Pošalji dalje

Zbirka naoružanja

Prvi svjetski rat donio je mnoge promjene u vojnim taktikama i strategijama, koje su dovele i do promjena u razvoju naoružanja i zaštitne opreme. Uz predstavljanje dijela vrlo atraktivne zbirke, zadnji tekst u ovom podlistku, koji je rezultat izvrsne suradnje Hrvatskog vojnika i Hrvatskog povijesnog muzeja, donosi i kratak pregled spomenutog razvoja...

Kraća sablja austrougarskog pješačkog časnika M 1861 (predložena 1911.)

Snažan industrijski i gospodarski zamah u drugoj pol. XIX. i početkom XX. stoljeća obuhvatio je i nova vojnotehnička dostignuća i razvoj naoružanja dotad neviđene razorne moći, što je uvjetovalo i primjenu novih ratnih tehnika. Pod pritiskom tih čimbenika slijedile su, iako dijelom vrlo spore, promjene u opremi, strukturi i ustroju vojski velikih europskih sila. Na početku rata sav novi i razorni tehnički potencijal nije bio dovoljno ozbiljno shvaćen niti su postojale razrađene vojne i bojne taktike njegove uporabe. Zapovjedni kadar velikih europskih stajaćih vojski ušao je u prva ratna zbivanja ponašajući se i djelujući prema aktualnom starom ratnom kodeksu, utemeljenom na viteškim i džentlmenskim pravilima, vjerujući da će ga se zaraćene strane pridržavati.

Dotadašnja obuka novaka temeljila se na poštivanju klasičnih načela ratovanja: cilj je bio dovesti sukobljene vojske u suprotstavljenu linijsku poziciju – frontu, bojišnicu – a konačni otvoreni sukob bojnih redova prsa o prsa, naoružanih puškama s nataknutim bajunetima, smatrao se i dalje vrhunskim i odlučujućim trenutkom bojnog sukobljavanja. Jurišni napadi, šuljanje, traženje zaklona, iznenadni napadi, pa čak i skrivanje položaja i topova, nisu bili shvaćani kao ozbiljna tehnika ratovanja. Već prije 1914. godine poznati izumi – strojnice i brzometni poljski topovi – bili su, možda i zbog mase i slabe pokretljivosti, početkom rata malobrojni, iako su po snazi nadmašili sve dotad poznato oružje (jedna je strojnica, npr., imala veću paljbenu moć od 100 strijelaca!).

Momčadski nož austrijskih pionirskih četa M 1853/89 / (Pionier – Mannschaftssäbel Muster 1853/89)

Hladno oružje
Ignoriranje novog oružja i novih mogućnosti njegove uporabe te izostanak promjena u osuvremenjivanju taktika i doktrina izazvanih tim izumima, doveli su tijekom prve godine rata do golemih gubitaka u ljudstvu kod svih zaraćenih strana. U okviru tog konzervativizma treba promatrati i relativno visoku vrsnost i brojnost hladnog oružja, kao i važnost koja mu se pridavala početkom rata te potom naglo smanjenje njegove uporabe i kvalitete tijekom ratnih godina.
Iako se već u drugoj pol. XIX. st. primjećivalo da je uporaba hladnog oružja u borbenim djelovanjima i formacijama počela odstupati i uzmicati pred sve savršenijim i ubojitijim vatrenim oružjem, ipak je ono ostalo prisutno u svim rodovima vojski s početka XX. stoljeća. Dugovjeka tradicija uporabe i pripasivanja hladnog oružja duboko je bila povezana s idejama borbe, napada i obrane s jedne, te simbolikom iskazivanja dostojanstva i statusa borca i vojnika s druge strane. Zaraćene su strane ušle u rat s uobičajenom tradicijom strogo reguliranih socijalnih kategorija i tim kategorijama pripadajućih insignija, što se u vojnim krugovima pokazivalo nošenjem određenog oružja. Hladno je oružje, zajedno s odorom, bilo simbol ideologije za koju se vojnik borio, te je razumljivo da se nije moglo tek tako odustati od njegova nošenja, usprkos slaboj upotrebljivosti i korisnosti u borbenim djelovanjima.

