Hrvatski vojnik

published since 1991

Pošalji dalje

Neke činjenice o ratu u BiH u prvoj polovini 1990-ih

Nakon što su u prethodnim brojevima Hrvatskog vojnika predstavljene neke činjenice o ulozi Hrvata i Hrvatske u obrani BiH, te izvori koji govore o uspostavi Republike Srpske, radi što boljeg i cjelovitijeg razumijevanja događaja, odnosno uzroka, tijeka i posljedica rata u BiH u prvoj polovini 1990-ih, koji je zapravo nastavak velikosrpske agresije na Hrvatsku, započete u ljeto 1991. godine, ovdje će se navesti neki zanimljivi podaci.
Primjerice, operacijom Oluja završen je rat u Hrvatskoj, a Daytonskim sporazumom, nakon pobjedonosnih operacija hrvatskih snaga u jugozapadnoj Bosni (Ljeto 95, Maestral i Južni potez) zaustavljen je rat u Bosni i Hercegovini, no nije postignut pravedan mir, jer su uspostavom Republike Srpske kao posebnog entiteta na 49 % teritorija BiH, zapravo “priznati” rezultati srpske agresije. Srpskom entitetu u BiH pripala su područja s kojih je protjerano gotovo sve nesrpsko stanovništvo (veći dio Bosanske Posavine, itd.), čak i područje na kojem su srpske snage počinile genocid (Srebrenica). Stoga, kad je riječ o posljedicama rata u BiH, može se reći da je Daytonskim sporazumom postignut mir, no zajamčeno pravo svih izbjeglica i prognanika na povratak u svoje domove u praksi nije ostvareno. S obzirom na to da je na području BiH koje je pripalo Republici Srpskoj, 1996. ostalo živjeti oko 11 900 Hrvata od oko 152 000 Hrvata koliko je 1991. živjelo na tom području (Slobodan Praljak, Pomoć RH Muslimansko-Bošnjačkom narodu i Armiji BiH tijekom 1991.-1995., Zagreb, 2007., 395), taj se zaključak posebice odnosi na područje “Republike Srpske”. Također, analiza državne Agencije za informiranje iz SAD-a, iz prosinca 1995., s podacima koji ukazuju na probleme Hrvata u BiH, a koju je hrvatska diplomacija u SAD-u u ožujku 1996. poslala hrvatskoj Vladi, pokazuje da se taj zaključak odnosi i na područja s kojih je Armija BiH protjerala Hrvate. Naime, u spomenutoj analizi navedena je nemogućnost povratka 200 000 Hrvata na teritorij pod kontrolom ABiH! Uz to, posebno je spomenut problem Bugojna, te činjenica da međunarodna zajednica zanemaruje kršenje ljudskih prava i ratnog prava od strane ABiH (najmanje osam masakara), što koči zaživljavanje Federacije, kao i nemogućnost pristupa Hrvata sarajevskim medijima (de facto isključivanje Hrvata iz politike i diplomacije u Vladi u Sarajevu) i tijesne veze Sarajeva i Teherana. Spomenuta Agencija je uočila da je nemogućnost povratka 200 000 Hrvata u srednju i sjeverozapadnu Bosnu važniji problem za Federaciju nego pitanje Mostara, gdje su Muslimani predstavljali 2 % bošnjačkog stanovništva, dok spomenuti broj protjeranih Hrvata čini 25 % ukupnog stanovništva u FBiH. Upozoreno je na to da je 42 % bosanskih Hrvata pretrpjelo fizičke štete i ozljede, za razliku od 15 % Bošnjaka i 13 % Srba. Unatoč tome, u anketi Agencije, “Hrvati su se pokazali najspremnijima oprostiti svojim neprijateljima i podržati zapadnu demokraciju.“ (Mario Nobilo, Hrvatski feniks, Zagreb, 2000., 552-553)
