Pošalji dalje

Čovjek bez Boga ne zna kamo ide...

Samo ako se čovjek priznaje konačnim ciljem i samo ako je čovjek čovjeku svet i nedodirljiv, možemo imati povjerenja jedni u druge i živjeti zajedno u miru....

don Marko Medo, vojni kapelan u MORH-u

U prigodi obilježavanja Dana Vojne kapelanije sv. Ivana Pavla II. razgovarali smo s njezinim kapelanom don Markom Medom.
Danas, kad su svećenici znak osporavan zbog svojeg dragovoljnog izlaska iz logike svijeta odricanjem od obitelji, materijalnog i normalnog načina života, možete li nam reći kad je počeo vaš svećenički poziv?
Moja obitelj i mnoge druge obitelji bile su kućne Crkve u kojima su se djeca učila Bogu moliti i hrvatski narod voljeti, a druge poštivati. Takve obitelji činile su jaku župnu zajednicu koju je teško mogla poljuljati tadašnja komunistička ideologija. Bila je u narodu živa vjera i stoljetna težnja za hrvatskom samostalnosti. Odrastanje u takvoj sredini gdje svi idu na nedjeljnu svetu misu i gdje se u obitelji zajedno moli itekako je poticajno da se netko odluči za duhovni poziv. 

Često spominjete velikog papu Ivana Pavla II. kao važnog svjedoka na vašem svećeničkom putu. Kako gledate na njegov pontifikat i njegovu duhovnu ostavštinu?
Otkako znam za sebe, kao dijete, u kući se svaku večer slušao Radio Vatikan i ono što je rekao Sveti Otac. To je bilo jako važno! Na maturalnom putovanju u Rimu, na audijenciji u Dvorani Pavla VI., među silnim mnoštvom koje se guralo kako bi došlo što bliže papi Ivanu Pavlu II., našao sam se i ja. Htio sam vidjeti i dodirnuti Papu, o kojem sam kao dijete toliko čuo. Za diplomski rad uzeo sam i obradio njegove socijalne enciklike u službi evangelizacije. Volio sam socijalni nauk Crkve i socijalne enciklike Ivana Pavla II. I dandanas mogao bih ih nabrojiti sve i prisjetiti se onog bitnog što donose. Sudjelovao sam na svim trima njegovim pastirskim pohodima Hrvatskoj i doživio to kao nešto posebno. Moj odlazak na poslijediplomski studij u Rim 2005. godine, nekoliko mjeseci nakon što je preminuo Papa, odlazak na njegov grob i takva povezanost s njim bila mi je nešto posebno i dragocjeno, nastavak otkrivanja onog važnog što kao dijete nisam shvaćao.
A kako gledati na njegov pontifikat i njegovu duhovnu baštinu? Koji je njegov nazivnik, njegovo duhovno obilježje? Rekao bih da je on uvijek znao dati ohrabrenje za vjeru, život iz središta, iz onog dinamičnog, ponovnog otkrivanja Boga, ponovnog otkrivanja Boga u Kristu, dakle ponovni pronalazak središnjeg značenja vjere. Sve te tako plodne godine mogu se iskazati s pomoću triju potpornja njegova unutarnjeg života, a to su križ, euharistija i Blažena Djevica Marija. I na kraju, da ne duljim, svjedoci smo njegovih posljednjih trenutaka na ovoj Zemlji, bili su svojevrsna nepisana enciklika. Kad više nije uspijevao izgovoriti riječi koje su mu dolazile, Bog je htio da se njegova vlastita Riječ čita s tijela oboljelog Pape. Riječ se ne daruje samo slušanjem Riječi, nego i utjelovljenjem. Tijelo Ivana Pavla II. prenosilo je Kristovu poruku čovječanstvu. Papa koji je toliko pisao o tijelu čovjekovu na kraju je obješen na izmrcvareno tijelo Kristovo. To je za mene sveti Ivan Pavao II.

