Pošalji dalje

Govor premijera Gregurića na povijesnoj sjednici Hrvatskog sabora 8. listopada 1991.

U dramatičnim okolnostima brutalne agresije Srbije, Crne Gore i JNA na Hrvatsku – pod dojmom napada zrakoplova prosrpske JNA na Banske dvore – sjedište Vlade RH (7. listopada 1991.) te slika razaranja i vijesti o brojnim žrtvama koje su pristizale iz ostalih napadnutih hrvatskih gradova i naselja, Hrvatski sabor donio je 8. listopada 1991. konačnu Odluku o raskidu državnopravnih odnosa sa SFRJ. U obraćanju zastupnicima tadašnji hrvatski premijer Franjo Gregurić naveo je razloge i okolnosti koji su doveli do konačnog proglašenja hrvatske neovisnosti i razlaza s Jugoslavijom, ali i tadašnje osjećaje najvećeg dijela saborskih zastupnika i hrvatskih građana. Njegov govor zanimljiv je izvor podataka o stvaranju suvremene Republike Hrvatske te o prvim mjesecima otvorene velikosrpske agresije na Hrvatsku:
"Danas Vlada demokratskog jedinstva broji šezdesetsedmi dan svojeg ratnog mandata, a ja bih izlaganje započeo od povijesnog zasjedanja ovog visokog doma zaključenog prihvaćanjem odluka o uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske. Tim odlukama započeo je proces razdruživanja od drugih republika i SFRJ na temelju neotuđiva, nepotrošiva, nedjeljiva i neprenosiva prava hrvatskog naroda na samoodređenje, uključujući i pravo na razdruživanje i udruživanje s drugim državama i narodima. Reakcije dogmatskih i boljševičkih snaga bivše Jugoslavije na odluke Slovenije i Hrvatske nisu bile iznenađenje. U pohodu na slovenske državne granice armija je pokušala 'disciplinirati' Sloveniju, što je završeno njezinim sramnim porazom i povlačenjem iz Slovenije. Ono što je armija izgubila u Sloveniji (rat, vojničku čast, granice, teritorij, ljudstvo i materijalnu osnovu lagodnog života) pokušala je i pokušava naplatiti u Hrvatskoj, služeći politici ekspanzionističke i nacionalsocijalističke vlasti u Srbiji. Zauvijek izgubljena ili zakratko zapostavljena Slovenija zamijenjena je novim bojištem u kojem su sraz napadača i branilaca, Srbija, armija i njihovi pomagači nastojali jedno vrijeme maskirati ideološkim floskulama Saveza komunista – Pokreta za Jugoslaviju ili opravdati obranom 'golorukog' srpskog naroda kojeg napada 'ustaška i fašistička vlast Hrvatske'. U biti, agresija Srbije i armije na Hrvatsku svodi se na želju za osvajanjem novog životnog prostora koji će osigurati osnovu za preživljavanje propalog državnog, političkog i ekonomskog sustava Srbije.
U tom 'svetom' ratu protiv svega hrvatskog nije bitno koja je politička stranka u Hrvatskoj na vlasti (slučaj Baranje), koliki postotak Srba živi na pojedinom području (jer sve je Srbija gdje i jedan Srbin živi), niti ima li neko područje uopće vojnički značaj (primjer Dubrovnika). Štoviše, napadi na Hrvatsku to su razorniji što su sakralne, općekulturne, prirodne i druge vrednote nekog lokaliteta višeg ranga. Uništavaju nam našu povijest, kulturne spomenike, čine takva nedjela koja nisu u povijesti činili osvajači na na¬šim prostorima, ni Hitler ni Mussolini ni njihovi prethodnici.
U takvim okolnostima Europska zajednica, slijedeći svoje interese, pokušavala je u nekoliko navrata pronaći i dogovoriti s ovdašnjim partnerima modalitete za miran i demokratski rasplet jugoslavenske političke krize. Početkom srpnja prihvaćena je Brijunska deklaracija, kojom Europa još računa na Jugoslaviju. Hrvatska je svoj potpis stavila na Brijunsku deklaraciju izražavajući time svoju miroljubivost, spremnost na dijalog i mirno razdruživanje Jugoslavije, očekujući da će u prijelaznom razdoblju moratorija biti pripremljene sve radnje kako bi se ostvarila njezina želja za suverenitetom.
