Pošalji dalje

Neki podaci o stvaranju Republike Srpske u BiH

U Sarajevu su 2. siječnja 1992., uz posredovanje Cyrusa Vancea, osobnog izaslanika glavnog tajnika UN-a, predstavnici Republike Hrvatske i Jugoslavenske narodne armije (JNA) potpisali sporazum o potpunom prekidu vatre u Republici Hrvatskoj. Sporazum se temeljio na dogovoru o deblokadi vojarni JNA i povlačenju JNA iz Hrvatske, te primjeni mirovnog plana UN-a (predviđao je dolazak mirovnih snaga UN-a u Hrvatsku), koji su 23. studenog 1991. u Ženevi potpisali predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman, predsjednik Srbije Slobodan Milošević i general JNA Veljko Kadijević, uz posredovanje predstavnika UN-a Cyrusa Vancea i Europske zajednice (EZ) lorda Petera Carringtona. Sarajevskim sporazumom, koji je stupio na snagu 3. siječnja 1992. u 18 sati, uglavnom su prestala veća ratna djelovanja u Hrvatskoj (do otvaranja "južnog bojišta" u travnju 1992.), odnosno započelo je razdoblje u kojem se Hrvatska nalazila "u oružanom sukobu niskog intenziteta". Nedugo potom, u proljeće 1992., u skladu s mirovnim planom Cyrusa Vancea, na okupirano područje RH došle su zaštitne snage UN-a (United Nations Protection Force – UNPROFOR). Istodobno, rat se prelio u Bosnu i Hercegovinu.
Otvorenoj velikosrpskoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu prethodio je sličan scenarij organiziranja i naoružavanja srpskog naroda kao u Hrvatskoj. Poslanici SDS-a u Skupštini SR BiH osnovali su 24. listopada 1991. godine Skupštinu srpskog naroda u Bosni i Hercegovini (dalje u tekstu: Skupština Srpske Republike BiH) i izabrali Momčila Krajišnika za njezina predsjednika. Novoosnovana Skupština usvojila je odluku o plebiscitu srpskog naroda u BiH koja je trebala dati odgovor na pitanje ostanka BiH u Jugoslaviji. Srbi su na plebiscitu održanom 9. i 10. prosinca 1991. velikom većinom glasova odlučili ostati dio SFRJ.
Nakon regionalnih paradržavnih projekata na lokalnoj razini, trebalo je stvoriti paralelne institucije i na razini općina. Plansko i organizirano formiranje "srpskih opština" počinje na osnovi detaljnih uputa sadržanih u "Uputstvu o organizovanju i djelovanju organa srpskog naroda u Bosni i Hercegovini u vanrednim okolnostima", koje je donio Glavni odbor SDS-a 19. prosinca 1991., a namijenjeno je općinskim odborima SDS-a. Prema, "Uputstvu", formiranje i organizacija "srpskih opština" predviđa se u dvjema varijantama:
1. Varijanta A – u općinama u kojima su Srbi većina treba derogirati zakone SR BiH i poštivati upute novoformiranih srpskih paradržavnih institucija
2. Varijanta B – u općinama gdje su Srbi manjina treba izvršiti podjelu postojeće i stvaranje nove srpske općine u naseljima sa srpskom većinom.
Od rujna do kraja 1991., prema scenariju već viđenom u Hrvatskoj, Srbi su u Bosni i Hercegovini proglasili nekoliko "srpskih autonomnih oblasti". Sukladno velikosrpskom planu o zauzimanju najmanje 66 % teritorija BiH, Skupština srpskog naroda BiH je 9. siječnja 1992. u sarajevskom hotelu Holiday Inn proglasila "suverenu Srpsku Republiku BiH" – "Deklaracija o proglašenju Republike srpskog naroda BiH" (od 12. kolovoza 1992. "Republika Srpska"), s namjerom njezina pridruženja jugoslavenskoj državi, odnosno Srbiji, u statusu njezine "federalne jedinice" koja "(…) obuhvata područja srpskih autonomnih regija i oblasti (Bosanska krajina, Sjeverna Bosna /Ozren-Posavina/, Semberija /sjeveroistočna Bosna/, Romanija, Hercegovina /istočna/) i drugih etničkih cjelina u BiH, uključujući i područja na kojima je srpski narod ostao u manjini zbog genocida koji je nad njim izvršen u toku Drugog svjetskog rata" (Dragan Radišić, Hronologija događaja na prostoru prethodne Jugoslavije 1990-1995, Glas srpski – Centar za geostrateška istraživanja Univerziteta u Banjoj Luci, Banja Luka, 2002., 172).
