Pošalji dalje

Neke činjenice o ulozi Hrvata i Hrvatske u obrani BiH (V. dio)

U zadnjim je brojevima Hrvatskog vojnika bilo riječi o žalbenoj raspravi na prvostupanjsku presudu šestorici Hrvata za događaje u BiH tijekom 1993., koju je u Den Haagu krajem svibnja 2013. donio Međunarodni kazneni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije. Navedenim činjenicama mogu se pribrojiti i podaci o tadašnjoj medicinskoj pomoći Hrvatske Bosni i Hercegovini.
Naime, u nastojanju da se Hrvatska prikaže kao agresor na BiH ide se u takvu krajnost da se, primjerice, prilikom navođenja "logističkog osiguranja HVO-a" kao "dokaza" o "agresiji Hrvatske na BiH", ističe čak i podatak da su "ranjeni pripadnici HVO-a liječeni u bolnicama u Hrvatskoj". Dakako, prešućuje se činjenica da su u Hrvatskoj postojali i logistički centri Armije BiH te da se u bolnicama u Hrvatskoj (u Splitu, Zagrebu, Slavonskom Brodu, Karlovcu, Vinkovcima, Metkoviću i dr.) istodobno liječilo više od 10 000 ranjenih pripadnika Armije BiH i civila – Muslimana iz BiH (u taj broj nisu uračunati liječeni bolesnici). Prema podacima ratnog ravnatelja KBC-a Split prof. dr. sc. Mihovila Biočića navedenim u Slobodnoj Dalmaciji (iz njegova otvorenog pisma tadašnjem predsjedniku Republike Hrvatske), u skladu sa savješću i hrvatskom politikom 1990-ih u splitskoj je bolnici liječeno više od 32 000 ranjenika i bolesnika iz BiH, od toga oko 40 % Muslimana:

