Pošalji dalje

Vanceov plan i "ružičaste zone"

U Sarajevu su 2. siječnja 1992., uz posredovanje Cyrusa Vancea, osobnog izaslanika glavnog tajnika UN-a, predstavnici Republike Hrvatske i JNA potpisali sporazum o potpunom prekidu vatre u Republici Hrvatskoj, koji je stupio na snagu 3. siječnja 1992. u 18 sati. Sporazum se temeljio na dogovoru o deblokadi vojarni JNA i njezinu povlačenju iz Hrvatske te primjeni mirovnog plana UN-a, koji je predviđao dolazak mirovnih snaga UN-a u Hrvatsku. Potpisali su ga 23. studenog 1991. u Ženevi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, predsjednik Srbije Slobodan Milošević i general JNA Veljko Kadijević, uz posredovanje predstavnika UN-a Cyrusa Vancea i Europske zajednice (EZ) lorda Petera Carringtona. Time je ispunjen važan preduvjet za međunarodno priznanje Hrvatske i moguće članstvo Hrvatske u UN-u, a Hrvatska je vojska dobila vrijeme za konsolidaciju i stjecanje razine kvalitete potrebne za oslobađanje okupiranog teritorija.
Zaštitne snage UN-a (United Nations Protection Forces) – UNPROFOR na okupirano područje Hrvatske došle su u proljeće 1992. godine. U početku je kao rok za preuzimanje odgovornosti UNPROFOR-a na "zaštićenim područjima" predviđen 25. travnja 1992., no on je produžen do sredine svibnja 1992. godine (Rezolucija 749, od 7. travnja 1992.). Time je počelo djelovanje UNPROFOR-a u Republici Hrvatskoj (Ujedinjeni narodi, Rezolucije o Republici Hrvatskoj, UNPROFOR, ur. Anđelko Milardović, Osijek, 1995., 25-26, 109).
Snage UN-a rasporedile su se u istočnoj i zapadnoj Slavoniji, te u dijelovima Dalmacije, Like, Banovine i Korduna – u UNPA područja (United Nations Protected Areas): "istočna Slavonija i Baranja" (UNPA Istok), "zapadna Slavonija" (UNPA Zapad) i "Krajina" (UNPA Sjever i Jug). Cilj Vanceova plana bio je prekid sukoba i stvaranje uvjeta za konačan dogovor o političkom rješenju sukoba u Hrvatskoj:
" (...)
- razdvajanje sukobljenih strana i demilitarizacija toga područja (povlačenjem ili raspuštanjem svih postrojbi),
- razmještaj UN-ovih snaga na to područje radi zaštite svih osoba koje u njemu žive, uz istodobno povlačenje JNA iz Hrvatske, dakako, uključujući i prostor pod kontrolom srpskih pobunjenika, odnosno samoproglašene (19. prosinca 1991.) Republike Srpske Krajine,
- stavljanje teškog naoružanja pobunjenih Srba pod nadzor UN-ovih snaga,
- povratak svih prognanika i izbjeglica,
- uspostava lokalnih organa vlasti na temelju stanja, odnosno prema nacionalnoj strukturi stanovništva koja je na tom području bila prije izbijanja sukoba."
Za održavanje javnog reda u UNPA zonama bile bi odgovorne snage lokalne policije, naoružane samo "kratkim" oružjem, a sastavljene od stanovnika zona u omjeru koji bi odražavao nacionalnu strukturu stanovništva kakva je bila prije izbijanja sukoba (Milardović 1995: 69-84).
No, svoje je zadaće UNPROFOR ispunio samo djelomično: JNA je napustila Hrvatsku (nakon što je naoružala pobunjene Srbe u Hrvatskoj i osigurala im logistiku te kadrovsku pomoć), a teško oružje pobunjenih Srba stavljeno je u skladišta pod zajedničkim nadzorom UNPROFOR-a i Srba. Ostale obveze uglavnom nisu realizirane. Međunarodne snage nisu uspjele otvoriti komunikacije, niti su osigurale povratak prognanih građana (uglavnom Hrvata). Nisu zaštitile ni preostale Hrvate i nesrpsko stanovništvo u UNPA područjima (u pismu predsjednika RH Franje Tuđmana glavnom tajniku UN-a Boutrosu Boutros-Ghaliju, 22. ožujka 1995., navodi se broj od "600 ubijenih Hrvata i ostalih nesrba te 12.000 izmještenih iz UNPA zona za vrijeme nadzora UNPROFOR-a").
 
