Pošalji dalje

Petar Kružić – heroj Klisa

Hrvatski plemić koji je u prvoj polovini XVI. st. više od dvadeset godina branio usamljenu dalmatinsku utvrdu bio je čovjek iznimne hrabrosti. U akcijama nije bio sam, jer uvijek su ga pratili vjerni suborci. Žalosno je što nije uživao nikakvu pomoć, materijalnu ili duhovnu, kao ni naklonost bečkog dvora

Petar Kružić u jurišu tijekom mladih dana.(Ilustracija Zvonimira Grbašića)

O ranom životu i djetinjstvu Petra Kružića nije ostalo puno pisanih podataka. Precizno se ne mogu odrediti ni datum (oko 1490.), ni mjesto njegova rođenja, ni podrijetlo obitelji. Povjesničar Marko Perojević još je 1936., prema dostupnoj dokumentaciji i srednjovjekovnoj građi, pronašao spomen tog prezimena na širokom području, od Bihaća i Kladuše u BiH, do Grobnika i Trsata u riječkom zaleđu, te Ozlja, Zagreba i Križevaca. Postoje i teorije da je Petar Kružić podrijetlom Dalmatinac iz Poljica kod Splita. Pristaše navode da su mnogi Poljičani sudjelovali u obrani Klisa, kao uostalom i sam Kružić. Jedna teorija navodi da je Kružić podrijetlom iz Lupoglava u Istri. Nisu poznati ni podaci o Kružićevim roditeljima, ali imao je dvije sestre, Jelenu i Katarinu. Prezime vjerojatno potječe iz Kruga nedaleko od Nebljuha u tadašnjoj Lapačkoj županiji jer su se u to vrijeme prezimena često dobivala po mjestu iz kojeg loza potječe.

U zarobljeništvo
Prva veza Kružića i grada Klisa počinje nakon 1510., kad se mladi plemić pridružio braniteljima Klisa, koji postaje važna točka obrane Dalmacije od Osmanlija, a graničio je i s mletačkim posjedima. Kružićeve su sposobnosti u borbama zapazili njegovi zapovjednici, posebno kliški kapetan Ivan Križanić, pa je brzo napredovao u službi. Tijekom dvadesetih godina XVI. st. postaje kliški kapetan, a potom stječe još veću počast: proglašen je knezom grada Klisa, tj. nositeljem ukupne civilne vlasti (zakonodavne, sudbene i izvršne). Oko 1522. postao je i senjski kapetan. Te je dužnosti obnašao zajedno s prijateljem i pouzdanim suborcem Grgurom Orlovčićem. U tom je razdoblju Kružić bio i osmanlijski zarobljenik. Imao je status tzv. plemenitog sužnja, nije bio izložen psihičkoj i fizičkoj torturi, dobivao je hranu i piće, kao i medicinsku pomoć, a za otkup su tražena velika novčana sredstva. Tijekom ljeta 1522. doznao je za novi osmanlijski pohod prema Dalmaciji. Kako su se osmanlijske snage nalazile na području današnje Crne Gore, zabilježeno je da je poslao svojeg izaslanika Jurja Mrcinića da zatraži pomoć od dubrovačkog kneza. Dubrovački odgovor ostao je nepoznat. U tom su pohodu pod osmanlijsku vlast pali Knin i Skradin.

Grb obitelji Kružić (arhiva obitelji Kružić)

