Pošalji dalje

Neke činjenice o značaju područja srednje Bosne u ratu 1990-ih

U brojevima Hrvatskog vojnika koji su prethodili komentaru osuđujuće drugostupanjske presude šestorici Hrvata u Den Haagu 29. studenog 2017., bilo je riječi o podacima iz izvora i literature zanimljivim za razumijevanje događaja u Bosni i Hercegovini tijekom 1990-ih. Među njima bili su i podaci iz ekspertize vojnog stručnjaka Milana Gorjanca, koji je jasno pokazao namjeru Armije BiH da napadne HVO, odnosno koji je dokazao da su se u trenutku eskalacije sukoba između Armije BiH i HVO-a muslimanski vojnici u HVO-u mogli opravdano smatrati sigurnosnim problemom. S obzirom na to da se u osuđujućoj presudi šestorici Hrvata posebno naglašava područje srednje Bosne, zanimljivo je što je Gorjanc napisao o značaju tog područja za JNA, odnosno za obranu Jugoslavije, a potom i za vođenje rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Podaci koje navodi u ekspertizi pomoći će razumijevanju sljedećeg: Zašto je u ratu protiv HVO-a osvajanje cijelog područja srednje Bosne bio strateški važan cilj za Armiju BiH?

Zemljopisno definiranje prostora

Prostor srednje Bosne i sjeverne Hercegovine obuhvaća područje koje se može omeđiti planinskim masivima Borja – Ravan – Zvijezda – Ozren – Romanija – Jahorina – Bjelašnica – Prenj – Velež – Mostarsko blato – Trtla – Cincar – Vitorog – Lisina – Čemernica, odnosno teritorij nekadašnjih općina Jajce, Donji Vakuf, Bugojno, Gornji Vakuf, Travnik, Novi Travnik, Vitez, Zenica, Žepče, Busovača, Fojnica, Kreševo, Kiseljak, Visoko, Kakanj, Vareš, Breza, Ilijaš, Hadžići, Konjic, Jablanica, Prozor, Sarajevo u cijelosti, sjeverne dijelove općina Livno, Tomislavgrad, Posušje, Široki Brijeg i Mostar, kao i južne dijelove općina Skender Vakuf, Kotor-Varoš, Teslić i Tešanj.

Geografski se može definirati i gornjim i srednjim tokom rijeka Bosne i Vrbasa, koje od dinarskog razvođa teku prema sjeveru i pripadaju savskom (crnomorskom) slivu, odnosno slivu rijeke Neretve, koja se ulijeva u Jadransko more. Reljef je pretežno planinski, s više masiva među kojima se ističu Vlašić (1933 m), Bjelašnica (2067 m), Jahorina (1916 m), Vranica (2110 m), Bitovnja (1700 m), Prenj (2155 m), Velež (1969 m), Čabulja (1776 m), Čvrsnica (2228 m), Vran (2074 m), Raduša (1956 m). Planinski masivi ispresijecani su dubokim dolinama, mjestimice i klisurama. Između planinskih masiva protežu se široka polja i udoline od kojih su najveći Uskoplje (srednji tok Vrbasa), Lašvanska dolina (između Travnika i Viteza), dolina rijeke Lepenice i dolina srednjeg toka Fojnice kod Kiseljaka, dolina rijeke Usore sa širim područjem općina Teslić i Tešanj, Sarajevsko polje, donji tok rijeka Miljacke i Željeznice te izvor rijeke Bosne. Na širem se području nalaze i velika kraška polja: Kupreško, Šuičko, Duvanjsko, te Mostarsko blato.

Najveće rijeke teku smjerom jug – sjever (Bosna i Vrbas), odnosno sjever – jug (Neretva). Dolinama rijeka vode i glavni komunikacijski pravci iz Panonske nizine do Jadranskog mora. Dinarsko razvođe najveća je prepreka brzom prometu, pri čemu su važni planinski prijelazi Ivan sedlo (959 m) na smjeru Sarajevo – Mostar; Makljen (1123 m) na smjeru Jajce – Jablanica – Mostar; Kupreška vrata (1348 m) na smjeru Bugojno – Livno. Između sliva Vrbasa i Bosne vodi put preko prijevoja Komar (927 m).

