Pošalji dalje

Dostojni nasljednik

Talijansko oklopno vozilo Centauro dosegnulo je konstrukcijske limite za daljnju modernizaciju pa se pojavila potreba za razvojem nasljednika. Čini se da je Centauro II i dobra prilika da talijanska obrambena industrija u jednu platformu stavi niz najmodernijih sustava...

S proljećem ove godine trebala bi početi završna ispitivanja novog talijanskog oklopnog vozila, a do kraja godine i njegova serijska proizvodnja (Foto: CIO)

Nastanak originalnog talijanskog lovca tenkova Centaura u 1980-ima vezan je za hladnoratovski scenarij. Zbog izduženosti talijanske čizme tražile su se snage koje brzo mogu reagirati na eventualne zračne i pomorske desante protivnika, mogu se prebaciti bez značajnijeg logističkog napora, a istodobno imati i dovoljnu vatrenu moć. Glavno rješenje pronađeno je u konceptu kotačnog oklopnog vozila u konfiguraciji 8 x 8 naoružanog tenkovskim topom 105 mm. Centauro B1 u svoje je vrijeme bio prilično inovativan pa je tako imao transmisiju u obliku slova H koja znatno smanjuje visinu vozila koja je tipična boljka kotačnih oklopnjaka. Nadalje, prvo je vozilo kategorije mase 25 do 27 tona kojem je uspješno ugrađen standardni tenkovski top. Značajna prednost Centaura za Italiju bila je i njegova bitno manja nabavna i eksploatacijska cijena koja je iznosila oko 1/3 cijene korištenja tipičnog tenka. Naravno, dodatna je prednost bila i domaća proizvodnja, vozilo su razvili Iveco i OTO Melara.
U poslijehladnoratovskom razdoblju Centauro je prerastao svoju prvobitnu ulogu pokazavši se pogodnim za razne međunarodne mirovne i borbene misije talijanske vojske (Somalija, Albanija, BiH, Kosovo i Irak). Osim proizvedenih 400 primjeraka za talijansku vojsku, vozilo je izvezeno u Španjolsku (84) i Oman (navodno samo devet uz opciju nabave još 24) koji je kupio usavršenu inačicu Centauro 120. Ta je inačica poslužila kao osnova za novi talijanski kotačni BVP Freccia. Centauro je polako dosegnuo svoje konstrukcijske limite za daljnju modernizaciju pa se pojavila potreba za razvojem nasljednika.
Projekt Centauro II službeno je počeo u prosincu 2011. godine kad je potpisan ugovor za razvoj i proizvodnju prototipa između konzorcija CIO (Iveco i OTO Melara) i talijanskog Ministarstva obrane. Prvi prototip dovršen je u roku od četiri godine. Zahtjevi su bili postavljeni prilično visoko. Očekivalo se da vozilo od oko 30 tona ima visoku mobilnost i odnos snaga/masa od 24 Ks/m. Nadalje, trebalo je biti operativno u rasponu temperature od barem - 32°C do + 49°C, imati domet od najmanje 800 km te maksimalnu cestovnu brzinu od 100 km/h. Što se tiče vatrene moći zahtijevala se ugradnja topa kalibra 120/45 mm s automatskim punjenjem, a oklopna je zaštita trebala biti jača od one na BVP-u Freccia. Kako bi se osigurao razvoj prema zadanim rokovima, projekt je podijeljen u 22 ugovorne točke napretka (engl. milestone) a do studenog 2016. ispunio ih je 20. Završna su ispitivanja predviđena između ožujka i travnja 2017., a serijska bi proizvodnja trebala početi do kraja ove godine.

