Pošalji dalje

100 godina automata

U literaturi koja prati razvoj streljačkog naoružanja kao prvi pravi automat spominje se MP18 iz njemačke tvornice koji je 1916. dizajnirao Hugo Schmeisser...

Bergmann MP18 prvo je oružje koje se može smatrati automatom, ili preciznije, kratkom strojnicom (Foto: Wikipedia)

Kratka strojnica (submachine gun), u Hrvatskoj poznatija kao automat, po definiciji je osobno, lako streljačko automatsko oružje duge cijevi koje je razvijeno da koristi pištoljsko streljivo. U tome je osnovna razlika između automata i automatske puške. Njegove temeljne taktičko-tehničke značajke proistječu iz balističkih i tehničkih značajki metka za koji je razvijen. Taktička uloga automata temelji se na njegovoj temeljnoj značajki, a to je da razvija veliku paljbenu moć na manjim udaljenostima (dometima), postižući je većom praktičnom brzinom gađanja i relativno velikim kapacitetom spremnika. Automat je namijenjen u prvom redu za djelovanje protiv živih ciljeva na udaljenostima do 200 m. Posebno je učinkovit za blisku borbu u rovovima, šumi, na planini i u naseljenim mjestima. Jednostavne je konstrukcije, poslužuje ga pojedinac i lako se njime rukuje. Glavno je oružje antiterorističkih, interventnih i izvidničkih timova i postrojbi, posada vozila i padobranaca. Iako se automat pojavio tek potkraj Prvog svjetskog rata, brojni su konstruktori i prije pokušavali stvoriti oružje koje će pojedincu dati sposobnost automatske paljbe. Uzor je bila pojava (puško)strojnica. No, u to su vrijeme postojale samo dvije vrste streljiva, pištoljska i puščana, koja nisu bila prikladna jer prvo ima preveliku, a drugo premalu energiju. Kad se automat pojavio, unio je novu kvalitetu u razvoj streljačkog naoružanja jer je sposobnost automatske paljbe prešla s razine strojničke desetine na pojedinca.

Originalna hrvatska kratka strojnica (automat) ERO korištena je i u Domovinskom ratu

Početak u Italiji
Oružje koje se može smatrati prvim automatom talijanski je Villar-Perosa (Pistole Mitragliatrice Villar-Perosa M15) dizajniran 1914. godine. Automat neobične konstrukcije bio je predviđen kao oružje na zrakoplovu, ali poslije je ušao i u uporabu kopnenih postrojbi. To je dvocijevni sustav bez kundaka napravljen za montažu (ugradnju), a poslije se koristio i s nožica i zbog toga se ne može smatrati pravim automatom. Relativno je lagan (6,5 kg) iako ima dvije cijevi. Čine ga dva neovisna spojena oružja, svako sa svojim mehanizmom za okidanje i odvojenim spremnicima koji su se postavljali s gornje strane kućišta. Za punjenje cijevi korišteni su spremnici od 25 metaka s pištoljskim mecima u kalibru 9 mm Glisenti.
Prvi je pravi automat MP18 (njem. Maschinenpistole). Dizajnirao ga je 1916. godine Hugo Schmeisser (1884. – 1953), proizvodio se u njemačkoj tvornici Theodor Bergmann Abteilung Waffenbau, a prvi je put operativno uporabljen potkraj Prvog svjetskog rata, tijekom Proljetne ofenzive 1918. na Zapadnom bojištu. Oružje se zahvaljujući kundaku nije moralo koristiti s fiksnog položaja i time su postavljena pravila za automate koja vrijede i danas: korištenje jeftinog, dostupnog pištoljskog metka, male energije i stoga malog trzanja oružja, punjenje spremnikom i relativno mala ukupna masa oružja. Iako je proizveden velik broj automata, najbolje su se pokazali kao dopunsko oružje puškama krajem Prvog svjetskog rata u rovovskom ratovanju.

