Pošalji dalje

Govor predsjednika Tuđmana, 16. listopada 1990. na Trgu bana J. Jelačića (II. dio)

U prošlom broju Hrvatskog vojnika naveden je prvi dio govora predsjednika Tuđmana 16. listopada 1990., na Trgu bana Jelačića, povodom svečanog otkrivanja obnovljenog spomenika banu Josipu Jelačiću. I u preostalom dijelu tog govora, predsjednik Tuđman je događaje iz prošlosti povezao sa suvremenim, upozorivši na prijetnju velikosrpske politike i odlučnost Hrvata da više nikada ne dopuste ”da jedan narod gospodari nad drugim“:
”Tako je govorio tada predstavnik Srba. A valjalo bi da mnogi iz riječi bana Jelačića shvate duh današnjih hrvatskih zahtijevanja. Govoreći o uređenju odnosa između Hrvatske i Ugarske Jelačić među inim reče: ”Odnosi pak naši prema Ugarskoj imaju tri strane - kako naime bijaše prije, kako stoji sada, a kako da bude ubuduće. A hoćemo da ubuduće bude samo takav savez da kruna ugarska ostane skopčana s visokom dinastijom našom u smislu pragmatičke sankcije, što će reći da se mora zasnivati na temelju slobode, jednakosti i bratinstva između države i države, između naroda i naroda. Ako bi se pak Mađari protiv nama i protiv naših suplemenicima u Ugarskoj i nadalje ponašali kao ne braća, nego kao tlačitelji, tada neka znadu da smo im pripravni, makar s mačem u ruci, pokazati kako je isteklo vrijeme da jedan narod gospoduje nad drugim.“ U potkrepu takva stajališta Jelačić je podsjetio na riječi jednog od svojih slavnih prethodnika, bana Erdödyja regnum regno non praescribit leges – kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje zakone!
Zbog takvih svojih stajališta i povijesne uloge Jelačić je postao simbolom otpora svakom tuđinskom posizanju na slobodu i integritet hrvatskog narodnog bića. Podizanje velikog spomenika banu Josipu Jelačiću svega sedam godina nakon njegove smrti bilo je znak iskrenog štovanja, slave i ugleda što ga je uživao u svoje doba, ali također i činjenice da je Hrvatska u okviru monarhije, iako je bila vezana personalnom, pa i realnom unijom, uživala takav stupanj političko-državne samostalnosti da je mogla donositi i takvu odluku koja je očito bila uperena protiv mađarskih pretenzija za dominacijom. To još ni danas ne shvaćaju mnogi predstavnici velikosrpskog hegemonizma pa u svojim nebuloznim programima polaze od raznih pretpostavki da je srpska vojska 1918. Hrvate oslobodila iz ropstva. Pa zašto su onda ideološki zaslijepljeni i nacionalno obezglavljeni komunistički moćnici 1947. skinuli spomenik Jelačiću, koji je tijekom vremena sve više postajao legendom hrvatskog nacionalnog ponosa u borbi za slobodu, ali također i glavnim, najizrazitijim označjem Zagreba kao glavnog grada svih Hrvata. Učinili su to jamačno iz više razloga, a ponajviše zbog svoga šegrtskoga shvaćanja povijesno društvenog razvitka.
Neki su time očito htjeli dokazati kako su umni sljedbenici Marx-Engelsove bezumne ocjene o Hrvatima i drugim južnim Slavenima zbog suprotstavljanja mađarskom revolucionarnom imperijalizmu, a drugi su rano shvatili kako se politička karijera u Hrvatskoj može najuspješnije praviti na zatiranju svega što je hrvatsko. Veći su to s guštom poticali, jer ako se nekim narodom želi vladati, onda mu prije svega treba oduzeti svijest o njemu samom, svim sredstvima slomit njegovu samosvijest, dostojanstvo i ponos. Znakovito je međutim da su to učinili poskrivečki, bojeći se bijesa zagrebačkog građanstva. Isto je tako znakovito da je Jelačić ostao u svijesti hrvatskog naroda podjednako i trajno simbolom borbenosti narodnoga duha. Za sve ovo vrijeme, do ovoproljetne pobjede hrvatske demokracije, najviše hrvatskih ljudi bilo je šikanirano i policijski gonjeno zbog pjesme Ustani bane, pored one o Vili Velebita. A sada evo, spomenik banu Jelačića opet je na glavnom zagrebačkom trgu. I došao je tu ne potajno, poskrivečki, kako je bila izvršena sramotna presuda o njegovu pogubljenju, već slavodobitno, praćen zanosom i suzama radosnicama stotina tisuća i milijuna svih naraštaja iz svih krajeva domovinske i iseljene Hrvatske.