Tom je prilikom Biljana Plavšić, buduća potpredsjednica i predsjednica Republike Srpske, rekla: "Oni koji su tražili da BiH bude međunarodno priznata, moraju znati da se država, a pogotovo velika država u kojoj se vlada i nad drugim narodima, ne osvaja za pregovaračkim stolom. I najmanje države su u istoriji na sablji stvorene. I Jugoslavija je tako stvorena. I još niko nikada nije stvorio državu u kojoj je trajno podjarmio srpski narod." Nakon njezina je govora Radovan Karadžić, također budući predsjednik Republike Srpske, zaključio: "Nema toga tko će uvesti dalje od Kozije ćuprije (stari most iz razdoblja osmanlijske vladavine, udaljen nekoliko kilometara istočno od starog središta Sarajeva, op. a.) nezavisnu BiH. Na Palama je već Jugoslavija." (videozapis spomenute sjednice)
Nakon proglašenja "suverenosti" Republike Srpske, "Skupština Srpskoga naroda u BiH" proglasila je 27. ožujka 1992. "u podne" u zgradi Skupštine BiH u Sarajevu "Ustav Srpske republike BiH". Istodobno je usvojen "Zakon o područjima srpskih opština u BiH", prema kojem će se "(…) u novoj Srpskoj Republici Bosni i Hercegovini nalaziti 70 opština", a u svakoj od njih "(…) određene su mesne zajednice, odnosno sela sa većinskim srpskim življem". Uz napomenu da "(…) tom spisku nedostaje još nekoliko opština u kojima nije obavljeno izjašnjavanje srpskog naroda", to su (u općinama istaknutim podebljanim slovima Srbi nisu činili većinu stanovništva): "Banja Luka, Bihać, Bijeljina, Bileća, Bosanska Dubica, Bosanska Gradiška, Bosanska Krupa, Bosanski Brod, Bosanski Novi, Bosanski Petrovac, Bosanski Šamac, Bosansko Grahovo, Bratunac, Brčko, Bugojno, Čajniče, Čapljina, Čelinac, Derventa, Doboj, Donji Vakuf, Drvar, Foča, Gacko, Glamoč, Han-Pijesak, Ilijaš, Jajce, Kalinovnik, Kladanj, Ključ, Konjic, Kotor-Varoš, Laktaši, Livno, Lopare, Ljubinje, Milići, Modriča, Mostar, Mrkonjić-grad, Nevesinje, Olovo, Petrovo, Prijedor, Prnjavor, Rajlovac, Rogatica, Rudo, Pale, Skender Vakuf, Sokolac, Srbac, Srebrenica, Srebrenik, Stari grad Sarajevo, Stolac, Šekovići, Šipovo, Teslić, Trebinje, Turbe, Tuzla, Ugljevik, Višegrad, Vlasenica, Vogošća, Zavidovići, Zvornik, Žepče." ("Mediji i rat: Kako je Politika izveštavala 1992. godine (27. mart 1992.)"; www.e-novine.com/mobile/feljton/36155-Genocid-može-da-počne.html
Prema pisanju Carole Hodge, Radovan Karadžić tvrdio je da su Srbi vlasnici 65 % teritorija BiH (Carole Hodge, Velika Britanija i Balkan od 1991. do danas, Zagreb, 2007., 156), a sredinom travnja 1992. posebnom izaslaniku za BiH Joséu Coutileiru predočio je zemljovid s nacrtom srpskog teritorijalnog zahtjeva, prema kojem srpsko stanovništvo u BiH polaže pravo na 75 % teritorija (Kronologija rata, Hrvatska i Bosna i Hercegovina, 1989.-1998., Zagreb 1998., 156).