Nestanak rukohvata
U vremenu između dva svjetska rata automat još nije bio dobio završni moderan oblik. Jedan je od važnijih pomaka označio američki automat Thompson M1921 (prototip Annihilator I završen 1918.) konstruktora Johna Taliaferra Thompsona (1860. – 1940). To je oružje dugo bilo popularnije među kriminalcima nego unutar državnih struktura. Najveća je novost bio pištoljski rukohvat i prednji rukohvat (ručica) umjesto prednjeg podkundaka. Rješenje je bilo puno ispred svojeg vremena, ali nestalo je s kasnijih modela Thompsona (M1928/A1, M1/A1) i primjenjivalo se vrlo rijetko na poznatim automatima iz Drugog svjetskog rata (njemački EMP, američki UD M42, australski Owen Gun, britanski Sten Mk5). Čak ni pištoljski rukohvat nije odmah ušao u širu uporabu i po brojnosti nije bio dominantan među konstrukcijama, kao ni uporaba bubnja s većim brojem metaka uz uobičajene spremnike. Međutim, svi su ti dijelovi na Thompsonu bili drveni, uključujući i veliki kundak, a metalni dijelovi (osim spremnika i bubnja) bili su izrađeni od masivnog čelika s iznimno skupom obradom. Ukupna masa oružja bila je stoga relativno velika (pet kilograma), a cijena izrade visoka (200 dolara; za usporedbu, cijena automobila marke Ford iznosila je 400 dolara).

Villar-Perosa, prethodnik modernih automata, prvo je bio namijenjen za naoružanje zrakoplova, ali su ga u Prvom svjetskom ratu koristile i kopnene postrojbe, pa i u zanimljivoj instalaciji na biciklu (Foto: U.S. Army Ordnance Museum)

Tipična konstrukcija
Puno drukčije nije bilo ni s većinom drugih tadašnjih konstrukcija. Naime, nakon obnove proizvodnje MP18 kao MP28, te pojave finskog automata Suomi KP/-31, većina je konstruktora do Drugog svjetskog rata, a i mnogi tijekom njega, prihvatila njihovu koncepciju. To su drveni kundak s jednodijelnim podkundakom (vrlo rijetko dvodijelnim), puščani rukohvat na njemu, ravan spremnik s 30 metaka, postavljen vodoravno ili okomito prema dolje i dodatna obloga oko cijevi, perforirana kružnim otvorima ili prorezima za poboljšanje hlađenja. Njemački MP28, MP34 i MPE; češki ZK383; austrijski Steyr-Solothurn MP-34; talijanska Beretta M938A; španjolski Star SI-35, RU-35, TN-35; britanski Lanchester Mk.1; mađarski Kiraly 39M i mnogi drugi automati bili su takvog tipa s manjim razlikama (uglavnom različiti tipovi metaka). Svi su imali takozvane jake pištoljske metke, uglavnom 9 mm Luger (usto i 9 x 23 mm Largo, 9 x 23 mm Steyr, 9 x 25 mm Mauser), i svi su djelovali na načelu slobodnog zatvarača. SAD je koristio .45 ACP (11,43 x 23 mm), a SSSR 7,62 x 25 mm Tokarev. Tek se u Španjolskom građanskom (1936. – 1939.) i Sovjetsko-finskom ratu (1939. –1940.) automat počeo vraćati na scenu.