Ukupna površina srednje Bosne i sjeverne Hercegovine obuhvaća oko 16 000 km², odnosno gotovo trećinu teritorija BiH. Prosječna nadmorska visina prelazi 800 m. Planinski predjeli uglavnom su pokriveni visokom šumom, dok su nizine, kotline i polja obradivi.

Značenje tog prostora u planovima obrane SFR Jugoslavije

Vanjska politika Jugoslavije zagovarala je aktivnu neutralnost – nesvrstanost, što se na unutarnjem planu odražavalo na neprekidnom održavanju napetosti i prijetnji agresije obaju vodećih svjetskih blokova. Na tom je temelju oblikovana i obrambena doktrina tzv. općenarodne obrane i društvene samozaštite, čije su glavne odrednice: 

- oslonac na vlastite snage i sudjelovanje cjelokupnog ljudskog potencijala u oružanom boju

- partizansko i gerilsko ratovanje

- stvaranje permanentnog slobodnog teritorija u brdovitom dijelu Jugoslavije, tzv. bastiona obrane, koji je obuhvaćao dijelove Hrvatske (brdovito područje nekadašnje samoproglašene Republike Srpske Krajine, bez dijela u Slavoniji), cjelokupnu BiH bez Posavine i Semberije, Crnu Goru i zapadnu Srbiju. 

U tom su bastionu glavno mjesto zauzimale upravo srednja Bosna i sjeverna Hercegovina, gdje je stoga bila koncentrirana velika vojna moć nekadašnjih oružanih snaga, posebno JNA. Ondje su izgrađeni brojni vojnoindustrijski objekti u kojima se proizvodilo teško naoružanje ("Bratstvo" – Novi Travnik); eksploziv i baruti ("Slobodan Princip-Seljo" – Vitez); streljivo, mine, upaljači i lako protuoklopno oružje ("Slavko Rodić" – Bugojno); popravak i održavanje telekomunikacijskih uređaja ("Remontni zavod" – Travnik); odjeća i obuća ("Borac" – Travnik). U bivšoj Jugoslaviji bila su tri važna vojnoindustrijska područja – dolina Lašve (Travnik, Novi Travnik, Vitez), okolina Sarajeva (Vogošća, Stup, Pale, Konjic) i zapadna Srbija (Užice, Lučani, Čačak, Valjevo). 

Sva su tri područja u slučaju potrebe bila samodostatna. Premda srednja Bosna i sjeverna Hercegovina nisu bile neposredno ugrožene mogućim ratnim djelovanjima u početnoj fazi rata, ondje su bile locirane znatne snage JNA: mehanizirana brigada, dvije motorizirane brigade, brdska brigada, dvije partizanske (lake pješačke) brigade, tri topničke pukovnije, protuoklopna topnička pukovnija, raketna pukovnija PZO-a, ali i snage TO-a: šest okružnih štabova, 30 općinskih štabova, 13 brigada TO-a (laka pješačka).

Na tom se području nalazio i veći broj skladišta ratnih pričuva postrojbi, operativnih sustava i vrhovne komande. Pričuve su se nalazile i unutar vojnoindustrijskih poduzeća, a u 13 tehničkih skladišta bile su smještene velike količine streljiva, naoružanja i drugih sredstava. 

Relativno velik broj stanovnika srednje Bosne bio je izvor popune postrojbi na drugim vojištima, posebno sjeverozapadnom, u smislu upućivanja manjih grupa za popunu ili oblikovanja kompletnih novih postrojbi te upućivanja izvan srednje Bosne.

Preko srednje Bosne i sjeverne Hercegovine vodile su važne prometnice koje su omogućavale relativno sigurnu opskrbu operativno-strateških grupacija i manevar snaga na perifernim vojištima u slučaju zauzimanja ravničarskog dijela Jugoslavije sjeverno od Save. U tom je kontekstu izgrađen i kabelski komunikacijski sustav Central duž cijele Jugoslavije, koji je povezivao Strumicu u Makedoniji (najudaljenija jugoistočna točka) preko srednje Bosne s Postojnom u Sloveniji (najudaljenija sjeverozapadna točka). Na Vlašiću se nalazilo važno čvorište u sustavu radiorelejnih veza JNA.

