Pošalji dalje

Međunarodno priznanje RH – uloga Badinterove komisije i Svete Stolice

Uz obrambeni rat, Hrvatska je vodila i diplomatsku bitku za međunarodno priznanje. Za pozitivan ishod te bitke bila su važna mišljenja međunarodne Arbitražne komisije koju je 10. rujna 1991. utemeljilo Vijeće ministara EZ-a radi pravne pomoći Konferenciji o miru u Jugoslaviji u Haagu, kako bi se njezine odluke donosile u skladu s međunarodnim pravom. Spomenutu Komisiju, poznatu kao “Badinterova komisija”, činilo je petero predsjednika ustavnih sudova zemalja članica EZ-a: Robert Badinter iz Francuske (predsjednik), Roman Herzog iz Njemačke, Aldo Corasaniti iz Italije, Francisco Tomás y Valiente iz Španjolske i Irène Pétry iz Belgije.
Naime, Europska zajednica je zajedno s KESS-om preuzela inicijativu s namjerom da ponovno uspostavi mir i osigura dijalog u Jugoslaviji. Među ostalim, to je trebalo postići izvršenjem sporazuma o prekidu vatre, putem promatračkih misija i sazivanjem Konferencije o miru u Jugoslaviji, koja je trebala okupiti Predsjedništvo SFRJ, saveznu vladu i predsjednike jugoslavenskih republika, te uz njih još i predsjednika Vijeća ministara i predstavnike zemalja članica i Komisije Zajednice. Konferencija je počela 7. rujna 1991. svečanom sjednicom u Palači mira u Haagu (Đuro Degan, Hrvatska država u međunarodnoj zajednici, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2002., 244-245). Na zahtjev predsjednika Konferencije o miru u Jugoslaviji lorda Petera Carringtona, spomenuta je Komisija tijekom prosinca 1991. i siječnja 1992. donijela nekoliko mišljenja o pravnim pitanjima koja su bila dvojbena, odnosno koja su sukobljene strane u Jugoslaviji različito tumačile. Ta su mišljenja znatno utjecala na odluke Konferencije o miru u Jugoslaviji i zapravo su omogućila međunarodno priznanje Republike Hrvatske: (…)
- da se Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija nalazi u procesu raspada,
- da je na republikama da riješe probleme sukcesije država koji proizlaze iz tog procesa,
- da srpsko stanovništvo (...) u Hrvatskoj ima pravo na uživanje svih prava koja manjinama i etničkim skupinama priznaju međunarodno pravo i odredbe Konvencije Konferencije o miru u Jugoslaviji od 4. studenoga 1991. (...),
- da republike moraju članovima tih manjina i tih etničkih skupina omogućiti uživanje prava i temeljnih sloboda čovjeka koje priznaje međunarodno pravo, uključivši u slučaju potrebe i njihovo pravo na izbor nacionalnosti,
- da će se vanjske granice morati u svim slučajevima poštovati (...),
- da se demarkacije između Hrvatske i Srbije (...) mogu mijenjati jedino slobodnim i zajedničkim sporazumom,
- da u nedostatku tako postignutog sporazuma, prijašnja razgraničenja dobivaju svojstvo granica zaštićenih međunarodnim pravom (...),
- da nikakva promjena postojećih granica i crta razgraničenja postignuta silom ne može proizvesti pravne učinke (...),
- da Ustavni zakon od 4. prosinca 1991. (o ljudskim pravima i pravima etničkih ili nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj) ne uključuje potpuno sve odredbe nacrta Konvencije od 4. studenoga 1991. (...), te je stoga na vlastima Republike Hrvatske da nadopune Ustavni zakon od 4. prosinca 1991. na način da se zadovolje te odredbe, ali da i uz tu rezervu Republika Hrvatska ispunjava uvjete nužne za njezino priznanje od država članica Europske Zajednice u skladu s Deklaracijom o Jugoslaviji i Smjernicama o priznanju novih država u Istočnoj Europi i Sovjetskom Savezu koje je Vijeće ministara Europske Zajednice usvojilo 16. prosinca 1991. godine (Degan 2002: 35-38, 319-379).