Sablja kao smetnja
Nemoguće je bilo zanemariti činjenicu da je u metežu bitke značenje npr. sablje i mača kao oružja, pa makar samo za samoobranu, s početkom rovovskog odnosno pozicijskog ratovanja (Stellungskrieg) znatno opadalo. Tomu u prilog govori i činjenica da je, prema službenim navodima Saniteta, od kolovoza 1914. do kolovoza 1917. u njemačkim redovima tek 0,28 % vojnika poginulo od ozljeda nanesenih hladnim oružjem – i to prije svega bajunetima. Nošenje sablje postalo je u blizini bojišnice bespredmetno i ona je zapravo smetala, te se sve češće i rado od nje odustajalo. Na primjer, Carsko i kraljevsko ratno ministarstvo (Kriegsministerium) tek je početkom 1917. godine postrojbama koje su bile opremljene sabljom dopustilo nošenje bajuneta kao zamjene – ali samo na bojišnici. Pripasivanje sablje i mača bilo je time dopušteno samo izvan službe, odnosno na konju. Pozadinske postrojbe nisu bile obuhvaćene tom odredbom i za njih su i dalje vrijedile stare mirnodopske odredbe.
Sličnim je odredbama u vojskama drugih zemalja hladno oružje i službeno postalo isključivo oznakom – insignijom vojničkog ranga i društvenog položaja. Državnici i političari međusobno su se darivali hladnim oružjem, a nadređeni su ga dodjeljivali (uz odlikovanja ili odvojeno od njih) podređenima, za njihova junačka djela, iskazujući time zahvalnost i počast. Tek u pojedinim slučajevima zadržalo je hladno oružje funkciju samoobrane – kao npr. sablja kod konjaničkih postrojbi.
Zbog smanjenja uporabe hladnog oružja drastično se smanjuje i njegova proizvodnja u ratnoj industriji. Zemlje sudionice Prvog svjetskog rata ušle su u ratne operacije opremljene hladnim oružjem, normiranim djelomično već sredinom XIX. stoljeća. Daljnja normiranja slijedila su sve do potkraj rata, a donesene norme i izgled tako normiranog oružja ovisili su, osim o novim tehničkim zahtjevima, zapravo većinom o financijskoj moći pojedine zemlje.

Austrijska vojnička puška Mannlicher M 1888/90

Poštivanje protivnika
U Zbirci hladnog oružja Hrvatskog povijesnog muzeja čuva se određen broj primjeraka hladnog oružja i vojne opreme koji se mogu izravno ili neizravno dovesti u vezu s Prvim svjetskim ratom. S jedne je strane pohranjeno oružje koje su koristili hrvatski građani na službi u carskim i kraljevskim postrojbama austrougarske vojske i hrvatsko-ugarskim domobranskim postrojbama te mornaričko oružje. To je u prvom redu propisano – normirano – momčadsko i časničko oružje, bojno i svečano (paradno, počasno). Potom je tu i oružje nekih saveznika, ali dobrim je dijelom tu oružje protivnika koje je bilo zarobljeno u ratnim operacijama. Ono je, kao trofej, ali i uz dužno poštovanje, bilo pohranjeno u zapovjedništvima i oružarnicama postrojbi i stožera s područja kontinentalne Hrvatske i Slavonije. Krajem rata, nakon što su postrojbe raspuštene, to je oružje predano Narodnom muzeju u Zagrebu – prethodnici HPM-a. Usto, u oružarnicama spomenutih postrojbi bio je pohranjen i dio oružja – pri čemu treba istaknuti bajunete – koje je služilo kao ratna pričuva i koje praktički nikad nije bilo uporabljeno.

