Premda su se različite međunarodne organizacije bavile problemom međunarodnog terorizma do danas nije donesena ni jedna globalna (integralna) antiteroristička konvencija

Dvadesetak postojećih globalnih i regionalnih antiterorističkih konvencija propisuju obvezu za države stranke inkriminirat u svojim zakonodavstvima i pojedina teroristička djelovanja (s obzirom na objekt napada, način izvođenja itd.). No, ni jedna od tih konvencija ne sadrži jedinstvenu definiciju terorizma. Ne može se, međutim, reći da pokušaja donošenja integralne antiterorističke konvencije nije bilo.

Sedam od postojećih konvencija zabranjuju određene vrste ponašanja koje obuhvaćaju konkretna djela u zrakoplovima, djela protiv civilnog zrakoplovstva, sigurnosti pomorske plovidbe ili sigurnosti fiksnih platformi, kao i nasilje na civilnim aerodromima, otmice zrakoplova i bombaške napade.

Druge se konvencije odnose na zaštitu osoba i načine postupanja s opasnim materijalima. Dvije konvencije zabranjuju djela protiv određenih osoba radi sprječavanja uzimanja talaca i pružanja sigurnosti međunarodno zaštićenim osobama. Oba se dokumenta odnose na osobe, civile ili osoblje nacionalnih ili međunarodnih organizacija.
Treća skupina konvencija odnosi se na specifične materijale: biološko oružje i toksine, nuklearne materijale, plastične eksplozive i kemijsko oružje.

Obilježja međunarodne suradnje i novi izazovi
Međunarodna suradnja protiv terorizma dosad je pretežno bila razjedinjena. Nakon hladnoratovskih podjela uslijedile su nove polarizacije u međunarodnoj zajednici koje su politizacijom i dejuridizacijom umanjile potencijalnu i stvarnu učinkovitost antiterotističkih mehanizama. Premda se te razlike smanjuju, jer se uočava da globalni terorizam nije prijetnja tek nacionalnoj sigurnosti ili ograničenim strateškim interesima pojedinih savezništava, već sustavu globalne svjetske sigurnosti, one su još uvijek prisutne i uspjeh antiterorističkog štita, koji ne bi bilo pretenciozno nazvati novim antiterorizmom, ovisit će o smanjivanju tih razlika i davanju prednosti globalnim vrijednostima (vladavina prava, globalna svjetska sigurnost, ljudska prava) pred nacionalno-ideološkim ili regionalno-političkim (nacionalna sigurnost, gospodarski interesi pojedinih država itd.). Pristup međunarodne zajednice u suprotstavljanju fenomenu terorizma mogli bismo nazvati manično-depresivnim. Pojedini su teroristički napadi i incidenti davali povoda međunarodnoj zajednici duga razdoblja tromosti u osmišljavanju antiterorističkih instrumenata zamijeniti kratkotrajnim i ponajviše politički intoniranim antiterorističkim kampanjama.

Upravo je ta politizacija terorizma, potaknuta političkim različitostima i ambivalentnim, vrlo često i duboko neiskrenim odnosom prema fenomenologiji i etiologiji suvremenog terorizma, glavnim razlogom što do danas nije utvrđena jedinstvena definicija terorizma (već funkcionalni pristup propisivanju terorističkih kaznenih djela), što nije donesena sveobuhvatna konvencija o suzbijanju terorizma (već niz tematskih, ili kako ih neki zlurado nazivaju – a la carte konvencija), što nije određen pojam političkog kaznenog djela (već se državama ostavlja tumačenje tog pojma i vrlo širok okvir za odbijanje ekstradicijskih zahtjeva) itd. Ovisno o trenutačnim okolnostima i strateškim interesima, zadnjih je tridesetak godina djelovanja više ili manje ujedinjene antiterorističke koalicija obilježeno periodičnim izmjenama depolitizacijskih i dejuridizacijskih trendova. U tom su previranju ipak prevladali posljednji, tako da je antiteroristička reakcija, najčešće spora i reparativna, ponajviše bila određena djelovanjem političkih odrednica, a pravom su priznate vrijednosti poput ljudskih prava, zaštite sigurnosti građana itd., bile zahvaćene tek a posteriori. Ponekad opravdano i s razlogom, ali najčešće bez valjane osnove, pojam nacionalnog suveriniteta rabljen je kao glavni argument u prilog tezama o opravdanosti dejuridizacije antiterorizma.