Donji dio trupa ima sada već uobičajen V presjek, a vozilo nema ništa što bi se moglo nazvati blatobranima osim djelomice iznad prednjeg para kotača (Foto: CIO)

Tri područja trupa
Trup vozila je monokok strukture i izrađen od čelika te izvana podsjeća na svojeg prethodnika i BVP Freccia, no radi se o novom dizajnu. Kako bi se osigurala visoka razina zaštite posade i istodobno zadržala tražena masa vozila usvojen je pristup različite zaštite pojedinih dijelova trupa. Tako je trup podijeljen u tri područja: odjeljak motora smješten ispred odjeljka s posadom koji je u središnjem dijelu trupa, a na zadnjem je kraju odjeljak za streljivo. Središnji dio s posadom najjače je zaštićen, a opasni dijelovi kao što su spremnici streljiva i goriva izolirani su od posade. Motorni odjeljak zauzima cijeli prednji kraj vozila i produžuje se bočno na desnoj strani dok je na lijevoj smješten vozač.
Na stražnjoj strani vozila su tri od ukupno četiri spremnika za gorivo i streljivo. Ukupno, Centauro II nosi 31 granatu za top, od čega 12 u kupoli, a 19 u zadnjem kraju trupa u dvama električno upravljanim spremnicima. Stražnjem odjeljku može se pristupiti izvana kroz vrata slična onom na Centauru no kroz njih se ne mogu puniti spremnici za streljivo. To je moguće samo kroz kupolu, a stražnja su vrata za izlaz u slučaju nužde.

V presjek
Za zaštitu od mina i IED-a primijenjeno je nekoliko inovativnih rješenja. Donji dio trupa ima sad već uobičajen V presjek i nastojalo se postaviti što manje prepreka udarnom valu detonacije. Zato vozilo nema ništa što bi se moglo nazvati blatobranima osim djelomice iznad prednjeg para kotača. Kod balističke zaštite naglasak je na odjeljku s posadom. Oklop se sastoji od osnovne čelične konstrukcije/oklopa koji je s unutarnje strane obložen materijalom koji sprečava stvaranje krhotina prilikom pogotka (engl. spall liner), a s vanjske se strane postavlja dodatni modularni oklop. Pristup je sličan i kod zaštite kupole osim što je osnova izrađena od lake legure umjesto čelika. Takav pristup omogućuje dvije razine oklopne zaštite. Bazična razina A je za konfiguraciju vozila do mase 30 tona, a razina B za dodatni oklop mase oko 1,5 tona.
Pristup kod transmisije ostao je isti, tj. konfiguracija u obliku slova H koja omogućuje niže vozilo s nižim težištem što je vrlo važno za kombinaciju relativno male mase s tako jakim naoružanjem. Kako bi se bolje podnio teret kupole središnje dvije osovine međusobno su bliže nego vanjske. Širina osovina je nešto veća nego kod Centaura zbog osiguranja bolje stabilnosti za jači top i općenito veće mase vozila. Iako širi, i Centauro II može se prevoziti željeznicom.

Originalni lovac tenkova B1 Centauro nadišao je svoju hladnoratovsku ulogu obrane Italije i počeo se rabiti u međunarodnim misijama i operacijama, poput IFOR-a u Bosni i Hercegovini. Fotografija iz Sarajeva 1996. godine (Foto: US DoD)

Lakše upravljanje
Za skretanje se uobičajeno koristi zakretanje dvaju prednjih parova kotača. No, kad treba smanjiti radijus okreta ili kad meko zemljište otežava skretanje, moguće je zakretanje i kotača zadnje osovine uz uvjet da je brzina vozila najviše 20 km/h. Takvo je rješenje i kod prethodnika no dodatno je usavršeno, upravljački je sustav sad lakši i jednostavniji. Vozač ima opciju odabira konfiguracije prijenosa snage i upravljanja ovisno o terenu pa tako za veće brzine na cesti može koristiti 8 x 6 x 4 (zadnja se brojka odnosi na upravljive kotače) dok se na težem terenu i pri malim brzinama može prebaciti na konfiguracije s više pogonskih i upravljivih kotača do najviše 8 x 8 x 6. Vozilo, naravno, ima sustav regulacije tlaka u gumama.
Ovjes je neovisni, McPherson s hidropneumatskim cilindrima. Gume bez zračnica s run flat umecima i veličine 14.00 R20. Radi se o vrsti guma koja je standard za sva vozila 8 x 8 u talijanskoj vojsci, no Centauro II je kompatibilan i s većim gumama 415/80 R685 koje pružaju nešto bolju prohodnost na mekanom zemljištu te zbog većeg klirensa vozila i malo bolju zaštitu od mina.

