Pošalji dalje

Neke činjenice o ratu u BiH u prvoj polovici 1990-ih (VII. dio)

Kao i u prethodnom broju Hrvatskog vojnika, nastavit će se predstavljati podaci iz izvora i literature, zanimljivi za razumijevanje događaja u Bosni i Hercegovini tijekom 1990-ih.
Nakon potpisivanja Zajedničke srpsko-muslimanske deklaracije 16. rujna 1993., događaji su potvrdili da je Armija BiH mogla svoje postrojbe u mnogo većoj mjeri preusmjeriti na rat s HVO-om jer u idućem razdoblju Armija nije morala ratovati na dvjema bojišnicama. Samo četiri dana nakon što je potpisao Zajedničku srpsko-muslimansku deklaraciju, Izetbegović će, na nosaču zrakoplova "Invincible", pristati da Republici Srpskoj pripadne 49 posto teritorija, a Muslimanima 33 posto. Izetbegović nije imao ni tih 33 posto teritorija, već ih je morao "osloboditi". Budući da su i vojne i političke procjene bile da "Srbi imaju sve: oružje, moć… Oni pobjeđuju sve, osvajaju nesmetano", Izetbegović je odlučio istisnuti Hrvate iz Srednje Bosne – koji su tada već bili u potpunom okruženju pa su im šanse za otpor bile gotovo nikakve (Miroslav Tuđman, Druga strana Rubikona, 257).
U tom kontekstu zanimljivo je mišljenje vojnog eksperta časnika Milana Gorjanca (bivšeg časnika JNA i Vojske Republike Slovenije) na pitanje o tome jesu li se u trenutku eskalacije sukoba između Armije BiH i HVO-a muslimanski vojnici u HVO-u mogli opravdano smatrati sigurnosnim problemom. Naime, njegov odgovor navodi na zaključak da je HVO u okolnostima postojanja očigledne prijetnje od napada Armije BiH na njegove pripadnike trebao poduzeti određene mjere prema pripadnicima muslimanske vjeroispovijesti u svojim redovima kako bi spriječio gubitak ljudstva i teritorija, odnosno kako bi spriječio poraz, a izvori koji su navedeni u njegovoj ekspertizi iz 2009. jasno pokazuju namjeru Armije BiH da napadne HVO:
Trenutak eskalacije sukoba definiran je kao sredina 1993. godine, preciznije 30. lipnja, do kada je ABIH:
- ostvarila kontrolu na području Konjica, a snage HVO i hrvatsko stanovništvo bili izolirani u dvije enklave (jedna na prostoru sela Turija, Zabrne i Zaslivlje, a druga na području Kostajnice),
- presjekla komunikaciju izmenu Kiseljaka i Busovače, čime je započet proces stvaranja malih hrvatskih enklava na prostoru Središnje Bosne,
- u lipnju stekla potpunu kontrolu nad područjem Travnika,
- u lipnju stekla potpunu kontrolu na području Kaknja.
Okolnost koja se smatra pretpostavkom postavljenog mi pitanja jest napad na HVO koji je 30. lipnja 1993. Armija BiH izvela u suradnji s vojnicima HVO-a muslimanske nacionalnosti. Tim je napadom Armija BiH stekla kontrolu nad vojarnom HVO-a "Tihomir Mišić", područjem Bijelog Polja, Vrapčića i drugih mjesta na prostoru koji se proteže na oko 26 km sjeverno od Mostara. Tom je akcijom uspostavljena komunikacija Mostar-Jablanica, čime su stvorene pretpostavke da se jedinice ABiH na području Mostara povežu s jedinicama iz drugih dijelova zemlje, te da se uredno opskrbljuju naoružanjem, streljivom i drugim potrepštinama. Otprije poznati ciljevi i planovi Armije BiH za stjecanje potpune kontrole teritorija na pravcu Jablanica – Mostar - Neum, koje je tadašnji načelnik Glavnog stožera Vrhovne komande Armije S. Halilović predložio na zajedničkoj sjednici Predsjedništva, Vlade i parlamentarnih stranaka 10. ožujka 1993. godine, bili su na korak do ostvarenja:
"Objezbijediti da luka Ploče i put Ploče – Mostar – Sarajevo – Zenica, bude u neprekidnoj funkciji za potrebe države BiH. Ako je nužno, za ovo angažovati menunarodne snage, a po potrebi i našim snagama taj prostor osigurati (podvukao M.G.)."
Odmah po izbijanju sukoba u BiH u redove HVO stupio je znatan broj pripadnika muslimanske nacionalnosti, posebice u Mostaru. Naime, zajednički cilj borbe protiv srpske agresije i nepostojanje organizirane obrane od strane Muslimana bili su temeljni razlozi uključivanja Muslimana u postrojbe HVO. Organiziranjem Armije BiH čije su postrojbe sačinjavali gotovo posve pripadnici muslimanske narodnosti otpočele su tenzije između postrojbi Armije BiH i HVO-a. Oružani sukobi između postrojbi Armije BiH i HVO izbili su koncem listopada 1992. u Prozoru i u siječnju 1993. u Gornjem Vakufu i dijelovima Središnje Bosne, a zaustavljeni su relativno brzo nakon izbijanja.
Otvoreni sukobi širih razmjera započeli su krajem ožujka 1993. u Konjicu, a potom sredinom travnja 1993. na širem području konjičke općine i u Središnjoj Bosni.
Vrhunac sukoba bio je 30. lipnja 1993. kada su snage Armije BiH zauzele vojarnu HVO-a "Tihomir Mišić" u sjevernom dijelu Mostara, te područje od oko 26 km sjeverno od Mostara u smjeru Jablanice, čime su se spojile snage 4. i 6. korpusa Armije BiH.
Gubitak kontrole nad iznimno važnim područjem na lijevoj obali Neretve sjeverno od Mostara bilo je samo po sebi alarmantno za vlasti Hrvatske zajednice Herceg-Bosna, jer je prijetila realna opasnost od potpunog gubitka kontrole nad Mostarom i teritorijem prema moru. Činjenica da je Armija BiH osvojila tako strateški važno područje zahvaljujući i izdaju vojnika HVO-a muslimanske nacionalnosti, osnovano je ukazala na opasnost da HVO zbog istih razloga izgubi kontrolu i nad drugim područjima koja su branile postrojbe HVO u kojima je bilo vojnika muslimanske nacionalnosti. Ranija upozorenja na sigurnosnu opasnost od velikog postotka muslimanskih vojnika u pojedinim postrojbama HVO-a, kojima očigledno dotad nitko nije pridavao veće značenje, pokazala su se osnovanima.
I dokumenti ABiH o suradnji s muslimanskim vojnicima u HVO-u, uputama da ostanu u HVO-u radi izvođenja određenih akcija, kao i druga saznanja o suradnji vojnika HVO-a muslimanske nacionalnosti sa zapovjednicima i vojnicima Armije BiH, otprije poznata pojedinih službama Herceg-Bosne, dobila su u novim okolnostima dodatno značenje. Iz mnogih dokumenata Armije BiH razvidno je da su najviši rukovodioci Armije BiH intenzivno radili na novačenju pripadnika HVO muslimanske nacionalnosti u redove Armije BiH i istovremeno na njih računali kao na unutarnjega saveznika u predstojećem oružanom sukobu, što se na kraju zbilo u Mostaru 30. lipnja 1993. godine u povodu napada na vojarnu "Tihomir Mišić" i područje sjeverno od istočnog Mostara. Tako je, na primjer, sugerirao načelnik uprave vojne sigurnosti Armije BiH F. Muslimović, čovjek od izuzetnog povjerenja predsjednika Predsjedništva BiH A. Izetbegovića, u zadaćama svome podčinjenom tijelu u stožeru 4. korpusa:
"To zbog toga što je realno očekivati dalje zaoštravanje odnosa pa čak i opštu vojnu konfrontaciju Armije RBiH i HVO. Veoma je bitno da se za takvu situaciju maksimalno pasiviziraju Muslimani koji se nalaze u HVO i da se utiče na njihov prelazak iz HVO u Armiju RBiH."
