Pošalji dalje

Bili smo hrvatski vojnici!

Trojica britanskih dragovoljaca Domovinskog rata, Daniel Kington, Lars Newbould i dr. Martin G. Parry, bili su posebni gosti ovogodišnje proslave Oluje. Njih su trojica, među brojnim stranim dragovoljcima, stigla u Hrvatsku u prvim danima rata, i iako ih s našom zemljom baš ništa nije vezalo, priključili su se tek osnovanim hrvatskim vojnim postrojbama i krenuli zajedno s njima u ratnu neizvjesnost. I danas su na te dane emocije jake, a sjećanja živa. Iako skromno ponavljaju kako nisu učinili ništa posebno, dovoljno je znati da su bili tu kad je bilo najpotrebnije. U tome je njihova hrabrost i veličina. Danas s osjećajem neizmjernog ponosa za sebe kažu: "Bili smo hrvatski vojnici! To je predivan osjećaj, to je privilegija!"

Ovogodišnje obilježavanje obljetnice VRO Oluja za trojicu je hrvatskih branitelja bilo posebno emotivno, probudilo je već zaboravljena sjećanja, ali i ispunilo velikim ponosom. I ne bi to bilo nimalo neobično da nije riječ o britanskim dragovoljacima Domovinskog rata, Danielu Kingtonu, Larsu Newbouldu i dr. Martinu G. Parryju, trojcu koji se ratnih 90-ih među stotinama stranih dragovoljaca priključio Hrvatskoj vojsci, a bili su posebni gosti na ovogodišnjoj proslavi.
Kad je operacija Oluja počela, bili su već demobilizirani i vratili se u svoju domovinu, ali srce kao da je ostalo u Hrvatskoj. Čim su TV kuće počele izvještavati što se tada događalo u Hrvatskoj i pobjede koje su se nizale, Daniel iskreno priznaje: "Bio je to jedan od najljepših osjećaja koji sam doživio, osjećaj golemog ponosa, sreće i zadovoljstva. Osjećao sam se kao otac kojem je sin upravo diplomirao stekavši doktorsku titulu. Bio sam dio te pobjedničke vojske i gledati kako ta ista mlada vojska napreduje bio je zaista poseban osjećaj." Pratio je sve što se u Hrvatskoj vojsci u to vrijeme događalo, kako narasta i jača, postaje sve bolja i bolja i stoga ga nije ni iznenadila uvertira u Oluju i operacija Bljesak koja je bila samo koji mjesec prije. No Oluja je bila nešto posebno. "Operacija je bila fantastično izvedena, besprijekorno, kao da je u pitanju neka profesionalna zapadna vojska. Bio sam u ekstatičnom raspoloženju, tako sretan i ponosan jer sam poznavao te ljude, jer sam uvijek znao i osjećao da oni to mogu. Zapravo prateći razvoj i napredak Hrvatske vojske i poslije, školovanje hrvatskih časnika koji su dolazili u Englesku na vojne škole i tečajeve, sudjelovanje Hrvatske vojske u međunarodnim misijama, istinski sam vjerovao u njezin ulazak u NATO, bio sam uvjeren da će tako biti. Kad se to i dogodilo, znao sam da će Hrvatska zauvijek biti sigurna."
I Lars je pokušao opisati svoje oduševljenje kad je na TV-u vidio prva izvješća, koja su doduše bila štura i tek naoko objektivna, no dobro je on znao još iz 90-ih kako mediji iskrivljuju pravu istinu i traže ma i najmanju manu i zamjerku Hrvatskoj vojsci. To ga je užasno frustriralo. "Ali unatoč tome rekao sam, Yes!! Zašto nisam tamo? Bio sam ispunjen ponosom, ja sam nosio tu istu odoru, bio sam tamo s tim vojnicima, borio se s njima, prošli smo zajedno toliko toga...toliko sam hrabrih ljudi, mladića i djevojaka upoznao, bio prijatelj s njima... Rekao sam tada sjećam se: 'Napokon, nakon svega što je prošla, Hrvatska vojska, Hrvatska, je uspjela!'"
Dirljivo je bilo slušati ih kako govore, iskreno i gotovo euforično, kao da su oni isti mladići koji su s toliko entuzijazma 91. krenuli u neponovljivu ratnu priču koja će ih zauvijek promijeniti, gotovo obilježiti za cijeli život.