Suradnja s Fiatom
Kako bi se osigurao traženi odnos snage i mase, Centauro II je dobio novu pogonsku grupu koju je razvio Iveco u suradnji s Fiatom na istom principu kao kod tenka Ariete, BVP-a Dardo te Centaura, odnosno na osnovi motora za vlakove. Sastoji se od novog turbodizelskog V8 motora Vector te sustava hlađenja i automatske transmisije ZF 7HP ECOMAT ZF902. Motor je snage 705 KS (525 kW) pri 2100 okretaja u minuti te zakretnim momentom od 2500 Nm. Cijela pogonska grupa koja je linijski jedinstveni zamjenjivi komad ima slične dimenzije onoj u Centauru ili Frecciji, ali 300 kg manju masu zbog kompaktnijeg hladnjaka.
Motor je prilagođen vojnim potrebama pa uz dizelsko gorivo može koristiti i kerozin (JP-8 / F-34 NATO). Sustav hlađenja i ispuha tako je konstruiran da se zrak koji se koristi za hlađenje motora miješa s ispušnim plinovima pri izlasku i tako se smanjuje termalni potpis.
Oprema vozila uključuje i sustav opskrbe gorivom i gašenja vatre, klimatizaciju te NBK zaštitu. Sustav gašenja vatre tvrtke Matec koristi plinove (FM-200 ili CF3CHFCF3) koji zadovoljavaju trenutačnu regulativu zaštite okoliša. Sustav klimatizacije temelji se na onom iz Centaura, no Centauro II ima manji prostor za posadu i moglo ga se pojednostaviti. Ugrađen je i veći kompresor te sustav prelazi postavljene zahtjeve opsega radnih temperatura (–32°C/+ 49°C). NBK sustav zaštite proizvod je tvrtke Aero Sekur a posebnost Centaura II jest što je ugrađen i uređaj njemačke tvrtke Bruker koji može detektirati kemijske i biološke agense i radijaciju izvan vozila, što je sposobnost rezervirana za specijalizirana NBKO vozila.

Top 120/45 mm nastao je na osnovi topa 120/44 na tenku Ariete. U izradi je korištena nova vrsta čelika koja je omogućila povećanje tlaka u cijevi (Foto: CIO)

Elektronika i kamere
Za opskrbu električnom energijom Centauro II koristi alternator od 560 A i 28 V, to jest najjači raspoloživi koji ne zahtijeva posebno hlađenje. Taj je alternator 30 % jači od onog ugrađenog u Frecciji. Centauro II je i prvo talijansko kopneno vozilo opremljeno litijskim baterijama koje omogućuju funkcioniranje sustava vozila i pri duljem isključenju motora. Njih 6 od 24 V smještene su u odjeljku s posadom. Dvije baterije služe samo za pokretanje motora: to je iskustvo iz operacija jer se kod Centaura događalo (koji ima šest olovnih baterija/akumulatora od 12 V) da se sva energija potroši tijekom statičnih zadaća (npr. na nadzornoj točki) i nije bilo poslije moguće samostalno pokrenuti motor.
Trup Centaura II opremljen je sa sustavom kamera koje zajedno pokrivaju svih 360 stupnjeva oko vozila i daju pregled situacije po danu i noći do oko 50 metara udaljenosti bez izlaganja. Četiri TV/IC kamere raspoređene su na prednjem dijelu, a tri dnevne TV-kamere pokrivaju ostatak kruga oko vozila. Za vozačko mjesto tu su tri zaslona u boji na kojima se prikazuju slike s kamera a vozaču je na raspolaganju i klasični periskop kompatibilan s naočalama za noćno gledanje. Vozač ima još jedan višenamjenski zaslon koji prikazuje stanje na podsustavima vozila.