Naoružana divizija
Sovjetska Crvena armija prva je uvela 1941. godine automat PPŠ-41 (rus. Пистолет-пулемёт Шпагина) poznat kao Špagin, kao osnovno pješačko naoružanje kojim je naoružala cijele pukovnije, pa čak i divizije, dok je u njemačkom Wehrmachtu odnos bio jedan automat na deset karabina. PPŠ-41 najmasovniji je automat Drugog svjetskog rata i vjerojatno najmasovniji svih vremena (šest milijuna proizvedenih). Imao je sličnu koncepciju kao zapadni, ali uz bitnu razliku. U pravilu je koristio spremnik u obliku bubnja s velikim brojem metaka (71). Nedvojbeno je bio i ostao najbolji automat u toj koncepciji, savršeno prilagođen SSSR-u. Bio je klasičan primjer jednostavnog dizajna za masovnu proizvodnju. Dijelove puške (isključujući cijev) mogli su proizvoditi nekvalificirani radnici, služeći se jednostavnom opremom te materijalima koji su dostupni u željezariji. Kundaci su rađeni i u malim obrtima: primjenom jednostavne tehnologije, u milijunskim serijama, a metalna je konstrukcija svedena na minimum dijelova i obrade. Sve to nije umanjilo pouzdanost i uspjeh automata. Na terenu, Špagin je bio oružje koje je zahtijevalo malo održavanja te je mogao ispaliti 900 metaka u minuti. PPŠ-41 bio je cijenjen među sovjetskim vojnicima zbog pouzdanosti te učinkovitog djelovanja pri paljbi na bliskom dometu. Koristio je streljivo kalibra 7,62 x 25 mm kao i pištolji Tokarev TT-33. Wehrmacht je koristio taj automat kao ratni plijen, a sovjetsko streljivo 7,62 x 25 mm Tokarev bilo je slično njemačkom 7,63 x 25 mm Mauser. Zaplijenjeni PPŠ-41 postao je drugi najčešće korišten automat njemačkih snaga. Njemačka je pokušala sovjetski automat modificirati kako bi mogao koristiti streljivo 9 mm Parabellum i time bi bio u skladu s njemačkim standardima. Wehrmacht je modificirani PPŠ-41 prihvatio kao MP41, dok su se nepromijenjeni automati koristili pod nazivom MP717. Nemodificirani PPŠ-41 koristio je streljivo 7,63 x 25 mm Mauser, koje je po dimenzijama identično streljivu 7,62 x 25 mm, ali nešto manje moćno. Wehrmacht je također tiskao i distribuirao korisničke upute na njemačkom jeziku o uporabi zaplijenjenih automata PPŠ-41.

Sovjetski vojnik u akciji s automatom PPŠ-41 Špagin, koji je uz njemački MP 40 (potpuno pogrešno nazvan šmajser jer inženjer Schmeisser nije razvio to oružje), najpoznatiji automat Drugog svjetskog rata (Foto: encyclopedia.mil.ru)

Poznati šmajser
Njemački vojni Ured za oružje zatražio je početkom 1938. od tvrtke Erfurter Maschinenfabrik (ERMA) razvoj automata pogodnog za naoružanje posada oklopnih vozila, tj. za djelovanje kroz otvore na njima. ERMA je te godine vojsci ponudila MP 38 jer je već imala razvijen svoj automat, tj. još 1936. prilagodila je EMP zahtjevima oklopnih postrojbi. MP 38 predstavio je novi trend koji će umnogome odrediti opću koncepciju automata, još izraženiji na novijoj, inovativnoj inačici MP40. Taj automat, poznat pod sasvim pogrešnim imenom šmajser (njem. Schmeisser), uvelike je utjecao na ukupan razvoj cjelokupnog streljačkog oružja. Nije da su svi noviteti na njemu bili prvi put primijenjeni, ali teško je na jednom oružju naći toliko modernih rješenja odjednom. Klasični drveni kundak zamijenjen je preklopnim metalnim, a ugrađeni su i brojni plastični dijelovi, što će postati standardnom značajkom u svijetu oružja. Prvi je put u najvećoj mogućoj mjeri primijenjena obrada metala plastičnom deformacijom (kovanje, svijanje, duboko izvlačenje i istiskivanje) u cilju zamjene spore i skupe obrade skidanjem strugotinom, a to je nešto što se podrazumijeva i danas.

Jeftinija tehnologija
Pištoljski rukohvat postojao je već na Thompsonu, kao i okomiti spremnik na mnogim drugim oružjima, ali je na MP40 cijeli taj sklop bio izrađen jeftinijom tehnologijom i jednostavnijim sklapanjem. Okomiti spremnik služio je istodobno i kao prednji rukohvat. Za prihvat automata lijevom rukom predviđen je uvodnik spremnika koji je zbog udobnijeg prihvata postavljen pod kutom od 30° ulijevo i nagnut nešto naprijed. Rješenje da spremnik bude prednji rukohvat nije bilo općeprihvaćeno. Uklonjena je prednja drvena obloga, a osigurač spremnika riješen je polugom smještenom sa stražnje strane uvodnika. Zadržan je sustav teleskopske obloge opruge, regulator za pojedinačnu i rafalnu paljbu, a na ustima cijevi ugrađena je preklopna kuka koja je služila za kvačenje o vanjsku površinu puškarnice pri djelovanju iz oklopnog vozila.