Pozitivnim učincima globalizacije (jer ne treba zanemariti ni negativne), koji se očituju u prihvaćanju istih civilizacijskih vrijednosti kao što su vladavina prava, pravna država, ljudska prava itd., razlike su među državama, posebno u sklopu regionalnih organizacija ali i šire, danas manje no ikad, a prilika da se propušteno nadoknadi i ispravi jedinstvena i vjerojatno neponovljiva. Stoga se u potpunosti treba složiti s riječima bivšeg glavnog tajnika Ujedinjenih naroda Kofija Annana koji je u obraćanju Općoj skupštini te organizacije 1999. godine među ostalim rekao: -Moramo biti odlučni suprostaviti se terorizmu i učiniti sve što je u našoj moći da to zlo iskorijenimo s lica zemlje. No, sila koju ćemo upotrijebiti uvijek mora biti razmjerna i usmjerena samo prema osobama za koje postoje dokazi o njihovu terorističkom djelovanju. Ni u kojem slučaju nije dopušteno boriti se protiv terorista njihovim metodama Đ indiskirminacijskim nasiljem i terorom nad nedužnim ljudima. (Preuzeto iz International Cooperation in Fighting Against International Terrorism, ISPAC, 2001.)

Na temelju odnosa prema terorizmu, u praksi se mogu diferencirati države u najmanje četiri skupine. To su, najprije, države koje su na strani antiterorističkih nastojanja, bilo kao aktivni sudionici, bilo tek deklarativno, bez adekvatnog i opipljivog doprinosa. Na suprotnoj strani uočavaju se države koje nisu izravni sponzori terorizma, ali na njega gledaju blagonaklono, pa time predstavljaju utočište za teroriste. Napokon, tu su i države koje su izravni sponzori terorizma. Prirodno je da se antiteroristička koalicija može razvijati samo u prve dvjema skupinama država. Druge dvije moraju biti izložene političkim i ekonomskim pritiscima i sankcijama, a države koje su izravni sponzori, čak i vojnim udarima. To, međutim, još više komplicira suradnju, jer se više ne radi samo o suprotstavljanju teroristima, već i o suprotstavljanju jedne države drugoj. Zato suvremena antiteroristička strategija i politika postaju materija od najveće državne važnosti. To znači da moraju biti formulirane i provođene na najvišoj državnoj razini, odnosno ugrađene u šire strategije i politike nacionalne sigurnosti.

Antiterorističku koaliciju potrebno je dodatno institucionalizirati, što zahtijeva strpljivu i mukotrpnu diplomatsku aktivnost. U obzir dolaze najrazličitije forme međunarodnog institucionaliziranja: od uspostave međunarodnih ekspertnih institucija (-think thanks-) za proučavanje i profiliranje terorističke opasnosti, preko uspostave nadnacionalnog tijela za formuliranje antiterorističke politike, središnje arhive za prikupljanje podataka o teroristima, definiranja kodeksa ponašanja te obavezujućih pravnih normi o uhićenjima i ekstradiciji, pa sve do uspostavljanja zajedničkih ili kompozitnih specijaliziranih antiterorističkih timova i postrojbi. To podrazumjeva institucionalnu dogradnju već uspostavljenih međunarodnih policijskih organizacija poput INTERPOL-a i EUROPOL-a, kao i osnivanje novih. Postojeće međunarodne sigurnosne i obrambene organizacije (NATO, EU, OSCE, UN) također mogu i moraju odigrati važnu ulogu boljom institucionalizacijom, intenziviranjem i širenjem svojih antiterorističkih programa. U tim domenama inzistiranje na postojećem nacionalnom suverenitetu i na različitostima u pristupu prepreke su učinkovitom odgovoru.

