Pošalji dalje

Tenk T-14 Armata

Od prošle godine, kad je prvi put predstavljen na tradicionalnom vojnom mimohodu u povodu Dana pobjede 9. svibnja na moskovskom Crvenom trgu, novi ruski tenk u stalnom je fokusu stručne javnosti...

Novi je ruski tenk najavljen kao prekretnica, odnosno začetnik nove generacije tenkova (Screenshot: YouTube)

U slučaju T-14 riječ je o novom tenku, ali pozornost stručnjaka i analitičara nije usmjerena samo na njegove tehničke i taktičke značajke, koje bi u pojedinim segmentima mogle biti revolucionarne, nego prije svega na činjenicu što se tehnološkim pristupom novom tenku mijenja cjelokupna doktrina uporabe ruskih oklopnih snaga.
Razvoj sovjetske doktrine uporabe oklopnih snaga veže se uz maršala Mihaila Nikolajeviča Tuhačevskog (1893. – 1937.), vojnog stratega i teoretičara, koji je među prvima shvatio bit "munjevitog rata", koju će Njemačka poslije primijeniti u svojem Blitzkriegu. Tuhačevski se zalagao za što veću mehanizaciju oružanih snaga, pravilno procijenivši ulogu tenka i borbenog zrakoplova za neposrednu potporu u modernim borbenim djelovanjima, te važnost automatskog streljačkog naoružanja.

Dominacija T-34
Upravo je pod utjecajem zamisli Tuhačevskog ranih tridesetih godina u SSSR-u započeo razvoj T-34, jednog od najboljih tenkova Drugog svjetskog rata. Međutim, nakon njegove likvidacije 1937. godine u Staljinovim čistkama, oklopnim snagama posvećena je razmjerno mala važnost. Tako je bilo sve do Drugog svjetskog rata kad se shvatila njihova vrijednost u suvremenom ratovanju kao glavnih nosilaca borbenih djelovanja. Sovjetski srednji (linijski) tenkovi bili su tad nosioci udara i okosnica oklopnih snaga u punom smislu riječi. Bili su namijenjeni probijanju uređene i dobro utvrđene obrane protivnika (uz paljbenu potporu teških tenkova), te sprečavanju protunapada njegovih tenkova.
Među srednjim tenkovima dominirao je T-34, snažne paljbene moći, zadovoljavajuće oklopne zaštite i razmjerno visoke pokretljivosti na zemljištu zahvaljujući izvrsnom konstrukcijskom rješenju gusjenica. Njegova je glavna odlika bilo proširenje gusjenica s 26 na 48,5 cm i samim tim proširenje cijelog podvozja čime se smanjio specifičan pritisak na podlogu i tako omogućila pokretljivost puno bolja u odnosu na pokretljivost tadašnjih tenkova. S druge strane, T-34 nije bilo nimalo nježan prema svojoj posadi jer je komfor bio sveden na minimum, a naprezanje je bilo maksimalno. Samo obična vožnja tog tenka, bez borbenih djelovanja, mogla je iscrpiti posadu zbog vrlo jake buke u unutrašnjosti vozila, stalnih vibracija, lošeg prozračivanja te grijanja koje jedva da je i postojalo. Osim toga, sve komande bile su mehaničke s vrlo malo hidraulike, što je zahtijevalo fizički napor vozača, ali i ostalih članova posade. Upravo je takva koncepcija T-34 usmjerila dugoročno daljnji razvoj sovjetskih tenkova i doktrinu njihove uporabe.

U prvom je planu top 2A82-1M kalibra 125 mm koji je aktualno naoružanje T-14. No, neke najave spominju da bi kalibar na budućim tenkovima mogao biti još jači te dosegnuti i velika 152 mm (Foto: may9.ru)