Osjećali smo nevjerojatno zajedništvo i znali da će Hrvatska pobijediti!

Daniel Kington, Nuštar 1991.

Njih su trojica među brojnim stranim dragovoljcima stigla u Hrvatsku u prvim danima rata, i iako ih s našom zemljom baš ništa nije vezalo, priključili su se tek osnovanim hrvatskim vojnim postrojbama i krenuli zajedno s njima u ratnu neizvjesnost.
Unatoč mnoštvu iskrivljenih informacija u stranim medijima, osjećali su što je prava istina, osjećali su neki unutarnji neodoljiv poriv da trebaju pomoći, da je ova borba malog naroda za slobodu i neovisnost, ispravna, čista, i životni put ih je neizbježno vodio u Hrvatsku.

Lars Newbould, 1992.

Lars Newbould situaciju u Hrvatskoj u kojoj su sukobi iz dana u dan postajali sve ozbiljniji, ali i nezainteresiranost i nerazumijevanje političkih elita koje nisu poduzimale ništa, pratio je u časopisima Bangkok Post, South China Morning Post, Taipei News... naime tada se, podučavajući engleski, nalazio na Tajvanu. Što je tad ovog 25-godišnjeg mladića toliko vuklo i zašto je osjećao potrebu uključiti se u rat teško je ukratko objasniti. Sramio se, kaže, ponašanja visokopozicioniranih političara u njegovoj rodnoj zemlji koji kao da nisu željeli razumjeti što se ovdje događa. Iako je svima bilo jasno. Naravno i engleski su mediji zdušno pomagali da opća slika zbivanja ne bude naklonjena Hrvatskoj. I nije to mogao jednostavno više podnositi. Želio je pokazati da postoje i oni koji drugačije misle, koji razumiju, koji vide pravo stanje stvari i žele pomoći, koji su na strani napadnute Hrvatske, i znao je da nije jedini. Slučajan susret na Tajvanu s jednom hrvatskom plesačicom bio je ključni trenutak, uz njezinu pomoć on i prijatelj uspijevaju skupiti novac za dug put i kreću prema Hrvatskoj. Mjesec dana im je trebalo do Zagreba. Kad su stigli, počeli su se raspitivati gdje su borbe najteže, a najčešći je odgovor bio vinkovačko naselje Mala Bosna. Stigli su u Vinkovce ubrzo nakon pada Vukovara. Jedine postrojbe koja su tada prihvaćale strance u svoje redove, a njih je bilo popriličan broj, bile su postrojbe HOS-a. S njima je idućih nekoliko mjeseci na prvoj crti obrane u vinkovačkom naselju Mala Bosna. Iako nije imao vojničkog iskustva, mnogo je naučio uz oca o oružju, puškama i pištoljima. Prisjeća se kako je dobio u ruke M-48, kopiju njemačke puške K-98 koju je prvi put vidio kao petogodišnjak. Nije mogao vjerovati da dvadeset godina poslije u rukama drži gotovo muzejski primjerak puške iz prošlog svjetskog rata. Znao je, kaže, vrlo dobro kako je Hrvatskoj bilo teško domoći se naoružanja u to vrijeme i tko je dijelom za to odgovoran. U općoj nestašici svega upravo su riječi možda sutra bile prve koje je naučio, prisjeća se uz smijeh. Ali učili su brzo, prilagođavali se situaciji, stjecali prijateljstva koja i danas traju. Lars s vinkovačkog ratišta nakon nekoliko mjeseci odlazi u Bosansku Posavinu gdje se nastavlja boriti u redovima HVO-a.
Kad je nakon pet mjeseci prvi put dobio nekoliko dana odmora, otišao je do Trsta gdje je proveo dio djetinstva, kako bi posjetio majku. Da se priključio Hrvatskoj vojsci, majka je saznala slučajno vidjevši ga na TV-u kako daje izjavu novinarima. Njihovi su ga prilozi često znali ražalostiti, prečesto su tražili nešto loše o HV-u, a on to, naglašava, ovdje nije vidio. Ali vidio je kaže nešto drugo, osjećao je to, bio je uvjeren, Hrvatska će doći do svoje slobode.

Dr. Martin Parry, Imotica 1992.