Pobjeda i priznanje
Kružić je tijekom ljeta 1523., shvaćajući da su Klis i ostatak Dalmacije opet ugroženi, pokušao preduhitriti osvajače. S vojskom od 20 konjanika i 300 pješaka želio je osloboditi Sinj. Međutim, Osmanlije su bile domišljatije te su putem do Sinja postavile brojne zasjede. U jednu je od njih upao i sam Kružić, koji se jedva spasio sa samo 12 svojih vojnika.
Osmanlije u travnju 1524. dolaze pred Klis. Saznavši za to, Kružić okuplja vojsku u Senju iz kojeg isplovljava s 40 brodova. Stiže zatim u Solin te s 1500 pješaka i 60 konjanika kreće u napad, u kojem je porazio Osmanlije i natjerao ih da brzo napuste opsadu, tako da je uspio zaplijeniti i svu njihovu opremu te hranu. Hrvatska pobjeda brzo je odjeknula ne samo dalmatinskim područjem, nego i puno šire. Mletačke vlasti nazvale su je sjajnim uspjehom, a posebice je u oči upadala činjenica da su troškove herojske obrane grada Kružić i Orlovčić pokrili vlastitim sredstvima. Ipak, za zasluge im je uskoro stiglo priznanje, pa i materijalna nagrada. Naime, početkom srpnja hrvatsko-ugarski kralj Ludovik II. Jagelović daruje im grad Brezovicu, i to za osobite zasluge, točnije za to što su "(…) svojim trudom, silama i troškom s velikim svojim krvoprolićem oslobodili".

Grgurova pogibija
Poraz pod Klisom nije odvratio Osmanlije od pustošenja i haračenja po Dalmaciji te početkom travnja 1525. ugrožavaju Senj. Kružić mu je pritekao u pomoć s 800 vojnika iz Klisa, čije je stanovništvo u ratnim uvjetima teško živjelo, hraneći se miševima i konjetinom. O tome je pismeno obaviješten i Papa, a kapetan je i osobno otišao u Rim prenijeti mu vijesti o katastrofalnom stanju u Klisu. Nije poznato kako je Papa reagirao na Kružićevu molbu. U lipnju 1525. godine Kružić je sudjelovao u opskrbi Jajca, koju je zbog osmanlijske opsade organizirao Krsto I. Frankopan.
Dan koji je označio kraj hrvatsko-ugarske države bio je 29. srpnja 1526., kad je vojska od 28 000 vojnika predvođena kraljem Ludovikom II. Jagelovićem pretrpjela katastrofalan poraz od vojske Sulejmana Veličanstvenog na Mohačkom polju. Kralj je poginuo, a s njim i Kružićev prijatelj Grgur Orlovčić, pa Kružić ostaje sam u ulozi senjskog i kliškog kapetana.

Potpora bez zahvale
Prijestolje je preuzeo Ferdinand Habsburški, okrunjen za kralja Habsburške Monarhije na samu Novu godinu 1527., a njega je kao kandidata podržavao i Kružić. Naime, Ferdinand je još i prije pomagao obrani hrvatskih gradova od Osmanlije. Kružić je još prije krunidbe, početkom jeseni 1526., iz Varaždina tražio od Ferdinanda novčanu i vojnu pomoć, a uskoro mu je i prisegnuo na vjernost i molio sredstva, posebice za Senj, Otočac i Klis. U siječnju 1528. ponovno je kontaktirao s Ferdinandom i nemalo ga iznenadio željom da mu se isplate zaostale plaće te da se povuče iz vojne službe. Ferdinand sve odbija, Kružić mu je bio nezamjenjiv, ali mu daje u zalog istarski grad Lupoglav imenuje ga i poklisarom u Dubrovačkoj Republici. Stanje u Klisu i Senju ni 1528. nije bilo sjajno pa je u travnju Kružić poslao kralju svojevrsnu predstavku, u kojoj je naveo da kralj nije ispunio niti jedno svoje obećanje, kao i to da je vlastitim novcima financirao obranu tih gradova, što više nije u mogućnosti.

Prazna obećanja
Budući da Kružićeve molbe nisu polučile rezultate, na prijelazu iz 1528. u 1529. godinu dolazi u Graz i podnosi ostavku na dužnost kapetana Klisa i Senja, koju će povući jedino ako kralj osigura dodatne vojnike te opskrbi Klis streljivom i namirnicama. Tražio je i nadležnost nad Lovranom, koji bi služio kao luka za iskrcaj branitelja i sve opreme nužne za obranu Klisa. Kralj je uvažio samo Kružićevu ostavku na dužnost u Senju, a sva prošla i buduća obećanja i dalje su ostala mrtvo slovo na papiru. Kružić je i dalje dobivao minimalna ili nikakva sredstva za obranu te je trošio vlastiti imetak, što je zabilježeno u nekoliko pisama. Unatoč svemu, i dalje je bio potpora Ferdinandu u njegovim borbama za održanje na prijestolju protiv pristaša Ivana Zapolje, kao i u obrani od Osmanlija. Gradu koji je bio izložen i osmanlijskoj i mletačkoj opasnosti pomoć u žitu i dukatima povremeno je pružala Sveta Stolica.
Sredinom 1530., dok je kapetan bio odsutan, Osmanlije poduzimaju dva neuspješna napada na Klis, a u obrani je udio sigurno imala i Kružićeva organizacija, kao i taktike koje su branitelji uspješno primjenjivali. Napadi su zabilježeni i tijekom 1531. godine.

