Pošalji dalje

Obnavljanje rada Matice hrvatske i povratak spomenika banu Jelačiću

Govor predsjednika Tuđmana, 16. listopada 1990. na Trgu bana J. Jelačića

Uz promjenu naziva državnih tijela, dužnosti i znakovlja iz vremena komunističkog sustava, s uspostavom nove hrvatske vlasti uslijedile su i inicijative za obnovom rada hrvatskih ustanova koje su u vrijeme Jugoslavije bile zabranjene te povratak spomenika koji su zbog ideoloških razloga bili uklonjeni u tom razdoblju, kao i promjene naziva ulica i trgova koji su tada nametnuti. Posebnu simboliku imalo je vraćanje spomenika banu Josipu Jelačiću u Zagrebu 16. listopada 1990. i obnova rada Matice hrvatske 8. prosinca 1990. godine.
U 2017. godini obilježavamo 175 godina djelovanja Matice hrvatske, kojoj je represivni jugoslavenski sustav nakon hrvatskog proljeća 1971. onemogućio djelovanje. U siječnju 1972. započeli su i policijski progoni istaknutijih dužnosnika i djelatnijih članova Matice hrvatske, stotine je članova zatvoreno i suđeno u političkim procesima bez zakonski utemeljene optužnice i sudski dokazane krivnje. S uspostavom nove, demokratski izabrane hrvatske vlasti, u 1990. stvoreni su uvjeti za obnovom rada te, za hrvatski narod, iznimno važne ustanove.
Tim povodom, u Večernjem listu, 8. prosinca 1990., zapisano je: "Matica hrvatska, najstarija kulturna ustanova Hrvata, nakon 20 godina zabrane njezina rada, danas je obnovila svoj rad. U Zagrebu je održana obnoviteljska skupština, izabrano je novo rukovodstvo, na čelu s predsjednikom Vladom Gotovcem, a s optimizmom je najavljen novi život Matice. Gotovo je nevjerojatan policijski popis s oko 60.000 imena tadašnjih članova, u cijelosti zaplijenjena dokumentacija o radu Matice, kao i dokumentacija Hrvatskog tjednika, Kola i Života umjetnosti, kazneni progoni, zabrane zapošljavanja, objavljivanja, pojavljivanja u javnom životu - impozantna je akcija tadašnje vlasti, započeta u noći 11. siječnja 1972., iza koje su ostale uništene ljudske sudbine, u policijskim dosjeima zarobljeni um jednog doba, samo zato što se drznuo predložiti nešto novo. Matica hrvatska, naime, na najtransparentniji je način posljednja dva desetljeća bila odabrana da svjedoči o moći komunističke vlasti i nemoći svega onoga što se ne uklapa u tu vlast."
Nedugo prije toga, središnjem zagrebačkom trgu vraćeni su naziv Trg bana Josipa Jelačića i spomenik istoimenom banu, koje su komunističke vlasti uklonile odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata. Ti su događaji imali jasnu simboličku poruku. O tome je u Večernjem listu, 16. listopada 1990., pod naslovom "Vraćen spomenik banu Jelačiću" zapisano: "Večeras se na središnjem gradskom trgu u Zagrebu, kojem je 11. listopada ove godine vraćeno prvotno ime - Trg bana Josipa Jelačića - zbio veličanstven događaj. Na 189. rođendan hrvatskog bana Josipa Jelačića, pred oko 100.000 okupljenih građana, svečano je otkriven ponovno postavljeni njegov spomenik. Večerašnje slavlje u povodu vraćanja spomenika najpoznatijem hrvatskom banu prenosila je izravno i Hrvatska televizija. Svečanost na Trgu bana Josipa Jelačića otvorio je zagrebački gradonačelnik Boris Buzančić, a zatim je govorio predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman. Svečanost je završena velikim vatrometom i narodnim veseljem."
U spomenutom vrlo zanimljivom, a rekao bih i poučnom govoru, koji je trajao oko 35 minuta, često prekidanom pljeskom nazočnog mnoštva na Trgu, predsjednik Tuđman je naglasio značaj bana Jelačića u procesu stvaranja moderne hrvatske države i nacionalnih osjećaja u hrvatskom narodu. Osvrnuvši se na suvremene događaje, on je kroz Jelačićev životopis podsjetio na njegovu suradnju sa Srbima i Srpskom pravoslavnom crkvom, čime je dijelu Srba u Hrvatskoj, koji nije prihvaćao novu hrvatsku vlast, poslao jasnu poruku. Pritom je, na kraju govora, poslao odlučnu poruku da "više ne može biti velika Srbija ili unitaristička Jugoslavija", nego samo "Savez suverenih i zaista u svemu ravnopravnih republika", te je pozvao na razum, zajamčivši Srbima u Hrvatskoj sva prava.