Dr. Martin G. Parry bio je liječnik, anesteziolog u jednoj londonskoj bolnici. Posao je dijelio s kolegom Nijemcem čiji je otac bio porijeklom iz Splita. Zajedno su sudjelovali u dopremi humanitarne pomoći Hrvatskoj u tim prvim ratnim danima. Kolega je ubrzo otišao i prijavio se u 4. gardijsku brigadu. No, vrlo brzo ponovno su u kontaktu. "U Hrvatskoj je nedostajalo liječnika i na pitanje jesam li spreman doći, odlučio sam. U veljači 1992. stigao sam u Split, pridodan sam legendarnoj 4. gardijskoj, dobio odoru i oružje, a onda je sve teklo brzo." S Paucima kreće u prve ratne zadaće na Južnom bojištu, i danas se živo sjeća mjesta na kojima je boravio, Imotica, Topolo... U nekoliko je navrata i na ispomoći u splitskoj bolnici. Kratko se vraća kući, ali je već u rujnu 93. ponovno u Splitu. Kaže kako je obitelj njegovu odluku teško prihvatila, nisu shvaćali zapravo, kao ni većina običnih ljudi, kakav je to rat, ali je razumjela njegov poriv i želju da bude ondje gdje može pomoći, gdje može nekog spasiti. Ni danas se ne može načuditi golemoj požrtvovnosti i ljudskosti koju je tada vidio u ljudima, medicinskim sestrama i kolegama po struci u brizi za ranjene hrvatske vojnike.

Brothers in Arms

Daniel Kington bio je te ratne 91. zaposlen u ministarstvu okoliša u središtu Londona. Imao je tada 24 godine i puno ideala. Jedan od njih bio je da svaki čovjek ima pravo na slobodu kao i narod na obranu svoje nezavisnosti. Nesklonost mladoj hrvatskoj državi koja se pokušala obraniti, a koja se mogla vidjeti na svim razinama, bila je očita. A Hrvatska tada, kaže, nije imala nikog. Želio je učiniti bilo što samo ne stajati u mjestu i nemoćno promatrati. Nikom iz obitelji nije želio ništa spominjati, znao je da bi ga pokušali odgovoriti. U tajnosti odlazi u Beč, a zatim vlakom za Zagreb. Bio je listopad 1991. Obratio se Iseljeničkom informacijskom centru i ponudio se da želi pomoći i da će raditi bilo što. Imao je trogodišnje vojničko iskustvo iz Britanske vojske i to je bilo možda presudno. Hrvatska mlada vojska u nastajanju trebala je ljude s vojničkim iskustvom. Iz vojarne na Tuškancu autobusom su stigli u Vinkovce. Tek tad se javio ocu uvjeravajući ga kako je na sigurnom, iako su u pozadini odzvanjale eksplozije. Prisjeća se kako mu je otac tada rekao: Učini što misliš da moraš, znam da činiš pravu i časnu stvar. Jako se ponosim tobom. Majka je to puno teže podnijela, ali vrijeme je učinilo svoje, a i kako su dani prolazili, a Daniel se s vremena na vrijeme javljao, i ona je postajala mirnija. Istočni dio Hrvatske u to je vrijeme bio najizloženiji napadima, a Daniel je pridodan 83. samostalnom dobrovoljačkom bataljunu s kojim je u obrani na području Nuštra, Tordinaca i Vinkovaca. S još nekolicinom stranih dobrovoljaca vrlo brzo prebačen je u protuoklopni vod Pustinjski štakori, 204. brigada ZNG-a. U jednoj akciji početkom studenog tijekom napada na cesti Bogdanovci – Marinci njegovo vozilo nailazi na minu. Bilo je poginulih i ranjenih, među njima i Daniel. Nakon oporavka nastavlja kao instruktor obučavati novopridošle hrvatske vojnike. Sjeća se kako su bili prisiljeni učiti na prvoj crti, korisnih savjeta koje su im davali kako postupati s oružjem, kako se kretati na otvorenom, kako se zaštititi... "Bilo je zadovoljstvo vidjeti kako brzo hrvatski vojnici usvajaju ono što smo im govorili, vježbali smo zajedno, učili smo zajedno, oni od nas vojne vještine koje smo imali, mi od njih jezik, razgovarali smo o svemu, šalili se, postajali bliski, istinski prijatelji, u pravom smislu Brothers in Arms.
 

www.cfiva.org

U istočnu Slavoniju tada je pristiglo mnogo stranih dragovoljaca, i svi su se vrlo brzo, uspješno i potpuno integrirali u postrojbe u kojima su se nalazili. To jedinstvo bilo je zaista fenomenalno, toliko nacionalnosti, a bili smo kao jedan, prisjeća se Daniel. Mladi vojnici i vojnikinje koji su znali engleski odmah su nam pristupili, pomagali, bili uvijek tu ako je što trebalo. Stariji su nas gledali sumnjičavo, nisu nam vjerovali. Ali već nakon nekoliko dana, kad su shvatili da smo se zaista došli boriti s njima, kad su vidjeli da ozbiljno mislimo, prihvatili su nas kao svoju braću, s puno poštovanja i zahvalnosti.

