Pošalji dalje

Presuda šestorici Hrvata u Haagu, 29. XI. 2017.

Na znakovit datum, 29. studenog 2017., u Haagu je, kao posljednja u mandatu privremeno uspostavljenog Međunarodnog kaznenog suda za područje bivše Jugoslavije, pročitana drugostupanjska presuda šestorici Hrvata za događaje u Bosni i Hercegovini u razdoblju od siječnja 1993. do travnja 1994.: Jadranku Prliću, Bruni Stojiću, Valentinu Ćoriću, Slobodanu Praljku, Milivoju Petkoviću i Berislavu Pušiću. Tom je presudom, spomenutoj šestorici hrvatskih dužnosnika zapravo u najvećem dijelu potvrđena prvostupanjska presuda iz 2013. godine, u kojoj su optuženi na ukupno 111 godina zatvora. No samo izricanje presude, a sada možemo reći i cjelokupni rad takvog suda, obilježio je junački i moralni čin hrvatskog generala Slobodana Praljka, koji je s prijezirom odbio odluku sudaca da je ratni zločinac i život pod takvom, nepravedno mu nametnutom stigmom.
O tome je dobra pozanavateljica ”formule“ rada spomenutog Haškog suda Višnja Starešina u svojoj kolumni ”Praljak umirući pobijedio sve patuljke i pacove“, među ostalim, napisala: ”Nema jasnije ocjene Haškog suda od onoga što je učinio Slobodan Praljak, ispivši bočicu otrova, nakon što mu je sudac pročitao presudu. I nitko to nije mogao učiniti onako kako je to učinio Slobodan Praljak: pomno planirano, do u detalja promišljeno, ljudski hrabro, moralno dosljedno, odbijajući živjeti s presudom ratnog zločinca za koju je znao da je nepravedna. I za koju svi koji žele znati, znaju da je ruglo od presude i od primjene međunarodnog kaznenog prava.“ (Slobodna Dalmacija, subota, 2. 12. 2017., str. 16)
Osnivanje spomenutog MKSJ-a u Haagu trebao je biti civilizacijski iskorak, kao upozorenje da zločini u ratu neće ostati nekažnjeni. Na kraju, nakon što se na spomenutom Haškom sudu nije proveo postupak protiv vrha JNA i KOS-a u predmetu Vukovar, nakon što srpskom generalu (JNA/VRS) Mladiću nije suđeno za zločine u Hrvatskoj (uostalom, kakva je to pravda kad kaznite ”izvođača radova“, a njegovo djelo – Republika Srpska – ostane netaknuta), nakon lakrdije sa Šešeljem, nakon maltretiranja nevinih ljudi koji su privedeni kao zločinci, a potom nakon višegodišnjeg boravka u zatvoru pušteni, bez prave isprike (ne mislim samo na besramno suđenje generalima Gotovini i Markaču), nakon što se Beogradu pomoglo sakriti cjelovitu istinu o ulozi tadašnjega srbijanskog vodstva u zločinima u BiH, te nakon što je 29. studenog 2017., nakon 13 godina trajanja postupka (!), izrečena ovakva drugostupanjska presuda šestorici Hrvata, može se zaključiti da je osnivanje i rad MKSJ-a ipak samo velik korak natrag. Prvobitni plan toga suda da se ”individualizacijom krivnje kazne počinitelji zločina i zadovolji pravda, kako bi žrtve dobile kakvu-takvu zadovoljštinu“, zamijenio je pokušaj nametanja političke odgovornosti za nekakav navodni udruženi zločinački pothvat u BiH vodstvu države koja je BiH zapravo obranila i omogućila njezino postojanje. Sama činjenica da MKSJ nije imao mandat za određivanje uzroka rata u Hrvatskoj i BiH (tko je započeo rat, tko je agresor?!) pokazuje da su u pravu bili oni koji su od početka rada toga suda upozoravali na narodnu izreku o ”pravu i pravdi“...