Godinama ste bili odgojitelj sjemeništaraca, gdje ste takoreći radili svojevrsnu selekciju tko ima ili nema svećenički poziv. Kako je to nekom reći da nije za svećenika?
"Koga bogovi zamrziše učiniše ga odgojiteljem," rekli bi stari Grci. Ta tvrdnja izriče svu težinu te službe. Služba odgojitelja nije laka. Ona se ne može naučiti iz udžbenika. Usudim se reći da je odgoj vrsta umjetnosti u kojoj je potrebno pogoditi pravu mjeru u odnosu prema drugima po načelu: "Dvije riječi previše, a jedna premalo." Treba vremena, strpljenja i ljubavi da se pronađe prava mjera riječi koja educira. Mislim da nisam bio prestrog odgojitelj i nisam pravio neke važnije selekcije. Oni koji su došli do spoznaje da nisu za svećenički poziv, odlazili su sami. Nedavno sam u knjizi Bog ili ništa kardinala Roberta Saraha pročitao zanimljivu tvrdnju o razlozima zbog kojih se nekog otpušta iz sjemeništa. On kaže: "Prvi je razlog za otpuštanje nekoga sjemeništarca dvoličnost, drugi je razlog dvoličnost i treći je razlog dvoličnost." Vi prosudite je li taj kriterij prestrog!

Bili ste više puta u Afganistanu kao duhovnik našeg kontingenta u okviru NATO-ove mirovne misije. Koja je bila vaša uloga i kako gledate općenito na ulogu duhovnika u OSRH?
Na prostorima Afganistana bio sam tri puta. Dva sam puta sudjelovao u NATO-ovoj mirovnoj misiji, a treći sam put bio pet dana u pratnji biskupa Jure Bogdana za vrijeme pastoralnog pohoda hrvatskim vojnicima u Afganistanu. Moj boravak u mirovnoj misiji prvi je put trajao šest i pol mjeseci, a drugi put mjesec dana. Teško je u kratkim crtama opisati ulogu i sve ono što čini vojni kapelan u mirovnoj misiji. To bi mogla biti posebna tema o kojoj bi se trebalo govoriti. Vojni bi kapelan itekako trebao imati svoje mjesto u mirovnoj misiji, koje nitko više ne bi dovodio u pitanje. Ako je gdje potreban svećenik, onda je to upravo ondje gdje su ljudi izloženi različitim stresovima i ugrozama. Da smo pomogli samo jednoj osobi da prebrodi krizu, učinili smo jako puno. A pomogli smo mnogima.
Deseci naših vojnika mogli bi posvjedočiti o pomoći koju su im pružili vojni kapelani. Mogli bi govoriti o duhovnom iskustvu i iskustvu Boga koje im je pomoglo u različitim kušnjama. Čovjek bez Boga ne zna kamo ide, pa čak ne može shvatiti ni tko je. Uloga vojnog kapelana, uzimajući u obzir okolnosti mirovnih misija ili unutar Oružanih snaga u domovini, upravo je da vodi do osobnog iskustva Boga. Da je netko kršćanin, nije u etičkoj odluci, filozofskoj ili moralnoj ideji, nego u susretu s događajem, s Osobom. Taj čovjek koji nam dolazi ususret, Krist, daje našem životu novi obzor i samim tim odlučujuće usmjerenje.