Prepiska s postrojbama
Nakon četiri godine Prvog svjetskog rata promijenio se život Europe, pa i svijeta. Poznate vrijednosti i način života na svim razinama društva i društvenih struktura u mnogočemu su izgubili svoj značaj i doživjeli veliku preobrazbu. Dotadašnje gospodarske i političke zakonitosti prestale su postojati u onom obliku i djelovati u onom smjeru u kojem su bile uspostavljene u vremenima prije Velikog rata. Sam Veliki rat nije definitivno bio jedini uzrok tih promjena, nego su upravo političke, gospodarske i društvene sile u predratnoj Europi druge pol. XIX. i početka XX. stoljeća prerasle same sebe i izmaknule svakoj kontroli. Tomu u prilog govori i prepiska koja se nakon rata vodila između Uprave Narodnog muzeja u Zagrebu i zapovjedništava pojedinih pukovnija smještenih na području Hrvatske, a koja se čuva u HPM-u. U prepisci se nalaze, osim popisa iz pukovnija izlučene i predane građe, i primjedbe i uvjeti kako bi se Narodnom muzeju predani predmeti trebali dokumentirati, pohraniti i jednog dana izložiti. Npr. u dopisu 16. pješačke pukovnije iz Bjelovara Ravnateljstvu Narodnog muzeja u Zagrebu od 26. ožujka 1919. stoji: "(…) 1.- Svi predmeti imadu se pomno pohraniti kao jedna skupina u posebnom odjelenju (ne mora biti posebna soba) sa odgovarajućim natpisom, kojeg bi ustanovio posebni odbor časničkog zbora u sporazumu sa jednim stručnjakom tamošnjeg ravnateljstva. 2.- Nijedan predmet ne smije se niti iz muzeja, na niti uobće iz Zagreba u koje drugo mjesto prenijeti (…)."
Među popisima građe koja se predaje Narodnom muzeju nalaze se u velikom dijelu portreti zapovjednika i prikazi bitaka, no i određen broj hladnog i vatrenog oružja. Upute o čuvanju i dokumentiranju građe govore u prilog tomu koliko je vojno zapovjedništvo poražene i demoralizirane strane bilo svjesno povijesne vrijednosti građe koju predaje, kao i njezine ideološke vrijednosti kao simbola vremena koje je s krajem Prvog svjetskog rata i raspadom Austro-Ugarske Monarhije zauvijek nestalo.

Austrijski bajunet za pušku Mannlicher M 1917-18 – Ersatzbajonet Österreichische Waffenfabriksgesellschaft, Austrija, Steyr, 1917./1918.

Vatreno oružje
Strategija zaraćenih strana početkom Prvog svjetskog rata bila je ona stara i u prošlosti iskušana: cilj je bio masovnim udarom što brže uništiti protivnikovu obranu i zauzeti njegov teritorij. Takvi pokušaji izravnog sudara dviju vojski doveli su u prvoj godini rata do golemih gubitaka u ljudstvu kod svih zaraćenih strana. Zaraćene strane nakon toga brzo koriste nove ratne sprave i razvijaju nove ratne taktike i navalne metode.
Naoružavanje vojnika višemetnim puškama, opremljenim novim klipnim zatvaračima, sa streljivom na malodimni (bezdimni, trinitrocelulozni) barut, poluautomatskim i automatskim puškama i strojnicama, omogućilo je gotovo revolucionarne promjene u borbenoj formaciji. Uporabom malodimnog baruta povećavala se paljbena moć pušaka, a time i njihova statistička preciznost pogađanja cilja na velikim udaljenostima.
Uporaba malodimnog baruta smanjila je kalibar i streljiva i samog oružja (s 11 na optimalnih osam milimetara, a zatim čak i na 7,62 mm kod njemačkih pušaka Mauser), što je rezultiralo i uštedama na strateškim sirovinama. Prve višemetne puške na malodimni barut s klipnim zatvaračem izumio je francuski zastavnik Nicolas Lebel još 1882. godine. Njegove Fusil Modele 1886, odnosno Fusil Lebel / Fusil Mle 1886 M93 ostale su u redovnom naoružanju francuske vojske od 1887. do 1940. godine. Gotovo istodobno malodimni je barut korišten i u Njemačkoj na Mauserovoj pješačkoj puški M 71, iz koje je poslije izvedena puška Gewehr 88 s klipnim zatvaračem i Mauserovim spremnikom za streljivo, prihvaćena 1888. godine kao službeno oružje (Ordonanzwaffe) njemačke vojske. Taj je slijed nastavio njemačko-austrijski izumitelj Ferdinand Ritter von Mannlicher, konstruiravši višemetnu pušku s okretno-klipnim zatvaračem, nazvanu njegovim imenom Mannlicher M 1888, koja odmah ulazi u redovno naoružanje autrougarske vojske. U različitim usavršenim inačicama primjenjuje se do 1945. godine u zemljama nastalim raspadom Austro-Ugarske Monarhije, u Italiji, Rumunjskoj, Osmanskom Carstvu (poslije Turskoj), te u Nizozemskoj i Portugalu.