Presudom šestorici Hrvata za događaje u BiH, koja sugerirajući udruženi hrvatski zločinački pothvat potpuno ignorira povijesne činjenice, ovakav Haški sud zapravo je presudio sam sebi. Hrvatska zajednica Herceg Bosna osnovana je, u skladu s odredbama Ustava BiH, iz nužde u razdoblju kad središnja vlast u BiH nije mogla zaštititi hrvatski narod od velikosrpske agresije (o tome vidi: Mato Arlović, Hrvatska zajednica Herceg Bosna i (re)organizacija Bosne i Hercegovine, Zagreb, 2017.). Jednako tako, Hrvatska Republika Herceg Bosna osnovana je u skladu s planovima međunarodne zajednice o unutarnjoj podjeli BiH (o razlozima njezina osnivanja i njezinu djelovanju vidi: Jadranko Prlić, Prilozi za povijest Hrvatske Republike Herceg Bosne. Mostar, 2017.). Zahvaljujući Hrvatima BiH je na referendumu stekla uvjete za priznanje, a Hrvati i Hrvatska najzaslužniji su što se BiH uspjela obraniti od velikosrpske agresije. Taj hrvatski obrambeni, a potom i oslobodilački pothvat Sud ne spominje, njega zanima samo razdoblje od siječnja 1993. do travnja 1994., koje nije moguće razumjeti bez razdoblja koje mu je prethodilo.
Teren za to pripreman je višegodišnjom medijskom kampanjom o zločinima Hrvata u BiH i odgovornosti hrvatskog vodstva za pogrešnu politiku prema BiH. Činjenica jest da je u Hrvatskoj i danas snažna percepcija o negativnoj ulozi Hrvatske i Hrvata u ratu u BiH, koja je nametnuta bezobraznim i bezobzirnim interpretacijama izvora te neodgovornim iznošenjem zaključaka na temelju selektivnog prikaza pojedinih izvora. Drastičan primjer toga je proglašavanje tadašnje hrvatske politike prema BiH zločinačkom i optuživanje Hrvatske da je agresor na BiH, iako za takvu tvrdnju nema uporišta u cjelovito prikazanim izvorima. Istodobno, razmjeri neznanja u Hrvatskoj o stradanju Hrvata u BiH, posebice o stradanju Hrvata srednje Bosne u napadima Armije BiH, stravični su. Stoga se, umjesto teze o tome ”da je drugostupanjska presuda šestorici Hrvata konačan epilog pogrešne hrvatske, odnosno Tuđmanove – HDZ-ove politike u BiH“, nameće zaključak da je ona epilog jednog dužeg razdoblja specijalnog rata protiv Hrvatske i Hrvata u BiH tijekom kojeg su u medijski prostor ubačene brojne laži, dezinformacije i poluistine, a prešućeno je mnogo toga.
Primjerice, prešućeno je i u hrvatskoj javnosti malo je poznato čak i ubojstvo osmero djece u Vitezu, među koje je 10. lipnja 1993., oko 20:45 sati, pala mina kalibra 120 mm ispaljena iz smjera položaja Armije BiH na prostor koji je bio zaštićen od snajpera i na kojem su se redovito igrala djeca, hrvatska i muslimansko-bošnjačka. Tog dana nije bilo nijednog muslimansko-bošnjačkog djeteta. Na licu mjesta poginulo je petero djece, a troje je umrlo u bolnici u Novoj Bili: Milan Garić (rođ. 1981.), Sanja Garić (1975.), Dragan Ramljak (1978.), Velimir Grebenar (1981.), Augustina Grebenar (1984.), Boris Antičević (1983.), Draženko Čečura (1978.) i Sanja Križanović (1978.). Videosnimke ubojstva djece, koje je snimila lokalna TV Vitez ni jedna inozemna TV kuća nije htjela objaviti… (Srećko Stipović, Terorizam bez kazne – stradanje Hrvata Lašvanske doline, 1992.-2014., Vitez, listopad 2014.)
Koliko ljudi u Hrvatskoj zna za sudbinu srednjobosanske Kate Šoljić, Hrvatice Anice Jurić iz Kovača, kojoj su pripadnici Armije BiH na sv. Antu 1993. naočigled ubili supruga Juru (rođ. 1941.) i tri sina: Stjepana (1968.), Ljubomira (1972.) i Dragana (1973.). Njezino potresno sjećanje objavljeno je u knjizi Zvonimira Čilića, Ljudi i vrijeme, 1994.-2014. - odabrani novinarski tekstovi, reportaže, intervjui, komentari, kolumne (Vitez, 2016.):
Kada su počeli sukobi Muslimana i Hrvata širom Bosne i Hercegovine, bojala sam se, ali ne i naših susjeda Muslimana. Djeca su mi se s njima družila, u školu s njima išla. Na žalost, prevarila sam se i, za mene potpuno neočekivano, naši susjedi su nas napali. Tri dana i tri noći nismo mogli iz kuće izići. Držali su nas pod stalnom vatrom.“
Anica kaže da je treći dan, 13. lipnja 1993., nešto iza 10 sati pucnjava prestala i oni su, mještani Kovača, s najnužnijim stvarima krenuli prema postrojbama HVO-a stacioniranim na linijama nedaleko njihova sela.
