Pošalji dalje

Sjeti se…

Majda Miloglav cijeli je rat provela u rodnom Dubrovniku, a djetinjstvo joj je prekinuto tog tužnog crnog petka dubrovačkog, 6. prosinca 1991. Ovo je njezino sjećanje na ratne godine i razaranja koja je prolazio njezin Grad, ovo je priča danas 34-godišnjakinje Majde o tad osmogodišnjoj djevojčici koja iz Grada nije otišla unatoč svemu...

Sjećaš li se, Majda, kad si svakodnevno, do tih dana rata, Dubrovnikom trčala sretna i nasmijana, u svom svijetu, dječjem i iskrenom, uvijek posebnom…
Sjećaš li se, Majda, svih onih sanjarenja i sretnog djetinjstva koje je tih dana i mjeseci bilo sve samo ne bezbrižno… Prestalo je, naglo. Bjelinu dana zamijenilo je opskurno svjetlo skloništa uz poprat razarajućeg zvuka sirena i detonacija granata i projektila koje su mjesecima padale na Grad i rušile Tvoj rodni Dubrovnik.
Sjećaš li se, Majda, dana provedenih u skloništu zgrade u centru Dubrovnika, kad si svoju radost djetinjstva i odrastanja zamijenila pažnjom i brigom za malu djecu, rođenu te 1991.godine, koja su danas odrasli ljudi kao i Ti? A i sama si bila osmogodišnje dijete.
Sjećaš li se, Majda, rijeke ljudi koja je odlazila iz Grada, tražeći neki ljepši život. I dobili su ga. Ali ti si ipak ostala… Branila si ljubavlju svoj Dubrovnik, znajući da moraš još malo izdržati… Koliko? Mjesecima… Nažalost… svaki dan je kao godina… Pa mama Ljiljana i tata Hrvoje su s Tobom. Čemu zabrinutost? Mama, koja je pomagala pacijentima i dolazila s posla doma netom prije nego je granata pala pred zgradu… Baš je imala, sreće zar ne?
Tata, što o njemu reći – istinski domoljub, koji je volio Grad više od sebe i zadužio ga…
Majda, zašto se brineš, pa svi su uz Tebe, među mlađima si, svi susjedi su ostali u Dubrovniku…i bili jedno!
Sjećaš li se, Majda, svoje ratne prijateljice, Vukovarke Maje, koja je iz pakla Vukovara došla u drugi pakao? Vukovar je, nažalost, izgorio, dok Dubrovnik gori... S njom je sve bilo lakše, zar ne?
Stoga se nisi brinula, jer neće još dugo trajati, taj neprirodan život koji nisi htjela… ali dobila si ga. Trebala si otići i vratiti se nakon deblokade, krajem 1992. godine, ili možda kasnije… ali mislila si, ako svi odu tko će ostati, jer Grad su ljudi…
Sjećaš li se svojih ratnih stihova i pjesama koje su tvoje starije sugrađane održavali na životu? Sjećaš li se susjeda koji su tražili da svakodnevno otpjevaš neku pjesmu jer im je uz Tebe bilo lakše, iako su im oči bile pune suza…?
Majda, sjećaš li se da je 6. 12. 1991. godine napad na Tvoj Grad počeo u ranim jutarnjim satima i trajao cijeli dan? I Sunce je posustalo, nije grijalo… Ti zvukovi i danas odjekuju tvojim bićem, nemoguće ih je zaboraviti…
Majda, sjećaš se neprospavanih noći, a nisi ni znala kad pada noć? Svi ti mjeseci, a posebno crni petak 6. 12. 1991. bili su noć, duga i hladna… Utihnula su i crkvena zvona…
Danas se svega sjeća 34-godišnja Majda čije je djetinjstvo prekinuto tog dana, u petak… Majda, koja onima koji su je obranili i omogućili slobodu danas pomaže, jer su zaslužili, kao što je Majda tih mjeseci zaslužila, slobodu. A ona nema cijenu i ne prodaje se…Nikad!

Majda Miloglav, Foto: privatni album

Slični članci