Pedesetogodišnja uporaba
Gotovo u isto vrijeme u Italiji Salvatore Carcano, glavni inženjer torinskog Arsenala, unosi neke promjene na Mannlicherovoj puški, a rezultat je višemetna puška Mannlicher-Carcano M 1891. U redovno naoružanje bila je prihvaćena 1892., a uz razne promjene i usavršavanja ostala je u uporabi do 1945. godine. Rusija uvodi puške Mošin-Nagant, a u Ujedinjenom Kraljevstvu proizvode se puške Lee-Enfield No. 1 MkIII-SMLE .303 British.
Kod svih zaraćenih strana kratko naoružanje časnika i dočasnika nije bilo službeno određeno, nego su bili naoružani raznim vrstama pištolja i revolvera. Izbor naoružanja ovisio je o običajima, tradiciji, vlastitom afinitetu i potrebama, a i o mogućnostima nabave. Velike je promjene uvjetovalo topništvo. Zbog djelovanja protivnikova dalekometnog topništva vojske su bile prisiljene tražiti zaklon od pogubnih projektila. U početku su to bile privremene zemljane jame, koje se ubrzo pretvara u složen sustav rovova podzidanih drvom, kamenom ili betonom. Na strateški osobito važnim točkama podizane su utvrde i betonski bunkeri. Zemljište između rovova zaraćenih strana nazivalo se ničijom zemljom, a njezina je širina iznosila od oko 100 do 250 m na Zapadnom bojištu, do 15 m npr. u Galipoljskoj bitki. Vojnici su u rovovima, skriveni iza grudobrana, preko puščanih cijevi promatrali protivnika.

Talijanska ručna bomba (mina) Excelsior Thevenot P2 – Ballerina

Jurišni odredi
U cilju sprečavanja protivnikova napredovanja i pomicanja bojišnice, opasivalo se rovove, ulaze u rovove, strateški osobito važne točke i bunkere sustavima zapreka, s poljima nagaznih i poteznih pješačkih mina, maskiranih strojničkih gnijezda i bodljikavim žicama. Kao protumjera oformljeni su posebno obučeni jurišni odredi koji su, zaobilazeći protivnikove utvrde, prodirali u svako njegovo pronađeno slabo mjesto te djelovali samostalno s velikom fleksibilnošću. Te su postrojbe djelovale automatskim i poluautomatskim puškama, lakim i teškim strojnicama, plamenobacačima i minobacačima te ručnim bombama.
Strojnica je osobno automatsko oružje na pištoljsko streljivo. Usavršena je i u punom smislu riječi korištena tijekom Prvog svjetskog rata, ponajprije u rovovskim borbama na prvim crtama. Zbog skučenosti prostora u rovovima bilo je traženo kratko oružje s mogućnošću brze rafalne paljbe, pri čemu preciznost i učinkoviti domet nisu bili od primarnog značenja. Prve strojnice bile su talijanske Villar-Perosa, ubrzo zamijenjene strojnicama Revelli (Fiat M 1915). Austro-Ugarska je osim puškostrojnice Schwarzlose MG07/12 koristila i njemačku Maxim MG08 i njezinu lakšu inačicu lMG08/15. Puškostrojnicu Maxim koristile su i vojske Centralnih sila (Bugarska i Turska), ali i Rusija. Vojske Ujedinjenog Kraljevstva, a potom i Sjedinjenih Američkih Država, koristile su puškostrojnice Vickers M 1912 .303, Colt-Browning M1914 i Lewis. Francuska vojska koristila je puškostrojnice St.-Étienne Mle 1907 T – MAS Mle 1907 T i Hotchkiss MG (M1914).

