Pošalji dalje

"Budite hrabri!" – govor pape Ivana Pavla II. u Zagrebu (rujan 1994.)

Na početku nove i neizvjesne 2017., u koju Hrvatska i Svijet ulaze s brojnim otvorenim pitanjima, radi ohrabrenja treba se prisjetiti boravka pape Ivana Pavla II. u Zagrebu (10. i 11. rujna 1994.) i njegovih poruka. Svojim dolaskom u posjet Crkvi u Hrvata i Republici Hrvatskoj, povodom proslave 900. obljetnice osnutka Zagrebačke nadbiskupije, papa Ivan Pavao II., podrijetlom Poljak, potvrdio je snažnu potporu koju je u traženju mirnog rješenja u Republici Hrvatskoj, u okviru njezinih međunarodno priznatih granica, pružala vatikanska diplomacija. Istodobno, gotovo milijun hodočasnika, uglavnom Hrvata iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i ostalih zemalja, sudjelujući 11. rujna 1994. na euharistijskom slavlju na zagrebačkom hipodromu, potvrdilo je privrženost hrvatskog naroda Sv. Stolici te posebnu zahvalnost i povezanost Hrvata s tadašnjim papom Ivanom Pavlom II. Mnogi smatraju da je to bio skup s najvećim brojem Hrvata na jednom mjestu u povijesti.
S obzirom na aktualne rasprave o zagrebačkom nadbiskupu i kardinalu, blaženom Alojziju Stepincu, posebno odjekuju riječi kardinala Kuharića upućene papi Ivanu Pavlu II. u zagrebačkoj katedrali 10. rujna 1994., kad je kleknuo na Stepinčev grob i pomolio se:
"Kroz vrijeme velikih iskušenja za Crkvu, brojni svećenici, redovnici i redovnice uz brojne
vjernike svjedočili su svoju vjernost i ustrajnost u svetom pozivu uz cijenu raznih odricanja i poniženja, čak i do mučeništva. Znak i simbol svih tih iskušenja i ustrajne vjernosti Bogu i Crkvi bio je i ostaje zagrebački nadbiskup i kardinal Alojzije Stepinac, sada sluga Božji. On u svom svjedočanstvu sabire svjedočanstva vjernosti svećenika, redovnika, redovnica i nebrojenih vjernika. Sav prožet Evanđeljem bio je zauzet za čast Božju, za slobodu Crkve i naroda, za dostojanstvo i prava svake ljudske osobe prije onoga svjetskog rata, za vrijeme
rata i poslije rata! Crkvu je ljubio svim srcem, a Petrovim nasljednicima bio je nepokolebljivo
odan i vjeran."
Još 1979., nedugo nakon što je postao Papom, Ivan Pavao II., za vrijeme svečanog euharistijskog slavlja prigodom hrvatskog nacionalnog hodočašća, istaknuo je da je kardinal Stepinac čuvao vjernost Hrvata prema Apostolskoj Stolici. Sada je za njega kazao da je "najsvjetliji lik" te da je "svojim radom, svojom hrabrošću i strpljivošću, svojom šutnjom i, napokon, svojom smrću, pokazao da je istinski čovjek Crkve".
Hrvatski predsjednik Tuđman opraštajući se od Ivana Pavla II. kazao je da je hrvatski narod
u "dušama ojačan riječima koje ste nam uputili kao donositelj mira". Prije toga, na kraju boravka u Zagrebu, papa Ivan Pavao II. u zrakoplovnoj je luci, opraštajući se od domaćina, održao još jedan važan i znakovit politički govor:
"Moj boravak među vama bliži se kraju. Prije nego se oprostimo, želim vam najtoplije zahvaliti za ugodno gostoprimstvo koje ste mi priredili, i za tolika očitovanja prijateljstva i poštovanja koja su pratila ovaj moj kratki, ali sadržajni boravak ovdje u Zagrebu. Zahvaljujem ponajprije Bogu, koji je htio da budem među vama da skupa proslavimo 900 godina života
Nadbiskupije, i da mu zahvalimo što kroz tih devet stoljeća vašoj Zajednici nikada nije uskratio svoje milosrđe i svoju svemoguću pomoć.
Vama, gospodine Predsjedniče, i svim predstavnicima vlasti upućujem riječ zahvale za sve što je učinjeno da moj boravak u Zagrebu bude ugodan i koristan.
Vama, gospodine Kardinale, i vama, dragim Pastirima ove Crkve, hvala za opipljivo svjedočenje vjere i ljubavi koje ste zajedno s cijelom crkvenom zajednicom iskazali Petrovu nasljedniku, koji je želio s vama podijeliti osjećaje slavlja i nade.
Vama, vjernicima ove drage Nadbiskupije i cijelog hrvatskog naroda, najsrdačnije zahvaljujem i najtoplije vas sve pozdravljam. Mir vama! To je želja koju ponavljam u trenutku povratka u Rim. Ovaj moj put želio je biti hodočašće mira i zajedništva.