Treća generacija kupola
Kupola je proizvod tvrtke Leonardo Defence Systems, točnije dijela tvrtke koji se prije zvao OTO Melara i njihova je već treća generacija kupola te klase. Sredinom 2000-ih razvijena je na osnovi iskustava s Centaurom nova modularna kupola s električnim upravljanjem pod imenom HITFACT (Highly Integrated Technology Firing Against Combat Tank). Modularna je jer uz top 105/52 mm može primiti i top 120/45 mm. Ugrađena je na Centaure 120 za Oman, a za Centauro II zadržala je tu modularnost (nudi se Brazilu s topom 105 mm za oklopno vozilo Guarani). Izrađena je od posebne lake legure koja u proboju ne stvara krhotine i oblikovana je s plohama pod oštrim kutevima kako bi se poboljšalo odbijanje projektila. Za zaštitu i poštovanje ograničenja mase, različiti dijelovi kupole zaštićeni su različitim rješenjima. Zato je kupola podijeljena na prednji dio s odjeljkom za posadu gdje je postavljena najjača moguća zaštita i na stražnji dio sa streljivom. Posada je odvojena od odjeljka sa streljivom posebnom balističkom pregradom koja je štiti u slučaju zapaljenja i eksplozije streljiva i pruža istu razinu zaštite kao i ostali zidovi prednjeg dijela kupole.

U konceptu Centauro II konzorcij Iveco – OTO Melara (danas dio Leonarda) tražio je vozilo koje će biti moćnije i s većom oklopnom zaštitom od prethodnika, no neće izgubiti na pokretljivosti (Foto: CIO)

Jače od tenka
Tvrtka Leonardo (OTO Melara) razvila je i top 120/45 mm, na osnovi topa 120/44 na tenku Ariete. U izradi je upotrijebljena nova vrsta čelika koja je omogućila povećanje tlaka u cijevi sa 7070 bara (Ariete) na 8100 bara pa tako i upotrebu novog, jačeg streljiva. Kako bi sve bilo pod kontrolom, kod pucanja na top je integrirana plinska kočnica (soljenka) i redizajniran je protutrzajući sustav pa je tako povratni trzaj znatno smanjen u odnosu na top od 120/44 mm.
Top, naravno, može koristiti suvremeno streljivo te je testiran s novom generacijom Rheinmetallova potkalibarnog streljiva DM 63 i DM53A1 i s programirajućim višenamjenskim granatama RH31 a može se modificirati i za korištenje granata DM 11. RH31 može djelovati trenutačno ili s odgodom, dok DH 11 ima i air-burst opciju. Elevacija topa kreće se između –7 i +16 stupnjeva a električni servomotori dopuštaju najveću brzinu okretanja po azimutu od 0,5 rad/s s najvećim ubrzanjem od 0,8 rad/s2. Najmanja brzina okretanja kupole iznosi 0,5 rad/s. Posebno je bitno što Centauro II može gađati iz apsolutno svih mogućih pozicija topa u odnosu na trup vozila bez opasnosti od prevrtanja.
Ukupna masa kupole je 8780 kg što i nije puno više od 7800 kg kupole prethodnika koji ima manju oklopnu zaštitu i oko 700 kg lakši top, a nova kupola ima još i automatski punjač. Potonji se može nazvati i poluautomatskim jer se prvo otvaranje zatvarača obavlja ručno, a pri svakom sljedećem ispaljenju zatvarač ostaje otvoren. Punjač je električno pokretan i sastoji se od bubnja sa šest nosača granata u odvojenom odjeljku sa streljivom (gdje je smješteno još šest granata za popunu bubnja) i mehanizma koji odabranu granatu gura u zadnjak topa. S obzirom na to da Centauro II i dalje ima tri člana posade u kupoli, moguće je i ručno punjenje topa. Isti pristup punitelja kod automatskog punjača primijenili su i Izraelci na Merkavi IV. Top je opremljen i sustavom skupljanja čahura koje padaju u platnenu vreću nakon što se odbiju od metalne ploče smještene iza zatvarača.

