Pošalji dalje

Topovi i strojnice Gatling (II. dio)

Premda su na osnovi patenta Richarda Jordana Gatlinga iz 1862. konstruirani mnogi topovi, najčešće zrakoplovni, oružje od kojeg je sve počelo je strojnica. Nakon stanke od sedam desetljeća, proizvođači su se odlučili vratiti temeljima koje je udario inovator

Američki marinac sa strojnicom GAU-17, mornaričkom inačicom strojnice M134D, na vježbi u helikopteru UH-1Y Venom. Oružje je razvila tvrtka Dillon Aero koja je od General Electrica otkupila nacrte inačice M134 (Foto: USMC)

Jedno je od najpoznatijih streljačkih oružja temeljenih na sustavu Gatling višecijevna strojnica GAU-2/A (M134 Minigun) kalibra 7,62 mm. Tijekom šezdesetih godina, zbog uspjeha višecijevnog topa Vulcan M61 (detaljno u prvom dijelu teksta, HV, 534, op. ur.), tvrtka General Electric (GE) na jednakom je načelu odlučila izraditi strojnicu. U operativnu uporabu ulazi 1963., a bila je nužna zbog traženja američke vojske da njom naoruža velik broj helikoptera u Vijetnamskom ratu. Naime, strojnica M60 pokazala se neučinkovitom jer se njom iz zraka nije mogao dovoljno brzo uništiti pokretni cilj na zemlji. S druge strane, Vulcan se zbog velike mase teško mogao smjestiti u tadašnje helikoptere pa je rješenje bilo slično oružje, ali u pješačkom kalibru 7,62 mm x 51 mm.

Ugradnja u helikoptere
Strojnicom su isprva bili naoružani helikopteri Bell Huey i HH-53 Super Jolly Green Giant, kao i borbeni helikopteri AH-1 Cobra. Nakon toga su za oružje izrađeni raznoliki podvjesni sustavi te kupole (turele). Američko zrakoplovstvo (USAF) strojnicu vodi pod imenom GAU-2/A, dok je unutar KoV-a (US Army), Marinskog korpusa (Marine Corps) i mornarice (US Navy) nazivaju M134 Minigun 7,62 mm. General Electric je istodobno kad i strojnicu izradio i podvjesni spremnik SUU-11B/A za američke zračne snage, kao i sličan sustav za kopnenu vojsku pod nazivom XM18E1. Tvrtka Emerson Electric izradila je zatvorenu turelu M28, ali i otvoreni sustav Mini-TAT (Tactical Armament Turret), danas zvan FTS (Flexible Turret System). Tvrtka McDonnel Douglas Helicopter izradila je sustav za montažu Miniguna na bokove helikoptera. Potkraj hladnog rata, 1986. godine, KoV SAD-a odlučio je poboljšati naoružanje helikoptera UH-60A Black Hawk. Na 30 letjelica u sastavu specijalnih snaga postavljena je unutar lijevog i desnog prozora po jedna višecijevna strojnica M134 Minigun na slobodnokretnom nosaču.

M134 Minigun (GAU-2/A), strojnica razvijena na starom Gatlingovu načelu, u operativnoj je uporabi američke vojske još od 1963. godine (Foto: USMC)

Lijeva strana zmaja
Iz Vijetnamskog rata potječe zanimljiva priča o letećoj topovnjači AC-47 Spooky, nadimka Puff, the Magic Dragon. Koristila je potpuno novu taktiku za uništavanje protivničkih otpornih točaka. Naime, lijevom su stranom zrakoplova dominirala tri Miniguna postavljena na posebna postolja, dok su im cijevi virile kroz dva prozora i jedan prozor na vratima. Ta su posebna postolja zapravo tvorili preuređeni podvjesni spremnici SUU-11B/A, a imali su naziv MXU-470/A Minigun Module. Zrakoplov bi cilj na zemlji napadao kružeći oko njega lijevom stranom tako dugo dok ga ne bi potpuno uništio.
Strojnicu do danas uspješno koriste i vojske drugih zemalja, a Rusija ima vlastite izvedbe. Služi i kao naoružanje vozila, brodova i zrakoplova. Za razliku od višecijevnih topova Gatling, kao vanjski pogon M134 koristi isključivo električni motor, a ne i hidraulički odnosno turbinski sustav ili plin ispaljen iz cijevi.
Višecijevna strojnica M134 Minigun kalibra 7,62 mm x 51 mm i GAU-2/A u svemu su jednake, ali su način pričvršćivanja i rukovanja različiti. Izvedba za pješaštvo ili motorizirane postrojbe smještena je na slobodnokretnom nosaču, ali s dvama rukohvatima i otponcem paljbe na lijevom rukohvatu (oba su rukohvata okrenutog revolverskog tipa i s plastičnim odnosno gumenim koricama). Svi su slobodnokretni sustavi rađeni s po dvjema ručicama revolverskog tipa i otponcem na lijevoj ručici, dok je prije početka paljbe potrebno ukopčati glavni električni prekidač koji je obično označen crvenom bojom.