S obzirom na zanimljivost i poučnost govora, koji je sadržajem "kratak sat o novijoj hrvatskoj povijesti", u ovom i sljedećem nastavku Hrvatskog vojnika, govor predsjednika Tuđmana povodom svečanog otvaranja obnovljenog spomenika banu Jelačiću, 16. listopada 1990., navest će se gotovo u cijelosti.
"Dame i gospodo, štovani građani Zagreba, drage Hrvatice i Hrvati iz domovine i svih krajeva svijeta! Uvaženi svi nazočni građani RH! Cijenjeni gosti i uzvanici iz drugih republika i zemalja, časni potomci plemenitog roda Jelačića!
S posebnim zadovoljstvom odazvao sam se pozivu Gradskog poglavarstva da vas pozdravim na ovom velebnom skupu slobode, demokracije, snage i radosti RH i hrvatskog naroda. Budući da prisustvujemo jednom iznimnom činu u životu glavnoga grada Hrvatske, pa i čitavog hrvatskog naroda, držim da je ovo prigoda da progovorim o povijesnom značenju toga čina, što će reći o okolnostima koje su dovele do barbarskog uklanjanja, a evo danas, poslije punih 43 godine, do ponovnog slavodobitničkog uspostavljanja spomenika hrvatskoga bana Josipa Jelačića, a također i o novom stjecaju okolnosti u kojima se i danas, poslije svega proživljenoga, javljaju ugroze, ne samo za hrvatske povijesne spomenike, već i za samu opstojnost hrvatskog naroda.
No, pođimo redom. Tko je bio Josip Jelačić u hrvatskoj povijesti? Tko mu je i zašto podigao spomenik? A tko ga je i zašto oborio? Tko, čime i zašto danas opet ugrožava i najdemokratskije očitovano hrvatstvo?
Svojim podrijetlom barun Josip Jelačić pripadao je staroj hrvatskoj lozi. Prve njene tragove nalazimo u srednjevjekovnoj Bosni 1371. oko kralja Tvrtka, a potom stoljećima je davala istaknute hrvatske ratnike, krajiške časnike, državnike i prosvjetitelje. Do povijesnih zbivanja u preporodnom razdoblju prošlog, 19. stoljeća, Jelačić je kao visoki časnik stekao glas istaknutog ratnika, ali i poznatog rodoljuba i pjesnika. Kao član hrvatskih kulturnih i gospodarskih društava bio je sudionikom hrvatskih preporodnih težnji. U proljeće naroda, potkraj ožujka 1848. Jelačić je odlukom predstavnika hrvatskog naroda izabran, a voljom vladara, austrijskoga cara i hrvatskoga kralja Ferdinanda Habsburškoga imenovan za hrvatskog bana i promaknut u čin generala. Kada u burnoj 1848. Lajoš Košut poriče nacionalnu i državnu samobitnost u ime mađarske revolucije, Jelačić kao hrvatski ban proglašava ujedinjenje zemalja hrvatske trojedne kraljevine i oružanom silom suzbija mađarske prohtjeve o stvaranju Velike Ugarske od Karpata do Jadrana. Uz težnju da uspostavi neovisnost Hrvatske od Mađarske, Jelačić je pridonio stvaranju srpske kulturne, crkvene i političke autonomije u Banatu, Bačkoj i Srijemu, a zauzimao se za nacionalne slobode i drugih slavenskih naroda u Habsburškoj monarhiji.
Pod Jelačićevim vodstvom, kako ju umno prosudio još 1866. političar i povjesničar Ivan Kukuljević, Hrvati su prekretničke i preporodne 1848. stupili pred Europu kao samosvjestan narod, upoznavši svijet sa svojim nacionalnim problemom i ne samo sa svojim imenom, nego i sa svojom snagom. Okupivši zahtjevno i stvarno zemlje koje im pripadaju po povijesnom i prirodnom pravu, Hrvati su prvi od austro-slavenskih naroda, uz ideju političkih sloboda, razvili i borbeni barjak za suverenost naroda, što je u ondašnjim okolnostima značio zahtjev za preuređenjem Habsburške Monarhije po načelima državne samosvojnosti i jednakopravnosti. Ne uspjevši da pregovorima privoli mađarske hegemoniste da priznaju Hrvate kao politički narod, a i Srbe u Vojvodini, Jelačić se nije krzmao da za hrvatske interese povede rat, sudeći s pravom da bi pobjeda revolucije u Beču i u Pešti značila još veću ugrozu same obstojnosti Hrvatske.