S obzirom na okolnosti u kojima u ovom povijesnom trenutku postavljamo bana na njegovo mjesto, nameće se kao potreba, pače i nužnost, da neke stvari i pojave također stavimo na svoje mjesto. Prije svega nešto o pokretanju inicijative za povratak spomenika. Ovih dana jedna stranka, preteča bivše koalicije, velikim oglasom pripisuje sebi ni manje ni više nego svu prošlogodišnju akciju 70.000 zagrebačkih potpisa za povratak spomenika. Istina je da je ona početkom listopada pokrenula akciju potpisivanja, i to u dogovoru sa Socijalističkim savezom, koji je baš tada i dao jedino toj stranci suglasnost za registraciju. Ali istina je još i ovo – da su taj prijedlog Gradskoj skupštini iznosili pojedini građani već i tri godine prije toga, da je HDZ mjesec dana prije toga na središnjem odboru donijela zaključak da treba prići realizaciji akcije za vraćanje spomenika, da je nasuprot dogovoru između Socijalističkog saveza i HSLS-a, kako se pitanje spomenika svodi samo na kulturnu akciju, HDZ tiskala letak u kome je ukazala građanstvu na povijesno političko značenje, jer je banova sudbina u socijalističkoj Hrvatskoj postala simbol zatiranja hrvatskog nacionalnog osjećaja, simbol politike bezdušne mržnje prema vlastitom narodu, njegovoj povijesti, kulturi i baštini. Zbog toga je HDZ tada doživjela napadaje da se neprijavljena ubacila, da je izvršila diverziju, naprosto da je kao militantna grupa zloupotrijebila akciju, pa je na dan potpisa HDZ doživjela i policijski upad u prostorije, dok su se organizatori mogli častit šampanjcem, toliko radi istine, koja se već i sada izvrće. Uz tek mali dodatak – stvarna zasluga i naša hvala za ovaj brzi i veličajni povratak bana, koji je mogao uslijediti samo nakon onakve trijumfalne pobjede na prvim slobodnim izborima i uspostave nove, demokratske RH, pripada svima onima, znanim i neznanim ljudima, što su uz rizik progona i poniženja, s pjesmom na usnama, ili samo u srcu, sačuvali spomen na istinu i legendu o banu, a i ovom prekrasnom spomeniku.
Vraćajući spomenik na njegov trg vratili smo mu i njegovo ime. Istodobno, vratili smo u Zagreb i imena hrvatskih kraljeva, pa opet imamo Trg kralja Krešimira i Ulicu kralja Zvonimira, a i ulice hrvatskih knezova. A Zagreb će, dakako, imati i svoj Trg republike, ali ne na račun hrvatskih povijesnih veličina, već u njihovu slijedu. Urbano naselje mora slijediti logiku povijesne i urbane kronologije. Figurativno kazano – banu banovo, crkvi i vladarima njihovo, a svim uglednicima ono i onako kako izgradiše i zaslužiše. Odlučili smo se i na promjenu imena Trga žrtava fašizma u Trg hrvatskih velikana, iz više razloga. Ako bismo zadržali Trg žrtava fašizma, onda bismo morali naći i njemu dostojan Trg žrtava komunizma, jer ni one nisu bile ništa manje. A obje mogu naći svoje obilježje u Dotrščini, gdje su počinjeni zločini u ratu, ali i nakon njega. A osim toga, već smo donijeli odluku da podignemo zajednički spomenik svima palima, da bismo na taj način ne održavali i produbljivali ratne i revolucionarne razdore, već gradili duhovno jedinstvo u slobodi i demokraciji.
Demokratska Hrvatska mora graditi svoju povijesnu svijest, pa i politiku, na svim sastavnicama svoje povijesti, a iz razdoblja 2. svjetskog rata i na udjelu Hrvatske u antifašističkom ratu na strani svjetskih demokratskih sila, što je omogućilo oslobođenje Istre, Rijeke, Zadra i otoka i uspostavu hrvatske državnosti u ratnom i poratnom razdoblju. Trg je dobio ime hrvatskih velikana jer se nalazi u središtu ulica s imenima hrvatskih vladara, a i veoma je pogodan da se uredi kao hrvatski panteon. U njemu će pored hrvatskih vladara naći svoje mjesto i velikani uma i srca, kao što su Marulić, Držić i Gundulić, Ruđer Bošković i Nikola Tesla, majstor Radovan i Ivan Meštrović, Zrinski i Frankopan, Ante Starčević i Stjepan Radić, Mate Ujević i Miroslav Krleža, Josip Juraj Strossmayer i Alojzije Stepinac, Vatroslav Lisinski, Ivan Zajc, Milka Trnina, Lovro Matačić i drugi. A tu je i simbolično mjesto i za bezimeni hrvatski narodni genij održavan stoljećima poviješću i Bogom.
Ponovnim ustoličenjem bana Jelačića na glavnomu trgu glavnoga hrvatskoga grada vratili smo se na najznakovitiji način izvorima i stožernim uporištima naše povijesti. Ali to činimo ne radi vraćanja u prošlost, nego radi sadašnjosti i budućnosti. Točnije, da bi svu našu sadašnjost osovili na čvrste i trajne temelje. Pretpostavka za ovaj povijesni čin bio je duhovni preporod hrvatskog naroda što smo ga ostvarili uspostavom nove, demokratske RH. Vratili smo zagubljeni, zatrti i zamagljeni ugled svojoj Hrvatskoj, izvojštivši joj mjesto u suvremenom demokratskom svijetu, kakav nije imala sve tamo od Krešimirova doba. Ali usprkos tome, a dijelom i baš zbog toga, suočeni smo s prijetnjom ne samo teško izvojevanoj hrvatskoj slobodi i demokraciji, nego i samom opstanku hrvatskog naroda u vlastitoj domovini.