Sekundarno naoružanje
Zapovjednik u kupoli sjedi lijevo od zadnjaka topa, ciljatelj desno, a punitelj neposredno iza i malo iznad ciljatelja. Uz top, punitelj upravlja i radiouređajem te daljinski upravljanom vatrenom stanicom. Sva tri člana imaju zaslone na kojima je moguće prikazivati sliku iz bilo kojeg izvora na vozilu. Za upravljanje optikom, odnosno naoružanjem, posada ima različita rješenja ovisno o raspoloživom prostoru i specifičnoj zadaći. Tako ciljatelj ima uobičajenu ručku/poluvolan za dvije ruke koja zahtijeva nešto više prostora, ali je najpreciznija, zapovjednik ima joystick a punitelj za upravljanje daljinski upravljanom vatrenom stanicom ima joypad poput onog na Playstationu.
Sekundarno naoružanje uz koaksijalnu strojnicu 7,62 mm čini, barem na prototipu Centaura II, još i daljinski upravljana stanica Hitrole Light koja može biti naoružana strojnicama od 7,62 ili 12,7 mm, odnosno automatskim bacačem granata 40 mm. Pričuvno streljivo za bacač granata smješteno je u trupu zajedno sa streljivom topa, a moguće je nauštrb deset granata 120 mm dodatno povećati zalihu granata 40 mm. Nije još sigurno da će se ta stanica ugrađivati na sve Centaure II za talijansku vojsku. Potencijalni je problem što zaklanja dio pogleda zapovjednikova optičkog bloka Attila D. Alternativa je postavljanje dviju ručno upravljanih strojnica na rubove okna zapovjednika i punitelja.

Oman je kupio usavršenu inačicu Centauro 120 koja je poslužila kao osnova za novi talijanski kotačni BVP Freccia (na fotografiji) (Foto: CIO)

Sofisticirani SUV
Sustav upravljanja vatrom među najmodernijim je u svijetu, treća je generacija razvoja sustava koja se odlikuje novim ciljničko-optičkim blokovima. Zapovjednik primarno raspolaže spomenutim blokom Attila D, a ciljatelj uređajem Lothar SD, oba su Leonardov proizvod. Attila D je digitalni sustav i sastoji se od dnevne HDTV-kamere, termovizijske kamere Erica FF te laserskog daljinomjera. Taj blok osigurava zapovjedniku veće vidno polje i povećanje slike u vidljivom spektru od onog s kojim raspolaže ciljatelj, uvažavajući ulogu zapovjednika da otkriva i prepoznaje ciljeve. Attila D ima veliku elevaciju od + 60° do – 20° što dobro dođe u brdovitim i urbanim terenima. Blok je zaštićen oklopom, a otvor za senzore pokriven je mrežom za zaštitu koja je izvan fokusa pa ne utječe na kvalitetu slike.
HDTV-kamera u sklopu Attile D ima rezoluciju od 1280 x 1024 piksela, vidno je polje u rasponu od 24° x 19,2° do 2,4° x 1,9° i ima 10 x kontinuirani zum. Laserski daljinomjer je siguran za oči i radi pri valnoj duljini od 1,54 μm s instrumentalnim dometom od 10 km što u praksi uvelike ovisi o vremenskim prilikama. Termovizijska kamera uređaj je treće generacije s hlađenjem i radi u srednjem IC valnom pojasu od 3 do 5 μm. Rezolucija te kamere iznosi 640 x 512 piksela i ima dva vidna polja: šire od 10,0° x 8,0° i uže od 2,4° x 1,9°. U usporedbi s Centaurom koji ima sustav za noćno gledanje baziran na pojačivaču ambijentalnog svjetla, ta termovizijska kamera omogućuje otkrivanje i identifikaciju ciljeva na najmanje tri puta većim udaljenostima.

Razmak zbog računala
Ciljnički blok ciljatelja Lothar SD unaprijeđena je inačica Lothara (Land Optronic Thermal Aiming Resource) koji je ugrađen na Freccije. Razlikuje se po tome što ima neovisnu stabilizaciju u dvjema osima (na Frecciji koristi stabilizaciju topa) i što je digitalni. Kako su ovdje stabilizacija topa i ciljnika potpuno odvojeni sustavi, zanimljivost je da može postajati kratki vremenski razmak između pritiska okidača i opaljenja topa zbog poravnavanja dvaju sustava. Naime, računalo ne dopušta opaljenje ako razlika ciljničkih linija između dvaju sustava prelazi određenu vrijednost. Kao i kod Attile blok se sastoji od triju uređaja: HDTV-kamere, laserskog daljinomjera (identičan onom u Attili D) te termovizije. HDTV-kamera ima dva vidna polja; od 2,7° x 2,1° i od 8,10° x 6,5°. Termovizijska kamera model je Tilde B koja za razliku od zapovjednikove termovizije radi u dugovalnom IC području (8 – 12 μm ). Razlog tome je što dugovalni IC pojas bolje prolazi kroz dim i manje je osjetljiv na vlagu, a s druge strane, srednjovalno područje osigurava prirodniju sliku što omogućuje bolje otkrivanje i raspoznavanje ciljeva. Tilde B je osim po poručju rada u stvari vrlo slična kameri Erica FF i u usporedbi s termovizijom prve generacije u Centauru omogućava ciljanje na mnogo većim udaljenostima.