Proces paralelnog formiranja srpskih policijskih jedinica u SR BiH počeo je već 1991. godine. U prvim mjesecima 1992. pripreme za uspostavu Srpskog Ministarstva unutrašnjih poslova obavili su čelnici SDS-a i odabrani srpski kadrovi iz MUP-a SR BiH. Na sastanku srpskih dužnosnika iz MUP-a SR BiH održanom 11. veljače 1992. u Banjoj Luci dogovoreno je formiranje MUP-a RS i srpske policije na svim razinama (općinskoj, regionalnoj i republičkoj). Skupština Srpske Republike BiH donijela je na sjednici održanoj 28. veljače 1992. godine Zakon o unutrašnjim poslovima. Dana 24. ožujka skupština bosanskih Srba naložila je Ministarskom savjetu da pripremi operativni plan preuzimanja vlasti, odnosno uspostavljanja vlasti u Srpskoj Republici Bosni i Hercegovini u području unutarnjih poslova i da ga 27. ožujka dostavi Skupštini. Za ministra MUP-a imenovan je Mićo Stanišić, a Momčilo Mandić proglasio je 31. ožujka formiranje MUP-a Srpske Republike BiH. Zakonom je predviđeno formiranje Ministarstva sa sjedištem u Sarajevu i pet centara službi bezbjednosti (CSB). Unutar centara službi bezbjednosti za svaku općinu formirane su stanice javne bezbjednosti (SJB). (...) Gotovo su svi Bošnjaci i Hrvati napustili MUP Srpske Republike BiH, a krajem lipnja 1992. godine u MUP-u Srpske Republike BiH ostalo je samo šest osoba nesrpske nacionalnosti. Od samog osnivanja, MUP Srpske Republike BiH surađivao je i imao pomoć od MUP-a Srbije. (...)
U pripremama za realizaciju projekta naoružavanja srpskog stanovništva u Hrvatskoj i SR BiH ključnu je ulogu imala JNA. General Kadijević rekao je o ulozi JNA u Bosni i Hercegovini: "Jedinice i štabovi bivše JNA činili su kičmu vojske Srpske Republike (Republika Srpska), sa svim oružjem i opremom." Kao glavni realizator velikosrpskog projekta, JNA je već 1991. godine izvršila pripreme za zaokruživanje granice velike Srbije. U tom smislu Generalštab JNA donio je Direktivu o upotrebi oružanih snaga u narednom periodu za pripremu i izvođenje borbenih dejstava (str. pov. broj: 2256-1 od 10. 12. 1991.), koja kao krajnji cilj rata naglašava zaštitu srpskog stanovništva. Takvo je definiranje krajnjeg cilja rata definitivno demaskiralo ulogu JNA u agresiji na Hrvatsku i BiH.
Jedinice JNA već su 1991. godine započele pripreme za realizaciju velikosrpskih ciljeva na prostoru Bosne i Hercegovine. Nakon povlačenja iz Hrvatske praktički su okupirale Bosnu i Hercegovinu. Ulazak mnogobrojnih jedinica JNA, koje su se povlačile iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu, unio je veliku napetost. Prema presudi MKSJ u predmetu Duško Tadić navedeno je: "Početkom 1992. u Bosni i Hercegovini bilo je oko 100.000 vojnika JNA sa preko 700 tenkova, 1000 oklopnih transportera, mnogo teškog naoružanja, 100 aviona i 500 helikoptera, sve pod komandom Generalštaba JNA u Beogradu." (ICTY, Presuda u predmetu Duško Tadić, paragraf 124.) Istodobno su prilagođeni postojeći i urađeni novi vojni planovi. Pod izgovorom vojnih vježbi, jedinice JNA izvršile su raspored i opkoljavanje velikih gradova. (Iz knjige: Mujo Begić, Genocid u Prijedoru – svjedočenja, Zagreb – Sarajevo, 2015., 23-258)

dr. sc. Ante Nazor

Slični članci