Jednako tako, posljedica rata u BiH jest i strah Hrvata zbog prevlasti većinskog bošnjačkog (muslimanskog) stanovništva, kao i nepovjerenje Bošnjaka (muslimana) prema Hrvatima, što opterećuje odnose tih dvaju naroda u Federaciji BiH, koja je Daytonskim sporazumom određena kao drugi entitet u BiH. Koliko je taj strah Hrvata opravdan, a rasprava o odredbama Daytona nužna da bi sva tri konstitutivna naroda u BiH bila zadovoljna, potvrđuje i podatak da je nedavno Europski parlament zauzeo stajalište da bošnjački centralizam i srpski separatizam ugrožavaju BiH, te da je upravo federalizam ključ za europski put BiH (rasprava je održana u siječnju 2014. godine). Sukladno tome, M. Tuđman je primijetio: ”Ako se i 2014. u Europskom parlamentu zagovara federalizam kao političko i demokratsko rješenje za BiH, onda se ni hrvatsku službenu politiku, kako onu u RH tako i u BiH, ne može optužiti za stvaranje ‘Velike Hrvatske’ zato što je od 1990-ih javno zagovarala federalno uređenje Bosne i Hercegovine. Osim toga svi su međunarodni planovi i prijedlozi (od Cuttileirovog, Vance-Owenovog, Owen-Stoltenbergovog) nudili ustavna rješenja za BiH na federalnim ili konfederalnim osnovama. Upravo zato je hrvatska službena politika prva, a često i jedina, prihvaćala te planove međunarodne zajednice. Hrvatski dužnosnici i generali prihvaćanjem i provedbom planova međunarodne zajednice znali su da jedino tako mogu osigurati nacionalne interese Hrvata u BiH” (Miroslav Tuđman, ”Haške optužnice Tuđmanovoj Hrvatskoj i 'baršunasta obnova' komunističke prošlosti“, Oslobađajuće presude haškog Suda Tuđmanovoj Hrvatskoj, Zagreb, 2014., 96).
Zanimljive podatke o ratu u BiH naveo je i lord David Owen na predavanju za diplomatski kor u UN-u u New Yorku, koje je u organizaciji Internacional Peace Academy održao 27. siječnja 1996. godine. Na predavanju, iz kojega je nekoliko rečenica već citirano u jednom od prethodnih brojeva Hrvatskog vojnika, među ostalim, naglašeno je:
“Republika Hrvatska najveći je pobjednik u ovom ratu, najveći su gubitnik hrvatski Srbi, najviše zbog vlastite nesposobnosti i tvrdoglavosti. Hrvatska je imala potpuno pravo napadati Vanceov plan jer nije došlo do razoružanja Srba i pokazala je strpljivost; vrlo mali broj hrvatskih Srba vratit će se u Hrvatsku, najmanje oko Knina.
Ključ mira je primjena sporazuma u istočnoj Slavoniji, što je važnije i od bosanskog mirovnog paketa, 5000 vojnika za istočnu Slavoniju malo je, ali sad je važnija kvaliteta. Zagreb i Beograd spremni su surađivati u ovom pitanju i neobično je važno da Hrvatska pokaže dobru volju za ostanak onih Srba koji to žele. Treba izbjeći novi nasilni egzodus, a Srbiji treba ekonomski pomoći da zbrine one Srbe koji odluče otići. Obnova je ključ uspjeha novog mirovnog plana, posebno Vukovara. Dragocjeno je da je privremeni upravitelj Amerikanac; uspjeh primjene ovog sporazuma ovisit će o nastavku pregovora o Prevlaci. (...)
Hrvatsko-srpski odnosi ključan su dio mira na Balkanu (implicitno muslimansko pitanje je drugorazredno). Zato je bilo neobično važno što se cijelo vrijeme ovoga sukoba održavao izravni i neizravni razgovor Miloševića i Tuđmana. Tuđman je realan i prilično fleksibilan. Dobio je više nego što zaslužuje. No nije mu lako jer je okružen ljudima (Šarinić, Granić, Šušak) vrlo različitih koncepcija. Vrlo je dobro zastupljen u UN-u. Milošević nije rasist (za razliku od Karadžića i Krajišnika), već pragmatičan i političar kojega trebamo za primjenu mirovnog plana.
