Pošalji dalje

Neke činjenice o ulozi Hrvata i Hrvatske u obrani BiH

U Kraljevini Nizozemskoj, u Haagu, djeluju dva za Hrvatsku bitna suda: Međunarodni sud pravde – najviše tijelo UN-a koje je nadležno za rješavanje sporova između država (dakle, stranke u postupku su države te se utvrđuje odgovornost države) i Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) – ad hoc sud oformljen kako bi se procesuirali pojedinci odgovorni za kršenje međunarodnog humanitarnog i ratnog prava (ratne zločine) tijekom rata na području bivše Jugoslavije (dakle, stranke u postupku su tužitelj suda s jedne strane te po-jedinci okrivljenici s druge strane, a utvrđuje se individualna odgovornost tih pojedinaca u konkretnom događaju). Tužiteljstvo MKSJ-a je na početku 2000-ih podiglo dvije optužnice od osobitog interesa za Hrvatsku. Iako je riječ o optužnicama protiv pojedinaca, optužnicama su posredno obuhvaćeni i najviši politički i vojni dužnosnici Republike Hrvatske za sudjelovanje u "udruženom zločinačkom pothvatu" tijekom rata 1990-ih.
Prema prvoj optužnici haškog Tužiteljstva generali Ante Gotovina, Ivan Čermak i Mladen Markač optuženi su za zločine koje su u vojno-redarstvenoj operaciji Oluja počinili neki pripadnici hrvatskih snaga, a kojoj je, prema optužbi Tužiteljstva, cilj bio etničko čišćenje Srba s okupiranih teritorija RH. Prvostupanjskom presudom 15. travnja 2011. MKSJ je oslobodio generala Ivana Čermaka, a generale Antu Gotovinu i Mladena Markača osudio je na kazne zatvora od 24 i 18 godina. No, nakon uloženih žalbi, drugostupanjskom presudom MKSJ-a 16. studenog 2012. odbačena je optužnica da je Oluja bila udruženi zločinački pothvat s ciljem etničkog čišćenja, a generali Ante Gotovina i Mladen Markač oslobođeni su svih točaka optužnice i odmah pušteni na slobodu. Tom je presudom MKSJ-a konačno potvrđeno da je Oluja bila legitimna operacija, da Hrvatska nije stvorena na zločinu, te je svih optužbi oslobođeno i najviše vojno i političko vodstvo Hrvatske u Domovinskom ratu. Spomenutu presudu i puštanje na slobodu nevino osumnjičenih (i dulje vrijeme nevino pritvorenih) hrvatskih generala hrvatski narod proslavio je na trgovima i ulicama diljem Hrvatske i inozemstva, a nakon povratka iz Haaga u Zagrebu im je istog dana priređen veličanstven doček. Razdragano mnoštvo s tisućama hrvatskih zastava na središnjem trgu glavnog grada Hrvatske civilizirano je slavilo pobjedu činjenica.
Prema drugoj optužnici Tužiteljstva, koju je protiv Jadranka Prlića, Brune Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovća, Valentina Ćorića i Berislava Pušića podignula tužiteljica Carla del Ponte 2. ožujka 2004. u Haagu (Nizozemska), konačna presuda još nije donesena (!), a optužnicom je obuhvaćeno etničko čišćenje bosanskih Muslimana. Jednako kao i prilikom suđenja generalima Gotovini i Markaču, prvostupanjskom presudom 29. svibnja 2013. spomenuta šestorica Hrvata osuđena su na dugotrajne zatvorske kazne, a Hrvatska je optužena za "udruženi zločinački pothvat" prema BiH. U očekivanju 20. ožujka 2017. i početka zadnje žalbene rasprave na spomenutu presudu prije donošenja drugostupanjske presude (najavljene krajem 2017.), nemoguće je ne sjetiti se oslobađajuće presude MKSJ-a četničkom vojvodi Vojislavu Šešelju.
