Pošalji dalje

Fury – mali UAS velikih sposobnosti

Besposadna letjelica, koju razvija Lockheed Martin, mogla bi zahvaljujući proklamiranoj nosivosti većoj od 90 kilograma i sposobnosti ostanka u zraku 15 sati, kao i jednostavnom sustavu lansiranja i prihvaćanja, zauzeti značajno mjesto na svjetskom tržištu srednje klase UAS-ova…

Fury je namijenjen manjim postrojbama, a za ISR i EW zadaće moći će se koristiti iznad mora i kopna (Ilustracija: Lockheed Martin)

U rapidnom razvoju i sve većoj ponudi američkih vojnih besposadnih letjelica (unmanned aircraft system – UAS), najveću pažnju privlače sustavi poput MQ-9 Reapera ili MQ-4C Tritona. Te velike letjelice imaju sposobnosti koje su najbliže avionima s posadom. Vrhu pripadaju i MQ-1A/B Predator te MQ-1C Gray Eagle. Najvažnije značajke svih njih, koje im omogućuju učinkovitost u obavještajno- nadzorno-izvidničkim (intelligence, surveillance and reconnaissance – ISR) i kinetičkim operacijama, velika su nosivost i dolet, kao i visina operativnog plafona. Tržište tih UAS-ova, koje stavljamo u elitnu petu ili četvrtu kategoriju prema klasifikaciji američkih oružanih snaga, gotovo su potpuno zauzele tvrtke Northrop Grumman i General Atomics, a čini se da će tako biti i ubuduće jer stalno osvježavaju postojeće projekte te razvijaju nove.

Mjesto pod Suncem 

 Lockheed Martin, najveća tvrtka američke, ali i svjetske obrambene industrije, nije neosjetljiv na sve veće potrebe svjetskih vojski za UAS-ovima. Međutim, vrh u dvjema teškim kategorijama su, čini se, zacementirali prije spomenuti konkurenti. Lockheedu sigurno nije pomogao ni pad P-175 Polecata u prosincu 2006., velike letjelice koja je trebala biti njegov adut jer je bila predviđena za nošenje 450 kg senzora i naoružanja. S druge strane, njegov RQ-170 Sentinel, prilično tajnovit projekt, danas je operativna letjelica i to velika, ali služi ponajprije za špijunske misije. Osim toga, vojsci i CIA-i isporučen je mali broj letjelica tako da nikad neće doživjeti pravu serijsku proizvodnju i širu uporabu. Tu je i Sea Ghost, koji je Lockheed razvijao za program UCLASS (Unmanned Carrier-Launched Surveillance and Strike), višenamjenski UAS za nosače aviona. Pročulo se da je Sea Ghost zamišljen kao kombinacija Sentinela i aviona F-35 Lightning II, što zvuči izvanredno, ali s vremenom je UCLASS potpuno modificiran. Naime, mornarica sad ne traži kompletan, višenamjenski UAS, nego besposadni zračni tanker koji bi u zraku punio gorivom borbene avione s nosača. Uostalom, i tu su konkurenti Northrop Grumman (s već itekako testiranim X-47), General Atomics te Boeing pa je pitanje koliko Lockheed ima šansi.

Najjednostavnije je preuzimanje

Lockheed Martin i Robonic razvijaju lanser za Fury. Cilj je da ga opslužuje samo jedan operater, kojem treba deset minuta kako bi ga pripremio za lansiranje (Foto: Lockheed Martin)

Zbog takve situacije tvrtka sa sjedištem u Bethesdi u Marylandu, tek desetak kilometara od Bijele kuće, traži vlastiti udio na tržištu UAS-ova u manjoj kategoriji, ali s jedinstvenim konceptom. Njezina letjelica Fury, koju sve više predstavlja u medijima, prema američkim klasifikacijama pripada trećoj skupini UAS-ova. No, letjelica nije njezin izvorni proizvod: izišla je iz radionica tvrtke ChandlerMay iz San Luis Obispoa u Kaliforniji, specijalizirane za UAS-ove, dakle, i letjelice i njihove kopnene upravljačke stanice. U razvoju je sudjelovao i istraživački laboratorij američkog zrakoplovstva, a Fury je prvi let imao u studenom 2010. godine. No, kako je u obrambenoj industriji sve češći trend preuzimanja, div Lockheed Martin kupio je u studenom 2012. godine ChandlerMay, time i Fury, te tako pojačao svoju proizvodnu granu UAS-ova. Da bi se uvidjelo u koji prostor na tržištu želi ući Lockheed Martin, možda je najbolje usporediti Fury s AAI-jevom (tvrtka-kćer Textrona) letjelicom RQ-7B Shadow, koja pripada istoj skupini (premda neke klasifikacije navode četvrtu). Shadow se uvelike koristi u američkim oružanim snagama (oko 500 letjelica) te u Australiji, Švedskoj i Italiji, a do 2016. skupio je više od milijun sati leta. Prema navodima proizvođača, Fury može nositi kombinaciju goriva i korisnog tereta mase veće od 90 kilograma (200 funti), s tim da mu je najveća poletna masa 195 kilograma (430 funti). Najveća masa korisnog tereta letjelice Shadow iznosi 43 kg (95 funti), a poletna masa veća je od 208 kg (467 funti). Fury se razvija tako da će moći ostati u zraku više od 15 sati. Shadow to sigurno može tijekom devet sati, ali starija letjelica može letjeti na većoj visini (više od 8000 metara u odnosu na 6800). 

