na razmjenu u koloni autobusa koji su u pratnji Vojne policije krenuli prema Slavoniji. U istoj su se koloni nalazili i hrvatski  liječnici, psiholozi, djelatnici Crvenog križa ali i neprijateljski vojnici. Oni su trebali biti zamijenjeni sa zarobljenim hrvatskim vojnicima, no kako se poslije ispostavilo gotovo je trećina odbila prijeći na suprotnu, ”svoju“ stranu. Kao i mnogo puta do tada pregovori s neprijateljskom stranom nisu tekli glatko ni brzo, čak u jednom trenutku dolazi i do njihova prekida, no višesatna je neizvjesnost ipak naposljetku okončana i razmjena je održana.
Prema članku tada objavljenom u našem časopisu, kad je kolona s hrvatskim vojnicima napokon ušla u vidokrug polako se približavajući, prolomio se pljesak oduševljenja pomiješan sa suzama  radosti. Još ne vjerujući u ono što se upravo događa, pomalo zbunjeni, nesigurni, i tek djelomice svjesni potpuno nove stvarnosti u koju upravo koračaju, hrvatski su vojnici izlazili iz neprijateljskih autobusa, koji su ih upravo dovezli, ostavljajući iza sebe sav onaj strah, patnju, neizvjesnost, bol... i pognutih glava posljednji put, žurno ulazili u hrvatske autobuse koji će ih napokon odvesti u toliko željenu slobodu. Stisak ruke, zagrljaj i topla riječ polako su ih vraćale u novu realnost, jer samo koji trenutak ranije po njihovim su izmučenim tijelima još pljuštale batine i udarci. Još nesvjesne novih okolnosti djelatnici Crvenog križa dijele im cigarete, sokove, sendviče... a potom kolona kreće prema Osijeku.
Glavni osječki trg priredio im je doček kakav se ne pamti. Svaki novi autobus koji je pristizao na trg izazvao bi prolom nove radosti i olakšanja, svaki izlazak iz autobusa novi krik, suze i zagrljaje.

Novinarska ekipa Hrvatskog vojnika pratila je razmjenu '92. u Nemetinu. Tekst je objavljen u jednom od prvih brojeva časopisa

Neizvjesnost do posljednjeg trenutka
Među hrvatskim vojnicima na prepun i razdragan osječki trg izišao je tada i Mihael, pripadnik legendarnih Tigrova. Okružen mnoštvom, zbunjen i još u nevjerici rukom je morao pridržavati hlače koje su uporno padale s mršavih bokova. Tad mu prilazi razdragani stariji gospodin, skida svoj remen i pomaže mu ih pričvrstiti, grli ga i vodi do stola s hranom. On i ratni mu kolega Branko zarobljeni su u Bršadinu. Taman je napunio 22 godine.  Njegovih četrnaest predugih mjeseci u zarobljeništvu teško se može ukratko prepričati. U sjećanju mu je duboko urezan taj sparni lipanj 91' kad ga odvode u zloglasnu vukovarsku vojarnu na Sajmištu i uporno ponavljanje ”moje je pravo i dužnost bila braniti svoju napadnutu zemlju“.  Ovakav odlučan stav priskrbljuje mu vojni zatvor u Sarajevu i četiri mjeseca izolirane mračne samice, izgladnjivanje, stalna ispitivanja i psihičko i fizičko maltretiranje. Samicu je zamijenila ćelija, a ispitivanja i batine nastavili se izmjenjivati bez nekog povoda i razloga. Kad je ratni vihor  zahvatio Sarajevo, prebacuju ga iduća četiri mjeseca u niški vojni zatvor. Potom, još ne znajući, zadnje dane svog zarobljeništva provodi u Beogradu. Metode uvijek iste, brutalne, neljudske. Ondje se tih dana među zarobljenim hrvatskim vojnicima potiho proširila priča kako bi uskoro trebalo doći do razmjene. Noć prije odlaska na razmjenu, Mihael i ratni suborac s kojim je zarobljen prolaze još jedno, vjeruje tada posljednje brutalno fizičko iživljavanje. Sad je bilo sigurno da se nešto veliko sprema. Ujutro su ih potrpali u autobuse, no kamo ih voze, još uvijek nisu znali, a batinjanje se nastavilo. Bio je to pakao koji je trajao satima, autobusi su se stalno zaustavljali, a neizvjesnost rasla iz sekunde u sekundu. Pognute glave, skvrčen i ukočen na podu autobusa pokušavajući koliko-toliko spremno dočekati iznenadne udarce puškom ili teškim vojničkim čizmama i Mihael se nadao kako ovom hororu mora doći kraj... I došao je u Nemetinu...nakon dugih četrnaest mjeseci...
Kasno navečer  tog 14. kolovoza i on i dio njegovih suboraca i supatnika iz Osijeka kreće prema Zagrebu, no ovaj se put iz autobusa orila pjesma...

Hrvatska nije osvajala tuđe, samo je branila svoje
Zarobljenička priča mladog pripadnika Tigrova tek je jedna od mnogih. Svaka priča, istina, sjećanja koji su se tada mogli čuti u autobusu bili su slični, a opet sasvim drugačiji, posebni, teški. No za njih, bila je to naposljetku priča sa sretnijim završetkom. Mnogi je nisu mogli ispričati. Ipak, njihovi izgubljeni životi, patnje i stradanja u neprijateljskim logorima ne smiju biti zaboravljeni. Poruka je to i ministra obrane Josipa Buljevića s obilježavanja Dana sjećanja na zatočenike neprijateljskih logora, dana u  Vukovaru. ”Dan slobode, dan ponovnog rođenja, kako ga često opisujete vi, koji ste prošli kroz nezamislive patnje srpskih koncentracijskih logora, mučilišta, nisu doživjeli brojni naši branitelji, brojni civili i  nestali. Oni su i na današnji dan prisutni u našim mislima i našim molitvama. Bili ste suočeni s nevjerojatnim zlom, u logorima koje ni današnja politička elita zemlje koja je pokrenula projekt uništenja svega hrvatskog, ne priznaje da su postojali. Trebali bi, jer suočavanje s mračnim stranicama takvog zločinačkog djelovanja otvara prostor za katarzu. Postoji naša trajna obveza pronaći svaku nestalu žrtvu Domovinskog rata. Hrvatska nije osvajala tuđe, samo je branila svoje. Za to se nikome i nikada nećemo ispričavati! Hvala vam na svemu što ste pretrpjeli samo zato što ste branili, što ste voljeli jedinu domovinu Hrvatsku,” rekao je ministar Buljević napomenuvši kako je vrijeme da se srpske političke elite suoče s tim da su logori postojali i da je Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku, te da se u skladu s tim moramo ponašati.  
Prema riječima predsjednika Hrvatskog društva srpskih koncentracijskih logora Danijela Rehaka na području Srbije i u okupiranim dijelovima postojalo je 70-ak logora. Od 30-ak tisuća logoraša taj status ostvarilo je nešto manje od 8000 osoba koje je popisao Međunarodni Crveni križ i to je velik problem koji do danas nije riješen. Logor na Ovčari gdje je bilo zatočeno oko 4000 osoba i gdje je ubijeno 260 osoba također nije priznat.

Vesna Pintarić
Snimio Josip Kopi


 

Slični članci

15 godina ZzP-a

"Logistički sustav i dalje mora biti jedno od prioritetnih područja razvoja i ulaganja MORH-a i je…