Pošalji dalje

Velikosrpska retorika i razotkrivanje ciljeva velikosrpske politike 1991. (II. dio)

U prošlom broju Hrvatskog vojnika spomenuto je kako današnji srbijanski dužnosnici, među kojima su i oni koji su početkom 1990-ih bili pobornici velikosrpske politike te koji su kao izravni sudionici agresije na Hrvatsku podržavali stanje okupacije dijela hrvatskog teritorija, zanemaruju činjenice i pokušavaju negirati odgovornost Srbije za rat u Hrvatskoj i BiH. Jednako tako, svjedoci smo da se činjenice o Domovinskom ratu gotovo svakodnevno zanemaruju i u medijima u Hrvatskoj, a to ponajviše čine autori koji o temama iz povijesti ne govore na znanstveni način. Bilo da dolaze iz tzv. nevladinih udruga ili iz medija, riječ je uglavnom o osobama koje nemaju vremena za boravak u arhivima i proučavanje izvora, a zajedničko im je i to da, kao i današnje srbijansko vodstvo, prešućuju uzroke rata u Hrvatskoj i BiH, a ističu samo dio posljedica, da relativiziraju odgovornost srbijanskog vodstva i vodstva JNA za rat te da velikosrpsku agresiju na RH i BiH pokušavaju prikazati kao građanski rat. Pritom povjesničare koji rade u državnim ustanovama i o Domovinskom ratu govore drugačije od njih optužuju za "pristranost", "ideologiziranje", "konzervativnost" i slično.
No, činjenice su neumoljive, a znanstveni pristup povijesti dovest će do sličnih zaključaka, neovisno o osobama koje istražuju povijest ili ustanovama i zemljama u kojima se o njoj piše. Stoga su, kad se govori o uzrocima rata u Hrvatskoj, znakoviti zaključci predsjednice Helsinškog odbora Srbije Sonje Biserko, koja se bavi istraživanjem uzroka raspada Jugoslavije, ljudskim pravima, srpskom političkom poviješću i stanjem srbijanskog društva, a koju se ne može "optužiti" za "hrvatski nacionalizam". I u razgovoru za časopis Vijenac ona je naglasila odgovornost srpskih političkih elita i srbijanskog vodstva za rat u Hrvatskoj i BiH.
Tako je na pitanje "tko je sve kriv za ratni raspad Jugoslavije", Sonja Biserko istaknula da se "od samog početka fokusirala na sve što se događalo posljednjih desetljeća u srpskoj istoriji, a najviše na srpsku elitu; kulturnu, intelektualnu i vojnu, jer bez tog uvida ne bi bila sigurna u tvrdnje koje su potvrdile njene sumnje i njena saznanja": "U tom raspadu sudjelovale su sve srpske elite. Za planiranje i pripremu rata, kao i za Titovo nasljeđe, najodgovornija je kulturna elita oko Dobrice Ćosića. Kroz kulturne institucije putem knjiga, raznih publikacija, predavanja, kroz formalne i neformalne aktivnosti, elita oko Ćosića široko se angažirala u svim segmentima društva na rušenju Jugoslavije. Uz Srbiju i savezna vlast snosi povijesnu odgovornost jer nije bila intelektualno ni moralno dorasla izazovu vremena, niti je imala hrabrosti suprotstaviti se velikosrpskoj politici."