Kliška utvrda i danas stoji nad Splitom. Godinama je bila trn u oku Mlečanima I Osmanlijama, a Kružić je bio simbol njezine obrane. (foto Karlo Brigljević)

Stalni napadi
Kružić se u proljeće 1532. nalazio u Rimu, gdje je od papinske riznice tražio i dobio znatnu novčanu pomoć od 1600 zlatnih dukata. Na povratku je saznao da su Klis na prijevaru zauzeli ljudi osmanlijskog saveznika Alvisea Grittija. Taj je Mlečanin bio izvanbračni sin mletačkog dužda Andree Grittija. Njegov je otac nekoć bio mletački poslanik u Carigradu i tako se obitelj zbližila sa Sulejmanom. Saznavši za svojevrsno mletačko-osmanlijsko osvajanje, uz pomoć Habsburgovaca je s 2000 vojnika oslobodio Klis, a i zauzeo stalno prijeteću osmanlijsku utvrdu u Solinu.
Ferdinand je u siječnju 1533. sklopio primirje s Osmanlijama, ali to nije puno pomoglo smirivanju situacije oko Klisa, koji je i Mlecima i Carigradu bio trn u oku. Primjerice, Grittijeve su ga snage u srpnju 1533. napale, ali neuspješno. Tijekom 1533. i 1534. godine osmanlijski su napadi nastavljeni i brojili su se u desecima, a samo u proljeće 1534. zabilježeno ih je 37. Kružić im nije ostajao dužan i sam je poduzimao prepade, ali sve je više do izražaja dolazila blokada i druge osmanlijske aktivnosti kojima je onemogućena opskrba, a pomoći iz vlastitih redova uvijek je bilo premalo. Osmanlije su od 8. lipnja opsjedale grad i djelovale po njemu punih 28 dana, no još ga uvijek nisu uspijevale osvojiti. Branitelji Klisa jedan su osmanlijski napad odbili i početkom 1535. godine.

Kraljev ukor
Kružićevi brojni kontakti i prijateljski odnosi s trećom stranom, koji su bili isključivo usmjereni na prikupljanje pomoći za obranu Klisa, nisu bili po volji bečkom dvoru. Kralj je Kružiću zamjerio što su, unatoč primirju, njegovi ljudi pljačkali po osmanlijskoj zemlji, kao i neprijateljski odnos prema Mlečanima. Kružić se kralju pravdao da nije pljačkao mletačke podanike, a da Osmanlije nikad ne bi pljačkao da nisu svakodnevno provaljivali pod Klis. Ferdinand je naredio Kružiću da živi u miru s Mlečanima i Osmanlijama te da čuva Klis, uz obećanje da će mu uskoro poslati sve nužno za obranu grada.
Osmanlije pod vodstvom Husrev-bega početkom kolovoza 1536. opet koriste Kružićevu odsutnost i dolaze pred Klis te obnavljaju utvrdu u Solinu. Izgradili su i dvije nove utvrde, jednu u Ozrini kraj Klisa, a drugu u Kučinama, čime Klis postaje okružen sa svih strana. Petar Kružić nalazio se tad na svojem imanju u Lupoglavu, odakle je pokušavao pribaviti pomoć Klisu.