Bilo je i teših trenutaka punih neizvjesnosti, tuge za izgubljenim suborcima. Ali neraskidivo prijateljstvo i povezanost koja se rađala u tim sudbonosnim vremenima davala im je uvijek iznova snagu. Daniel se prisjeća jedne zgode u Nuštru, kako su sjedili u podrumu kuće čiji gornji kat više nije postojao, dok su granate uništavale što je još preostalo, a u mislima se ne možeš oteti dojmu da ćeš umrijeti, i razgovarali o slobodi, o demokraciji, o budućnosti, o životu i o tome kako su zapravo slični unatoč različitim nacionalnostima..." I znali smo od samog početka, kad smo vidjeli s koliko se srca i vjere bore ti vojnici, koji to zapravo nisu bili, da će pobijediti, unatoč činjenici da ničeg nisu imali dovoljno, ni hrane, ni oružja, ni vojničkog znanja. Ne znam kako, ali osjećali smo miris pobjede. Osjećao sam to neraskidivo, snažno zajedništvo i bio sam siguran da će Hrvatska preživjeti."

Dolaskom snaga UNPROFOR-a koji je zahtijevao da svi strani državljani napuste hrvatske vojne postrojbe i njih trojica prisiljeni su skinuti hrvatsku odoru. Lars je ipak, kao što je to učinio velik dio stranih dragovoljaca, zamijenio bojišnice Hrvatske s bojišnicom u BiH, iznova se boreći za hrvatsku stranu.

Prisjeća se Daniel i povratka u domovinu, truda koji je ulagao da običnim ljudima oko sebe pojasni situaciju jer je on vidio pozadinu tog rata. Kao stranac koji se borio u Hrvatskoj bio je zanimljiv i medijima. Iako to tad nekima nije odgovralo, nije se dao ušutkati, uporno ponavljajući zašto je želio pomoći Hrvatskoj u tom nepravednom, nametnutom ratu.
Bilo je to teško vrijeme za nas, govori Lars. "Mediji su na nazivali plaćenicima i ubojicama, a mi smo samo htjeli reći pravu i jedinu istinu. Nevjerojatno će zvučati pitanje koje su mi tad često postavljali: Na čijoj si se strani borio?! Nažalost, mnogi nisu ništa razumijeli."

Unatoč svemu, ni jedan od naših sugovornika ne dvoji, kad bi ponovno imali priliku birati, učinili bi isto, kažu, bez oklijevanja. "Ovo iskustvo nas je učinilo boljim ljudima, tolerantnijim, ozbiljnijim, svjesnijim, drugačijim. Uvidiš kako duboko čovjek može pasti, ali i kako se nevjerojatno visoko može uzdići." Prisjećaju se svojih poginulih suboraca, prijatelja, teških trenutaka u kojima su se već pozdravili međusobno i sa životom, predivnih ljudi, nevjerojatne hrabrosti i požrtvovnosti."To te promijeni." Iako skromno ponavljaju kako nisu učinili ništa posebno, dovoljno je znati da su bili tu kad je bilo najpotrebnije. U tome je njihova hrabrost i veličina. Oni su, govore, samo obični ljudi, ali ljudi koji su imali hrabrosti učiniti nešto izvanredno, bar jednom u životu. Danas s osjećajem neizmjernog ponosa za sebe kažu: "Bili smo hrvatski vojnici! To je predivan osjećaj, to je privilegija!"