Svoju vodeću poziciju Sjedinjene Američke Države nakon 11. rujna 2001. gradi na načelu da one određuju tko su njezini neprijatelji i neprijatelji postojećeg poretka. (Nanami SHIONO, ekspert za povijest Rimskog Carstva smatra da je razdoblje Pax Americanae završilo. Bush globalno djeluje s pozicije onoga što je dobro samo za Sjedinjene Države. Takva pozicija Amerike je, prema Shiono, stvorila svjetski poredak posve drugačiji od Pax Romanae koji je shvaćao Rim i svoje saveznike, plemenske države zajednicom povezanom istom sudbinom.)
Sjedinjene Države su bile promotor “novog” antiterorističkog saveza, a sad se nakon vojne intervencije u Iraku bez suglasnosti Vijeća sigurnosti UN-a, nalaze u situaciji kad slabi potpora saveznika i produbljuju se sumnje prema stvarnim motivima njezine vodeće uloge u antiterorističkoj koaliciji, odnosno antiteroristička koalicija se nalazi u krizi. Sjedinjene Države nužno će morati redefinirati savezničke odnose preciziranjem ciljeva i načina suprotstavljanja globalnom terorizmu te kodeksa ponašanja.

Za razliku od SAD-a, Rusija, Kina, EU, arapske zemlje i zemlje trećeg svijeta nastoje da Ujedinjeni narodi postanu stožer zaštite međunarodnog mira i izgradnje globalnog sustava sigurnosti općenito te promotor demokratizacije svjetske politike i međunarodnog poretka, slobodnog od nasilja u bilo kojem obliku.

Najvažnija načela i mjere za borbu protiv terorizma su:
– nema popuštanja teroristima, uz apsolutnu odlučnost da se terorizam porazi unutar okvira vladavine zakona i demokratskog procesa,
– nema dogovora i nema ustupaka, čak ni uz najteže prijetnje i ucjene,
– pojačati napore da se teroristi izvedu pred lice pravde i osude za počinjeni zločin,
– izolirati i pritiskati države koje sponzoriraju terorizam kako bi ih se prisililo da promjene ponašanje,
– odlučnost da se nikad ne dopusti terorističko zastrašivanje u svrhu blokiranja ili zaustavljanja međunarodnih diplomatskih napora u rješavanju većih sukoba u razdorima potresenim područjima, poput Bliskog istoka: u mnogim takvim slučajevima terorizam je postao glavnom prijetnjom miru i sigurnosti i njegovo je suzbijanje stoga u zajedničkom interesu međunarodne zajednice.

Terorističke prijetnje Europi rastu
Posljednjih godinu dana policija i sigurnosne službe u europskim zemljama spriječile su više terorističkih napada i uhitile mnogo terorista. No stručnjaci danas kažu da stanje nije bolje, već lošije te da Europi prijete novi teroristički napadi, a pronalaženje i uhićenje terorista je sve teže.

Sredinom veljače francuski sudac koji je imao najviše posla s teroristima Jean Louis Bruguiere izjavio je da su rizici terorističkih napada u Europi sve veći, a posebno je upozorio na nedavno sklopljen savez između Al-Qa’ide i sjevernoafričke terorističke grupe Salafista.

Salafistička grupa za molitvu i borbu, poznata po francuskoj kratici GSPC, u Alžiru je izvela čak 7 gotovo istodobnih napada 13. veljače. Ciljevi su bile policijske postaje u nekoliko gradova istočnog dijela Alžira. U napadima je poginulo 6, a ranjeno najmanje 30 ljudi. Novo ime za GSPC je Al-Qa’ida u islamskoj sjevernoj Africi. Tako se, naime, teroristička grupa predstavila u priopćenju kojim je priznala odgovornost za te napade.