Fotografija iz 1951.: američki vojnik naoružan automatom M3 tijekom gađanja u bazi Fort Jackson (Foto: US Army)

Drugi po masovnosti
Njemačku koncepciju dobrim su dijelom pratili i britanski proizvođači sa svojim Stenom Mk2, ali njihov je finalni proizvod bio lošiji. U drugom je dijelu rata koncepciju prihvatio i SAD i stvoren je poznat i dugo korišten automat M3, nastao kao zamjena za Thompson. Koncepcija je prihvaćena i u SSSR-u, a rezultat je PPS-43 (rus. Пистолет-пулемёт Судаева), poznat kao Sudajev. Razvoj automata u SSSR-u karakterističan je po tome što je bio intenzivan, relativno je kratko trajao (do kraja Drugog svjetskog rata) i dao je više zapaženih rješenja. Važno je doba za automate bilo tijekom Drugog svjetskog rata. Približno ih je uporabljeno više od 20 milijuna, što ga čini drugim oružjem po masovnosti, odmah nakon pušaka repetirki koje su i dalje bile najbrojnije, a nešto ispred poluautomatskih pušaka (i karabina), pa i lakih strojnica. Na kraju rata pojavljuju se automatske puške i automat više nije glavno streljačko oružje. Što se tiče automatskih pušaka, i prije je bilo oružja koja su ispaljivala puščani metak automatskom paljbom, a nisu bile strojnice. Svi su ti modeli prije pretendirali da budu automatske puške, ali općenito nisu uspjeli.

Ostali bez metaka
Ruski konstruktor Vladimir Grigorjevič Fjodorov (1874. – 1966.) izradio je 1915. prilično uspješnu automatsku pušku Fjodorov Avtomat (rus. Автомат Фёдорова) koja nije ušla u masovnu proizvodnju. U obliku s klasičnim ruskim puščanim kalibrom 7,62 x 54 mmR nije uspjela jer je metak bio prejak, ali je s oslabljenim metkom 6,5 mm bila dobro oružje. Međutim, tijekom Prvog svjetskog rata i Oktobarske revolucije, u Rusiji se nije razmišljalo o početku proizvodnje novog metka. Kad je pušku izgradio za metak Arisaka 6,5 × 50 mmSR koji je bio balistički sličan oslabljenom metku 6,5 mm, Fjodorov Avtomat ušao je u uporabu. Arisaka je bio najslabiji klasični puščani metak tog doba, koji je Carska Rusija dobivala od u to vrijeme savezničkih Japana i Ujedinjenog Kraljevstva. Isporuka Rusiji prekinuta je nakon Oktobarske revolucija. Nitko u SSSR-u nije započeo proizvodnju novog metka, a puščani 7,62x54 mmR bio je prejak za automatsko oružje pojedinca.

Browningov pokušaj
U to se vrijeme i u američkoj vojsci dogodila slična situacija. John Browning (1855. – 1926.) uspio je konstruirati sasvim funkcionalno automatsko oružje na bazi snažnog američkog metka 30-06 Springfield. Međutim, puška M1918 BAR imala je preveliku masu (7,25 kg) i više je služila kao laka strojnica. U SSSR-u su 1936. godine uveli u naoružanje AVS-36 (rus. Автоматическая винтовка Симонова образца 1936 года) kao automatsku pušku, ali su uvidjeli da je kao takva neuspješna. Kasniji relativno slični modeli u pravilu su bile poluautomatske puške SVT-38 i SVT-40 (rus. Самозарядная винтовка Токарева). Metak 7,62 × 54 mmR opet je bio prejak. Ipak, zaplijenjene je primjerke njemačka vojska prilično cijenila, a konstruktori su ih dobro proučili i poslužili su kao neka vrsta uzora za njemačku poluautomatsku pušku G43 (njem. Gewehr 43) u kalibru 7,92 x 57 mm Mauser. Sasvim druga grana poluautomatskih pušaka razvila se od modela nastalih prije Prvog svjetskog rata i nešto malo tijekom njega, a njezin je najvažniji predstavnik bio M1 Garand.