Prikaz nekih od podsustava koji su primijenjeni na Centauru II. Za samo vozilo zadužen je Iveco, a za ostale sustave Leonardo (Foto: Leonardo)

Vidljivo i u lošim vremenskim uvjetima
Obje termovizijske kamere na Centauru II opremljene su naprednim podsustavima za obradu slike s algoritmima koji omogućuju jasniju sliku i u lošim vremenskim uvjetima, npr. magli ili velikim kontrastima svjetla. Jedna od posebno dobrih osobina sustava jest što zbog zabljeska od opaljenja topa ne dolazi do potpunog zasićenja (zabjeljivanja ili zacrnjivanja) slike već samo dijela slike gdje je i stvarni bljesak.
U slučaju kvara Lothara SD, ciljatelj može koristiti i panoramski blok Attila D, a u slučaju da oba digitalna sustava nisu na raspolaganju postoji pomoćni analogni optički ciljnik vezan za top. Taj tradiconalni ciljnik ima povećanje od 10 x pa omogućuje gađanje topom do njegova krajnjeg dometa. Ponekad može poslužiti i za bolju identifikaciju ciljeva jer ima apsolutnu rezoluciju za razliku od digitalnih kamera i zaslona.
Posada kupole Centaura II opremljena je i klasičnim periskopima. Zapovjednik ima osam periskopa od čega šest nepomičnih i dva pokretna, a punitelj raspolaže s pet nepomičnih uređaja. Kod Centaura II Talijani su odlučili primijeniti staklene prizme na periskopima, a ne dosadašnje plastične. Potonje jesu jeftinije i lakše, međutim s vremenom gube prozirnost.

Mnoštvo elektroničkih uređaja
Komunikacijska je oprema Centaura II vrlo bogata. Sastoji se od čak šest radiouređaja povezanih s četirima antenama. Radio namijenjen za vezu na srednjim i velikim udaljenostima je HF radio CNR-2000 koji pokriva pojaseve između 1,6 MHz i 60 MHz i ima snagu od 125 W. Uređaj koristi specijalnu rotirajuću antenu Vulcan postavljenu na stražnji kraj kupole, ona se ovisno od okolnog terena postavlja u položaj za najbolje performanse. Za prijenos podataka i glasovnu komunikaciju ugrađena su dva česta VHF uređaja koja su svojevrsni NATO-ov standard, SRT-635/ SINCGARS (Single Channel Ground and Airborne Radio System).
UHF pojas pokrivaju tri uređaja. To su podatkovni radio visokog kapaciteta (HCDR - High Capacity Data Radio) Centaur tvrtke ITT koji je i dio britanskog sutava Bowman, softverski definiran radio (SDR - Software Defined Radio) VM3 tvrtke Leonardo i Harris AN / PRC-152 koji ima i mogućnost satelitske komunikacije. HCDR Centaur radi u rasponu od 225 MHz do 450 MHz s najvećom izlaznom snagom do 20W i služi za širokopojasnu komunikaciju (razmjenu podataka, videa i glasovne poruke). SDR VM3 pokriva raspon od 30 MHz do 512 MHz, sa snagom od 5 W namijenjen je komunikaciji s pješaštvom u blizini vozila. Na kraju, tu je prijenosni uređaj AN / PRC-152 koji radi u opsegu od 30 MHz do 512 Mhz i snage 5 W koja se može u vozilu pojačati do 50 W. On osigurava satelitsku vezu čak i u pokretu te služi i za vezu sa zrakoplovima.