U intervjuu za agenciju Associated Press Bruguiere je rekao kako GSPC sada želi izvesti napade u Europi, a posebno je izdvojio Francusku, Italiju i Španjolsku. Prema njegovom mišljenju GSPC želi i destabilizirati režime u sjevernoj Africi. Prijetnju Europi sudac je nazvao “prilično ozbiljnom”, a na skali od jedan do pet, on je opasnost za Francusku smjestio na četiri.
Sudac povećanje opasnosti za Europu povezuje sa stanjem u Iraku. “Sudionici džihada su radikalizirani i moraju demonstrirati kako njihova sposobnost da udare nije smanjena nakon 11. rujna”, smatra Bruguiere. On kaže kako su poslije napada na Sjedinjene Države zapadne zemlje razvile nove mjere kojima su se suprotstavile terorističkim napadima islamskih radikala, ali dodaje kako su i teroristi sada razvili nove taktike.

Sad već bivši, francuski ministar unutrašnjih poslova Nicolas Sarcozy objavio je 14. veljače da je uhićeno 11 radikala. Većina je optužena za veze s mrežom novačenja Al-Qa’ide za rat u Iraku. Dvojica su uhvaćena na aerodromu Orly noć prije objave, a devetorica u jugozapadnoj Francuskoj na sam dan objave, 14. veljače.
Istraga je trajala više mjeseci, a uhićenja su izveli pripadnici francuske obavještajne službe. U priopćenju koje je potpisao ministar objašnjava se kako su u jugozapadnoj Francuskoj teroristi osnovali mrežu za novačenje mladih ljudi za džihadiste u Iraku. Dodaje se i kako je u inozemstvu više francuskih državljana uhićeno kad su putovali prema Iraku. Očito se radi o francuskim državljanima islamske vjere, vjerojatno arapske narodnosti.

Francuski mediji su dodali kako su dvojica uhićena na aerodromu Orly bila potkraj prošle godine uhićeni u Siriji i izbačeni iz zemlje zbog veza sa Al-Qa’idom. U listopadu 2006 godine sirijske sigurnosne službe su uhvatila trojicu mladih ljudi, državljana Francuske, koji su putovali prema Iraku sa namjerom da se pridruže terorističkim grupama. Prema pisanju tiska, njihovo uhićenja u Siriji, odnosno informacije koje je od njih dobila sirijska obavještajna služba, dovelo je do uhićenja još trojice ljudi u Francuskoj. List Le Figaro piše da je egipatska policija u prosincu 2006. uhitila 12 francuskih državljana i optužila ih za veze s mrežom za regrutaciju terorista. No većina je na kraju puštena na slobodu.

Prilikom primanja stranih diplomata u povodu Nove godine, tadašnji francuski predsjednik Jacques Chirac rekao je da je rat u Iraku “ohrabrio teroriste”. “Rat u Iraku je potkopao sigurnost cijele regije i svaka zemlja u regiji se plaši za svoju sigurnost i neovisnost”, rekao je Chirac koji je dodao da to “teroristima nudi novo polje za širenje aktivnosti”.
I druge europske zemlje su zabilježile porast aktivnosti u radikalnim islamskih krugovima. U Londonu list The Independent u veljači piše o uhićenju radikalnog islamskog klerika koji je pozivao na ubojstva britanskih vojnika islamske vjere. Abu Izzadeen je već i ranije bio kažnjavan kad je javno izjavio da je britanski ministar unutrašnjih poslova John Reid “neprijatelj Islama”. Uhićeni Izzadeen bit će optužen za “ohrabrivanje terorizma”.

Španjolska policija je u veljači upozorila da je u zemlji uspostavljeno više terorističkih baza. Priopćenje je izdano nakon uhićenja Mbarka El-Jaafarija, Marokanca osumnjičenog za novačenje bombaša samoubojica za Al-Qa’idu. On je član alžirske terorističke grupe GSPC, a pripremao je terorističke napade u Maroku i novačio mladiće za rat u Iraku. Postoje dokazi da je 2001. sudjelovao u uvježbavanju terorista u Afganistanu.

