Pošalji dalje

Presuda šestorici Hrvata u Haagu, 29. XI. 2017. (II. dio)

U prethodnom broju Hrvatskog vojnika prokomentirana je drugostupanjska presuda šestorici Hrvata za događaje u Bosni i Hercegovini u razdoblju od siječnja 1993. do travnja 1994., koju je privremeno uspostavljeni Međunarodni kazneni sud za područje bivše Jugoslavije donio na znakovit datum, 29. studenog 2017. godine.

Uz mnoge nedostatke u njegovu radu, na jednu od neispunjenih zadaća rada MKSJ-a u svojem je priopćenju podsjetilo i Predsjedništvo Hrvatskog narodnog sabora BiH, nakon izricanja drugostupanjske presude, upozorivši pritom na moguće daljnje posljedice: ”Podsjećamo kako je jedna od zadaća Haškog suda doprinositi miru i pomirenju na prostoru bivše Jugoslavije. Upotreba teze o UZP koja implicira kolektivnu krivnju naroda, zasigurno ne doprinosi ni miru ni pomirenju u BiH, a selektivna primjena teze o UZP samo na civilno i vojno rukovodstvo Hrvata u BiH te istih iz Republike Hrvatske, ne samo da ne doprinosi miru i pomirenju nego na svim razinama produbljuje jaz i nepovjerenje između konstitutivnih naroda u BiH te država u njenom okruženju. Ukoliko se već odlučilo koristiti tezu o UZP, odgovorno tvrdimo kako su se sva tri navedena vida UZP u istoj ili većoj mjeri mogla i trebala primijeniti i na civilna i vojna rukovodstva Bošnjaka u BiH te ostalih država koje su na različite načine bile uključene u rat u BiH. Stoga ponavljamo kako je UZP apsurdna optužba i ideološko-politički konstrukt izmišljen zbog toga jer tužiteljstvo nije raspolagalo konkretnim dokazima i činjenicama na osnovu kojih bi bilo moguće utvrditi pojedinačnu i individualnu krivnju optuženih dužnosnika HZ/HR HB i zapovjednika HVO-a. (...) Duboko potreseni gestom generala Praljka, ali svjesni i političke odgovornosti prema hrvatskom narodu i državi Bosni i Hercegovini, posebno upozoravamo na mogućnost da se UZP kao očiti ideološko-politički konstrukt pokuša iskoristiti kao argument za nastavak višegodišnje kontinuirane prakse pravnog i političkog nasilja nad Hrvatima u BiH, odnosno, prakse kršenja i oduzimanja ustavnih, institucionalnih i političkih prava Hrvatima u BiH koju provode zastupnici bošnjačko-bosanskih unitarističkih, majorizatorskih, hegemonističkih i šovinističkih politika potpomognuti određenim predstavnicima međunarodne zajednice u BiH. Sve njih podsjećamo kako su Hrvati u BiH konstitutivan narod. Konstitutivnost Hrvata je zapisana u Daytonskom sporazumu i Ustavu BiH, te potvrđena višekratnim odlukama Ustavnog suda BiH.“
Svaki zločin treba osuditi, a njegove počinitelje kazniti – neovisno o njihovoj nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti, te izraziti sućut prema svim nevinim žrtvama u ratu u RH i BiH, no činjenica je da su zločini nad Hrvatima u BiH uglavnom medijski prešućeni ili umanjivani, iako nisu bili ništa manje brojniji i rasprostranjeniji od onih za koje se optužuju Hrvati, o čemu je već bilo govora u prethodnim brojevima Hrvatskog vojnika. Primjerice, jedan od podataka koji do sada nije naveden jest da je s ”hrvatskih područja“ otišlo 9,12 %, s ”muslimanskih područja“ 43,10 % a sa ”srpskih područja“ 47,40 % od ukupnog broja prognanih i raseljenih osoba u BiH. Ukupno je prognano i raseljeno 466.000 ili 61,24 % Hrvata u BiH, 647.000 ili 44,24 % Srba te 842.000 ili 47,36 % Muslimana/Bošnjaka.