Na temelju tih mišljenja, uz ispunjen uvjet potpisivanja sporazuma o prekidu vatre, članice Europske zajednice (Austrija, Belgija, Danska, Francuska, Grčka, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Njemačka, Portugal, Španjolska i Velika Britanija) priznale su 15. siječnja 1992. Republiku Hrvatsku kao neovisnu i suverenu državu. Prije toga, do kraja 1991. Hrvatsku su priznale Slovenija (26. lipnja), Litva (30. srpnja) i Ukrajina (11. prosinca), te tadašnje članice UN-a Latvija (14. prosinca), Island (19. prosinca) i Estonija (31. prosinca), a 13. siječnja 1992. i Sveta Stolica.
Doduše, na temelju odluke svoje Vlade od 19. prosinca 1991., i Njemačka je već 23. prosinca samostalno priznala Hrvatsku i Sloveniju. U Zagrebu i Ljubljani tog su dana primili pismo predsjednika von Weizsäckera o službenom priznanju njihove neovisnosti i samostalnosti, a najavljena je i uspostava diplomatskih odnosa 15. siječnja 1992. te prerastanje generalnih konzulata u Zagrebu i Ljubljani u njemačka veleposlanstva (Andrea Bekić, “London i Bonn – dva pola politike Europske zajednice prema priznanju Republike Hrvatske 1991. godine”, Časopis za suvremenu povijest, br. 2, Zagreb 2010., 361).
Odluku o “samostalnom” i “preuranjenom” priznanju Hrvatske, koja će stupiti na snagu 15. siječnja 1992., kad su to prema dogovoru trebale učiniti i druge članice EZ-a, najavio je njemački vicekancelar i ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher. Iako je Njemačka zbog “preuranjenog priznanja” bila napadana od dijela međunarodnih političara, Genscher je smatrao da je to priznanje zapravo došlo prekasno, a ne prerano. Početkom prosinca 1991. u listu Welt am Sonntag napisao je: “Jugoslavija više ne postoji. Nju nije razorila obijest naroda koji hoće nezavisnost, niti držanje inozemstva. Jugoslaviju je razorio rat JNA protiv hrvatskog naroda, snovi starih političkih snaga o Velikoj Srbiji te osporavanje manjinskih prava na Kosovu.” (Mario Nobilo, Hrvatski feniks: diplomatski procesi iza zatvorenih vrata 1990.-1997., Zagreb, 2000., 163-164).
Dakle, baltičke zemlje i bivše sovjetske republike Litva, Latvija (Letonija) i Estonija među prvima su priznale hrvatsku neovisnost. One su u članstvo UN-a primljene 17. rujna 1991., čime priznanje Litve (30. srpnja 1991.) dobiva međunarodni legitimitet. No, Republika Latvija ipak je prva zemlja koja je u trenutku priznanja RH (14. prosinca 1991.) nedvojbeno bila članicom UN-a.