Međutim, Republika Srbija i armija od prvog dana potpisa Brijunske deklaracije stavljale su jasno do znanja Hrvatskoj, drugim republikama, Europi i svijetu da se preuzete obveze na njih ne odnose. Armija je vrijeme do 1. kolovoza iskoristila za pregrupiranje snaga, uklanjanje svih onih časnika koji nisu bili spremni provoditi agresiju na Hrvatsku, kao i za pripremu akcija protiv naše republike. Srbija je, koristeći srpski paket glasova u Predsjedništvu SFRJ, blokirala procese političkog rješavanja krize istodobno dajući otvorenu podršku odmetnutom srpskom pučanstvu u Hrvatskoj.
Zaključci Sabora od 3. kolovoza 1991. i jednoglasno prihvaćanje Vlade demokratskog jedinstva dokazali su čvrstu opredijeljenost hrvatskog naroda i građana Hrvatske da brane i obrane, kao što sam rekao prilikom predstavljanja Vlade, suverenitet Republike, slobodu, nacionalnu ravnopravnost, mirotvorstvo, socijalnu pravdu, poštovanje ljudskih prava, nepovredivost vlasništva, nepromjenjivost postojećih republičkih granica, vladavinu prava i demokratski višestranački sustav. Navedene vrijednosti čine temelj ustavnog poretka Republike, ali i osnovne principe djelovanja Vlade, kako je to i napisano u Međustranačkom sporazumu. (...)
Deklaracijom Europske zajednice o Jugoslaviji napokon su eksplicitno imenovani agresori na Hrvatsku. Vlada je 13. rujna 1991. predložila mjere za suzbijanje agresije te su donesene uredbe o isključivanju struje, vode, telefona i obustavi opskrbe jedinica okupatorske armije hranom i energentima. Jedinicama Zbora narodne garde naređeno je da izvrše zaprečavanje aktivnih i pasivnih pokreta jedinica armije. Istodobno, Vlada je uputila proglas vojnicima, oficirima i vojnim ustanovama da se stave na raspolaganje legalnim vlastima Republike. Snage obrane Republike Hrvatske su, zahvaljujući poduzetim mjerama, tijekom rujna oslobodile znatan broj gradova, naseljenih mjesta, zauzele više komandi i komandnih mjesta, garnizona sa svim vojarnama i vojnim objektima, zarobile velik broj časnika i vojnika, došle do svih vrsta naoružanja i streljiva, sredstava veze, motornih i oklopnih vozila, zauzele 16 graničnih prijelaza i postaja te preuzele niz vojnih ustanova. Pozivu Vlade odazvao se znatan broj časnika i građanskih osoba na službi u armiji.
Parlamentarna skupština Europskog vijeća prihvatila je Rezoluciju o krizi u zemlji, kojom u članku 5. konstatira sljedeće: '(...) Skupština primjećuje da, prema uvjetima Ustava Jugoslavije od 1974. godine, republike imaju pravo odvojiti se od federacije i poziva države članice da razmotre mogućnost priznavanja republika koje su proglasile svoju neovisnost. Ona naglašava da svako pravo na samoopredjeljenje mora pratiti integralno poštivanje ljudskih prava i prava manjina kao i predmetnih međunarodnih sporazuma u snazi.'
U Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda održana je 25. rujna 1991. rasprava o Jugoslaviji i prihvaćena Rezolucija broj 713. Napori da se jugoslavenska politička kriza internacionalizira urodili su punim plodom, čime su napokon srušena nastojanja jugoslavenske diplomacije da se zapravo radi o unutrašnjim stvarima Jugoslavije i da svijet tu nema što da traži. Zasjedanje je, uz ostalo, zapamćeno i po skandaloznom istupu saveznog sekretara za vanjske poslove (Jugoslavije, op. a.) gospodina Budimira Lončara. Vlada je prihvatila Rezoluciju kao potporu naporima za mir i dijalog u Jugoslaviji. Tijek događaja ide protiv Srbije i armije pa su se oni odlučili za kombinirani državni prevrat, koji su udruženi izveli predstavnici Srbije, Crne Gore i armije. Najavljena je, a zatim i izvršena odmazda nad vitalnim objektima i civilnim ciljevima.