Zanemarivanje stradanja Hrvata u BiH u dijelu medija u Hrvatskoj govori u prilog zaključku da su u hrvatskom medijskom prostoru, kad je riječ o BiH, svjesno prevladavale informacije o žrtvama jednog naroda, kako bi se politika vodstva drugog naroda – Hrvata, mogla prikazati kao zločinačka. Naglašavam, ovo govorim kao osoba koja smatra da je velikosrpska politika glavni uzrok stradanja stanovništva u Hrvatskoj i BiH, te kao osoba koja je vjerovala u mogućnost zajedničkog hrvatsko-muslimanskog otpora zajedničkom agresoru u BiH. Nakon svega, samo iskreno suočavanje vodstva svakog konstitutivnog naroda u BiH sa zločinima koje su počinili pripadnici postrojbi vlastitih oružanih snaga može osigurati mirnu budućnost u BiH, jer bez obzira na sadržaj haških presuda, činjenica je, kako je netko napisao, da smo ”osuđeni živjeti jedni uz druge“.
Činjenica je i da bi većina odluka, odnosno objašnjenja odluka Žalbenoga vijeća kojim se opravdava teza o UZP-u, pala u svakoj ozbiljnijoj znanstvenoj raspravi. Stoga je tvrdnja da je udruživanje Hrvata u Hrvatsku zajednicu / republiku Herceg Bosnu zločinačke naravi, kao i pomoć koju je pritom pružilo hrvatsko vodstvo, za Hrvate neprihvatljiva i uvredljiva.  Budući da ovdje nema dovoljno prostora za cjelovitu i detaljnu raščlambu, samo ću se osvrnuti na neke navode iz priopćenja Tužiteljstva nakon proglašenja drugostupanjske presude. Primjerice, da je “Žalbeno vijeće potvrdilo zaključke Raspravnog vijeća da su ključni članovi tadašnjeg čelništva Hrvatske, uključujući predsjednika Franju Tuđmana, ministra obrane Gojka Šuška i Janka Bobetka, visokog generala Hrvatske vojske, dijelili zločinački cilj da etnički očiste bosanske muslimane i doprinijeli ostvarivanju tog cilja”. Ta netočna teza temelji se na necjelovito prikazanim izvorima, posebice na selektivno prikazanim transkriptima razgovora iz Ureda predsjednika. U zaključcima o tadašnjoj „pogrešnoj“ politici hrvatskog vodstva prema BiH, vidljivo je da Haško tužiteljstvo, kao i dio političara i povjesničara u Hrvatskoj, koji ni danas ne smatraju da je za raspravu o sadržaju transkripata iz Ureda predsjednika potrebno pročitati barem neke od njih, potpuno zanemaruje sadržaj razgovora između hrvatskog predsjednika Tuđmana i predsjednika bošnjačko-muslimanskog dijela Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića, u kojima je on zastupao ultimativan i isključiv stav da će BiH „biti građanska država ili će biti građanski rat“! O tome govore brojni izvori objavljeni u novoj knjizi Miroslava Tuđmana, Druga strana Rubikona – politička strategija Alije Izetbegovića (Zagreb, 2017.).
Fokusirajući se uglavnom na predsjednika Tuđmana i traženje krivnje Hrvatske, mnogi su ”zaboravili“ da se korijeni Izetbegovićeve doktrine i njegove političke filozofije nalaze u njegovoj Islamskoj deklaraciji, koju je napisao 1969.-1970. Za njega su nacionalni interesi nelegitimni u višenacionalnoj Bosni i Hercegovini, te se zbog toga uporno zalagao za jednu, unitarnu Bosnu i Hercegovinu, bez tri konstitutivna naroda i bilo kakvih entiteta na nacionalnoj osnovi. Na tom tragu su i zapovijedi koje su zapovjednici Armije BiH izdavali na terenu („... djecu i žene ustaških čelnika i čelnika HDZ-a držati kao taoce, maltretirati, ucjenjivati i odvesti na naš radio da zovu na predaju ustaše ...“), a koje završavaju porukom: „Vjerni Alahu i našoj slobodnoj i jedinoj ako Alah da islamskoj državi“ („Naredba Štaba Armije BiH – opština Žepče“, od 23..06.1993. – dakle u vrijeme kada su Hrvati na tom području navodno – prema presudi Haškog suda - provodili UZP...).