Srednja Bosna i sjeverna Hercegovina imale su zbog svega navedenog posebno značenje za Jugoslaviju i bile zadnji oslonac opstojnosti države u slučaju invazije stranih trupa.

Značenje tog prostora u vrijeme raspada SFR Jugoslavije

Teritorij BiH bio je do 1989. gotovo u cijelosti u zoni odgovornosti tadašnje 7. armijske oblasti s komandom u Sarajevu. Od 1987. pa do kraja 1988. godine 7. armijska oblast rasformirana je i područje BiH podijeljeno je manjim dijelom (Cazinska krajina) na 5. vojište sa sjedištem u Zagrebu, a većim dijelom na 1. vojište sa sjedištem u Beogradu. Prvo (1.) vojište obuhvaćalo je osim većeg dijela BiH područje Slavonije, Vojvodine i sjevernog dijela Srbije te cijelu Crnu Goru. To znakovito ukazuje na težnju jugoslavenskog Generalštaba da spoji sve teritorije na koje pretendira velikosrpska politika. Zapadne granice beogradskog vojišta gotovo se u cijelosti poklapaju sa zapadnom granicom tzv. Velike Srbije.

Poprište prvih pokušaja oružane intervencije protiv težnji za osamostaljenjem i odcjepljenjem od jugoslavenske zajednice bila je srednja Bosna i sjeverna Hercegovina. U ožujku 1991. upućen je na Kupres oklopni bataljon iz sastava 325. oklopne brigade iz Banja Luke, sastavljen od pripadnika na služenju vojnog roka. Posade su se smjenjivale svakog mjeseca, a dolazile su iz sastava drugih oklopnih brigada. Zadaća bataljona bilo je interveniranje u zapadnoj Hercegovini ili Dalmaciji, odnosno čuvanje prostora Kupreške visoravni za dolazak većih operativnih snaga. Nakon velikih prohrvatskih demonstracija u Splitu u kojima je poginuo vojnik JNA, u BiH i Dalmaciji JNA se pripremala za moguću vojnu intervenciju. U svibnju 1991. propao je pokušaj proboja mehanizirane kolone iz Mostara prema Širokom Brijegu, koju su zaustavili nenaoružani mještani sela Prologa. Kolona je nakon nekoliko dana, uz političku intervenciju iz Sarajeva, stigla na Kupres.

Sve aktivnosti JNA na tom području bila su uvodna proigravanja scenarija iz veljače 1991., kad je Generalštab OS SFRJ usvojio novi plan obrane u slučaju agresije sa zapada, tzv. plan "S-2". Plan obrane od napada s istoka, odnosno Varšavskog pakta, poznat kao "S-1", napušten je već 1990. kao suvišan jer je Generalštab procijenio da Jugoslaviji ne prijeti agresija s istoka, šta je bilo posve opravdano poslije perestrojke u Sovjetskom Savezu i pada Berlinskog zida. Plan je predviđao obranu od agresije članica NATO-a, a zapravo je bila riječ o angažiranju snaga JNA u intervenciji prema Hrvatskoj i Sloveniji. Plan intervencije srednjih snaga JNA iz Srbije i BiH razrađen od 1. do 3. srpnja 1991., nakon prvog neuspjelog primirja u Sloveniji. Plan je nakon Brijunskog sastanka 8. srpnja 1991. napušten, da bi ga modificirali krajem srpnja, a ostvarili djelomice sredinom rujna. Srednja Bosna i gotovo cijela Hercegovina bile su tad u zoni odgovornosti 4. korpusa sa sjedištem u Sarajevu. (Milan Gorjanc, Izvještaj vojnog eksperta: "Doktrina općenarodne obrane i druga vojna pitanja relevantna za postupanje vojske tijekom rata u Bosni i Hercegovini", Ljubljana, srpanj 2009.)

nastavak u sljedećem broju

dr.sc. Ante Nazor, ravnatelj Centra

Slični članci