Sud u Haagu je važan. Treba suditi nekim glavnim akterima, prije svega Karadžiću i Mladiću, ali treba imati razumijevanja za Miloševićeve teškoće da ih isporuči odmah, posebno Mladića. Treba suditi i nekim Hrvatima i Muslimanima jer bez toga nema pomirenja. No treba povući crtu i okaniti se 'lova na vještice' jer je amnestija važnija i od suda. Već i status 'izolirane parije' dovoljna je moralna i politička kazna za neke lidere.
Zapad je radi balansa snaga spriječio Tuđmana da zauzme Banja Luku, što je on tada mogao. Tuđman je napravio bolan kompromis oko Mrkonjić Grada, ali je tako razbio Muslimane i vezao Cazinsku krajinu uz Hrvatsku. Nemojmo se zavaravati – paket iz Daytona je plan podjele. Multikulturnost Bosne je mit, jer je ona postojala samo u Sarajevu, Tuzli i na još nekim lokalitetima.
Federacija BiH bitna je i treba joj poželjeti uspjeh jer je i dalje potrebna radi balansa snaga, ali ako ne uspije, doći će do stvaranja triju republika u BiH. Mostar je najveći test uspjeha ili propasti Federacije. Veliki rat je gotov, ali su moguće čarke između Hrvata i Muslimana. Većina Srba neće ostati u Sarajevu, koji će biti dominantno muslimanski grad, što će biti cijena njihove rasističke politike.
Brčko je veliki nerazrješivi problem, a nije dogovorena ni procedura arbitraže. Važno je da i Srbi osjete blagodati obnove u Bosni i u istočnoj Slavoniji kako bi bili kooperativni. Dayton je ‘exit strategy’ u vojnom smislu, ali treba još godinama politički i gospodarski biti prisutan u tom području. Treba dati Miloševiću da riješi Kosovo, što će vjerojatno završiti njegovom podjelom između Srbije i Albanije (Srbiji rudnici i manastiri). Milošević će izići iz izolacije najprije kroz OESS, jer će se kroz te mehanizme rješavati Kosovo, Prevlaka itd.
Američko vodstvo neobično je važno, ali Amerika je nastavila tamo gdje je Europa počela. Svi su radili pogreške – EU, SAD, RF, pregovarači, svi smo sukrivci u etničkom čišćenju. Daytonski sporazum unaprijedit će odnose između Amerike i Europe u budućnosti. Ujedinjeni su narodi bili previše kritizirani, a činili su što su mogli u osakaćenim mandatima. Umjesto UN-a, trebalo je kritizirati Vijeće sigurnosti, posebno stalne članice.” (Iz predavanja lorda Davida Owena, 27. siječnja 1996.; Večernji list, 28. I. 1996.; Pravo na dom, Osijek, 2011., 119-120)
Osim što je njegov sadržaj i dalje aktualan, spomenuto predavanje potvrđuje da su rješenja za završetak rata u BiH nametnule “velike sile”, te pokazuje smjernice europske i američke politike prema prostoru bivše Jugoslavije i objašnjava suvremenu svakodnevicu, opterećenu događajima i odlukama koje se čine duboko nepravedne. Tijek provođenja navedenih smjernica dijelom su poremetili događaji na Kosovu 1999., kad je izgledalo da je Srbija kažnjena i za agresiju na Hrvatsku i BiH. No, nakon toga, sukladno poruci s Owenova predavanja “da je amnestija važnija i od suda”, da su “hrvatsko-srpski odnosi ključan dio mira na Balkanu” i da je “Tuđman (odnosno Hrvati) dobio više nego što zaslužuje”, pokušala se nametnuti teza da su za rat u Hrvatskoj, ali i u BiH, jednako odgovorne politike obiju strana, što nije točno.

dr. sc. Ante NAZOR, ravnatelj Centra

Slični članci