Američki konstruktor streljačkog oružja John T. Thompson drži svoj M1921, jedan od prvih automata, karakterističan po pištoljskom rukohvatu i prednjem rukohvatu (ručici) umjesto prednjeg podkundaka (Foto: Wikipedia)

Početak legende
Konstruktori su na koncu uočili da se energija metka mora oslabiti kako bi se izradilo uspješno osobno automatsko oružje. Tako je nastao metak 7,92 x 33K ili 7,92 mm Kurz koji je koristila poznata jurišna puška MP43 ili StG44 (Sturmgewehr). Metak je imao zrno mase osam grama sa sekantnim konusom i brzinu nešto veću od 680 m/s na ustima cijevi. Energija je iznosila oko 1900 J. U SSSR-u su, zarobivši te puške u Stalјingradu, u potpunosti prihvatili načelo i prvo konstruirali vrlo sličan, nešto snažniji i veći metak 7,62 x 39 mm M43. Nakon toga zapovjedili su konstruktorima da za taj metak izrade automatsku pušku. Ubrzo se pojavio AK-47 (rus. Автомат Калашникова) i počela je legenda o Kalašnjikovu. Sa zrnom od osam grama, početne brzine veće od 730 m/s i sa sekantnim konusom (meci automata u pravilu nemaju sekantni konus), ukupne energije veće od 2100 J, oružje je bilo nadmoćno u odnosu na druge automate. S energijom zrna barem četiri puta većom i učinkovitom udaljenosti djelovanja dva do tri, a možda i više puta većom, uz zadržavanje brzine paljbe i lakoće punjenja i uz sličnu ukupnu masu oružja, automatska puška Kalašnjikov (jednako kao i StG44), učinila je automate inferiornim, sa znatno, ali ne presudno jačim trzanjem prilikom paljbe. Razvoj klasičnih automata na istoku prekinut je tako jednom zauvijek i više se nikad nije vratio u svojem klasičnom obliku.

Neizvjesna sudbina
Razvoj automata ušao je s pojavom automatskih pušaka u veliku i tešku krizu s neizvjesnom budućnosti. Od potpune propasti spasili su ga događaji u naoružavanju zapadnih zemalja nakon Drugog svjetskog rata. Naime, na zapadu su bili jednako upoznati s njemačkim postignućima, pa i sovjetskim prelaskom na novi metak. Zapad se također odlučio za unifikaciju u spremniku NATO saveza, usvajanjem novog metka koji bi zamijenio 30-06 (7,62 x 63 mm) u američkoj, .303 (7,7 x 56 mmR) u britanskoj, 7,92 u njemačkoj i nekim drugim te 6,5 x 52 mm Carcano u talijanskoj vojsci. Konačna je odluka bio metak 7,62 x 51 mm ili 7,62 NATO (1954.), nastao na temelju američkog metka .308 Winchester (1952.). Metak je imao predugu čahuru za dobro konstruiranu automatsku pušku, ali ono što je bilo još gore, bio je prejak. Sa zrnom mase deset grama i 3300 J bio je znatno snažniji i od M43 i od 7,92 mm Kurz. Na temelju tog metka konstruirane su mnoge automatske puške koje su nekoliko desetljeća bile glavno naoružanje zapadnih zemalja. Najpoznatija i vjerojatno najbolja među njima dugo je bila belgijska FN FAL (1954.) koju su uvele u naoružanje mnoge zemlje zapada, a i šire. Američka vojska razvila je svoju poznatu M14, a talijanska Beretta BM 59 svoju inačicu američkog modela M1 Garand. Tim rješenjima zapadno pješaštvo nije dobilo na gustoći paljbe, prije svega na malim udaljenostima, kao što je omogućivao Kalašnjikov. To je vjerojatno i glavni razlog što nije došlo do nestanka automata.