"Poštovani gospodine Predsjedniče!
Dopustite da Vam uputim ovo 'otvoreno pismo', kao komentar na dio Vaših riječi izgovorenih u BiH parlamentu. Uistinu pozdravljam Vaš doprinos pomirenju sva tri naroda i pomoć pri normalizaciji života u susjednoj nam državi, posebice Vaš pijetet prema svim nevinim žrtvama. Međutim, kao svjedok odnosa 'hrvatske politike devedesetih' i građana BiH tijekom prošlog rata, teško su me pogodile Vaše riječi u parlamentu BiH, kojima navodite kako je RH svojom politikom u devedesetim doprinijela politici koja je 'požnjela rat, smrt i sakaćenje stotina tisuća, milijuna raseljenih, uništena gospodarstva, uništene obitelji'.
Bez pokušaja politiziranja tog vremena, istaknut ću samo dvije činjenice: RH je prva priznala BiH i na nagovor državnog vodstva RH, Hrvati su u BiH glasovali za samostalnu i jedinstvenu državu BiH (što se demokratskim putem ne bi ostvarilo da su na referendumu zajedno sa Srbima bili protiv).
Vjerujem kako Vam je sve ovo poznato i više od navedenog, međutim, pravi razlog zašto Vam se obraćam jest, što sam kao ratni ravnatelj KBC Split i najprije zamjenik, a kasnije i zapovjednik 'Kriznog stožera zdravstva za srednju i sjevernu Dalmaciju', izravni svjedok pomoći hrvatske državne politike devedesetih u resoru zdravstva i socijale, građanima te susjedne države.
Savjest mi nalaže da u ime svih onih koji su se samozatajno žrtvovali kako bi pomogli potrebitima, moram podsjetiti javnost i Vas, što smo u skladu s našom savjesti i 'hrvatskom politikom devedesetih' učinili. Osobno svjedočim da smo u splitskoj bolnici, samo iz BiH, liječili više od 32.000 ranjenika i bolesnika, od čega oko 40% muslimana i 22.061 ranjenika i bolesnika u malim ratnim bolnicama u BiH.
Pomagali smo 65 mjesta u BiH, bez obzira na strukturu stanovništva (od Tomislavgrada i Livna, preko Viteza i Sarajeva do Bjeljine i Brčkoga) u ljudstvu, lijekovima, opremi, sanitetskom materijalu, higijenskim potrepštinama itd., te posebno ističem 17.500 doza krvi i krvnih pripravaka, čemu je dokaz 12.000 izdatnica.
Nadalje, u KBC Split je rođeno više od 5000 djece iz BiH, liječeno više od 500 onkoloških, više od 1000 psihijatrijskih bolesnika itd. Razmjestili smo u druge hrvatske bolnice oko 700 bolesnika i ranjenika te prevezli i osigurali prijam u tridesetak zemalja svijeta. Helikopterom je prevezeno oko 7000 ranjenih i bolesnih prema i od KBC Split. Primili smo oko 4200 različitih donacija, koje smo nesebično davali i u BiH. Bili smo najznačajniji i stožerni centar za evakuaciju, prijam i liječenje iz različitih područja BiH, tih 32.000 ranjenika i bolesnika svih nacionalnosti, vjera i vojne pripadnosti.
Svjedoci i pomoćnici naših humanitarnih aktivnosti i u RH i BiH su brojne međunarodne organizacije kao: UNHCR, međunarodni Crveni križ, 'Liječnici bez granica', 'Farmaceuti bez granica', crkvene organizacije, IOM, obični ljudi i predstavnici kraljevskih kuća (Britanske), brojni privatni donatori iz različitih zemalja, predstavnici vlada: Italije, Njemačke, Austrije, Irske itd., od kojih smo dobili brojne pohvale i priznanja.
Najviše priznanja i zahvala smo pak dobili od vojnih i civilnih predstavnika Bošnjaka pa i od samog Predsjednika BiH Alije Izetbegovića. Isto tako smo pri evakuaciji židovskih obitelji iz Sarajeva i Mostara preko Splita, pružili svu moguću pomoć. Veliki broj stranica bio bi potreban za nabrojiti zahvale građana i organizacija iz BiH (najvećim dijelom od Bošnjaka) te vrste i broj naših aktivnosti u pomoći građanima susjedne države. Milijun izbjeglica iz BiH koje je Hrvatska primila i o njima skrbila smještajem u svojim najboljim hotelima, koji su ostali devastirani, posebna su priča. Tako je primjerice samo u užem splitskom području (Split, Kaštela, Solin) u rujnu 1993. bilo oko 180.000 izbjeglica iz BiH o kojima smo i mi skrbili.
Bila je to 'hrvatska državna politika devedesetih', kada su svi građani BiH liječeni i skrbljeni na teret siromašnog proračuna ratom razorene RH. A kakav je odnos bio prema muslimanskim izbjeglicama, svjedočim osobno, primjerice kada sam kao kirurg operirao ranjenika u ratnoj bolnici (podrum hotela) u jednom južnohrvatskom gradiću.
Za vrijeme operacije na katu iznad, nastala je iznenadna velika galama i veselje muslimanskih izbjeglica, smještenih u istom hotelu... čula se vijest da je palo Bugojno... Mi smo plakali gospodine Predsjedniče... I nikom od izbjeglica, nitko nije ništa rekao... 'Hrvatska politika devedesetih' ih je i dalje liječila, hranila i dala krov nad glavom.
Držim gospodine Predsjedniče, kako ste se prilikom Vašeg obraćanja u BiH parlamentu, trebali sjetiti ove pomoći koju smo bezuvjetno pružili svim potrebitim u BiH. Svjedoci našega rada su sve navedene međunarodne humanitarne organizacije i preko 90 državnih i privatnih TV kuća iz svijeta, koje su nas pratile. (...)
Zbog toga mi je jako žao gospodine Predsjedniče da se niste sjetili izreći pozitivnu ulogu i vodstva i naroda RH prema BiH tijekom 'teških' devedesetih. Držim da nije korektno na pojedinačnim lošim primjerima, kojih nije nedostajalo niti u jednom sukobu, za stotine milijuna ljudi kobnog dvadesetog stoljeća, graditi negativne strateške političke zaključke, koje nas povijesno mogu koštati. Posebno mi je žao što se ni Vaši domaćini u ozračju Vašeg žaljenja, nisu sjetili svega što im je ratom razorena i sama vrlo potrebita RH pomogla kada im je bilo najpotrebnije. Uvjeren sam da bi bez hrvatske pomoći, velikosrpski imperijalizam 'požnjeo' još 'Srebrenica', a država BiH danas ne bi postojala. Kao što vidite, gospodine Predsjedniče nismo mi svi isti! To je svima jasno osim zlonamjernima i onima koji su rat proveli daleko izvan domašaja neviđenih patnji i nevolja (...) (prof. dr. sc. Mihovil Biočić, Slobodna Dalmacija, 15. svibnja 2010.).