Masovnost kao adut
Doktrina uporabe sovjetskih oklopnih snaga samo je slijedila opću doktrinu Crvene armije koja se temeljila na brojčanoj nadmoći nad protivnikom. Prema brojnim analizama nakon Drugog svjetskog rata, njemački su tenkovi Panther i Tiger bili tehnički i taktički znatno učinkovitiji i nadmoćniji u odnosu na sovjetske tenkove T-34 i KV-1, ali potonjih je bilo znatno više. U stvarnosti bojnog polja, na jedan njemački Panther dolazilo je tri do pet sovjetskih T-34. Takav je pristup zadržan i nakon rata – SSSR je proizvodio tenkove slabije kvalitete i taktičkih mogućnosti u odnosu na zapadne. Bili su, međutim, znatno jeftiniji i proizvođeni su masovno, upravo s ciljem da brojčanom nadmoći prevladaju tehničku nadmoć zapadnih tenkova. Svojedobno je SSSR imao više od 22 000 tenkova, što je bilo 2,7 puta više od svih tenkova u naoružanju članica NATO-a.
Prvi (manji) odmak od te prakse može se uočiti prilikom razvoja srednjeg tenka T-80U. Imao je poboljšanu zaštitu zbog uvođenja reaktivnog oklopa i sustava aktivne zaštite Arena i Štora, što je poslije dodatno poboljšano u tenku T-90. Istodobno dolazi i do brojčanog smanjivanja ruskih oklopnih snaga, pa tako danas Rusija raspolaže sa samo 2750 tenkova u operativnoj uporabi. Smanjivanje oružanih snaga i njihova profesionalizacija u većoj mjeri su doveli i do potrebe redefiniranja doktrine uporabe pojedinih sustava naoružanja – u prvom redu topništva i tenkova. T-14 Armata definitivni je odmak od nekadašnje sovjetske doktrine uporabe oklopnih snaga i prihvaćanje novog modela njihove uporabe, usmjerene na maksimalnu zaštitu posada i povećanje sposobnosti preživljavanja tenka na bojnom polju u suvremenim uvjetima ratovanja.

Samo Challenger
Novi je tenk po mnogo čemu presedan u ruskoj vojnoj doktrini, prije svega po novoj konstrukcijskoj koncepciji. Najveći je ruski tenk, dug čak 10,8 m, širok 3,5 m, visine 3,3 m i procijenjene mase oko 57 t, dok je npr. T-90 dug 9,53 m, širine oko 3,8 m, visine 2,2 m i mase 46,5 t. Dimenzijama nadmašuje i većinu tenkova zapadnih zemalja, primjerice M1A2 Abrams, Leopard 2A5 i Leclerc, a jedino je britanski Challenger 2 veći. Što se tiče borbene mase, T-14 očito slijedi iskustva ruskih (sovjetskih) tenkova, koji su redovito bili manji i znatno lakši od zapadnih jer je s procijenjenih 57 t još uvijek lakši od svih poznatijih zapadnih tenkova osim Leclerca. Tako mala masa pruža pretpostavke o povećanoj pokretljivosti, koja je standardna značajka većine ruskih tenkova od T-72 do T-90, unatoč razmjerno skromnoj specifičnoj snazi.
Kako bi otklonili problem slabe specifične snage, konstruktori su opremili T-14 dizelskim motorom A-85-3A koji je samo za potrebe tog tenka razvila i proizvodi ga Tvornica traktora Čeljabinsk (Челябинский тракторный завод). Nakon lošeg iskustva s plinskom turbinom GTD-1250 koja je pokretala tenk T-80U, ruski konstruktori definitivno su se vratili koncepciji dizelskih motora velike snage. Motor ugrađen na T-14 postiže 1500 KS pri normalnom opterećenju, a najveća snaga može iznositi do 2000 KS za kraće vrijeme jer takvo opterećenje prilično oštećuje motor.

Vijest s početka rujna govori da je Ministarstvo obrane Ruske Federacije s tvrtkom Uralvagonzavod potpisalo ugovor o nabavi i isporuci više od 100 tenkova T-14, u što ulaze i oni koji su već na testiranju (Foto: Wikipedia)