Kao poseban problem pojavilo se pitanje što će biti s područjima uz UNPA zone, koja su bila nedostupna hrvatskim vlastima jer su ih u ratu protiv Hrvatske okupirale srpske snage i JNA, a koja su se nalazila izvan "zaštićenih područja" (UNPA) određenih Vanceovim mirovnim planom, pa nad njima mirovne snage UN-a nisu imale mandat. Ta područja prozvana su "ružičastim zonama", a u Izvješću glavnog tajnika UN-a (S/23844) od 24. travnja 1992., u kojem se prvi put spominju, definirane su kao "određena područja u Hrvatskoj koja trenutačno kontrolira JNA, ali se nalaze izvan dogovorenih granica UNPA" (Izvješće Ustavni sud RH 2002: 45).
"Ružičaste zone" nisu bile homogeno područje, nego niz manjih enklava, koje su imale različit nacionalni sastav, tako da je postotak Srba u njima jako varirao. Za "ružičaste zone" uz sektor Sjever on je iznosio 74 %, a uz sektor Jug 35,7 %, no u "ružičaste zone" ušla su i mnoga naselja koja su 100 % bila naseljena hrvatskim stanovništvom. O tom novonastalom problemu dugo se razgovaralo sa zamjenikom glavnog tajnika UN-a za specijalna politička pitanja Marrackom Gouldingom tijekom njegova posjeta Hrvatskoj početkom svibnja 1992. godine. Naime, prema "Vanceovu planu" Hrvatska je mogla tražiti da se nakon povlačenja JNA ova područja odmah i bezuvjetno prepuste Hrvatskoj jer su za razliku od "zaštićenih područja" (UNPA), koja su također dio Republike Hrvatske, ali za koje je hrvatska vlast pristala uvesti poseban status pod privremenim nadzorom UN-a, "ružičaste zone" i prema Vanceovu planu bile teritorij Republike Hrvatske, koji se nakon preuzimanja odgovornosti UNPROFOR-a na "zaštićenim područjima", odmah i bez ikakvih uvjeta, osim onih koji proizlaze iz općeprihvaćenih standarda poštovanja ljudskih i nacionalnih prava, trebao vratiti pod puni suverenitet Republike Hrvatske. Jugoslavenska strana i vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj tražili su da se i "ružičaste zone" tretiraju kao "zaštićena područja", što je hrvatsko vodstvo u početku odlučno odbilo. Ipak, na inzistiranje UN-a, a zbog opasnosti od ponavljanja oružanih sukoba, predsjednik RH Franjo Tuđman i hrvatsko vodstvo i taj put pristali su na privremeno kompromisno rješenje o uspostavljanju posebnog područja ("ružičaste zone") koje se, umjesto "odmah i bezuvjetno", u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske trebalo vratiti "u najkraćem roku". Zbog toga je u svojem izvješću Vijeću sigurnosti UN-a od 26. lipnja 1992. glavni tajnik UN-a izrazio posebnu zahvalnost Vladi Republike Hrvatske za pokazanu fleksibilnost u reagiranju na napore zapovjednika UNPROFOR-a u pronalaženju rješenja za taj problem (Milardović 1995: 111, 115-116).
Koncepciju "ružičastih zona" u Republici Hrvatskoj, Vijeće sigurnosti UN-a konačno je odobrilo 30. lipnja 1992. (Rezolucija 762) i ovlastilo UNPROFOR da preuzme promatračku dužnost u "ružičastim zonama" iz kojih se "trebaju povući jedinice Hrvatske vojske i Teritorijalne obrane" (srpske postrojbe, op. a.). Istodobno, pozvalo je sve jedinice Jugoslavenske armije i srpske Teritorijalne obrane na teritoriju Republike Hrvatske da se povuku ili razoružaju, a da se u "ružičastim zonama" uspostavi vlast hrvatske države, pod nadzorom Zajedničke komisije, sastavljene od predstavnika UNPROFOR-a, Promatračke misije Europske zajednice (European Community Monitor Mission – ECMM), Vlade Republike Hrvatske i srpskih lokalnih vlasti. Za obavljanje predviđenih dužnosti u "ružičastim zonama", Vijeće sigurnosti UN-a odobrilo je pojačanje snaga UNPROFOR-a s dodatnih 60 vojnih promatrača i 120 pripadnika civilne policije. U slučaju potrebe, Zajednička komisija mogla se konzultirati s beogradskim vlastima u obavljanju svojih funkcija (Milardović 1995: 30-31, 84, 116). Time je dodatno potvrđena i uloga srbijanskih vlasti u događajima u Hrvatskoj.