Kad se usporedi s prvostupanjskom presudom MKSJ-a šestorici Hrvata, oslobađanje Šešelja postaje lakrdija i otkriva dvostruke kriterije Suda. Naime, neobjašnjiva je i protučinjenična teza da je Republika Srpska Krajina u Hrvatskoj, koja je osnovana radi pripajanja dijela hrvatskog teritorija Srbiji, legitiman politički projekt, a da je stvaranje Hrvatske zajednice Herceg Bosne (HZHB) u granicama BiH zločin, kada se zna da je HZHB osnovana u okviru BiH u trenucima nemogućnosti tadašnje bosansko-hercegovačke vlasti da zaštiti Hrvate i Muslimane od srpske agresije, te da je potom Hrvatska Republika Herceg Bosna (HRHB) proglašena u skladu s ponudom međunarodne zajednice o unutarnjem preustroju BiH (Vance-Owenov plan). Također, apsurdno je da su oni koji su obranili BiH od velikosrpske agresije osuđeni na dugotrajne zatvorske kazne, a ideolog, sudionik i glasnogovornik te agresije (kao i agresije na RH) oslobođen je krivnje.
Legitimno je govoriti o Velikoj Srbiji kao političkom cilju, kako se objašnjava u presudi, no nije legitimno njezine granice nametati silom, a zločin je kad se pritom ubijaju i protjeruju ljudi. Oslobađajuća presuda Šešelju ignorira dokaze o tome, dok su istodobno spomenuta šestorica Hrvata osuđena na dugotrajne zatvorske kazne i zbog provedbe navodnog Tuđmanova pokušaja stvaranja Velike Hrvatske, koju Tuđman nikada nije spomenuo kao cilj svoje politike. Naprotiv, isticao je "kako kompleks da su hrvatske granice na Drini hrvatska politika u realnosti nema"! Cjelovito prikazani transkripti iz Ureda predsjednika Tuđmana pokazuju da je on često govorio kao povjesničar, ali da je kao državnik prema BiH vodio jasnu politiku: nema promjene granica BiH, no konstitutivan hrvatski narod na tom području mora biti i ravnopravan te opstati tamo gdje je demografski zastupljeniji, a to je otprilike područje nekadašnje Banovine Hrvatske. Pritom je hrvatsku politiku prilagođavao politici međunarodne zajednice, tako da se može reći da je tadašnje hrvatsko vodstvo djelovalo u okvirima koje je nametnula međunarodna zajednica, što potvrđuje činjenica da su Hrvatska i Hrvati u BiH pristali na sve mirovne prijedloge o unutarnjoj podjeli BiH.
Dijelovi Hrvatske vojske nisu angažirani u BiH radi promjene granica i pripajanja dijela teritorija Hrvatskoj, kao srpske snage u RH, nego radi obrane hrvatskih područja i autonomne jedinice unutar BiH, prvo od agresije srpskih snaga na BiH, a potom od napada brojčano nadmoćnijih snaga Armije BiH, čiji je cilj bio izlazak na more te eliminacija Hrvata iz središnje Bosne i područja uz Neretvu. Poznato je da je zapovjednik Armije BiH Sefer Halilović već krajem prosinca 1992. u Sarajevu, u sjedištu Prvog korpusa u Ulici Danijela Ozme, na sastanku zapovjednika Armije BiH održao govor, na kraju kojega je uzviknuo: ”Naš barjak će se viti u Pločama!“ (Slavko Zelić, ”HVO u obrani Sarajeva 1992.-1993.“, Zagreb-Mostar, 47.)
I laicima je jasno da dragovoljci i snage iz HV-a u BiH, a riječ je tek o dijelovima pojedinih brigada, nisu bile dovoljne ni za kvalitetnu obranu, a kamoli za agresiju na drugu državu, za što su potrebne cijelovite brigade i znatno veće snage. Primjerice, kao snage koje je za napad na Hrvatsku u jesen 1991. angažirala Srbija, u suradnji s vodstvom JNA, a pod krinkom djelovanja ostatka Predsjedništva SFRJ. Tako se sredinom studenog 1991. samo u istočnoj Slavoniji nalazilo 37.613 vojnika JNA, 676 tenkova, 505 oklopnih transportera, 428 oruđa artiljerije za podršku, 158 oruđa protuoklopne artiljerije i 380 oruđa protuavionske artiljerije, te još 9582 pripadnika TO Srbije. Među njima su bili i dobrovoljci koje je Vojislav Šešelj organizirao i obilazio te pritom poticao na nasilno stvaranje Velike Srbije.