Specifična snaga
Zapadni stručnjaci pretpostavljaju da je takav pristup odnosu pogonske snage i borbene mase tenka rezultirao respektabilnom specifičnom snagom od oko 31 KS/t. Za usporedbu s ostalim tenkovima, T-90 ima specifičnu snagu tek 18 KS/t, a zaostaje i većina zapadnih tenkova – M1A2 ima specifičnu snagu 21,6 KS/t, Leopard 2A5 ima 25,12 KS/t, a Leclerc 27,5 KS/t. Do T-14 Armate najveću je specifičnu snagu imao ruski tenk T-80U (27 KS/t) zahvaljujući svojoj (inače vrlo nepouzdanoj) plinskoj turbini, pa su ruski taktičari oklopnih snaga u praksi mogli vidjeti prednosti velike specifične snage. Upravo se stoga u najvišim ruskim vojnim krugovima dugo vodila oštra polemika o tome hoće li za službeni glavni tenk ruske vojske biti usvojen T-90 ili će ostati T-80U. Ipak, T-80U ostao je njezin glavni borbeni tenk sve do prvih godina ovog stoljeća, u prvom redu zbog razmjerno velike specifične snage.
Osim razmjerno velike specifične snage, pogonska skupina T-14 Armate ima i potpuno nova tehnička rješenja. Motor je elektronski kontroliran s automatskim sustavom doziranja opterećenja, a središte transmisije čini automatski mjenjač s 12 brzina. Armata je prvi serijski proizvođeni tenk u povijesti s automatskim mjenjačem, a iznimno velik broj brzina ukazuje na složenost njegove konstrukcije što izaziva izniman interes stručnjaka i vojnih taktičara. Otvara se pritom niz pitanja, od toga što toliki broj brzina omogućuje borbenom vozilu kakvo je tenk, kolika je učinkovitost tako složenog mjenjača do toga kolika je složenost (i isplativost) njegova održavanja u stvarnim borbenim uvjetima. Većina stručnjaka pretpostavlja da je i mjenjač elektronski kontroliran jednako kao i motor. Pojedini izvori sugeriraju kako takav mjenjač zahtijeva potpuni hidraulički sustav transmisije koji je spojen s motorom u jedinstvenu cjelinu (što je i inače oduvijek bila značajka sovjetskog/ruskog dizajna oklopnih vozila) i omogućuje razmjerno brzu zamjenu cijelog sklopa. U svakom slučaju, vozaču je znatno olakšano upravljanje tenkom, uz razmjerno malo fizičkog napora.

Brz i lak
Prema dostupnim podacima i procjenama, tenk na uređenoj cesti dostiže brzinu od 70 do 90 km/h (potonji je broj vjerojatno ipak pretjeran), što je znatno više od svih ostalih suvremenih tenkova u operativnoj uporabi, a najbliži je Leopard 2A5 s najviše 72 km/h. To mu u velikoj mjeri omogućuje vrlo fleksibilan hidraulički sustav ovjesa na temelju podesivih poluga amortizera, o kojem još uvijek postoji razmjerno malo podataka. Autonomija kretanja procjenjuje se na oko 500 km, što je u kategoriji svih suvremenih tenkova. Inzistiranje na razmjerno maloj masi, unatoč prilično velikim dimenzijama, ukazuje ne samo na težnju za zadržavanjem visoke pokretljivosti tenka u borbenim uvjetima, nego i na razmišljanje o potrebama njegova strateškog transporta. Drugim riječima, tenk je moguće transportirati željeznicom, standardnim transportnim zrakoplovima ruskog zrakoplovstva Il-76 (ali samo u inačici PS-90), a čak dva tenka s posadama i kompletnom opremom mogu se transportirati strateškim transportnim zrakoplovima An-124. Većina mostova i nadvožnjaka, i u Rusiji i u velikom dijelu Europe, može bez ozbiljnijih oštećenja podnijeti masu tenka.

Na prvim probama uoči premijere na prošlogodišnjoj paradi kupola T-14 bila je prekrivena ceradom tako da su vojni stručnjaci i analitičari diljem svijeta s nestrpljenjem očekivali konačno otkriće (Foto: may9.ru)

Naoružanje i borbena oprema
Prema sadašnjim podacima, naoružanje je vjerojatno najslabija točka T-14, iako je nedvojbeno riječ o razmjerno suvremenim, u praksi provjerenim sustavima. Najveća je razlika između T-14 i svih suvremenih tenkova u svijetu besposadna kupola. Tročlana posada razmještena je u posebnoj kapsuli u prednjem dijelu tijela tenka, dok je kupola popunjena sustavima naoružanja i elektronike za njegovo opsluživanje, te ostalim sustavima potrebnim za preživljavanje tenka na bojištu XXI. stoljeća.
Glavno naoružanje čini glatkocijevni top 2A82-1M kalibra 125 mm, inače nasljednik dobro poznatog tenkovskog topa 2A46 (po drugoj oznaci D-81T), koji se u raznim inačicama ugrađuje na sve ruske tenkove od T-64 do T-90. Prema ruskim izvorima, novi top koji se ugrađuje na T-14 precizniji je od 15 do 20 posto od modifikacije topa 2A46 koja se ugrađuje na tenk T-90, a početna brzina veća mu je od one topa Leoparda 2A5. Osim toga, za njega je razvijeno potpuno novo streljivo tako da osnovu tenkovskog arsenala čini metak s potkalibarskom granatom Vakum-1 s danas najvećim volframovim penetratorom u svijetu (900 mm). Prema ruskim izvorima, može probiti 1000 mm oklopa ekvivalentnog RHA na udaljenosti od 2000 m. U operativnu uporabu uvedena je i razorno-fugasna granata Telnik s kontroliranom detonacijom, a iz topa se mogu ispaljivati sve vođene tenkovske rakete koje su razvijene za topove 2A46 (riječ je o obitelji vođenih raketa klase Svir i Refleks). Koliko je poznato, zasad nije planiran razvoj vođene rakete isključivo za Armatin tenkovski top.