Španjolski dnevnik El Periodico de Catalunya piše da je Španjolska, a posebno pokrajina Katalonija, glavna europska baza za pakistansku terorističku grupu Jaish-e-Mohamed koja je usko povezana s Al-Qa’idom. Jedan od članova te grupe osumnjičen je u napadu na londonski gradski promet 2005. Druga pakistanska teroristička grupa Lashkar-e-Toiba također je prisutna u Španjolskoj. Prema mišljenju španjolske obavještajne službe, pakistanski teroristi su počeli dolaziti u Španjolsku jer su u Britaniji bili ugroženi povećanom aktivnošću policije poslije napada 2005.

Njemački stručnjak za terorizam Elmar Thevessen smatra da je i njegova zemlja postala bazom terorista, kao što je bila sedmdesetih godina kad je Frakcija Crvene Armije bila aktivna. On kaže da je vrlo teško otkriti odakle dolazi prijetnja, jer su današnji teroristi vrlo mladi ljudi, integrirani u njemačko društvo i ne mogu se naći među ekstremistima. Oni ne idu u džamije nego se radikaliziraju gledajući televiziju ili surfajući internetom kod kuće. Na internetu mogu čak naći i upute kako napraviti bombe, pa im nije potrebno sakupljati se tamo gdje ih policija može pratiti.

U Madridu je nedavno počelo suđenje osumnjičenima za teroristički napad na gradsku željeznicu u ožujku 2004 godine. I dok 29 optuženih odgovara za smrt 191 i ranjavanje 1824 čovjeka na četiri prigradska vlaka, terorističke organizacije iz sjeverne Afrike se i dalje infiltriraju u Španjolsku i jačaju svoje veze s Al-Qa’idom.

Optuženi su članovi marokanske terorističke organizacije koja je dio Al-Qa’ide. Sedmorica muškaraca suočena su s kaznama zatvora od ukupno 270 000 godina, jer u Španjolskoj nema smrtne kazne.

Madridski dnevnik El Periodico de Catalunya je potkraj veljače pisao o otkriću koje je zabrinulo španjolske sigurnosne agencije. Dvojica pripadnika Al-Qa’ide, uhićena u istočnoj afganistanskoj provinciji Nangarhar, bila su izvor važnih informacija. Pakistanska teroristička organizacija Jaish-i-Mohamed (Muhamedova vojska) uspostavila je svoje baze u španjolskoj sjeveroistočnoj regiji Kataloniji. Grupa novači Pakistance u džamijama u Španjolskoj i šalje ih u Pakistan, gdje se u zabačenim regijama pod kontrolom plemenskih grupa nalaze logori za terorističku obuku.

Ispitivanjem uhićenih terorista saznalo se i da Jaish-i-Mohamed raspolaže putovnicama i drugim dokumentima koji su ukradeni u Europi. Ta je grupa bila povezana s napadom na londonski transportni sustav 2005. u kojemu je ubijeno 56 ljudi, a više od 700 ranjeno. Napokon, list otkriva i kako je druga pakistanska teroristička grupa, Lashkar-e-Toiba (Armija čistih), također uspostavila bazu u Španjolskoj. Ta je grupa bila odgovorna za više terorističkih napada u Indiji. Za sada, prema obavještajnim izvorima, u Španjolskoj ima samo logističku i financijsku podršku, ali je tek pitanje vremena kad bi mogla početi izvoditi terorističke napade u toj zemlji, a i drugim europskim zemljama.

Obavještajni stručnjaci smatraju da su se pakistanske terorističke grupe prebacile u Španjolsku zbog pojačane kontrole koju britanska policija uvodi za tisuće Pakistanaca koji žive na otoku.