Okretaji i paljba
Strojnici Minigun određen je najmanji broj okretaja motora, i to 300 u minuti, dok je najveći broj okretaja 6000 u minuti, što je dovoljno za ispaljenje 100 metaka u sekundi. Opterećenje cijevi malo je jer je pri brzini od 300 okretaja u minuti svaka cijev opterećena s 0,83 metka u sekundi. Pri brzini od 1200 okretaja u minuti, što je jednako broju ispaljenih metaka kod strojnice MG 42, svaka cijev strojnice M134 Minigun opterećena je s tek 3,33 metka u sekundi, što pokazuje svu prednost oružja. Učinkovito je hlađenje cijevi, a praktički je onemogućen zastoj jer sustav Gatling izbacuje i one metke koji su zatajili. Pri brzini paljbe od 6000 metaka u minuti svaka cijev ispali ukupno 1000 metaka u minuti, odnosno 16,67 metaka u sekundi, što je jednako djelovanju pet njemačkih strojnica MG 42.

Inačice M134 Miniguna koristit će se i u budućnosti. Fotografija prikazuje dočasnika Marinskog korpusa koji ga postavlja na besposadno kopneno vozilo u bazi "Camp Pendleton", Kalifornija, u lipnju 2016. godine (Foto: USMC)

Velik inventar
Zbog utroška velike količine streljiva ograničeno je trajanje paljbe i to obično na jednu do dvije sekunde pri punoj brzini strojnice, kad se za dvije sekunde ispali nešto manje od 200 metaka. Električni pogonski sustav obično se izrađuje tako da prijenosni sustav zupčanika ima dvije brzine: 4000 i 6000 okretaja u minuti. Pritiskom na otponac oružja, tj. prekidač struje motora, cijeli sustav počinje pucati odmah, odnosno već nekoliko milisekundi nakon što je prva cijev napunjena metkom. Najveću brzinu paljbe od 6000 metaka u minuti koristi samo USAF.
Višecijevna strojnica neovisno o izvedbi ispaljuje sve metke kalibra 7,62 mm x 51 mm koje u svojem inventaru ima američka vojska: to su M61AP i M993AP (Armor Piercing), M59 Ball i M80/A1 Ball, zatim M276 Tracer i M62 Tracer te vježbovno M82 i M974.
Spremnici streljiva obično sadrže 4000 ulančanih metaka kalibra 7,62 mm x 51 mm. Pri ulasku metaka u strojnicu postavljen je uređaj za oslobađanje povezanih metaka (ammunition delinker) jer strojnica radi samo sa slobodnim mecima. Moguće je stoga koristiti i spremnike s nepovezanim mecima kao u običnim linearnim strojnicama, ali s povećanim potiskom opruge.

Preuzimanje prava
Preuzimanjem prava na proizvodnju od tvrtke General Electric, daljnji razvoj strojnice M134 nastavili su Garwood Industries i Dillon Aero. Rad na usavršavanju baznog modela, čija je proizvodnja prethodno bila obustavljena, intenziviran je u zadnjem desetljeću XX. stoljeća. U slučaju tvrtke Dillon Aero rezultat je model M134D (mornarička oznaka GAU-17/A) s nizom inačica, dok je Garwood Industries proizveo model M134G, također s nekoliko modifikacija.
Bazni model strojnice poboljšan je konstrukcijskim izmjenama, prije svega uporabom novih materijala, uključujući i titanijeve slitine, čime su povećani čvrstoća, otpornost i pouzdanost, uz istodobno smanjenje mase. Vezano uz udjel titanija, postoje inačice M134D-T (velik udjel titanijevih komponenti) i M134D-H (manji broj titanijevih komponenti). Osim toga, moguća je dorada starih modela M134 novim komponentama.