Bili ste jedan od organizatora ovogodišnjeg, 25. jubilarnog hodočašća Hrvatske vojske i policije u Lourdes. Nakon susreta s vojnim kapelanima i vojnicima iz tolikih zemalja, kako procjenjujete duhovnost u vojsci? Vidite li tragove krize i erozije koji su akutni diljem Europe koja postaje sve starija, bez duhovnih zvanja i empatije?
Ove smo godine imali naše jubilarno, 25. nacionalno vojno-redarstveno hodočašće u Lourdes. Na 59. Međunarodnom vojnom hodočašću sudjelovalo je oko 13 000 hodočasnika iz 43 zemlje, od toga oko 800 hodočasnika iz Hrvatske. Hodočašće u Lourdes nešto je posebno i veličanstveno. To je dobro organizirano hodočašće, pazi se na svaki detalj kako bi bilo što kvalitetnije. Međunarodna, nacionalna i duhovno-pastoralna dimenzija prožimlju se i svaka dolazi do izražaja. Može se govoriti o duhovnim plodovima tog hodočašća bilo na nacionalnoj, bilo na međunarodnoj razini. I to je uistinu hvalevrijedan projekt oko kojeg se treba truditi, posebno kad vidimo kako napreduje dekristijanizacija Europe, da u Europi kršćanstvo sve više nestaje iz javnog okvira. Da više nismo istovjetni s modernom kulturom, da kršćanska oblikovna osnova više nije presudna, to je očito. Danas živimo u pozitivističkoj i agnostičkoj kulturi koja se prema kršćanstvu sve više pokazuje netolerantnom. Crkva u takvoj situaciji mora navijestiti istinu vjere, protiv svih ideologija i modnih pojava. Utoliko Crkva mora naći nov način prisutnosti, mora se promijeniti njezin način prisutnosti. Jedan od oblika toga jest i Međunarodno hodočašće u Lourdes.
Sve je manje duhovnih zvanja i to je istina. Takva sušna razdoblja u povijesti Crkve već su viđena. Onda Bog pošalje Franju, Dominika, Ignacija… Crkva će biti bogata zvanjima ako se ne bude predavala svijetu, već ako se bude okretala Kristu koji nosi svoj križ.

Što biste za kraj poručili svojim vjernicima u Vojnoj kapelaniji sv. Ivana Pavla II. i svim pripadnicima OSRH?
Treću godinu zaredom slavimo Dan kapelanije i trebat će vremena da se ljudi priviknu da joj pripadaju. Jedno je od načela pastoralne teologije: "Najprije se pripada, a zatim se vjeruje." Pripadnost je proces za koji treba vremena. Želio bih ponovno istaknuti lik sv. Ivana Pavla II., sveca naših dana. Uvijek se iznova divim njegovoj neograničenoj hrabrosti pred svim olujama, kojih u njegovu životu nikad nije nedostajalo, a i u našem ih također ne nedostaje. To je naš zaštitnik koji nam je blizu i koji je već izlio velike milosti u ovoj kapelici u kojoj se svakodnevno slavi sveta misa i mnoge osobe pronalaze mir.
Mi smo relativno mlada zemlja u kojoj je uspostavljeno vojno dušobrižništvo. I to je nešto novo u našem društvo na što se svi trebamo naviknuti. Druge zemlje imaju već dugu tradiciju od nekoliko stoljeća. Često se mogu čuti različita, suprotna, pa čak i negativna mišljenja vezana uz vojno dušobrižništvo. Ponekad se ide toliko daleko da se dijeli vjernika od nevjernika, onog koji ide na misu i koji ne ide. Svjestan sam da smo različiti i da možemo imati različita mišljenja, svjetonazore i vjeroispovijedi, ali dijeliti nije dobro. Jer podijeljena kuća, veli Lincoln, nikad neće stati na noge. Onamo sam u ime Crkve i poslan svima, vjernicima i nevjernicima, dobrima i zlima, bogatima i siromašnima, radosnima i žalosnima… Ne želim dijeliti ljude. Samo razlikovati. Treba mi razlikovati vjernika od onog koji to nije. Ne može se na jednak način pristupiti jednom i drugom. Znati i poštivati svakog u onom što jest, znači i razlikovati. Dijeliti je jedno – razlikovati drugo. Nas su stari učili: Qui bene distinquit, bene docet (dobro uči tko dobro razlikuje, op. a.). Ali, uza sve te konkretne okolnosti, svima je ponuđen Krist – mir naš. I na kraju bih citirao Benedikta XVI.: "Samo ako se čovjek priznaje konačnim ciljem i samo ako je čovjek čovjeku svet i nedodirljiv, možemo imati povjerenja jedni u druge i živjeti zajedno u miru."

Mirko Ćosić, snimio Stjepan Brigljević, arhiva HVGI-ja