Top od 152 mm?!
Brojni zapadni izvori pretpostavljaju da je još uvijek riječ o topu znatno slabijih taktičko-tehničkih značajki u odnosu na većinu tenkovskih topova zapadnih zemalja. Jedna je od specifičnosti novog topa izostanak ekstraktora barutnih plinova (vjerojatno je ta tehnička značajka omogućila nešto bolju preciznost), što je moguće s obzirom na to da se top ugrađuje u besposadnu, hermetički odvojenu kupolu. Naime, kod kupola u kojima se nalazi posada top mora imati odvod barutnih plinova kako ne bi došlo do trovanja.
Pouzdani ruski izvori najavljuju kako je ugradnja topa 2A82-1M samo privremeno rješenje, u što su uvjereni i zapadni stručnjaci, što je razumljivo i potpuno logično, jer Armata ima kapacitete za puno moćnije naoružanje. Zapadni stručnjaci pretpostavljaju da ruski konstruktori za taj tenk razvijaju potpuno novi top kalibra između 130 i 140 mm, međutim, nedavno su procurila nagađanja da je riječ o topu kalibra čak 152 mm, što bi svakako bio najmoćniji tenkovski top dosad izgrađen. Koliko su takva nagađanja točna, svakako će pokazati skora budućnost.
Sekundarno oružje čini teška strojnica Kord kalibra 12,7 mm s 300 metaka (ruski metak kal. 12,7 mm ima dimenzije 12,7 x 108 mm i nije kompatibilan s NATO-ovim metkom 12,7 x 99 mm – op. aut.), te strojnica PKTM kalibra 7,62 mm s 1000 metaka. Obje su strojnice daljinski upravljane, pri čemu je Kord postavljen u samostalni modul na krovu kupole, dok se 7,62 mm strojnica nalazi u kupoli kraj topa. Prema jednim autorima, koaksijalno je spojena s topom, a prema drugima ima samostalno polje djelovanja, iako znatno suženo u odnosu na strojnicu Kord. Ozbiljno se razmatra kako bi se u budućnosti strojnica 12,7 mm zamijenila automatskim topom kalibra 30 mm koji bi mogao služiti i za PZO. Vjerojatno bi uvođenje novog topa kalibra 152 mm zahtijevalo i nove konstrukcijske i balističke značajke kupole pri čemu bi se stvorile mogućnosti zamjene strojnice 12,7 mm navedenim automatskim topom.

Nedavna terenska demonstracija T-14 u akciji na sajmu vojne opreme i naoružanja Army 2016 (Screenshot: YouTube)