Naglasila je da dokaze o tome da su Srbi rat protiv Hrvata pripremali od smrti Josipa Broza Tita "ne vidi samo onaj tko neće": "Krug oko Ćosića stalno je tvrdio da su komunističke granice umjetne i da Srbija mora novom granicom zaokružiti etnička srpska područja. Pravni anali su o tome objavili raspravu. Inače je beogradski Pravni fakultet bio jedan od stupova velikosrpskog projekta, tu su definirani svi Miloševićevi politički pothvati, odatle se počelo govoriti o pravu Srba na pobunu, negiralo postojeće jugoslavenske republike, njihovi argumenti korišteni su u tekstovima objavljivanima u Književnoj reči i brojnim publikacijama, novinama i knjigama. I Memorandum SANU-a jedan je od tih dokumenata. Svi su oni tvrdili da treba reorganizirati Jugoslaviju, s tim da bi Srbi uzeli i zaokružili svoj etnički teritorij. Srpska elita bila je svjesna da od 1974. svi jugoslavenski narodi žele više samostalnosti, više samouprave, što njoj nije odgovaralo. Zato potežu pitanje Kosova. Došavši do zaključka da nikad neće moći ovladati albanskom većinom, imaju ideju o podjeli Kosova i amputaciji sjevernog dijela. Tobožnja borba i zalaganje za Kosovo zapravo im je bio instrument za teritorijalne zahtjeve u BiH i Hrvatskoj. Počelo je još za Titova života, a dinamiziralo se poslije njegove smrti otvaranjem srpskog pitanja na Kosovu. Time se počelo ne da bi se to pitanje riješilo, nego da bi se mobilizirali svi Srbi u Jugoslaviji. Računalo se na utjecaj kosovskog mita u homogenizaciji Srba. Taj je mit duboko ugrađen u postojanje srpske države. Bio je zanemaren za postojanja Jugoslavije jer se smatralo da Jugoslavija okuplja sve Srbe i sve dok je Jugoslavija bila centralistička federacija, to je zadovoljavalo srpsku elitu. U trenutku kad se postavilo pitanje novog sporazuma o jugoslavenskoj federaciji počinje srpski otpor politici koja je bila u interesu svih republika. Prepiska Dušan Pirjavc – Dobrica Ćosić ranih 1960-ih (u dnevnom tisku – Borba) bila je uvod, prva naznaka i provjeravanje stanja duha u ostalim republikama, i veoma važan signal za sve što je slijedilo. Već tada Srbija odustaje od moderne države. Kad je Srbija na Berlinskom kongresu uspostavljena, iako zaostala, ruralna sredina, počela se modernizirati. Imala je ustave koji su bili liberalni, koje doduše nije provodila, slala je mlade ljude na školovanje po Europi, ali je od tada pa sve do danas i svoju političku kulturu sagledavala kroz centralističku državu. Centralističku koncepciju zastupaju sve srpske političke elite koje su dovele do raspada Jugoslavije i bile u pozadini svih sukoba u prošlom (XX.) stoljeću. Nakon Titove smrti opet su oživjele jer su smatrale da Srbija, kao najveća i najjača, ima i najviše prava."
Napomenula je da je tomu pripomogla i JNA, koja je "sa stavom srpskih elita dijelila isti pristup centralističkoj i socijalističkoj Jugoslaviji" te da se ”JNA počela pripremati za taj projekt nakon Titove smrti": "Kad je admiral Branko Mamula bio na čelu JNA, počela je srbizacija vojske, razoružavanje teritorijalne obrane i prekrajanje vojnih oblasti. To piše Mamula u knjizi Očuvanje socijalizma i recentralizacija Jugoslavije. On je to pokušao i promjenom Ustava 1980-ih, samo nije dobio suglasnost republika. U knjizi piše da ih nije ni trebao pitati za suglasnost, jer se tako izgubilo na vremenu. Tada Srbija i JNA zauzimaju iste pozicije. Ni u Memorandumu (SANU, čiji je nacrt objavljen u beogradskim Večernjim novostima u rujnu 1986., op. a.) ne govori se protiv socijalizma, nego samo o decentralizaciji Jugoslavije, a tek u drugom dijelu Memoranduma piše i o položaju srpskog naroda. I JNA i srpska elita govore o krizi, ali ne i protiv socijalizma."