Poslije izbijanja oružanog sukoba izmenu Armije BiH i HVO u travnju 1993. godine zapovjednik 42. brigade "Bregava" usmeno je izdao zapovjed podčinjenim zapovjednicima:
"- ...izvršeno je uvezivanje sa našim ljudima u HVO-u ... Ljudstvo (Muslimani, op. M.G.) iz HVO Čapljina ima zadatak da zauzme s. Tasovčiće s ciljem da ne dozvoli dovođenje snaga iz pravca Metković.
- sela (muslimanska, prim. M.G.) su maksimalno obezbijenena i uvezana kurirskom vezom,
- zauzimanje grada Stolac s našim snagama u HVO-u,
- zauzimanje punktova i s. Prenj, Nakovanj i Aladinići,
- kontrola mosta na r. Bregava u s. Prenj i sprečavanje uvođenja snaga HVO-a iz pravca Kruševo- Prenj i Svitava – Prenj,
- zatvoriti put prema s. Drinovac i s. Kruševo,
- MB 60 i 82 mm postavljeni za dejstvo prema HVO,
- lanseru dati ciljevi i na desnoj obali Neretve."
U kontekstu spomenute zapovjedi je i prijedlog mjera koji je načelnik bezbjednosti 42.
brigade Armije BiH predložio svom zapovjedniku:
"u selima sa muslimanskim narodom uvesti straže i ostvariti punu kontrolu sela:
- preko organa civilne vlasti ostvariti kontakt sa svim pripadnicima muslimanskog stanovništva i zahtjevati puno angažovanje u odbrani svojih domova;
- pozvati sve Muslimane, pripadnike HVO-a da se stave na stranu svog naroda."
Na širem području Čapljine i Stoca u ožujku 1993. je formiran i odred ABiH Čapljina od isključivo pripadnika muslimanske nacionalnosti. S obzirom na to da je u postrojbama HVO-a na tom području bio velik broj pripadnika muslimanske nacionalnosti koji je izražavao želju za prelazak u spomenuti odred rečeno im je "da su oni nama (Armiji BiH) potrebniji tamo gdje se nalaze." Kako je prelazak bio moguć samo uz pristanak zapovjedništava HVO-a to su mnogi pripadnici HVO-a muslimanske nacionalnosti samovoljno napuštali postrojbe HVO-a i prešli u postrojbe Armije BiH što se vidi iz zahtjeva zapovjednika 1. brigade "Knez Domagoj" zapovjedniku 42. brigade "Bregava" da mu dostavi na uvid suglasnosti za prelazak većeg broja vojnika pri čemu izražava sumnju da su dezertirali.
Moje je mišljenje da je pod opisanim pretpostavkama osnovano i s vojnog stajališta potpuno opravdano smatrati da postoji opasnost od novih izdaja od strane vojnika HVO-a muslimanske nacionalnosti i da HVO zbog toga može izgubiti kontrolu i nad drugim područjima. Svaki vojni zapovjednik mora u takvim okolnostima donijeti zapovijed da se prema vlastitim vojnicima nacionalnosti protivničke strane poduzmu mjere praćenja ponašanja u boju, nedostupnosti do povjerljivih informacija, neupućivanja na značajne bojne zadaće, uključujući i drastičnu mjeru razoružanja i izolacije u slučaju pojedinačnog neadekvatnog ponašanja, a u slučaju neadekvatnog ponašanja (dezertiranja, kolektivnog otkazivanja poslušnosti) većeg broja pripadnika nacionalnosti protivničke strane mogu se te mjere poduzeti prema većini odnosno svim pripadnicima nacionalnosti protivničke strane u vlastitim redovima. Samo tako je moguće spriječiti gubitke u vlastitim redovima, poraz i gubitak vlastite teritorije. (Milan Gorjanc, Izvještaj vojnog eksperta: "Doktrina općenarodne obrane i druga vojna pitanja relevantna za postupanje vojske tijekom rata u Bosni i Hercegovini", Ljubljana, srpanj 2009.)

dr.sc. Ante Nazor, ravnatelj Centra

 

Slični članci