Prof. dr. sc. Mihovil Biočić govorio je o medicinskoj i humanitarnoj pomoći Hrvatske Bosni i Hercegovini i u razgovoru s novinarom Nenadom Piskačem:

Jeste li kao ravnatelj bolnice u to doba imali pritiske od hrvatskih vlasti i zahtijevanja da tvu iz Bosne i Hercegovine i pripadnicima Armije BiH?
U početku je bilo različitih nesporazuma u formalnostima zbog novonastale ratne situacije i priljeva tako velikog broja ranjenika iz BiH. Sjećam se da je prvi ratni ravnatelj KB Split (prof. dr. sc. Goran Dodig, op. a.) te nesporazume odlučno presjekao i da se kasnije to pokazalo ispravnim, međutim, nikada nije došla u pitanje pomoć svim potrebitim, odnosno svima pristiglim iz BiH. Kako smo ih prihvatili, najbolje mogu oni odgovoriti, ako hoće. Onda su odgovorili brojnim zahvalnicama, među kojima je bila zahvalnica i predsjednika BiH Alije Izetbegovića u kojoj između ostalog navodi da “to ovdje (misli na BiH) nikada neće biti zaboravljeno’’. Posebno me žalosti što danas u Haagu sjede ljudi koji su svoje neprijatelje s bojnog polja i njihove obitelji, upućivali i preporučivali nama za smještaj i liječenje u našoj bolnici. Zar bi itko mogao doći do Splita, da to nije htio ili čak organizirao HVO u BiH? Međutim događalo se u početku da međunarodne snage nisu dale pristup našem helikopteru, zbog čega je prijevoz ranjenih bio dugotrajan i vrlo opasan. (…) Sjećam se i da je za vrijeme većih sukoba iz središnje Bosne, nakon dopuštenog letenja, stizalo helikopterom i po 200 ranjenika u jednom danu. Da me neki ne bi krivo shvatili, nije samo splitska bolnica liječila građane BiH, nego su i sve hrvatske bolnice pomagale. Ono što izdvaja splitsku bolnicu jest stjecaj ratnih okolnosti, zbog kojih je jedini put izlaza iz okruženja bio prema Splitu a Split gotovo jedina luka spasa za njih. Tako smo imali ranjenike ne samo iz Hercegovine i Srednje Bosne, nego zbog srušenih komunikacija preko rijeke Save i iz sjevernih dijelova Bosne, kao što su Žepče, Brčko, Živinice, Bijeljina, Modriča, Gradačac, Derventa, Tuzla, Lukavac, itd.
- Možemo reći da u hrvatsku službenu politiku devedesetih godina spada i rješavanje humanitarnih pitanja stanovništva Bosne i Hercegovine?
Milijun izbjeglica iz BiH preplavilo je za vrijeme rata Hrvatsku, koja je skrbila i o stotinama ta i brojnih privatnih ka), Kay im specifikacijama, odnosno potrebama aje i vrlo skupe lijekove.
Osobito su nam bili dragocjeni lijekovi za liječenje bolesnika sa zloćudnim tumorima. Posebno ističem vladu Republike Italije, koja nam je prva pružila pomoć, primajući na liječenje u talijanske bolnice neke posebno teške ranjenike, bez ikakve dokumentacije, besplatno, na povjerenje i našu riječ da ćemo ih po liječenju preuzeti. (Hrvatsko slovo, 3. srpnja 2010.)

dr. sc. Ante Nazor, ravnatelj Centra






Slični članci