Tužan epilog
Kako je uskoro došla zima, a Osmanlije nisu izvršile konačan napad, branitelji su dobili na vremenu. Papa je odlučio poslati Klišanima 700 vojnika, kao i veliku količinu hrane i streljiva. Kružić je okupio vlastitu postrojbu u kojoj su bili i senjski uskoci, a konačno se oglasio i kralj Ferdinand, koji je u pomoć poslao 3000 njemačkih vojnika. Sva se ta vojska 11. i 12. ožujka 1537. iskrcala u Solinu te napala i do temelja srušila osmanlijske utvrde u Ozrini i Kučinama, a ostala je još samo jedna: solinska. Branitelji su ušli u nju i bitka se činila riješenom, no odjednom se pojavio vojskovođa Murat-beg praćen s 2000 vojnika. Nenavikli na osmanlijske napade, njemački i talijanski vojnici počeli su se povlačiti na brodove. Kružić ih je pokušao spriječiti, ali nije uspio, te se na kraju i sam dao u bijeg. Na konju je pokušao ući na neki talijanski brod, koji zbog pretrpanosti nije uspio zaploviti. Osmanlije su iskoristile situaciju, opkolile čovjeka koji im je godinama bio smetnja i odsjekle mu glavu, koju su poslije trijumfalno predale Murat-begu.
Junačka smrt Petra Kružića nagnala je Klišane da prihvate predaju u zamjenu za slobodu, jer otpor bez čovjeka koji je poistovjećivan s obranom više nije imao smisla. Klis je na dan kad je Kružić poginuo postao dio Osmanskog Carstva. Kružićevo tijelo dopremljeno je na Trsat i pokopano u današnjoj crkvi Gospe Trsatske. Nakon nekog vremena Kružićeva je rodbina otkupila od Osmanlija njegovu glavu za 100 mletačkih dukata. Nasljednici su 1539. godine, uz Papino dopuštenje i sukladno Kružićevoj oporuci, u crkvu na Trsatu prenijeli posmrtne ostatke, koji su prekriveni nadgrobnom pločom s latinskim natpisom koji u prijevodu na hrvatski glasi:
"Ova kamenita ploča pokriva kosti Petra Kružića, kojega Turci, jaoh, pogubiše.
Dok je on bio živ, Senj i Klis nikada se ne bojahu Turaka. Zemlja uze njegovo tijelo, a nebo i dušu, a njegovo junaštvo raznosi po svijetu neumrla slava. Ovaj je natpis postavljen na grob slavnog viteza Petra Kružića g. 1537."

Paradoks na kraju
Na kraju izlaganja o liku i djelu Petra Kružića može se zaključiti da je branitelj Klisa bio heroj, čovjek nevjerojatne hrabrosti. Pola života posvetio je jednom cilju: borbi protiv osmanlijskih i mletačkih osvajača i obrani svoje voljene domovine Hrvatske. Kružić nije bio sam u svojem naumu jer uvijek su ga pratili vjerni suborci, ali ipak se može zaključiti da je bio presudan akter. Naime, nije uživao nikakvu pomoć, materijalnu ili duhovnu, kao ni naklonost bečkog dvora. Obranu Klisa i Senja financirao je isključivo vlastitim sredstvima, što mu daje značajno i jedinstveno mjesto u hrvatskoj povijesti. Izdašnija pomoć dolazila mu je jedino od Svete Stolice, kao uostalom i njegovu prijatelju i suvremeniku banu Petru Berislaviću koji je također stradao od osmanlijske ruke.
Paradoks je Kružićeva tragičnog kraja u tome što je poginuo kad je napokon dobio veću pomoć od bečkog dvora i s njom krenuo u bitku. Međutim, vojnici koji su došli kao ispomoć otkazali su poslušnost i izgubili hrabrost te ga ostavili na cjedilu.


Kružić je 1531. novčana sredstva uložio u kulturni pothvat. Na Trsatu je od klesana kamena izradio 118 stuba, poslije nazvanih njegovim imenom. Sudjelovao je i u izgradnji kapele sv. Nikole, koja se također nalazi na Trsatu, u neposrednoj blizini crkve Gospe Trsatske.


Ante JELAVIĆ

Slični članci

Sukob kralja i parlamenta

Napetosti između ponovno sazvanog Parlamenta i kralja Karla I. dosegnule su vrhunac ujesen 1642.,…