Uz tvrdnju da im je "socijalizam samo maska za ostvarenje ciljeva" i da je "vojska imala važnu ulogu i u instaliranju Miloševića", zaključila je: "Ali i nakon 30 godina u Srbiji nije došlo do promjena, postoji veliki otpor transformaciji društva, pluralizmu i demokratskim vrijednostima. General Nikola Ljubičić omogućio je Miloševićev dolazak na čelo partije Srbije. Miloševića je vojska odabrala da projekt realizira pod parolom da nije nacionalist. Uz pomoć srbizirane JNA Milošević se od samog početka brutalno obračunava sa svim protivnicima – čistio je institucije od kadrova koji se nisu slagali s njim i sve što je mislilo drukčije. Memorandum i poslije Peticija intelektualaca o Kosovu dva su ključna trenutka u homogenizaciji srpske elite. Peticiju je potpisalo 215 intelektualaca. Uz potporu vojske oni su bili frontalna snaga, ali njihova snaga bila je zanemariva u odnosu na energiju koju je Milošević postigao mobilizacijom i homogenizacijom srpstva. Srbija izbjegava činjenice koje jasno govore o njezinoj odgovornosti za raspad Jugoslavije na brutalan način. Zato namjerno izbjegava i Hašku konferenciju iz 1991, koja je nudila očuvanje okvira Jugoslavije kao federacije ili konfederacije, što je Srbija odbila. A odbila je zato što je na svojoj strani već imala JNA i smatrala, procjenjujući i međunarodno stanje, da ima šansu za Blitzkrieg i stvaranje Velike Srbije. Imala je na umu da Hrvati i ostali jugoslavenski narodi nisu pripremljeni za rat, kao što i nisu bili, da se neće moći oduprijeti JNA kao srpskoj vojsci pa će oni ostvariti svoje ciljeve. Sloveniju su na neki način izgurali i zato što tamo nije bilo Srba, koji bi im poslužili kao razlog za rat. (...)
Haška konferencija počela je 1991., kad su već napadani Vukovar, Dubrovnik, Zadar… Za vrijeme same konferencije Srbija je vodila rat protiv Hrvatske. Čak je i Crna Gora bila potpisala sporazum Haške konferencije, ali je Momir Bulatović na povratku bio zadržan nekoliko sati u Beogradu, nakon čega je povukao potpis s tog dokumenta. Srbiji je trebao jugoslavenski okvir jer je pred međunarodnom zajednicom i jugoslavenskim narodima trebala opravdanje za rat koji je vodila pod izlikom da brani Jugoslaviju. Pod parolom obrane Jugoslavije Milošević je spriječio pokušaj Vuka Draškovića i generala Simovića da se već tada ozakoni formiranje srpske vojske. (...) Badinterova komisija poništila je tvrdnje Srbije da pravo na samoodređenje imaju narodi, a ne republike. Zahvaljujući toj komisiji republike su dobile mogućnost da se kandidiraju kao neovisne države, što je i uslijedilo nekoliko mjeseci poslije. I Kosovo je to učinilo, ali je bilo odbijeno. (...)
Srbi ne postoje kao pluralno društvo koje bi omogućavalo dijalog unutar njih samih i otvorilo pitanja nužna da se dođe do istine koja je očita. Postoje pojedinci i grupe, postoji marginalan i marginaliziran dio društva koji to želi, ali većina društva misli da su Srbi superioran narod koji je u odnosu na Hrvate i druge jugoslavenske narode jedini sposoban organizirati i imati državu. Druge i nisu priznali osim Hrvata i Slovenaca, ali za Hrvate i dan-danas ćete od mnogih čuti da su to Srbi katoličke vjere. Isto misle i za Bošnjake, muslimane. Srbi žive u iluziji da oni kao narod moraju biti kralježnica Balkana, što je nažalost osobito izraženo u situaciji poraza. (...) Udio mitologije u srpskom nepriznavanju istine duboka je tema. Srbija nema pravog pristupa dijelu historije koji se odnosi na otomansku imperiju, nema ni jedne validne knjige koja bi se time bavila, osim male knjižice Olge Zirojević. Iz nepoznavanja činjenica stvoren je mit o Kosovu, o srpskom herojstvu i nebeskom carstvu. Cijela srpska historija jedna je velika laž!" ("Bez istine nema pomirenja" – razgovor Andrije Tunjića sa Sonjom Biserkom, Vijenac – književni list za umjetnost, kulturu i znanost, br. 558-560, Matica hrvatska, 25. srpnja 2016.)

dr.sc. Ante Nazor, ravnatelj HMDCDR




Slični članci