Britanci – najveći nacionalni kontingent stranih dragovoljaca

Koliko se točno stranaca borilo u redovima HV-a i HOS-a, a poslije i HVO-a teško je precizirati, naime dostupni se podaci uvelike razlikuju od izvora do izvora. Ipak Udruga međunarodnih dragovoljaca Domovinskog rata, prema dostupnim dokumentima i arhivama te osobnim sjećanjima napravila je popis boraca u kojem su evidentirali 445 stranaca u hrvatskim postrojbama. Vjeruju se kako ih je bilo mnogo više, ali arhive postrojbi zasad su im nedostupne pa ni trenutačna brojka nije konačna. Među njima je 55 poginulih stranaca samo u Domovinskom ratu, a ukupno s poginulima u BiH i na Kosovu ta se brojka penje na 122 poginula. Prema nekim podacima bilo ih je iz više od trideset različitih zemalja, no najveći nacionalni kontingent činili su Britanci. Njih je u Domovinskom ratu sudjelovalo gotovo 200, iako su i to tek okvirni podaci i trenutačno dostupni. Najveća koncentracija međunarodnih dragovoljaca borila se na području istočne Slavonije, Vukovara, Vinkovaca, Osijeka i Nuštra. Osmorica su sudjelovala u obrani Vukovara među kojima su trojica izgubila život. Najviše spominjan među njima je francuski dragovoljac Jean-Michel Nicollier, pogubljen na Ovčari, a njegovi posmrtni ostaci još uvijek nisu pronađeni. Svi oni zaslužuju mjesto u hrvatskoj povijesti.
Svjesni su kako je među stranim dragovoljcima bilo i onih koji su došli iz sasvim drugih, krivih i nečasnih pobuda, ali to su bile iznimke. Upravo je to jedan od razloga osnivanja Udruge i cilj njezina članstva, ne dopustiti da se umanji pozitivna slika o svima onima koji su se s najčasnijim motivima uključili u obranu. Stoga su uvjeti za pristupanje članstvu iznimno strogi, a pravila ponašanja vrlo jasna i obvezujuća. Tko prekrši na bilo koji način statut Udruge, zamoljen je napustiti članstvo. Jedan je od osnovnih ciljeva Udruge pomoć svim ratnim veteranima koji se nakon povratka u svoje zemlje suočavaju s brojnim problemima, od neprihvaćanja i nerazumijevanja do teškog ekonomskog, socijalnog i zdravstvenog stanja, a posebice skrb o invalidima i njihovim obiteljima u svakom smislu. Od svakog novog člana očekuje se da u radu djeluje na način: što mogu učiniti za druge, a ne što drugi mogu učiniti za mene. Zbog takvog pristupa članstvo je vrlo povezano, blisko i s puno međusobnog povjerenja.
Vrlo su aktivni u promicanju pozitivnih vrijednosti, vojničkih vrlina i humanosti te poticanja sjećanja na poginule suborce. Poduzimaju brojne humanitarne akcije i prikupljaju pomoć potrebitima u vlastitoj zemlji i u zemljama iz kojih dolaze ratni veterani, a jedna od zadnjih aktivnosti donacija je školskih torbi djeci štićenicima SOS Dječjeg sela u Lekeniku. Sudjeluju u memorijalnim ceremonijama i drugim veteranskim manifestacijama u nekoliko zemalja. Iz godine u godinu sve su organiziraniji i aktivniji i svoja pozitivna iskustva žele prenijeti udrugama branitelja u Hrvatskoj, pomoći im da se bolje i kvalitetnije međusobno organiziraju kako bi mogli pružiti što više svojem članstvu.
Ističu kako s predstavnicima hrvatskih ministarstava branitelja i obrane, kao i hrvatskim veleposlanstvom u Londonu imaju iznimno dobru suradnju. Prepoznata su njihova nastojanja i trud, pozitivne vrijednosti koje zagovaraju i oko kojih se okupljaju. Nikad od zemlje za koju su se borili nisu tražili ništa materijalno, samo ono što je svakom vojniku najvažnije, a to je priznanje i zahvala za njegovu žrtvu i doprinos. Žele da se za te dobre, poštene i časne ljude čuje i zna jer oni to zaslužuju. Zato ih jako veseli što je suradnja na svim razinama s Hrvatskom, posebno u zadnjim dvjema godinama, vrlo prijateljska, puna razumijevanja i potpore. I poziv na obilježavanje Oluje doživjeli su kao iznimnu čast i privilegiju. "Imate na što biti ponosni, ali nikada ne smijemo zaboraviti one koji su se za to žrtvovali, poručuju zajedno i dodaju: "Presretni smo što je Hrvatska slobodna i nezavisna. Neka tako bude idućih tisuću godina, i duže."