Dragi Hrvati, nakon susreta s vama još više cijenim vašu kršćansku i građansku zauzetost. U vama sam susreo vjernike snažne u kušnjama i velikodušne u preuzimanju tereta i teškoća tolikih osoba, pogođenih bolnim događajima ovih godina. Osnaženi iskustvima sazrelim kroz prošlost, koja nije uvijek bila obilježena radosnim događajima, pozvani ste danas graditi bolju budućnost, aktivno sudjelujući u javnom životu i dajući svoj nezamjenjivi doprinos učvršćenju demokratskog sustava, dobrom funkcioniranju institucija, usavršavanju pravne države. Nikada nemojte zaboraviti da vjera pokazuje svoju plodnost kada je u stanju podržavati inicijative dobrote, snošljivosti i opraštanja. Vaša povijest neka uistinu bude ‘učiteljica’ sadašnjice. Vaši korijeni sežu u tradiciju više od XIII. stoljeća vjernosti evanđeoskim vrednotama. One su vašim pređima donijele plodove snošljivosti i razumijevanja, izražene u poštivanju i suradnji sa susjednim narodima, pa i onda kad se trebalo boriti da bi vaš narod ponovno postigao samostalnost. Budite na visini tih njihovih primjera. Tomu vas potiče sama suvremena povijest i vaše zemlje i Europe. Ovo stoljeće značilo je za mnoge narode teško i često mučno traženje nezavisnosti i mira. Događaji koji su se odigrali na europskom kontinentu posljednjih godina snažno su istaknuli nedvojbenu činjenicu: bilo veliki bilo mali narodi, svi su oni dio velike obitelji naroda – mislimo prije svega na one europske – i svaki narod ima pravo na opstanak.
Imao sam prilike o tome govoriti prošle godine u Tallinu, za vrijeme mog posjeta baltičkim zemljama, naglasivši da su ‘prava ljudske osobe i prava naroda temelji ljudske, kršćanske, demokratske i europske civilizacije’. Svaki narod ima pravo na političko priznanje. Nisu u prošlosti nedostajala povijesna iskustva raznih europskih naroda ujedinjenih u federalne
države, kao što je to bila Republika Jugoslavija: nakon Drugog svjetskog rata ona je bila uređena kao federacija južnih Slavena. Narav je federacija da se pojedini narodi slobodno ujedinjuju u jednu državu. Ipak, svaki od njih u određenim okolnostima i pod određenim uvjetima, može izaći i organizirati se kao samostalna država. To se dogodilo i 1991. u bivšoj jugoslavenskoj federaciji. Svaka od republika koje su nastale kao plod tog procesa ima pravo na vlastitu suverenost koja joj ne može biti zanijekana od međunarodnog poretka. Ako se ima pred očima ove osnovne norme etičkopravnog međunarodnog poretka, mora se jasno ustvrditi da rat koji je izbio na Balkanu, i koji još uzrokuje brojne žrtve, nema nikakvo opravdanje. Potrebno je zalaganje svih da što prije završi i da se pokrene konstruktivni proces mira.
Dragi građani Zagreba, dragi Hrvati, uvijek gledajte naprijed! Imajte hrabrosti oprostiti i prihvatiti bližnjega. Očito, oprostiti ne znači odustati od zakonskih sredstava pravne države, kojoj je dužnost voditi istragu protiv počinitelja zločina. Oprostiti znači osloboditi srce osjećaja osvete, koja nije spojiva s izgradnjom kulture ljubavi u kojoj sudjeluje svojim vlastitim doprinosom svaki čovjek dobre volje. Mir pretpostavlja da u temelju svake inicijative budu uvijek iskrena volja za dijalogom, poštivanje prava svakog pojedinca,
kao i nacionalnih manjina, nastojanje oko međusobne snošljivosti. Budite čvrsto uvjereni da dobro mira ima svoj zadnji temelj u srcu samoga Boga.
Sami ste neposredno iskusili u kakve zablude može pasti jedno društvo koje u svoje temelje stavlja odbijanje Boga i prezir božanskog zakona. Kada se to dogodi, čovjek više nije prvotno dobro države, nego postaje objekt i sredstvo za postizanje protuljudskih ciljeva. Prošlost i suvremena povijest uče nas da prava vjera u Krista daje najsigurniji oslonac za očuvanje
i promicanje ljudskog dostojanstva. I vi, žrtve rata – ranjenici, siročad, udovice, prognanici, izbjeglice – ostanite vjerni Kristu patniku.
Prije gotovo 500 godina Marko Marulić, otac hrvatske književnosti, u prilikama sličnim današnjima, izrazio je užas vjernika pred tolikim patnjama koje su morali podnositi. Obraćajući se Bogu vapio je: ‘Tebi vičemo tužeći u plaču’, ali je potom nastavio s kršćanskom nadom: ‘Ako s nami stati budeš, Gospodine, hoće se odrvati narod ki sad gine’. I vi, Hrvati koji danas živite, možete računati na snagu koja dolazi od vjere.
U ovom trenutku, kad se ponovno vraćam u Vatikan, sa sobom, kao uspomenu, nosim vaša lica, vaše oči u kojima sam čitao žarku želju da se sadašnjica popravi i da budućnost procvjeta. Svima, posebno mladeži, još jednom dovikujem: budite hrabri!
Kao što su vaši pređi imali snage izdržati sve teškoće utječući se bogatstvu vjere, tako i vi, kršćani Zagreba i Hrvatske, znajte uvijek naći u Kristovoj riječi svjetlost i snagu za građenje vaše budućnosti. Tu svoju želju povjeravam zagovoru Djevice, koju vi u pjesmi zazivate ‘naša Majko, naša Zoro zlata’: neka Ona prati svaku vašu težnju, neka vas Ona utješi i neka podrži svakog pojedinca na njegovom trnovitom putu. Neka vas prati i moj blagoslov koji od srca podjeljujem vama, ovdje prisutnima, vašim dragima i svim sinovima dragog hrvatskog naroda. Bog blagoslovio Hrvatsku!"

(citati govora preuzeti iz knjige Ivan Pavao II., Zagreb, Nakladni zavod Globus, 1994., 2. izdanje, 99-123)

dr.sc. Ante Nazor, ravnatelj HMDCDR






Slični članci