Pošalji dalje

Odore austrougarske vojske iz zbirke HPM-a

Budući da ni jedna od zaraćenih strana nije predviđala dugotrajan rat, ni austrougarska vojska, kao ni ostale sudionice rata, nisu imale dovoljne zalihe odora pa se ubrzo odustalo od primjene postojećih propisa. Pri tome je vojna administracija nastojala novim uredbama standardizirati postojeće različite dijelove odora

Svečani kratki vojnički kaput nižeg časnika (Oberleutnant) 70. srijemske pješačke pukovnije Carske i kraljevske vojske;Austro-Ugarska Monarhija, do 1914.

Na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće, u skladu s razvojem ratne tehnike i strategije, napuštaju se pravila uniformiranja koja su odlikovale šarolike odore i blještava popratna oprema. U austrougarskoj vojsci prve naznake tih promjena datiraju iz 1892. uvođenjem sive boje, tzv. boje štuke (njem. hechtgrau) za odore domobranskih lovačkih strijelaca (Landeschützenregimenter) i tehničkih postrojbi. Do nove promjene u stilizaciji odora dolazi 1908. kad je za sve rodove vojske propisana manje upadljiva odora. Prema toj promjeni ratna pohodna kapa (njem. Feldkappe) bila je načinjena od meke tkanine sa štitnikom i zaslonima koji su se po potrebi spuštali te štitili obraze i uha. Kape su se razlikovale samo po vrsti materijala od kojeg je bila načinjena rozeta. Vojnička bluza imala je jednoredno pokriveno kopčanje s dva para džepova na prsima i bedrima s klapnama i pokrivenim gumbima. Izrađivala se u dvije inačice – standardnoj od vunene tkanine s visoko podignutim ovratnikom, i ljetnoj inačici šivanoj od platna sa spuštenim ovratnikom.

Obilježja rodova
Ljetna je inačica nošena najviše na južnim bojišnicama. Vojnička je bluza imala široke četvrtaste naramenice, a odlika austrougarskih vojničkih bluza prišivena su valjkasta učvršćenja / valjkasti graničnik na kraju vanjske strane desne naramenice koja su služila za učvršćenje remena puške. Za razliku od kroja vojničkih bluza, kroj hlača ovisio je o rodu vojske. Pripadnici pješačkih postrojbi nosili su komotne hlače ravnog kroja koje su uz zglobove učvršćivane kopčanim gamašama. Planinske i domobranske postrojbe (Landwheri) nosile su kraće priljubljene hlače s čarapama, ponekad s platnenim gamašama na kopčanje. Topnici su nosili hlače pripijene uz bedro zategnute ispod koljena, a slične hlače nosile su i postrojbe s područja BiH. Motorizirane postrojbe nosile su jahaće hlače. Hlače vojnika iz ugarskog dijela Monarhije bile su ukrašavane gajtanom. Nova ratna/pohodna odora bila je upotpunjena vojnom opremom i obućom u boji prirodne smeđe kože (do tada su se ti predmeti izrađivali od crne kože). Gležnjače su propisan model cipele. Planinske postrojbe nosile su gležnjače za zimske uvjete, a opkopari/inženjerci nosili su visoke konjaničke čizme sa širokim obodom od koljena do bedra.

Formacije i odore
U ljeto 1914., austrougarsko pješaštvo bilo je ustrojeno u okviru 110 pukovnija zajedničke vojske. Vojna administracija podijelila je pješačke pukovnije na dva bloka: tzv. njemačke pukovnije i ugarske pukovnije. Početak rata konjaničke postrojbe dočekale su u svojim upadljivim crveno-plavim odorama – plavim atilama i crvenim ulankama, crvenim hlačama, paradnim čakoima, šapkama. Zbog lake uočljivosti prilikom ratnih operacija ulani, draguni i husari bili su prisiljeni svoje vojničke kape prekrivati platnom. Osim toga, nov način ratovanja pridonosio je odumiranju tog elitnog roda vojske koji se novačio iz redova velikaških obitelji. Odore pješačkih pukovnija zajedničke vojske razlikovale su se samo po boji tkanine kojom je bio presvučen ovratnik i obrubljen kaput te po boji gumba. Pripadnici ugarskih pukovnija nosili su poseban tip hlača koje su na bedrima imale ukras – vitéz - kötés (viteški vez). Primjerice, pukovnijska boja ugarske 53. zagrebačke pješačke pukovnije bila je tamnocrvena boja, koja je još bila boja 1. i 18. njemačke pukovnije te 52. ugarske pješačke pukovnije.

Kraj blještavila
Na početku ratnih operacija, tj. od ljeta 1914. odore sive boje štuke nosili su jedino vojnici zajedničke vojske na prvoj crti. Ali, nagovještaj nedostatka vojnih odora bio je vidljiv već početkom rata kad su postrojbe pučkog ustanka Landsturm bile odjevene u odore prije propisa iz 1908., a neki su vojnici na bojišnici ratovali u civilnom odijelu s crno-žutom ili crveno-bijelo-zelenom trakom oko rukava (ovisno o tome jesu li novačeni u austrijskom ili ugarskom dijelu Monarhije). Teoretski je već u kolovozu 1914. cjelokupna armija trebala biti odjevena u opisane propisane odore. Međutim, originalne fotografije s početka rata svjedoče o individualnim razlikama u pogledu nošenja odora. Profesionalni su časnici i financirali nabavu svojih odora i opreme, pa su nastojali u izvedbi odore, opreme i oružja i nadalje isticati svoju posebnost na bojnom polju. Rujan 1914. godine označio je kraj šarolikih i blještavih austrougarskih vojnih odora. Naime, naredba nadvojvode Friedricha o zabrani nošenja pojaseva, sjajnih nabojnjača, ulaštenih remena i zaticanja hrastove (ljeti) i borove grančice (zimi) s lijeve strane kape pridonijela je ujednačavanju odijevanja. Budući da ni jedna od zaraćenih strana nije predviđala dugotrajan rat, ni austrougarska vojska, kao ni ostale sudionice rata, nisu imale dovoljne zalihe odora pa se ubrzo odustalo od primjene postojećih propisa. Pri tome je vojna administracija nastojala novim uredbama standardizirati postojeće različite dijelove odora. Tako se godine 1915. među prvima standardiziraju vojničke hlače: propisuju se jedinstvene duže hlače pripijene uz koljena (njem. Kniehose) koje se preuzimaju od domobrana, tako da ugarske hlače postaju zajednički odjevni predmet svim rodovima vojske. Hlače su se nosile s vunenim soknama ili kožnim obojcima koji su postali vrlo popularni.