Američki vojnik fotografiran 1982. tijekom gađanja švedskim automatom Carl Gustav u bazi Fort Lewis (Foto: US DoD)

Povratak u Izraelu
S obzirom na to da je još bilo automata iz prethodnog rata, njihov razvoj nije bio previše brz i opsežan. SAD je koristio velike zalihe M3 još dugo tijekom Vijetnamskog rata. U doba antikolonijalnih ratova, Francuska je 1949. izradila novi model, MAT-49 (Manufacture nationale d'armes de Tulle), a Ujedinjeno Kraljevstvo 1953. godine novu inačicu svojeg Sterlinga. Danska je izradila vrlo jednostavan, ali uspješan Madsen M50, nalik na belgijski Vigneron M2, Švedska je izradila automat Carl Gustav M45, a Jugoslavija M56. Svi su ti automati koristili spremnik kao prednji rukohvat. Italija je izradila Berettu M12 kao i Franchi LF-57, koji su više policijski nego vojni modeli.
Zanimljivo je da iz Čehoslovačke u to vrijeme stižu novi tipovi, koji formalno spadaju u automate, a zapravo su njihova evolucija, i to kao CZ Model 25 (točnije: Sa 25 ili Sa vz. 48b – samopal vzor 48 výsadkový), poslije i poznati Skorpion vz. 61, a sličan je i američki Ingram MAC 10/11, kao i austrijski Steyr MPi 69. Međutim, svjetski povratak automata kao oružja dogodio se 1954. godine s izraelskim Uzijem konstruktora Uziela Gala (1923. – 2002.). Sasvim poseban Uzi ipak je imao uzor u češkom prototipu ZK 476 iz tridesetih godina, pa i u novijem Sa.23/24. Isticao se položajem spremnika u pištoljskom rukohvatu na sredini oružja (radi mogućnosti pucanja jednom rukom), položajem druge ruke na prednjem podkundaku i biranjem između drvenog i rasklopivog kundaka, kao i mogućnosti dulje cijevi. Pojava mini/micro/pro inačica poslije je samo dopunila uspjeh. U Hrvatskoj je na primjeru Uzija realiziran u standardnoj i kompakt inačici Ero i Mini Ero.

Napredak u tehnologiji
Uočivši nedostatak gustoće pješačke paljbe na manjim udaljenostima nastao zbog izbora pogrešnog metka za NATO-ove automatske puške, tvrtka Heckler & Koch odlučila je brzo konstruirati i automat. Iz te je odluke potekao najpoznatiji moderni automat MP5 (bit će posebno opisan u idućem broju Hrvatskog vojnika).
Nakon Drugog svjetskog rata velik je napredak postignut na polju tehnologije izrade automata. Proizvodnju od masivnog čelika zamijenila je jeftinija izrada kućišta prešanjem čeličnog lima te izrada većine dijelova od plastike ili mikrolijeva. Postoje i konstrukcije kod kojih je većina dijelova izrađena od plastike, osim najopterećenijih dijelova kao što su cijev, zatvarač i opruge. Uvođenjem računski upravljanih strojeva u proizvodnju te usavršavanjem kontrole znatno je podignuta razina kakvoće proizvedenih automata.

Pripadnik Indijske ratne mornarice tijekom vježbe 2009. godine. Naoružan je jednom od novijih inačica britanske kratke strojnice Sterling, koja se danas više ne proizvodi (Foto: US Navy)