Španjolska policija je uhitila Marokanca Mbarka El-Jaafarija koji je povezan s alžirskom terorističkom grupom salafista, poznatih pod nazivom Grupa za molitvu i borbu (GSPC), usko povezanom sa Al-Qa’idom. Prema izvorima u Madridu, GSPC je u posljednjih 6 mjeseci unovačila 32 mlada čovjeka za samoubilačke misije u Iraku i za pripremanje terorističkih akcija u Maroku.

Francusko obavještajno izvješće pod naslovom “Izvještaj o stanju radikalne terorističke prijetnje Francuskoj” sadrži transkript rukom pisanog pisma koje je potpisao Osama Bin Laden. U njemu od savjetuje GSPC-u da napadne istočnu i južnu Francusku prije predsjedničkih izbora u toj zemlji. Tim bi se napadom, kaže Bin Laden, utjecalo na rezultat izbora, kao što se dogodilo u Španjolskoj 2004.

Francuski izvještaj opisuje četiri “središta prijetnji” usmjerenih protiv Europe. Prvi je “Iračka mreža” u kojoj se nalaze stotine muslimana, državljana europskih zemalja koji su se borili u Iraku i vratili u Europu gdje su stvorili ćelije i pripremaju napade. U Francusku se infiltriralo trideset radikalnih islamista iz Maroka koji pripremaju napade.
Drugi izvor opasnosti za Europu je “Afganistansko-pakistanska mreža”. Njihovi logori za uvježbavanje su u području granice Afganistana i Pakistana, u njima su uvježbavani dobrovoljci s europskim putovnicama. Oni su osnovali ćelije u Britaniji, Belgiji, Francuskoj i Maroku.

Treći je takozvana Kavkaska teroristička mreža u središnjoj Aziji koju nadzire Al-Qa’eda. U njoj su polaznici terorističkih logora u Kašmiru, Kini, Uzbekistanu, Gruziji i Čečeniji. Kašmirci obično imaju britansko ili nizozemsko državljanstvo, a jedna je takva ćelija razbijena u Francuskoj.

Napokon, organizacije u sjevernoj Africi, povezane sa salafističkim grupama kao što je GSPC, četvrta su prijetnja Europi. Zamjenik Bin Ladena, Ayman Al Zawahri nedavno ih je proglasio “vođama džihada u Europi i sjevernoj Africi”. U poruci objavljenoj na internetu 24. siječnja 2007. GSPC je najavio promjenu imena prema kojem se odsad zove Al-Qa’ida za islamski Maghreb (Sjevernu Afriku), što je odobrio i Bin Laden. Grupa je također izjavila da ima ćelije u Saudijskoj Arabiji i Iraku. U zaključku grupa kaže da je promijenila ime kako bi dokazala svoju iskrenost i tijesne veze s Al-Qa’idom. Obavještajci, međutim, smatraju kako to znači samo da GSPC odsad više neće biti lokalna alžirska teroristička organizacija, već će svoje djelovanje proširiti na cijelu Europu.

Policija u britanskom gradu Birminghamu uhitila je devet ljudi koji su namjeravali oteti i ubiti muslimana pripadnika britanske vojske. Po svemu sudeći, oni su ga namjeravali ubiti pred kamerama i zatim snimku objaviti na internetu, što su dosad radili samo pripadnici Al-Qa’ide u Iraku i Afganistanu, a ne u Europi. Obavještajni stručnjaci smatraju da je to znak da Europa postaje prva crta u ratu Al-Qa’ide protiv Zapada.

Novost je i pojava žena u terorističkim ćelijama. Iz terorističkih logora u Aziji nekoliko žena je došlo u Europu s planovima za sudjelovanje u terorističkim napadima. Kao što je poznato, “Vodič za džihad”, koji je napisao jedan od vođa Al-Qa’ide Abu Musab Al-Suri, kaže da je Francuska “legitimni cilj džihada”, tvrde francuski obavještajci u svom izvješću.

Božo VUKASOVIĆ