Tvrtka Dillon Aero nudi svoj Minigun za instalaciju na različite platforme (Foto: Dillon Aero)

Sitne i značajne izmjene
U odnosu na bazne modele, a zbog povećanja pouzdanosti rada, brzina gađanja M134D smanjena je s 4000 na 3000 metaka u minuti, odnosno 50 metaka u sekundi, što i dalje ne može dostići niti jedna klasična strojnica. Kako navodi proizvođač, u kombinaciji s manjom silom trzaja koju ta strojnica ima, manja je i mogućnost rasipanja, pa je i koncentracija pogodaka veća. Uz uporabu obilježavajućeg streljiva te uočavanje padne točke, lakše se vrši i korekcija paljbe, odnosno usmjeravanje rafala, što je posebno važno za gađanja s pokretnih platformi.
Premda je strojnica M134 tijekom Vijetnamskog rata već bila integrirana u podvjesne kontejnere označene kao SUU-11B/A (zrakoplovstvo), odnosno M18E1 (kopnena vojska), trendovi u razvoju i modernizaciji lakih helikoptera i školsko-borbenih zrakoplova namijenjenih protupobunjeničkim djelovanjima potaknuli su razvoj novih kontejnera prilagođenih toj vrsti zrakoplova.
Primjerice, na izložbi Eurosatory 2012 javnosti je prvi put predstavljen prototip kontejnera DGP2300, mase 160 kg i duljine 236 centimetara. Masa uključuje i streljivo i sustav elektronapajanja strojnice M134D. Ciljane su platforme turboelisni zrakoplovi AT-6B i Super Tucano. Kontejner bi po gabaritima mogao ići i na neke manje letjelice.

Teška inačica
General Electric je na krilima Miniguna tijekom osamdesetih godina započeo razvoj teške strojnice Gatling 12,7 mm za zrakoplove. Za projekt je posebno bio zainteresiran Marinski korpus koji je 1983. prilikom invazije na Grenadu izgubio devet helikoptera naoružanih strojnicama Minigun. Naime, zbog malog kalibra i male snage probijanja oklopa na udaljenosti od 1000 m, nisu se mogli suprotstaviti vozilima BTR-60 naoružanim sovjetskim strojnicama KPVT kalibra 14,5 mm i protuzrakoplovnim topovima ZU-23-2. Teška strojnica GECAL 50 (General Electric Caliber .50 Browning) ili GAU-19A (službeno ime), izvorno je zamišljena kao veća i jača inačica M134. Predviđena je za vanjsko postavljanje i pokretana vanjskim električnim istosmjernim kolektorskim motorom. Izrađena je u dvjema izvedbama, prototip je imao šest cijevi, noviji modeli tri. Od prototipa se odustalo zbog brze potrošnje streljiva i velike mase, iako je postizala brzinu paljbe od 8000 metaka u minuti. Prvotno je zamišljeno da trocijevna strojnica bude oružje za tiltrotor V-22 Osprey, no od toga se odustalo i 2005. ugrađena je u helikopter OH-58D Kiowa Warrior. Učinkovita je u operacijama zrak-zrak i zrak-zemlja.
Strojnica GAU-19 idealna je za izvidničke ili transportne helikoptere i lake zrakoplove. Ima interni sustav trzanja koji ublažava utjecaj trzaja na konstrukciju letjelice. Sustav može biti povezan sa sustavima za dopremanje streljiva (redenik M9), koji može također biti prilagođen kako bi odgovarao raznim aplikacijama (sustav dodatnog vlaka ulančanih metaka, uređaj za razlančivanje). GAU-19/A ima automatsku kočnicu i automatsko pražnjenje strojnice, što osigurava da niti jedan metak ne ostane u cijevima te da udarni mehanizam bude u sigurnom položaju.
Masa takvog oružnog sustava iznosi 63 kg, ali s praznim spremnikom metaka. Brzina paljbe iznosi 1000 / 1300 / 2000 metaka u minuti. Točnost odnosno rasipanje pogodaka jednaki su kao kod M134, dakle 80 % metaka pada u krugu od 6 m od cilja na udaljenosti od 1000 m.

Minigun u RAF-ovu helikopteru CH-47D Chinook. Britanska strojnica ima ciljnički sustav, dnevno-noćni sustav LC-40-100 NVG, a paljba se izvodi ili s obaju bokova helikoptera ili kroz prozore sa strane

Povećana točnost
Tijekom 2011. predstavljena je inačica GAU-19/B koja je znatno lakša (48 kg), a namijenjena je za uporabu na lakim borbenim helikopterima, zrakoplovima, kopnenim vozilima, ratnim brodovima i brzim ophodnim čamcima. Brzina paljbe iznosi 1300 metaka u minuti (21,6 metaka u sekundi, odnosno 7,2 metka u sekundi svaka cijev). Jednostavno je i jeftino, pouzdano oružje koje treba minimalno održavanje. GAU-19/B ima neusporediv broj od 40 000 ispaljenih metaka između dvaju zastoja. S druge strane, kod strojnice M2HB Browning rafal od 200 do 250 metaka rezultirat će barem jednim zastojem. Kao i prethodnica, GAU-19/B koristi standardno NATO-ovo streljivo u kalibru 12,7 mm povezano redenikom M9. Ima povećanu točnost: 80 % metaka pada u krugu od 3 do 6 m od cilja na udaljenosti od 1000 m.