U kako se zamršenim prilikama Hrvatska nalazila u Habsburškoj monarhiji govore ne samo sva zlosretna zbivanja u revolucionarnoj 1848., već i nakon proglašenja oktroiranog ustava u Beču 1849., kojim se išlo za učvršćenjem njemačkog hegemonizma u čitavoj monarhiji. Jelačić kao hrvatski ban i u tim promijenjenim okolnostima nastoji sačuvati za Hrvatsku što se više može. A oni pak što ga iz redova suvremenika ili poznijih političara i povjesnika brzopleto i jednostrano napadaju kao austrijskog generala, zbog gušenja mađarske revolucije u službi Beču, zanemaruju činjenicu da je Habsburška monarhija u ono doba kao najveća sila u srednjoj Europi i Sredozemlju, glavni čimbenik međunarodnog poretka. Stoga za Hrvatsku, kao i za druge narode u tom carstvu, nije tada bilo nikakva druga izlaza, pogotovo zato što se stjecajem povijesnih okolnosti našla razapeta između Beča i Pešte. U težnji da ostvari ujedinjenje hrvatskih zemalja, a i u odupiranju naletima čas njemačkog, čas mađarskog hegemonizma, hrvatska politika bila je objektivno prisiljena na traženje oslonca u Beču protiv Pešte i obrnuto. Ta činjenica, dakako, ne ispričava one što su povremeno pragmatičnu nužnost i neizbježnu pretvorljivost takve politike pretvarali u tobože naivnu vrlinu i programski ideal.
Ban Jelačić, nakon nametnutog centralističkog ustava 1849. traži potvrdu hrvatske autonomije u smislu održanja prava Banskog vijeća kao samostalne hrvatske Vlade. On postiže priznanje priključenja Međimurja Hrvatskoj, hrvatski jezik odobren je kao službeni, a Josip Juraj Strossmayer imenovan je đakovačkim biskupom. Jelačić pomaže i potiče kulturnu, znanstvenu i gospodarsku djelatnost. Pomaže osnivanje društva za povjesnicu. U proglasu za utemeljenje Hrvatskog narodnog kazališta kaže – 'bez narodnoga kazališta ne ima nade da će se razviti naša književnost, dakle ni napredak našeg duševnog izobraženja'. Otvaranjem toga kazališta na početku 1852. Zagreb je, koji je pod njegovim banovanjem spojen u jedinstvenu gradsku zajednicu, postao glavnim uljudbeno-prosvjetnim središtem hrvatskog naroda. Posebno je podupirao izdavanje školskih udžbenika na hrvatskom jeziku, energično se suprotstavljajući zabrani hrvatske trobojnice. Jelačić je u narodu stekao slavu zato što je 1848. proveo odluku o ukinuću kmetstva, ali i time što je vodio posebnu brigu za selo. Zauzima se, npr., za seljačke zadruge, smatrajući ih blagodatima seljaštva. Podupirući razvitak modernog gospodarstva za izgradnju cesta i željeznica, 1854. osniva Hrvatsko slavonsko gospodarstvo društvo. Za Jelačićeva banovanja u mnogome su se uspostavili takvi politički, gospodarski, kulturni i crkveni odnosi koji su bili osnova za razvitak moderne hrvatske nacije. Naročito je Jelačićeva zasluga i to što je 1852. Zagrebačka biskupija podignuta za stupanj nadbiskupije, čime je crkva u Hrvata postala neovisna od mađarskog Episkopata. Braneći hrvatsku samosvojnost, Jelačić se suprotstavlja bečkom apsolutizmu, pa i uvođenju Bachove žandarmerije.
A prigoda je da podsjetimo, banu Jelačiću Hrvatska je bila iznad i prije svega i u tom smislu nije imao nikakvih predrasuda. Jelačić je ne samo ustao za stvaranje srpske Vojvodine i za njezin savez s Hrvatskom, već je pod apsolutizmom pružao zaštitu i omogućio službe i Srbima, zajedno sa istaknutim narodnjacima Hrvatima. Posebno valja istaknuti da su se u Jelačićevoj vojci pod hrvatskim barjacima, zajedno s Hrvatima, borili ne samo pravoslavci koji su sebe smatrali pravoslavnim Hrvatima, nego i mnogi Srbi krajišnici. Također želim podsjetiti na povijesno manje poznatu činjenicu da je na crti tradicija hrvatskog, kršćanskog i europskog humanizma ukinuo ionako rijeke antisemitske propise u nekim mjestima. I neka se malo zamisle nad svim povijesnim poukama i toga razdoblja oni što su se danas latili zlokobnog, pogubnog posla, kada krajnosti bezumno zatruju odnose između hrvatskog i drugih naroda, osobito Srba u Hrvatskoj, pače i svega hrvatskog i srpskog naroda. I naročito između katoličke i pravoslavne crkve. Kad je u odsutnosti zagrebačkog biskupa Haulika čast ustoličenja bana Jelačića udijeljena patrijarhu Srpske pravoslavne crkve Josipu Rajačiću iz Srijemskih Karlovaca, tada u sastavu Vojne krajine, on je bio svečano dočekan ne samo od hrvatskih južnoslavenski usmjerenih Iliraca, nego i sa zvonima svih zagrebačkih crkava i dopraćen odredom konjanika zagrebačkog biskupa. Ali patrijarh Rajačić pozdravio je bana Jelačića kao 'milu diku i nadeždu našu, kojega je svijet naroda našeg označio za bana svoga, za vođu svoga u burnom vremenu sadašnjem, da brani svijetlu kuću austrijsku i slobodu naroda, čast i slavu trojedne Kraljevine Hrvatske.'"

dr.sc. Ante Nazor, ravnatelj HMDCDR

Slični članci