Prednost nad velikim kolegama 

Furyjeve bi primarne zadaće trebale biti ISR i elektroničko ratovanje (electronic warfare – EW). Preciznije, ovisno o korisnom teretu, može služiti kao izvidnička platforma, davati ISR podatke vlastitim ili prijateljskim snagama, raditi akviziciju ciljeva, ometati protivničke komunikacijske signale, služiti kao komunikacijski relej… Lockheed spominje i specijalne misije. Što god to značilo, nije nemoguće zamisliti da će Fury ili neki njegov nasljednik imati kapacitet i za nošenje manjih projektila zrak-zemlja, dakle, kinetičke operacije. Za sve navedene zadaće, osim doleta i dovoljne visine s koje može djelovati te dovoljne nosivosti i energije za potrebne sustave, bitan je i mali radarski odraz te kompaktan oblik letećeg krila (uz duljinu od metar i pol raspon krila malo mu je veći od pet metara (17 stopa)). Lockheed posebno ističe da letjelica vojnicima taktičke razine daje strateške sposobnosti. Jednostavno rečeno, za razliku od velikih kolega, za polijetanje i slijetanje nisu potrebne velike površine, dakle, zrakoplovne piste ili palube nosača. Dovoljna je pokretna platforma za lansiranje i prihvaćanje, koja se može smjestiti i na terenski kamion, što znači da letjelicu može, primjerice, koristiti i satnija na terenu. Takva platforma katapultira letjelicu kad odlazi u misiju, što je staro i dobro poznato rješenje, pa i za Shadow. 

Poput nogometnog gola 

Zasad je Lockheed Martin orijentiran na bliskoistočno tržište, a moguće je da je već sklopio ugovor za prodaju određene količine novih UAS-ova (Ilustracija: Lockheed Martin)

Ključna je razlika u prihvatu letjelice. Naime, za Shadow i slične sustave ipak je potrebna, doduše ne preduga, sletna površina. Zamišljeno je da Fury u zraku prihvaća viseća mreža, zakvačena za rasklopivu tračnicu koja služi za lansiranje i postavljena je na kamion, brod ili zemlju. Kako to radi, vidjeli smo u interakciji Furyja i SideArma, sustava za lansiranje i prihvat besposadnih letjelica koji razvijaju tvrtka Aurora i agencija DARPA (više u tekstu Ruka za hvatanje besposadnih letjelica, HV br. 520, op. aut.). Cijeli sustav predviđen za Fury trebao bi zauzimati površinu od tek 18,5 četvornih metara, a opet biti dovoljno čvrst da pri velikoj brzini u zraku zaustavi nadolazeću letjelicu. Zanimljivo je da je ChandlerMay pri razvoju Furyja koristio lansirni sustav finske tvrtke Robonic. S tim je nastavio i Lockheed, koji je od Finaca kupio prava na licencijsku proizvodnju, i to lansera OHTO. Na njemu radi jedan operater, kojem je potrebno deset minuta kako bi sve pripremio za lansiranje. Na nekim Lockheedovim snimkama i animacijama vidi se prihvatni sustav s mrežom sličnoj onoj na nogometnom golu, razvučenom između dviju okomito postavljenih tračnica. 

Prema Bliskom istoku 

RQ-7B Shadow besposadna je letjelica koja pripada skupini u kojoj je i Fury, ali dokazano je operativna i uvelike se koristi u američkim oružanim snagama (Foto: US Army)

Još se ne zna kad Fury stiže na tržište, ali u tvrtki su već potvrdili interes kupaca i čini se da su u prvom planu stranci. Naime, američka vojska zasad raspolaže velikim brojem UAS-ova svih kategorija, a već smo rekli da je Shadow praktički sveprisutan i dokazan, o Predatoru i njegovim kolegama da i ne govorimo. U travnju prošle godine objavljena je vijest da je moguća prodaja šest sustava kupcu s Bliskog istoka koji traži UAS-ove srednje klase. Lockheed Martin na svojoj web-stranici javno objavljuje da nudi Fury Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Međutim, letjelica je ipak još u fazi razvoja: u svibnju 2017. dosegnula je 400 sati letnih testiranja, a zadnja značajna vijest stigla je nedavno, u prosincu, i to da će najveći dolet biti produljen s 12 na 15 sati, zahvaljujući ugradnji motora poboljšane konfiguracije 1803. Njegov prethodnik pod oznakom 1802 dvotaktni je dizelski motor. Konačni podaci o najvećoj brzini još nisu poznati, ali na stranici Airforce Technology mogu se naći stari podaci, da je najveća brzina 214 km/h, a krstareća varira od 120 km/h do 175 km/h. Međutim, teško da su i danas relevantni, posebno s obzirom na novi motor za koji se samo zna da generira potisak preko potisne elise i razvijen je iz komercijalnog motora dizajna s police. Razvoj svakako produljuje i to što se proizvođač oslanja na koncept otvorene arhitekture, tj. prilagodbu različitim kupcima i zahtjevima. Ne treba zaboraviti ni konkurenciju, koja je u svjetskim mjerilima sigurno brojnija za sustave treće skupine i manje. Ipak, na papiru, pa i na nekoliko dostupnih videoklipova, Fury izgleda zaista dobro i praktično, a za letjelicu te kategorije impresivni su mu dolet i nosivost. Prave će odgovore, međutim, moći dati samo kupci i serijska proizvodnja, a ne bi bilo prvi put da obećavajući projekt besposadne letjelice završi u muzeju prije no što je uopće zaživio.

Domagoj VLAHOVIĆ

Slični članci