O tome kakva bi bila alternativa Tuđmanovoj, odnosno hrvatskoj politici u BiH, svjedoči i prijavak zapovjednika Armije BiH generala Rasima Delića Aliji Izetbegoviću u veljači 1994.: ”HVO /je/ eliminisan sa područja Jablanice, Konjica, Fojnice, Kaknja, Zenice, Travnika i Bugojna. Znači, kompletna jedna pokrajina po Vens-Ovenovom planu sa centralom u Travniku“ (Izvor: Rasim Delić. Armija ključ mira. Sarajevo: Vojna biblioteka, 1994., str. 19.; citirano prema Davor Marijan: „Vještački nalaz: o ratnim vezama Hrvatske i Bosne i Hercegovine (1991.-1995.)“. Časopis za suvremenu povijest, 36, Zagreb, 2004, 227). 
Naravno, eliminiacija HVO-a, značila je i eliminaciju Hrvata s toga područja, o čemu svjedoče brojni zločini pripadnika Armije BiH počinjeni nad Hrvatima. Žalosno je čitati opravdanja za počinjene zločine nad Hrvatima u izvješćima zapovjednika Armije BiH, no ona također pokazuju kakva je bila alternativa Tuđmanovoj politici u BiH. Primjerice, u “Informaciji Ministarstvu inostranih poslova”, 23. listopada 1993., “komandant Štaba Vrhovne komande OS R BiH” general Rasim Delić je o pokolju 32 Hrvata civila (među ubijenima je i jedno četverogodišnje dijete) u Grabovici kod Mostara 8/9. rujna 1993. zapisao: “Prema raspoloživim podacima iz ovog sela je pružen oružani otpor, a borbe su se vodile tokom cijele noći. Narednog dana došli smo do saznanja da je tom prilikom stradalo 11 civila hrvatske nacionalnosti, a 18 je organizovano, u cilju njihove zaštite evakuirano za Jablanicu. Zbog veće koncentracije jedinice u tom oružanom sukobu, nemamo preciznijih podataka o načinu stradanja lica.” Za pokolj u Uzdolu 14. rujna 1993., u kojem je ubijeno 29 civila (od toga troje djece) i 12 pripadnika HVO-a napisao je da su uz “bojovnike HVO-a stradali i civili sa naoružanjem koje su bojovnici uključili u sukob” te da je “toliki broj poginulih bio uslovljen i dejstvom artiljerije HVO-a”. U drugom izvješću o napadu muslimanskih snaga na Uzdol navedeno je da su “bojovnici HVO-a ispred sebe isturili žene s naoružanjem”, pa da su tako stradale… (“Izvještaj komande SB “Prozor”, 20.09.1993.).  
Istina je da u selu Grabovica, koje je bilo pod kontrolom Armije BiH i daleko od crte bojišta, nije bilo nikakvoga sukoba, te da branitelji Uzdola nisu tjerali civile i žene u sukob s napadačima iz Armije BiH, da su mnogi od civila, uključujući i djecu, ubijeni iz blizine, te da je artiljerija HVO-a tukla samo školu na kraju sela, iz koje su branitelji HVO-a pružali otpor, opkoljeni pripadnicima Armije BiH. Također, u izvješću generala Rasima Delića za Hrvate streljane na području sela Bikoš i Maline, navodi se da su poginuli u sukobu, a da su potom mrtvi prikupljeni na jedno mjesto. Brojni su primjeri takve ”alternative“ Tuđmanovoj politici u BiH...
Stoga je razumljivo ogorčenje spomenutom presudom Haškog suda šestorici Hrvata koja gotovo u cijelosti zanemaruje kontekst događanja u srednjoj Bosni od siječnja 1993. do ožujka 1994., posebice kad se pogleda koliko je godina zatvora za zločine na spomenutom prostoru u spomenutom razdoblju Haški sud presudio generalu Deliću i njegovim podređenima iz 3. korpusa Armije BiH.

dr.sc. Ante Nazor, ravnatelj Centra

Slični članci