Svojim djelovanjem i utjecajem na državnike Europe i demokratskog svijeta, priznanju Hrvatske kao neovisne zemlje znatno je pridonijela Sveta Stolica. Među dokumentima kojima je vatikanska diplomacija reagirala na događaje u bivšoj Jugoslaviji, posebnu težinu imao je Memorandum koji je veleposlanicima zemalja članica KESS-a (OESS) uručio kardinal državni tajnik Angelo Sodano 26. studenog 1991., nakon što je postajalo jasno da se međunarodnim priznanjem Hrvatske može poslati poruka agresoru da ciljevi postignuti silom neće biti priznati. Memorandumom se poziva “na načela međunarodnoga prava, a i na odredbe jugoslavenskoga Ustava iz 1974. po kojemu je evidentno pravo pojedinih republika da se odvoje od federacije”, pa se preporučuje da se ide na zajedničko “usuglašeno i uvjetovano” priznanje neovisnosti Hrvatske i Slovenije, kao i ostalih republika koje bi postavile takav zahtjev. Ono “uvjetovano” značilo je da te nove zemlje trebaju prihvatiti formalnu obvezu da će poštivati načela različitih dokumenata KESS-a, posebno što se tiče ljudskih prava, demokracije i zaštite nacionalnih manjina. Notama upućenim ministarstvima vanjskih poslova Hrvatske i Slovenije 20. prosinca 1991., Sveta Stolica izvijestila je o svojoj namjeri da prizna njihovu suverenost i neovisnost, što će učiniti 13. siječnja 1992. godine.
Diplomatski odnosi između Svete Stolice i Hrvatske uspostavljeni su već 8. veljače 1992., a vrhunac u međusobnoj uspostavi diplomatskih odnosa postignut je 11. svibnja 1992., kad je nuncij mons. Giulio Einaudi predao vjerodajnice predsjedniku Tuđmanu. Potom je 3. srpnja 1992., kao prvi hrvatski veleposlanik pri Svetoj Stolici, Ive Livljanić predao vjerodajnice svetom ocu Ivanu Pavlu II. U svojem je govoru veleposlanik Livljanić tad istaknuo: “Dolazim iz tek rođene samostalnosti države Hrvatske, čemu ste Vi osobno i Sveta Stolica dali odlučan doprinos. (...) Na tom putu za samostalnost i neovisnost bili smo vođeni duhom demokracije i prava naroda na samoopredjeljenje, ali u tom nam je procesu nažalost nametnut rat, koji nije rat dvaju plemena kako su se kadikad neodgovorno znali izraziti i veoma odgovorni političari, niti je rat različitih vjera, kako, ne poznavajući bit sukoba, znaju reći drugi. To je brutalni, agresivni rat većega i jačega – Srbije i komunističke soldateske, protiv manjega i nemoćnijega – Hrvatske i Hrvata (...).” Pri kraju govora pozvao je Papu da se odazove “(…) pozivu našega predsjednika, dr. Franje Tuđmana te više puta izraženoj želji naših biskupa (...). Bijeli Oče iz Bijele Hrvatske, Vaše drage Domovine, dođite nam u Hrvatsku (...).”
Sveti Otac naglasio je u svojem odgovoru kako čin predaje vjerodajnica “predstavlja povijesnu odrednicu” i nastavio kako su “veze hrvatskoga naroda s Rimskom crkvom vrlo stare”, a sad, nakon što je “Hrvatska opet dobila svoju nezavisnost, te veze postaju još tješnje”. U nastavku je rekao: “I htio bih odmah ocrtati duh te povezanosti, počevši od poštovanja što ga pobuđuju vaša povijest i vaša kultura, te osjećaja prijateljstva i poštovanja koje gajim prema vašem narodu, do zajedništva u katoličkoj vjeri kojoj pripada većina vaših sunarodnjaka”. Također je podsjetio kako su “teški događaji koji su pratili proglašenje i priznanje Hrvatske zadržali (...) svu pozornost Svete Stolice koja nije prestala dizati glas tražeći da umukne oružje i da se uspostavi dijalog.”
A glede poziva da posjeti Hrvatsku, Papa je odgovorio: “Pastiri, kao i predstavnici državne vlasti, pozvali su me da dođem u pastoralni pohod Crkvi u Hrvatskoj. Vi ste ponovili taj poziv koji dotiče dragu mi želju. Kada okolnosti to dopuste, nadam se da ću moći ostvariti to hodočašće i doći učvrstiti u vjeri moju braću i sestre hrvatske katolike i susresti se s cijelim Vašim narodom na njegovoj toliko dragoj zemlji.” (Ive Livljanić, “Prvi veleposlanik RH pri Svetoj Stolici (1992.-1998. – odnosi Hrvatske i Svete Stolice”, Sjećanja i prilozi za povijest diplomacije Republike Hrvatske, knjiga 1., Zagreb 2008., 37-39).

Na odluku Pape i Svete Stolice da podrže proces međunarodnog priznanja Hrvatske zasigurno je utjecalo moralno djelovanje Crkve u Hrvata tijekom Domovinskog rata, u razdoblju u kojem se branila domovina i stvarala država. Takvo je djelovanje obilježio kardinal Franjo Kuharić, čije su propovijedi u kolovozu 1991., na samom početku velikosrpske agresije, odnosno agresije JNA i srpsko-crnogorskih postrojbi, u kojima je pozvao na poštivanje moralnih vrednota i u ratnim prilikama, snažno odjeknule među hrvatskim braniteljima, ali i izvan granica Hrvatske:
“Bogoljublje je nužno čovjekoljublje, a čovjekoljublje je i rodoljublje! Stoga i naše rodoljublje ne smije biti otrovano ni kapljicom mržnje ili želje za osvetom. Obrana slobode i mira je pravo i dužnost, ali uvijek u zakonitosti pravne države. (...) Stoga naše rodoljublje ne smije biti ni rasističko, ni imperijalističko, ni šovinističko. Naše je rodoljublje kršćansko. (..) Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova doma! Ako je ubio mog oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštivati život njegova oca, brata, sina, sestre (...).”


dr.sc. Ante Nazor, ravnatelj HMDCDR

Slični članci