Vlada Republike Hrvatske konstatirala je da je Štab nelegitimna i nelegalna institucija koja je izvršila vojni puč, te time ukinula Ustav SFRJ i srušila zadnje institucionalne ostatke države koja se zvala SFRJ. U odgovoru Štabu, Vlada je navela da je u razdoblju od Igalskog sporazuma do 2. listopada armija prekršila primirje 277 puta, pri čemu su poginula 63, a ranjena 334 civila. Objava rata Hrvatskoj izražena je na sljedeći način: 'Armija u ovome trenutku ne želi ništa osim da uspostavi kontrolu na kriznim područjima, zaštiti srpsko stanovništvo od progona, uništenja i oslobodi pripadnike armije i članove njihovih porodica. Uslov za to jeste da se poraze ustaške snage.' Dakle, armija bi da restaurira uređenje u kojem će ona kontrolirati krizna područja (a to je cijela republika), gdje će Srbi imati povlašten status, a časnici biti izvan dosega civilne vlasti. Ništa više osim toga!
Raketiran je i uništen TV toranj na Zagrebačkoj gori, a jučer je gađana rezidencija Predsjednika Republike. Cilj napada nije bio samo uništenje objekta već i ubojstvo Predsjednika Republike i saveznog premijera. Treba li uopće podsjećati da je to učinjeno na dan isteka Brijunskog moratorija, uz niz napada kojima su uništavani Sisak, Karlovac, Virovitica, Koprivnica, Vinkovci, Vukovar, Gospić, Duga Resa itd. (...)
Prema preliminarnoj ocjeni Republičke komisije, ratna šteta u dosadašnjem razdoblju po osnovi oštećene i uništene imovine, oduzete imovine i robe, opljačkane robe i poljoprivrednih proizvoda, izgubljene proizvodnje u industriji, prometu i turizmu, neubranom urodu u poljoprivredi te troškova neposredno ili posredno vezanih uz rat do početka rujna iznosi oko 10,5 milijardi dolara. Ona u sadašnjoj fazi rata raste prema iznosu koji će vrlo brzo dosegnuti 15 milijardi dolara. (...)
U razdoblju do 30. rujna 1991. u hrvatskim zdravstvenim ustanovama zbrinuto je 4730 ranjenih osoba. U istom razdoblju izvršena je stručna obrada i utvrđen broj od 730 poginulih osoba. (...) U ovom trenutku broj izbjeglih osoba već prelazi 250.000 razasutih po susjednim republikama, ali i po susjednim i drugim državama.
Barbarstvo neprijatelja Hrvatske najbolje se ogleda u sistematskom uništavanju kulturnih dobara. Do 30. rujna (bez Dubrovnika, Zadra, Karlovca i Siska) oštećeno je ili razoreno ukupno 188 objekata označenih kao kulturno dobro. Među njima je čak 26 nacionalnog ili svjetskog karaktera. Indikativno je da su najčešće stradali sakralni objekti, njih ukupno 103.
Ne postoje ni politički, ni vojni, ni gospodarski, ni institucionalni, ni bilo koji drugi razlozi zbog kojih bi Hrvatska trebala pristati na produženje moratorija. Dokazali smo svijetu, Europi i sebi samima da možemo poštovati preuzete obveze, pa i po cijeni ogromnih stradanja. Pokazano je da unutar bivše Jugoslavije nema sposobnosti i spremnosti da se rješenja traže na način predviđen i Brijunskom deklaracijom, dakle mirno i demokratski. Iskazali smo odlučnost, odvažnost i sposobnost da trpimo i najteže udarce kako bi obranili slobodu i demokraciju Hrvatske. Zbog toga vas pozivam da zajednički konstatiramo da je moratorij prošlost i da od danas vrijede odluke Sabora po kojima je Hrvatska suverena i samostalna država. '' ("Istekao moratorij, zbogom, Jugoslavijo" – iz govora predsjednika Vlade Republike Hrvatske dr. Franje Gregurića na zasjedanju Hrvatskog sabora 8. listopada 1991., Večernji list, srijeda, 9. listopada 1991.)
 
dr.sc. Ante Nazor, ravnatelj HMDCDR







Slični članci