Za svoj je predan humanitarni rad i služenje veteranima, skrbi za ratne invalide i njihove obitelji utemeljitelj CFIVA-e Daniel Kington odlikovan Redom milosrđa Velike Britanije. Naime od 2001. godine u slobodno vrijeme volontira u Britanskoj kraljevskoj legiji, glavnoj britanskoj veteranskoj organizaciji, srodnoj hrvatskoj HVIDRA-i.


Jean-Michel Nicollier, francuski dragovoljac i vukovarski branitelj pogubljen na Ovčari

Screenshot: HTV

Prema podacima Udruge najmanje osam međunarodnih dragovoljaca borilo se u Vukovaru, a trojica su izgubila život u obrani grada. Hrvatskoj je javnosti među njima najpoznatiji Jean-Michel Nicollier
poginuo u Vukovaru. Jean-Michel o ratu u Hrvatskoj znao je samo ono što su donosili francuski mediji, ali bilo je to dovoljno da se tada 25-godišnji mladić uputi u Hrvatsku samo s jednom jedinom namjerom – željom da pomogne. Borio se kao dragovoljac na vukovarskom Sajmištu gdje je ranjen 9. studenoga te je morao ostati u bolnici. Nakon pada Vukovara i ulaska JNA u Opću bolnicu Vukovar, Nicolier je odveden zajedno s ostalim ranjenicima, mučen i pogubljen na Ovčari. Njegovi posmrtni ostaci još uvijek nisu pronađeni.
U podrumu vukovarske bolnice, kratko prije nego je ubijen, u intervjuu francuskim reporterima rekao je: …Ja sam kao dragovoljac došao u Vukovar. To je moj izbor, i u dobru i u zlu. Zašto kao dragovoljac? Jer mislim da im treba pomoći. Zbog toga sam izabrao njihovu stranu…
 Most u Vukovaru nazvan je njegovim imenom te je postavljeno spomen-poprsje. Posmrtno mu je dodijeljena Spomen plaketa "Vukovar 1991" i odlikovanje Red Nikole Šubića Zrinskog za iznimnu hrabrost i junaštvo iskazano u obrani Vukovara. Vrlo emotivan prikaz o životu Jeana-Michela Nicoliera, njegovu mladenačkom idealizmu koji ga je doveo u neizvjesnost rata, pogibiji i majčinoj potrazi za njegovim tijelom dokumentiran je u filmu Sve je bio dobar san.


Udruga međunarodnih dragovoljaca OSRH – CFIVA
(Croatian Forces International Volunteers Association)

Udrugu je u svibnju 1995. utemeljio veteran ZNG-a Daniel Kington zajedno s još nekoliko međunarodnih dragovoljaca. Sjedište Udruge nalazi se u južnoj Engleskoj s članstvom u Hrvatskoj, Francuskoj, SAD-u, Australiji, Finskoj i Norveškoj. CFIVA je službeno priznata organizacija inozemnih veterana Domovinskg rata i Kosovskog rata za neovisnost, a otvorena je za sve strane državljane koji su bez ikakvih obveza i prijašnjih veza s bivšom državom služili kao pripadnici OSRH, HVO-a, Armije BiH, te OVK-a. Udruga je višenacionalna, apolitična, protuekstremistička, a kriteriji za članstvo vrlo su strogi.
Trenutačno broji 25 aktivnih članova koji čine jezgru šire neformalne mreže inozemnih veterana s ciljem identificiranja njihovih potreba i zajedničkog pronalaska rješenja problema veterana. Cilj Udruge je čuvanje prijateljstva, zajedništva, uzajamne potpore, osiguravanje socijalne skrbi i očuvanja mentalnog zdravlja veterana, osobito onih koji nemaju pristup odgovarajućoj podršci u svojim zemljama, te aktivno djeluju na njihovoj socijalizaciji kao i prepoznavanju i vrednovanju njihove uloge kao branitelja, odavanje počasti svima koji su izgubili život u ratu, njegovanje vrijednosti Domovinskog rata, a osobito uspomene na Vukovar, te promicanje međunarodnog ugleda Republike Hrvatske.

Sve informacije o CFIVA-i dostupne su na:
• https://web.archive.org/web/20080517122158/https://www.cfiva.org/
• https://www.facebook.com/Croatian-Forces-International-Volunteers-Association-681101828675927/


Vesna Pintarić, Snimio Tomislav Brandt




Slični članci