A kad je riječ o tome, onda najprije valja skrenuti pozornost na činjenicu da se na našoj hrvatskoj političkoj pozornici još uvijek i opetovano javljaju takve samoumišljene političke veličine koji nisu kadri izvući nikakve prave zaključke iz narodne i svoje osobne povijesti. Na jednoj strani čuju se glasovi takvih političkih diletanata i egzibicionista, koji bi, ne mareći o spletu unutarnjih i međunarodnih okolnosti, svojim nerazumnim zahtjevima upropastili sve što smo postigli. U ime najobičnijeg razuma, ali i zbog mnogo razloga, valja se često priupitati gdje su granice između zaslijepljenoga fanatizma i svjesne ili nesvjesne uključenosti u tuđe igre. Na drugoj strani, i danas, kao i u dane izbora, spremno se nuđaju već izigrane karte i programi što bi svojom prihvatljivošću za sve bili tobožnje rješenje krizne situacije. I jedni i drugi izjašnjavaju se za obranu hrvatske suverenosti, ali su puni kritike nove demokratske vlasti, kao da smo u ovih četiri i pol mjeseca mogli učiniti više čuda u promjeni beznadežnog stanja što nam ga je ostavio u naslijeđe jednostranački sustav poslije četiri i pol desetljeća svoje bezumne vladavine.
U svezi s problemima s kojima je danas suočena Hrvatska, ovom prigodom i na ovaj povijesni dan želim ponoviti samo ona bitna stajališta što smo ih iznijeli u priopćenju predsjedništvu Republike od 12. listopada ove godine. One što su organizirali pobunu u Kninu i odrede četničke divizije nametnuvši drumski terorizam, pozivamo da se otrijezne i odustanu od tog barbarskog nasilja, jer ono će na kraju imati to teže posljedice, što dulje traje, za one koji u njemu sudjeluju. Sva hrvatska povijest, današnja svijest čitavog hrvatskog naroda i pred demokratskim svijetom legitimna vlast RH neka im bude opomena da na tlu Hrvatske ne može i nikada više neće biti protuhrvatska i nedemokratska vlast, a pogotovo ne može biti Velika Srbija ili unitaristička Jugoslavija. Stoga ponovno pozivamo na razbor i jamčimo Srbima u Hrvatskoj sva građanska i nacionalna prava, uz otvorena vrata i svim međunarodnim institucijama za nadzor poštivanja svih od nas prihvaćenih i proklamiranih demokratskih načela. Hrvatska se uvrstila i ostat će dosljedno među zemljama slobodna svijeta. Beogradskim pak hegemonistima i scenaristima i svima onima što bi htjeli kotač povijesti okrenuti unazad od Ustava 1974. poručujemo – Hrvatska ne može i neće pristati ni na kakvo buduće uređenje odnosa, osim kao na savez suverenih, zaista u svemu ravnopravnih republika.
A onima koji se zavaravaju idejom da bi se ovu Republiku Hrvatsku moglo skršiti i oboriti oružanom intervencijom dobrovoljačkih odreda iz Srbije i Crne Gore, ili čak i vojskom JNA (pljesak nazočnih i pjesma ”Zovi samo zovi“ nakratko prekida govor Tuđmana, op. a.), onima znači što se zavaravaju da bi nas mogli skršiti dobrovoljačkim odredima ili čak vojskom JNA također poručujemo ovo - plebiscitarnom voljom hrvatskog naroda izabrano vodstvo RH i ovaj osviješteni narod neće kapitulirati nikada. U slučaju pogibelji za slobodu, demokraciju i suverenitet Hrvatske pozvat ćemo na obranu ne samo svoje organizirane snage, nego i čitav hrvatski narod u domovini i u svijetu. A možemo biti sigurni da ćemo u tome uživati pomoć i čitavog demokratskog svijeta.
Slavni bane, bili su te fizički oborili, ali ne i pokorili duh hrvatskog naroda. Ustao si, tu si i ostat ćeš s nama dok bude našega bijeloga Zagreba i Lijepe naše, kao simbol duhovnog jedinstva domovinske i iseljene Hrvatske, samobitnosti i nepokornosti, snage i hrabrosti hrvatskog naroda, njegovog mirotvorstva, ali i odlučnosti, te trajne ukorijenjenosti u europsku povijest, u zapadnu civilizaciju.
Živjela sloboda i demokracija! Živjela suradnja i mir među narodima!
Neka bude vječna sveta nam Hrvatska! Evo vam spomenika!“

dr.sc. Ante Nazor, ravnatelj HMDCDR

Slični članci