Paradni / svečani vojnički kaput natporučnika 31. lovačkog bataljuna; Austro-Ugarska Monarhija, poslije 1908.

U sredini rata
Općenito, možemo reći da se odora i oprema vojnika u proljeće 1915. sastojala od terenske/ratne kape sa štitnikom u boji kape, vojničke bluze sivoplave boje s nijansom zelene, kaputa, hlača, gležnjača i remenja, gamaša odnosno obojaka (od svinjske kože ili jute), nabojnjače za streljivo, čuturice, pribora za jelo i kuhanje, i alata za rov. Odore sive boje štuke pokazale su se zbog boje neprikladnima na bojišnicama Galicije, stoga se u jesen 1915. preuzima boja njemačkih odora – sivoplava s primjesom zelene boje (njem. Feldgrau). Istodobno kroj vojničke bluze ostaje nepromijenjen. Gumbi su i dalje pokriveni. Jedino je ovratnik nešto komotniji. Formalno je ta vojnička bluza prihvaćena kao M 16 (Einheitsbluse) tek u jesen 1916. godine. Odnosno, standardna vojna odora M 1916. sastojala se od vojničke bluze sa spuštenim ovratnikom, kratkih priljubljenih hlača, vojničkog ogrtača pojednostavljenog modela – bez petlji (preuzet je od planinskog topništva), nabora, manšeta. Također, tada se zbog nestašice tkanina, uvodi drugačiji način označavanja roda vojske na ovratniku. Umjesto da se određenom bojom tkanine (npr. crvenom za topništvo) presvuče cijeli ovratnik, presvlaka u određenoj boji tkanine reducirana je na jednostavnu vertikalnu traku (prije je prekrivala cijeli ovratnik) koja se prišiva pokraj oznake čina. Tako su se tijekom 1915. i 1916. na bojišnici mogli vidjeti vojnici odjeveni u odore u raznim kombinacijama – odore sive boje štuke i odore sivoplave boje s primjesama zelene. Općenito su na naramenice i ovratnike vojničkih bluza stavljane oznake jakih boja kojima se označavala pripadnost pojedinim rodovima ili postrojbama, dok su oznake činova bile neupadljive (od celuloze), tako da se ratna/pohodna odora vojnika i zapovjednika gotovo i nije razlikovala.

Činjenice i predmeti
Raznolikost, faze oblikovanja/krojevi – modeli, i upotrebe odora austrougarske vojske u kontekstu hrvatskih zemalja svjedoče sakupljeni primjerci u Zbirci odora Hrvatskog povijesnog muzeja, koja čuva najveći broj odora iz Prvog svjetskog rata u hrvatskim muzejima uopće. Sačuvani primjerci dokumentiraju povijesne činjenice, a koje potvrđuju i predmeti iz drugih muzejskih zbirki, da se vojno sposobno stanovništvo hrvatskih zemalja i anektirane Bosne i Hercegovine najvećim dijelom novačilo u pješačke i konjaničke pukovnije i njihove strojopuščane odjele, zatim u lovačke bataljune te postrojbe brdskog i poljskog topništva. U prilog tomu svjedoče primjerci dijelova vojnih odora – kaputi i kape ulana, husara, lovaca, standardna vojnička bluza hrvatskog naziva haljinac, kao i primjerci fesova koji su imali funkciju vojničke kape u postrojbama s područja Bosne i Hercegovine. Zatim predmeti koji predstavljaju dijelove opreme i pribora običnih vojnika i časnika kao što su nabojnjače, časnički pojasevi, identifikacijske kutijice, znakovlje i drugo. Kulturno-povijesnoj vrijednosti Zbirke odora pridonose primjerci raznih modela crnih časničkih kapa sa štitnikom koje su u Prvom svjetskom ratu bile bitno obilježje profesionalnih vojnika – zapovjednog časničkog kadra. Taj tip kapa, nakon što je uvedena sivoplava odora s primjesom zelene, počinje se izrađivati u tkanini te boje.
Iako se u mornaricu novačilo vojno sposobno stanovništvo s područja hrvatskih zemalja, primjerci mornaričke odjeće ili njezini dijelovi nisu se sačuvali u zbirci, možda i stoga što je odjeća mornara za razliku od odora kopnene vojske bila mornarovo privatno vlasništvo i mogli su je nositi u civilnom životu.
(Autorica teksta i kataloških jedinica: mr. sc. Jelena Borošak Marijanović, muzejska savjetnica)

Tekst i foto: Hrvatski povijesni muzej



Slični članci

Zbirka naoružanja

Prvi svjetski rat donio je mnoge promjene u vojnim taktikama i strategijama, koje su dovele i do u…