Dug popis...
Kategoriji automata pridružilo se osobno obrambeno oružje PDW (personal defense weapon) u koje spada belgijski FN P90 ili njemački H&K MP7, koji su karakteristični prije svega zbog kalibra streljiva: 5,7 x 28 mm u slučaju P90 i 4,6 x 30 mm u slučaju MP7. Pokušaji zamjene automata pištoljima s automatskom (rafalnom) paljbom, poput ruskog APS Stečkin, talijanskog Beretta 93R ili njemačkog H&K VP70 nisu ostvareni, a ne treba ih miješati s takozvanim miniautomatima, poput češkog Skorpiona, poljskog FB PM-63, austrijskog TMP-a ili izraelskog Micro Uzija.
Treba spomenuti i druge automate, kao austrijski Steyr AUG; bugarski Šipka; brazilski Mekanika URU i Taurus MT/G; španjolski Star Z-70 i Z-84; kineski Type 79/80/85, Chang Feng, Type 05, CS/LS-5; poljski Mors wz.39, Błyskawica, PM-63, PM-84, PM-98/06; singapurski ST Kinetics CPW; finski M/44 Tikkakoski, Jati-Matic; švicarski Brügger & Thomet MP 9/APC; slovenski MGV-176; hrvatski Pleter 91, Zagi M-91, Agram 2000; srpski M49, Master FLG; švedski CBJ-MS PDW; čileanski FAMAE S.A.F.; južnokorejski Daewoo K7; japanski Minebea M-9; peruanski SIMA-CEFAR MGP-79, MGP-84, MGP-87; argentinski FMK-3, Halcon M/943, Halcon ML-63; ruski PP-91 Kedr/Klin, KBP OTs-22 Kiparis, KBP PP-891, AEK 919K, KBP PP-90/M, PP-93, Bizon, A-91, Sr-2 Veresk, Vitjaz-SN, PP-2000, te američki Colt SMG, KAC-9, AP-9, PKS-9, Ruger MP9, koji su ostavili značajan trag u povijesti razvoja automata.

I u budućnosti
Nakon Drugog svjetskog rata potreba za automatima (kratkim strojnicama) postupno se smanjuje, posebno nakon pojave automatskih (jurišnih) pušaka velike brzine gađanja i bolje učinkovitosti. Po protežnosti i masi bile su slične kratkim strojnicama, ali su zbog jačeg streljiva imale puno veći domet uporabe. Ipak, razvoj kratkih strojnica nije prekinut. Najveći broj imao je vrlo kratak životni put, ali neka su se rješenja uspjela održati do danas. Suvremene kratke strojnice (njemački H&K UMP i MP7, ruski Bizon SMG i Vitjaz-SN, bugarska Šipka, južnokorejski Daewoo Telecom K7, švedski Saab Bofors Dynamics CBJ-MS, češki Scorpion EVO 3, talijanska Beretta, MX4, švicarski SIG Sauer MPX), odlikuje mala masa, velika pouzdanost u radu, mogućnost montiranja različite specijalne opreme kao što su prigušivač pucnja ili laserski ciljnici te jednostavna uporaba i održavanje. Spomenuto oružje postaje stoga sve prihvatljivije i snagama sigurnosti, a potreba za njim vjerojatno neće prestati ni u budućnosti. Većina vojnih stručnjaka ipak smatra da kratke strojnice nikad neće postati osnovno naoružanje, nego će njima biti opremljeni samo pripadnici specijalnih vojnih i policijskih postrojbi. Moderna borba protiv terorizma nezamisliva je bez uporabe tog oružja, a veći broj proizvođača nudi poboljšane konstrukcije čije značajke najavljuju neke nove smjerove, osiguravajući sebi čvrstu poziciju u budućnosti. Poznata je izreka konstruktora da je "(…) bolje protivnika pogoditi slabim streljivom nego promašiti jakim".

Ivan GALOVIĆ

Slični članci

Jurišna puška HK416

Iako nije postala službeno oružje američke vojske, što je i bio primarni cilj njezinih njemačku i…

SIG Sauer P320

Prije tri tjedna svjetski su mediji objavili da je završen natječaj za novi službeni pištolj priču…

Jurišna puška RS556

Nakon što 1994. nije uspjela, austrijska tvrtka Steyr Mannlicher opet ide na natječaj  Bundeswehra…

Automat MP5

Iako su prvi modeli svjetski poznatog i raširenog njemačkog automata predstavljeni prije više od u…

Berettini nasljednici

Nakon svjetskog uspjeha serije pištolja Model 92 namijenjene vojno-redarstvenim snagama, Beretta s…