Oklopna zaštita i senzori
Sigurnost posade nedvojbeno bi trebala biti najrevolucionarniji doseg tenka T-14. Prvi je tenk na svijetu u kojem je posada razmještena unutar oklopom vrlo snažno zaštićene kapsule u prednjem dijelu tijela, dok su kupola i ostali dijelovi doslovno hermetički odvojeni od te kapsule. Drugim riječima, pogodak u bilo koji dio tenka (osim izravnog pogotka u kapsulu) u velikoj mjeri omogućuje preživljavanje posade. Tenk je također u cijelosti suvremeno zaštićen kao i većina tenkova zapadnih zemalja. Glavni je oblik zaštite reaktivni eksplozivni oklop (ERA) dvostrukog djelovanja Malahit, kojim su zaštićene prednja i bočne strane te kupola. Osim toga, tijelo tenka i kupola izrađeni su od kompozitnog oklopa. Dizajn kupole usmjeren je u prvom redu na maksimalno smanjivanje radarskog i termalnog potpisa, što je uvelike postignuto upravo micanjem posade iz njezine unutrašnjosti (radarski odraz smanjen je oblikom kupole i uporabom tzv. proturadarskog zaštitnog premaza).
Prema mišljenju velikog broja i ruskih i zapadnih vojnih stručnjaka, najnaprednija komponenta T-14 vrlo je sofisticirana elektronika koja doslovno kontrolira svaki, pa i najmanji segment tenka i koja tvori najbolji oblik ukupne zaštite. Osim elektronike koja kontrolira motor i transmisiju te omogućuje razmjerno lako upravljanje tako masivnim vozilom, visokosofisticirana elektronika doslovno je živčani sustav tenka. Posada koristi potpuno kompjuteriziran, integralni sustav nadzora koji u stvarnim uvjetima bojnog polja može analizirati prijetnje i klasificirati njihove prioritete te automatski poduzeti akcije vezano uz njihovo otklanjanje, pri čemu može čak otkriti i ispraviti pogreške posade.

Sustav Afganit
Tenk je opremljen sustavom aktivne protuoklopne zaštite Afganit koji čini radar (radi u milimetarskom području valnih duljina) za otkrivanje, praćenje i presretanje protuoklopnog streljiva upućenog prema tenku, a reagira u rasponu od 360 stupnjeva, te sustava lansiranja projektila kojima se uništavaju protuoklopni projektili protivnika. Sustav Afganit modernizirani je sustav dosadašnje aktivne zaštite ruskih tenkova Arena-E koji omogućuje otkrivanje i aktivno zaustavljanje projektila ispaljenih na tenk na udaljenosti od najmanje 20 do 30 metara. Zapadni stručnjaci smatraju ga vrlo naprednim, neki čak i svojevrsnim "korakom ispred" sustava zaštite američkih i britanskih tenkova koji su zasad bazirani isključivo na pasivnoj zaštiti koju čini kombinacija kompozitnog i ERA oklopa. Prema dostupnim slikama s prve prezentacije T-14 na mimohodu 2015. godine, vidljivo je da se lanseri za projektile sustava Afganit nalaze u baterijama po pet lansera s desne i lijeve prednje strane kupole (na samoj razdjelnici kupole i tijela tenka).

Foto: may9.ru

Stvarna slika bojišnice
Glavni dio elektroničke opreme čini radar za praćenje zemaljskih ciljeva i skeniranje bojišta, dometa do 100 km, koji radi u području od 26,5 do 40 GHz, a može istodobno pratiti do 40 nisko letećih ciljeva u zraku i 25 na zemlji. Navedeni radarski sustav omogućuje i automatski odabir prioritetnih ciljeva te navođenje vlastitog sustava naoružanja na njih. Zapovjednik tenka i topnik opremljeni su identičnim zaslonima sa stvarnom slikom bojišnice u vidljivom i termalnom spektru djelovanja i s naznačenim prioritetnim ciljevima. Komunikacijski sustav omogućuje zaštićenu vezu s ostalim tenkovima u postrojbi, a istodobno i s nadređenim zapovjedništvom. Zapovjednikov sustav promatranja čini perioskop instaliran na krovu tenka i raspona vidnog polja od 360 stupnjeva, čija se slika projicira na zapovjednikov zaslon u skladu s njegovim željama. Topnikov je periskop koaksijalno povezan s topovskom cijevi i dodatno povezan s automatskim laserskim daljnomjerom, čije podatke obrađuje topnikovo računalo i gotove projicira na njegov zaslon. Precizno određivanje udaljenosti moguće je danju do 7500 m i noću do otprilike 3500 m, uz uporabu termalnih sustava detekcije.
Zbog specifičnog smještaja posade u prednjem dijelu tenka, na vozačev zaslon projicira se slika sa stražnje kamere za vožnju unatrag. Kamera prema potrebi može raditi u infracrvenom spektru zračenja, što omogućuje ugrađeni IC far na stražnjem dijelu tenka, a također i u pasivnom IC području, pojačavanjem svjetlosti zvijezda (bez dodatnog zračenja koje može razotkriti tenk).