S obzirom na činjenice, umjesto optužbi da je Hrvatska izvršila agresiju na BiH, pravo je pitanje što bi bilo s dijelom Hrvatske, ali i Bosne i Hercegovine, da Hrvatska nije reagirala na rat u BiH, te da hrvatske snage sastavljene velikim dijelom od dragovoljaca podrijetlom s tog područja nisu bile u BiH i znatno utjecale na zaustavljanje srpske agresije? Odgovor na to pitanje ne smiju zanemariti ni povjesničari ni političari, ne bi ga smjela zanemariti niti jedna sudska presuda koja govori o ulozi Republike Hrvatske i Hrvata u događajima u Bosni i Hercegovini tijekom 1990-ih!
Prije svega, treba izraziti sućut obiteljima svih nevinih i civilnih žrtava koje su stradale u ratu u RH i BiH, odnosno u bošnjačko (muslimansko) - hrvatskom sukobu, pa tako i svima kojima su neki pripadnici hrvatskih snaga nanijeli bol. Svaki zločin treba osuditi, no istina je da su zločini koje su počinili neki pripadnici hrvatskih postrojbi u Ahmićima i Stupnom Dolu, te zatvaranje i protjerivanje Bošnjaka na pojedinim područjima BiH pod nadzorom hrvatskih snaga, privukli veliku pozornost politike, medija i međunarodnog Tribunala u Haagu, kao i pojedinih "nevladinih udruga", aktivista i u javnosti poznatih odvjetnika, za razliku od zločina nad Hrvatima. Činjenica jest da zahvaljujući ignoriranju medija, hrvatska, a posebice svjetska javnost, malo zna o zločinima nekih pripadnika Armije BiH nad Hrvatima u Grabovici (općina Mostar), istočnom dijelu Mostara, Trusini i drugim naseljima u općini Konjic, Doljanima (općina Jablanica), Gornjem Vakufu, Bugojnu i okolnim naseljima (Gračanica, Vučipolje...), Dusini, Šušnju i drugim naseljima u općini Zenica, Zavidovićima, Kiseljaku (Žepče), Kiseljaku kraj Sarajeva, Varešu, Kaknju i okolici, Vitezu i okolnim naseljima (Križančevo Selo, Buhine kuće, Brdo – Zabilje, Bobaši...), Busovači i okolici, Novom Travniku i okolnim naseljima (Rastovci, Zenepići...), Travniku i okolnim naseljima (Maljine, Čukle, Dolac...), Uzdolu i Hudutskom (općina Prozor), Gračanici, Fojnici i okolnim naseljima (Polje Šćitovo, Ostružnica...), i drugim naseljima (Slobodan Praljak, Zločini koje su počinili neki pripadnici A BiH (muslimanske postrojbe) nad Hrvatima u BiH 1991.-1995., Zagreb, prosinac 2006.). Medijska izolacija, odnosno zataškavanje informacija o stradanju Hrvata u BiH te izostanak cjelovitog, znanstvenog prikaza događaja u BiH u ratnim 1990-im, razlozi su negativne percepcije uloge Hrvata i Hrvatske u BiH u dijelu hrvatske i svjetske javnosti.
Tako se nakon donošenja prvostupanjske presude šestorici Hrvata, u medijima mogla čuti ili pročitati teza da hrvatska javnost nije upoznata sa zločinima koje su pripadnici hrvatskih snaga počinili u BiH, što nije točno, jer se upravo u medijima u Hrvatskoj o tome mnogo govorilo. Nasuprot takvoj tezi jest činjenica da hrvatska javnost ne zna mnogo o gore spomenutim zločinima nad Hrvatima u BiH, čemu u prilog najbolje govori slučaj Ahmića i Trusine, dva zločina koja su se dogodila istog dana (16. travnja 1993.): u Ahmićima su neki pripadnici hrvatskih snaga ubili civile Bošnjake i vojnike Armije BiH, a u Trusini su neki pripadnici Armije BiH ubili civile Hrvate i pripadnike HVO-u. Za razliku od zločina u Ahmićima koji je spomenut u brojnim prilozima u hrvatskim i svjetskim medijima, zločin u Trusini u medijima u Hrvatskoj i svijetu gotovo se i ne spominje.

dr.sc. Ante Nazor, ravnatelj HMDCDR

Slični članci