Uz skupinu mještana povlačila se i moja obitelj – suprug Juro (1941.), sinovi Stjepan (1968.), Dragan (1973.), nevjeste Antonija i Zrinka, i unučad Lidija (2,5 godine) i Ivo (5 mjeseci). Muslimani su nas presreli u susjednom selu Grmači. Svi smo se bez otpora predali. Uostalom, nikakvog izbora i nismo imali. Uz upućivanje prijetećih riječi i psovanja 'majke ustaške' u dvorištu jedne seoske kuće naredili su nam da legnemo licem okrenutim prema zemlji.“
Anica se sjeća da je u jednom trenutku, uz obližnje katoličko groblje, vidjela vozila i vojnike UNPROFOR-a te se ponadala najboljem. To je kazala i suprugu, našto joj je on odgovorio: ”E moja Anice, kakav UNPROFOR i njihova pomoć.“ Pokazalo se da je bio potpuno u pravu. Muslimanski su vojnici, kaže Anica, ubrzo, uz psovke i uvrede, počeli i pucati po nemoćnim ljudima koji su ležali. Čuli su se jauci, hropci... „U jednom trenutku ćula sam svog sina Stjepana kako zove suprugu Antoniju koja je ležala kraj njega s kćerkom Lidijom. Pogodili su ga s dva metka u leđa. Antonija mu je uz jecaje i izraze bola odgovorila da je i ona ranjena u nogu i da se ni pomaknuti ne može.“
Prema Aničinom kazivanju, jedan od muslimanskih vojnika u jednom je trenutku prišao teško ranjenom Stjepanu i udario ga nogom u slabine, psujući mu ustašku majku. (...)
Pored mene je ležao moj sin Dragan, a Juro je još stajao. U prvom hipu nije htio leći na zemlju i to je bio razlog da ga ubiju. Pogodili su ga metkom u čelo i Juro je pao mrtav pored nas. Tada je moja jetrva, Jagoda Jurić, podigla glavu i rekla: 'Zašto nas ubijate?' Odgovorili su joj metkom. Ostala je mrtva ležati pored kćerke Mirjane.
U jednom trenutku majčinskim instinktom Anica je okrenula glavu i vidjela da muslimanski vojnici vode prema njima i trećeg njezina sina Ljubomira (1972.): Kada su ga doveli do nas, zastao je pored ubijenog oca i u tom trenutku pogodio ga je metak u vrat. Pucali su iz puškomitraljeza, poslije su mi rekli da se to oružje tako zove, s jedne podzide, tek par metara od nas. Pao je mrtav na svoga mrtvog oca. U svoj toj krvi, nemoći i jadu, nekako sam prihvatila unučicu Lidiju, koja je vrištala pored svoje teško ranjene majke (sada je Antonija 60 postotni invalid). U sebi sam samo govorila: 'Ne daj, dragi Bože, da mi ubiju još i Lidiju, Ivu i sina Dragana'. U takvim trenucima kakve nikomu, ni najvećem neprijatelju ne bih poželjela, čovjek ne može misliti na sebe. To je ludilo, košmar, iz koga se ne vidi nikakav izlaz. Ranjena sam bila i ja, ali se na to nisam obazirala. Krv je curila, bol nisam osjećala, mislila sam samo na Ivu, Lidiju i Dragana – u jednom dahu govori Anica, i na stolu slaže slike živih i mrtvih svojih najmilijih.
”Naredili su nam da mi žene i djeca uđemo u obližnju kuću i da unesemo ranjene. Moj sin Dragan je pitao muslimanske vojnike može li on unijeti ranjenu nevjestu Antoniju. Odgovorili su mu, uz psovku ustaške majke, da ne može. I dok smo mi ulazile u kuću i unosile ranjenu Antoniju i još dvije ranjene žene, ispred kuće, bez ikakva povoda, ubiše i moga trećeg sina Dragana. Kakvi su to ljudi, Bože moj. (...)
Na putu prema postrojbama HVO-a, uz put, naišli su, kaže Anica, na ubijenu Janju i Andru Bradarić, na Marka Bradara i braću Ivicu i Stjepana Bradara, svi su bili civili, a Ivica je bio teški invalid. Tog su dana (13. lipnja 1993.) samo na tom području muslimanski vojnici ubili ukupno 28 hrvatskih civila. (...)

dr.sc. Ante Nazor, ravnatelj Centra

Slični članci