Perspektive razvoja
Kad je riječ o daljnjem razvoju tenka T-14 Armata, mora se naglasiti kako njegova tehnička konstrukcija pruža više mogućnosti. Već je navedeno da postoji dovoljno kapaciteta za ugradnju znatno moćnijeg naoružanja od postojećeg na osnovnom modelu. Razmatraju se također mogućnosti dodatne zaštite posade, pa čak i aktivne mogućnosti njezina spašavanja u slučaju ozbiljnog pogotka i potpunog onesposobljavanja tenka (katapultiranje cijele kapsule u kojoj je posada smještena i prizemljenje posade padobranom). Uspjeh bi označio revolucionarnu konstrukciju koja bi uvelike utjecala na daljnji razvoj oklopništva u svijetu.
Pojava tenka T-14 i ostalih sustava baziranih na platformi Armate izazvala je veliku pozornost vojnih stručnjaka jer je svakako riječ o najnovijoj generaciji glavnih borbenih tenkova koja bi mogla postaviti nove parametre u izgradnji cjelokupnog oklopništva i ostalima nnametnuti nove kriterije razvoja vlastitih borbenih vozila.. U svakom slučaju, velika je vjerojatnost da u skoroj budućnosti T-14 Armata neće biti usamljen tenk ili drugi borbeni sustav najnovije generacije.


Borbeno vozilo pješaštva T-14 (Foto: may9.ru)

Univerzalna borbena platforma
Zahvaljujući rješenju T-14 s besposadnom kupolom, velika je paleta mogućnosti zamjene te kupole drugim namjenskim modulima pa se sve više u ruskim vojnim i tehničkim krugovima govori o Armati kao univerzalnoj borbenoj platformi, a ne samo tenku. Prvi je od produkata takvog pristupa razvoj novog borbenog vozila pješaštva T-15, pri čemu je na Armati zamijenjen modul tenkovske kupole T-14 modulom Bumerang-BM besposadne, daljinski upravljane kupole koja se sastoji od automatskog topa 2A42 kalibra 30 mm i koaksijalno spregnute strojnice PKT kalibra 7,62 mm te dvaju dvostrukih lansera protuoklopnih raketa Kornet-EM (ukupno četiri raketna lansera). Za razliku od tenka T-14, kod transportera T-15 motor je premješten u prednji dio vozila kako bi se stvorio prostor za transport desetine pješaštva (devet vojnika i tri člana posade). Ostali sustavi gotovo su identični onima na tenku T-14 pa se zahvaljujući zadržavanju jednakog stupnja zaštite T-15 smatra jednim od najotpornijih borbenih vozila pješaštva. Premda još uvijek nije ušao u operativnu uporabu, za to svakako ima veliku perspektivu. Velika mu je konkurencija moguće borbeno vozilo pješaštva Kurganjec-25 opremljeno jednakim borbenim modulom, ali gotovo dvostruko lakše i znatno pokretljivije te s amfibijskim sposobnostima. Postoji mogućnost ugradnje borbenog modula AU-220M Bajkal koji se sastoji od automatskog topa BM-57 kalibra 57 mm i koaksijalno spojene strojnice PKT kalibra 7,62 mm. Ta je modularna stanica prvi put predstavljena na izložbi IDEX 2015 i zasad nije u operativnoj uporabi.
Na borbenoj platformi Armate izgrađena je i perspektivna samohodna haubica 2S35 Koalicija-SV koja bi trebala naslijediti dosadašnju samohodnu haubicu MSTA-S. Prema analizama nekih zapadnih stručnjaka, Koalicija-SV može se po učinkovitosti i borbenim značajkama usporediti s njemačkom PzH 2000. Borbena platforma Armata razmatra se i kao osnovica za izgradnju novog samohodnog višecijevnog bacača raketa TOS-2 koji bi trebao zamijeniti postojeći TOS-1, te izvidničkog vozila BREM-TT-16, ali ti projekti još nisu došli do razine prototipa.


Marinko OGOREC

Slični članci

Minobacači na kotačima

Samohodni minobacači na lakim vozilima zadnjih godina postaju sve popularnije rješenje koje moć im…

Dostojni nasljednik

Talijansko oklopno vozilo Centauro dosegnulo je konstrukcijske limite za daljnju modernizaciju pa…

Kineski tenk VT-4

VT-4 je logičan nastavak kineske proizvodnje tenkova koja na velika vrata želi ući u svjetski vrh.…

Teški snajperi (II. dio)

Nakon što smo predstavili američke snajperske puške, u drugom dijelu članka fokus je na iz ostatka…