Fotografija s prezentacije Centaura II u listopadu prošle godine. Talijanska će vojska za početak kupiti 50 vozila (Foto: Leonardo)

Osiguranje kompatibilnosti
Zbog tako mnogo uređaja trebalo je dobro razraditi međusobnu kompatibilnost, svih šest uređaja može raditi istodobno. Kupola je opremljena i uređajem UCR (Unity Connection Radio) koji omogućuje automatsko konfiguriranje cjelokupnog radiosustava kao i sustava zapovijedanja i upravljanja. U vozilu je i internet mreža (LAN) kojom upravlja ruter MSR165 2U. Tako se razmjenjuju podaci između vozačeva računala, sustava zapovijedanja Siccona te omogućuje automatsko usmjeravanje podataka na radiouređaje i automatski odabire najbolji način prijenosa podataka, tj. radiouređaj, ovisno o propagacijskim uvjetima.
Spomenuti sustav zapovijedanja, upravljanja i navigacije, odnosno sustav upravljanja bojištem Siccona (Sistema di comando, controllo e navigazione). Sastoji se od računala vozača i računala zapovjednika, a sučelje zapovjednika (zaslon i tipkovnica) dijeli se sa sustavom za upravljanje vatrom. Navigacijski dio sastoji se od dvaju GPS sustava: jednim na kupoli i drugim na trupu. Treba spomenuti da Centauro II ima i pripremu za ugradnju sustava za raspoznavanje prijatelj-neprijatelj BTID (Battlefield Target Identification Device) za kopnene ciljeve i ASID (Air-to-Surface Identification) za ciljeve u zraku koji koriste postojeće komunikacijske antene.
Na kraju tu je i sustav aktivne zaštite koji se sastoji od ometača, detektora laserskog zračenja RALM te lansera dimnih granata Galix 13. Ometač za obranu od improviziranih eksplozivnih naprava je Leonardov Guardian H3 s četirima tanjurastim antenama postavljenim na stranicama kupole te još dvjema uobičajno dugačkim cilindričnim antenama na krovu kupole. Laserski su detektori postavljeni na donjim dijelovima kupole i osiguravaju pokrivanje svih 360 stupnjeva oko vozila. Detektori su povezani sa Siccona sustavom koji pak preko sustava veze može uzbuniti i druga vozila u blizini te s Galixom čijih je osam lansera postavljeno na objema bočnim stranicama kupole.

Talijanski tenk Ariete. Sličnost Centaura II dijelovi su pogonske grupe koji su razvijeni s Fiatom (Foto: Ministero della Difesa)

Potpora industriji
Planovi talijanske vojske uključuju nabavu prve serije od 50 Centaura II zaključno s 2022. godinom nakon čega bi u idućih 11 godina bilo nabavljeno još 100 primjeraka. Dakle, originalni Centauro bit će još dugo u upotrebi talijanskog KoV-a. Zapravo, jedan od glavnih razloga nabave prve serije Centaura II u tim rokovima nije toliko vezan za potrebe talijanske vojske već za potporu domaćoj industriji, tj. eventualno izvozu i zadržavanju kompetencija razvoja i proizvodnje najmodernije opreme. Također, neće biti zamjene po principu jedan za jedan jer se mijenja i struktura konjičkih pukovnija opremljenih Centaurima sa strukture od četiri na tri bojne. Naime, stari ustroj u konjičkim pukovnijama predviđa jednu tešku oklopnu bojnu i tri izvidničke dok se prema novom ustroju izbacuje jedna izvidnička bojna. Centauro II će biti samo u teškim oklopnim bojnama dok će u izvidničkim bojnama stare Centaure zamijeniti BVP-i Freccia i laka oklopna vozila LMV.

Vedran SLAVER

Slični članci

Minobacači na kotačima

Samohodni minobacači na lakim vozilima zadnjih godina postaju sve popularnije rješenje koje moć im…

Kineski tenk VT-4

VT-4 je logičan nastavak kineske proizvodnje tenkova koja na velika vrata želi ući u svjetski vrh.…

Teški snajperi (II. dio)

Nakon što smo predstavili američke snajperske puške, u drugom dijelu članka fokus je na iz ostatka…

Pomlađivanje Challengera

Zahvaljujući odluci vojske i Vlade Ujedinjenog Kraljevstva o modernizaciji glavnih borbenih 2 bi 2…