Rezolucija je donesena na temelju Izvješća glavnog tajnika UN-a od 26. lipnja 1992. (S/24188), kojim je odobren plan za što bržu uspostavu hrvatskih vlasti u "ružičastim zonama". U tom Izvješću se, među ostalim, utvrdilo:
"Paragraf 3. – Pitanje 'ružičastih zona' jedno je od najkompleksnijih. Problem je osobito težak u područjima koja graniče sa Sjevernim i Južnim sektorom. Ipak, hrvatske vlasti ispravno tumače plan odobren u Vijeću sigurnosti, koji ne dopušta promjene granica UNPA područja, osim manjih promjena predviđenih u posljednjoj rečenici paragrafa 9. aneksa III dokumenta S/23280. Stoga, hrvatske vlasti nisu imale obvezu promijeniti dogovorene granice (UNPA zona, op. a.) kako bi izbjegle problem.
Paragraf 16. (a) – Zajednička komisija osnovana pod predsjedanjem UNPROFOR-a, koja će se sastojati od predstavnika Vlade Republike Hrvatske i lokalnih vlasti uz sudjelovanje Europske zajednice, da nadgleda proces vraćanja vlasti Hrvatske vlade u 'ružičaste zone'.
Paragraf 16. (d) – Civilna policija Ujedinjenih naroda (UNCIVPOL) bit će razmještena u 'ružičastim zonama' radi nadgledanja provedbe zakona i ustavnog poretka unutar postojećih snaga, osobito s ciljem dobrobiti manjina u tom području. Kada UNPROFOR procijeni da je došlo odgovarajuće vrijeme, ali što je prije moguće (!), UNCIVPOL će nadgledati obnovu vlasti hrvatske policije i uspostavu lokalne policije koja će odražavati demografsku strukturu područja prije sukoba.
Paragraf 16. (f) – Hrvatska Vlada će prije uspostave vlasti u područjima 'ružičastih zona' provesti opću amnestiju glede događaja vezanih za sukob te će na taj način pomoći stvoriti ozračje sigurnosti u kojem će se raseljene osobe moći vratiti u svoje domove." (Izvješće Ustavni sud RH 2002: 45-46).
Usprkos velikom broju žrtava i razaranjima koje je Hrvatska pretrpjela u srpsko-crnogorskoj agresiji 1991., Vlada Republike Hrvatske je zahtjev iz "Paragrafa 16. d" o općoj amnestiji ispunila 25. rujna 1992., kad je Zastupnički dom Sabora Republike Hrvatske donio Zakon o oprostu od kaznenog progona i postupka za kaznena djela počinjena u oružanim sukobima i u ratu protiv Republike Hrvatske, kojim je određeno da se protiv počinitelja tih kaznenih djela, počinjenih u razdoblju od 17. kolovoza 1990. do stupanja na snagu tog zakona, 25. rujna 1992., obustavlja kazneni progon, odnosno kazneni postupak (Narodne novine, 25. rujna 1992.).
No snage UN-a nisu ispunile svoju obvezu da "što je prije moguće" obnove hrvatsku vlast na području "ružičastih zona". Naime, vodstvo pobunjenih Srba je, umjesto suradnje na provođenju Rezolucije 762 Vijeća sigurnosti UN-a, zaštićena područja i ružičaste zone proglasila jedinstvenom "državom", a liniju prekida vatre granicom te "države" prema Hrvatskoj. Time je srpska strana izričito odbacila "Vanceov plan" i Rezoluciju 762! Hrvatsko vodstvo inzistiralo je da se srpskom vodstvu postavi ultimatum o suradnji na realizaciji Rezolucije 762 ili će se posao na uspostavi hrvatske vlasti nastaviti i bez njih, ali je predsjedavajući Zajedničke komisije predstavnik UNPROFOR-a Cedric Thornberry nastavio bezuspješno nagovarati srpsku stranu na suradnju. Nakon više izgubljenih mjeseci i osam sastanaka Zajedničke komisije te više sastanaka potkomisija, i on je 9. studenog 1992. konstatirao da nije napravljen ni prvi korak u realizaciji mandata UN-a i da do daljnjeg obustavlja rad Komisije (Milardović 1995: 112, 117).
S obzirom na neuspjeh i nemoć Zajedničke komisije za "ružičaste zone", Hrvatska je u siječnju 1993. bila primorana na vojno rješenje (operacija Gusar, odnosno Maslenica), da bi uspostavila nesporan suverenitet nad svojim teritorijem u zadarskome zaleđu i, što je bilo od vitalnog interesa ne samo za RH nego i za BiH, cestom opet povezala sjever i jug zemlje.


dr.sc. Ante Nazor, ravnatelj HMDCDR

Slični članci