Debela berta
U prvom redu kao navalno oružje – sa svrhom zaobilaženja često nepomičnih bojišnica i omogućavanja vlastitim snagama prodora na protivničko područje – korišteno je ili dalekometno topništvo (Kaiser Wilhelm Geschütz – točnost pogotka relativno malog cilja na 25 km i više) ili snažno topništvo velikog kalibra (npr. Kruppova haubica debela berta i njezine sestre kalibra 420 mm). Topništvo je neizravnom paljbom trebalo protivničkoj pozadini nanijeti gubitke u ljudstvu i tehnici. Za to su posebno bile konstruirane haubice, mužari i minobacači, koji imaju strme putanje projektila. Klasičan top imao je dugu cijev, njegove granate bile su punjene s puno propelanta, zrna su bila manja, postizala veću brzinu, donje kutove elevacije, odnosno imala nisku trajektoriju. Haubica je top s relativno kratkom cijevi (njezina je duljina iznosila 15 do 25 širina cijevi – kalibara). Granate su sadržavale relativno malo propelanta, a ispaljivale su zrna s visokim trajektorijama, s vrlo strmim kutom silaska. Mužari su topovi s vrlo strmom elevacijom – zrna su imala strme putanje uspona i silaska. Topovi, haubice i mužari bili su objedinjeni u osnovnim postrojbama – bitnicama.

Talijanska jurišna kaciga M 1915

Topništvo kao znanost
Streljivo za topove su granate, koje se sastoje od mjedene čahure, zrna i upaljača (detonatora) na vrhu zrna. Tijelo zrna granate izrađeno je od čelika i napunjeno različitim punjenjima, od kojih se za vrijeme Prvog svjetskog rata najubojitijim smatralo šrapnelsko (metalne kuglice i metalne lamele koje su neposredno pred ciljem s pomoću vlastitog propelanta ispaljivane prema naprijed). Mjedena čahura ima na dnu kapsulu kojom se pali propelant kojim je napunjena. Eksplozijom propelanta zrno granate biva izbačeno iz cijevi topa i dobiva brzinu na svojoj putanji. Neposredno pred ciljem ili na samom cilju – ovisno o vrsti upaljača – granata eksplodira i uništava protivnika.
Uporaba topništva postala je prava znanost, a izračunavanje kuta elevacije, azimuta i trajektorije, preko toga i točnost pogotka, dovedeni su do savršenstva. Smatra se da je upravo neizravna paljbena potpora postala osnovno obilježje topništva i ratovanja XX. st. te da je dovela do golemih promjena u taktici, organizaciji i ratnim tehnikama Prvog svjetskog rata. Kao pomoćne službe topništvu oformljene su potpuno nove vojne postrojbe te razvijene nove tehničke discipline i pomagala. U svrhu što boljeg pogađanja cilja oformljene su pomoćne postrojbe za vizualno i zvukovno izviđanje, uvedeni izviđački avioni, baloni i cepelini s pomoću kojih su dobivane iznimno dobre zračne snimke protivničkih položaja. Za uspješnu koordinaciju akcija u napadu i obrani bila je potrebna uspostava dobre komunikacije između topništva, pješaštva, jurišnih postrojbi, pozadinskih snaga i zrakoplovstva te su poboljšane telefonske veze i radioprijamnici i započelo je usavršavanje radara.

Talijanska puškostrojnica Villar-Perosa M 1915 / (Pistola mitragliatrice Villar-Perosa modello 1915)

Jedina komunikacija
Velik izazov rata bio je transport ljudstva i vojne tehnike, njihove logistike te teškog naoružanja. Većina transporta obavljala se željeznicom, te dalje, do bojišnice, konjskim i volovskim zapregama ili na konjima, mulama, mazgama i magarcima. Za uspostavu komunikacijskih pravaca i odvijanje tih transporta najveću su zaslugu imale odlično obučene inženjerijske postrojbe koje su, posebno na brdskim i planinskim bojišnicama, podizale ceste, mostove, tunele, tvrđave i žičare.
Cijelom duljinom bojišnica izgrađen je na teško dostupnim liticama cijeli sustav utvrda, kazamata i kaverni. Utvrde su bile povezane brdskim cestama s mostovima i tunelima, a neke su od tih cesta i danas u uporabi i još uvijek jedina komunikacija preko brdskih prijevoja.

(Autorica teksta i kataloških jedinica: Dora Bošković, muzejska savjetnica)

Slični članci