Odbijeni kalibar
Slavni M134 Minigun imao je i druge nasljednike jer su proizvođači stalno težili za poboljšanjima. Primjerice, kad su zaprimljeni prigovori o velikoj masi Miniguna te logističkim problemima, tražena je promjena kalibra na 5,56 mm x 45 mm, streljivo koje koristi jurišna puška M16. General Electric predstavio je 1966. inačicu u tom kalibru za zrakoplove. Šestocijevni XM214 Microgun imao je sposobnost ispaljivanja do 10 000 metaka u minuti, odnosno 166,7 metaka u sekundi. Brzina paljbe regulirana je kao i kod M134, ali je svih šest udarnih igala pokretano samo jednom oprugom i stoga je cijeli sustav potpuno pojednostavnjen. Masa osnovnog oružja iznosila je samo 10,2 kg, a činilo ga je šest cijevi pričvršćenih na rotor, rotor sa šest zatvarača, napajač streljiva i električni motor.
General Electric pokušao je nakon zrakoplovne inačice prilagoditi XM214 za uporabu na laganim vozilima i brodićima, kao i u pješačkim postrojbama razine voda. Ta je inačica dobila naziv GE Six-Pak. Zamišljena je kao prenosivi sustav koji nose dva vojnika. Sastojala se od dvaju dijelova pogodnih za nošenje. Prvi je činila strojnica s ugrađenim ciljnicima, dvama rukohvatima, izbornikom paljbe i prekidačem armiranja. Drugi je dio izvor pogonske energije, tj. električni akumulator i dva spremnika streljiva, svaki s po 500 ulančanih metaka. Six-Pak imao je sposobnost ispaljivanja od 400 do 4000 metaka u minuti, odnosno 66,7 metaka u sekundi. Six-Pak na tripodu M122 imao je masu od 38,5 kg s 1000 metaka, što je usporedivo s većinom teških strojnica.

GAU-19/B kalibra 12,7 mm ima neusporediv broj od 40 000 ispaljenih metaka između dvaju zastoja (Screenshot: YouTube)

Slabo streljivo i prevelika masa
Microgun nije zaživio na zrakoplovima zbog slabog streljiva kalibra 5,56 mm, nepreciznog pri velikim brzinama. Nije zaživjela ni ideja da Six-Pak postane važno pješačko oružje: američka vojska nije pokazala nikakav interes i tijekom devedesetih XM214 potpuno nestaje iz kataloga GE-a. Lako je zaključiti zašto se to dogodilo. Vanjski izvor pogona, bio on električni, hidraulički ili plinski, nemoguće je zbog mase nositi sa sobom, tako da je nezamislivo da bi vojnik mogao XM214 nositi na bojištu. Naime, morao bi na leđima nositi i akumulator, a njegov bi pomoćnik morao usto nositi veliku količinu streljiva. Zbog toga je takvo oružje uvijek postavljano unutar nekog vozila, plovila ili letjelice jer je tako omogućavano napajanje ili s pomoću pogona tog vozila ili putem izvora energije koji nosi to vozilo.
Topovi i strojnice u zrakoplovima, od kojih su najpoznatiji koncipirani na Gatlingovu patentu, možda nisu sofisticirana oružja poput vođenih i samovođenih projektila, a nisu ni integrirani s kompleksnom i skupom digitalnom avionikom. Iako danas u tom području prevladavaju topovi, strojnice su još uvijek učinkovite protiv ljudstva, helikoptera i lako oklopljenih borbenih vozila (prijevožnjaci, izvidnička vozila).

Ruska rješenja
Gatlingovo je rješenje bilo zanimljivo i sovjetskim, odnosno ruskim inženjerima, pa su tako razvijene četverocijevne GŠG (Glagoljev-Šipunov-Grjazev) 7,62 mm i Jak-B (Jakušev-Borzov) 12,7 mm inačice. Za razliku od američkog oružja na Gatlingovu rješenju, rusko ostvaruje rotaciju cijevi posudbom barutnih plinova, zbog čega je lakše konstrukcije i brže postiže najveću brzinu gađanja. Međutim, iako je Jak-B dugo bio standardno naoružanje helikoptera Mi-24, u novijim inačicama letjelica zamijenjen je oružjem većeg kalibra jer se smatralo da nema dovoljnu paljbenu moć za pravi borbeni helikopter. S druge strane, helikopter Ka-29, koji koristi rusko mornaričko pješaštvo, zadržao je GŠG.

Ivan GALOVIĆ

Slični članci