Pošalji dalje

Neke činjenice o značaju područja srednje Bosne u ratu 1990-ih (II. dio)

S obzirom na to da se u osuđujućoj presudi šestorici Hrvata posebno naglašava područje srednje Bosne, u prethodnom broju Hrvatskog vojnika navedeni su podaci iz vojne ekspertize Milana Gorjanca o zemljopisnom definiranju prostora srednje Bosne i sjeverne Hercegovine, kao i o značaju tog prostora u planovima obrane SFR Jugoslavije i u vrijeme njezina raspada. Podaci koje Gorjanc navodi mogu pomoći u razumijevanju zašto je u ratu protiv HVO-a osvajanje cijelog područja srednje Bosne bio cilj od strateške važnosti za Armiju BiH. U ovom broju nastavljamo navoditi podatke iz ekspertize.

Za područje srednje Bosne i sjeverne Hercegovine posebno je bila važna uloga 37. korpusa JNA, čija je temeljna zadaća u objema inačicama ratnog plana "Sutjeska" ("S-1" i "S-2") bila obrana zapadne Srbije, od rijeke Kolubare na sjeveru do Metohije na jugu te Drine na zapadu i Ibra na istoku. Milan Gorjanc, koji je u to vrijeme bio načelnik štaba korpusa, plan je primio iz Beograda, kritički ga modificirao i prilagodio uvjetima moguće bojišnice u zapadnoj Hercegovini.

U veljači 1991. promijenjen je plan obrane u slučaju invazije NATO-a. Zona obrane posve je izmijenjena i 37. korpusu dodijeljena je zona u slivu rijeke Neretve i na području zapadne Hercegovine, koju je u prethodnim planovima imao 4. korpus – sarajevski. Na temelju tog plana, u vrijeme prvog prekida vatre u oružanom sukobu u Sloveniji, razrađen je u potpunoj tajnosti i uz angažiranje isključivo najpouzdanijih oficira iz komandi korpusa novi plan smirivanja i intervencije prema Hrvatskoj i Sloveniji, odnosno Hrvatima u BiH, ali nije doživio temeljitu razradu, a ni ostvarenje. Novi plan razrađen je za 37. korpus koncem srpnja 1991., a njegove su temeljne značajke bile sljedeće (razradom tog plana rukovodio je i autor ekspertize kao načelnik štaba 37. korpusa neposredno prije odlaska iz JNA):

- nakon mobilizacije istih postrojbi korpus se kreće smjerom: Kraljevo – Užice – Višegrad – Foča – Gacko – Nevesinje – Mostar

- glavnina snaga razmješta se na širem području Nevesinja, u spremnosti za intervenciju prema Mostaru i Metkoviću, dok 10. mehanizirana brigada drži šire područje Mostara

- zadaća korpusa bila je spriječiti zauzimanje Mostara i zadržati komunikacije prema moru, ne dopustiti tad još udruženim hrvatskim i bošnjačkim snagama zauzimanje lijeve obale Neretve od Jablanice do mora te izolirati hrvatske snage na širem dubrovačkom području.

Plan je djelomice ostvaren u rujnu 1991. godine, ali snage iz Srbije ubrzo su se povukle: pričuvnici topničke pukovnije iz Valjeva, njih oko 700, ukrcali su se krajem tog mjeseca u vučna vozila, ostavili oruđa i osobno oružje te se vratili u Srbiju. Poslije se plan ostvarivao s postrojbama nekadašnjeg 13. korpusa (riječkog) i 2. korpusa (titogradskog). Postrojbe su popunjene pričuvnicima iz istočne Hercegovine i zapadnog dijela Crne Gore.

Iz svih planova angažiranja 37. korpusa u srednjoj Bosni i sjevernoj Hercegovini može se zaključiti da je vojni vrh JNA planirao oružanu intervenciju prema Hrvatima u Dalmaciji i zapadnoj Hercegovini. To potvrđuju neke indicije i stavovi:

- kretanje cjelokupnih snaga korpusa kroz srednju Bosnu na Kuprešku visoravan imao je za cilj zaplašiti Hrvate u srednjoj Bosni te ohrabriti Srbe i Muslimane u istočnoj Bosni i sjevernoj Hercegovini

- razmještaj glavnine korpusnih snaga na Kupreškoj visoravni osigurao je nesmetan boravak i obuku snaga u okruženju stanovništva pretežno srpske i muslimanske narodnosti

- s Kupreške visoravni vode kvalitetni putovi prema Splitu, Imotskom i dalje prema Makarskoj, prema Ljubuškom i dalje prema Metkoviću, prema Posušju i dalje prema Mostaru i moguće je relativno brzo intervenirati u srednjoj Dalmaciji

- razmještajem logističkih postrojbi osigurali bi se objekti vojne industrije u Bugojnu, Travniku i Novom Travniku

- korpusna pričuva jakosti borbene grupe s područja Donjeg Vakufa mogla je brzo intervenirati prema Travniku i Lašvanskoj dolini, odnosno preko Makljena u srednji tok rijeke Neretve prema Jablanici i dalje prema Mostaru

- neposjedanje obrambenih zona, neizvođenje fortifikacijskih radova i pripreme položaja prije početka invazije, kao i izostanak potpore vojišnog topništva i zrakoplovnih snaga u vrijeme invazije i neangažiranje snaga Teritorijalne obrane, koja je tad bila popunjena uglavnom Hrvatima, ukazuje da je taj plan zapravo bio plan intervencije prema neposlušnim Hrvatima u srednjoj Dalmaciji i zapadnoj Hercegovini te plan zastrašivanja Hrvata u srednjoj Bosni i sjevernoj Hercegovini.

Autoru ekspertize na temelju vlastitih saznanja poznato je da su se nakon okončanja oružanog sukoba u Sloveniji i Hrvatskoj snage JNA iz tih dviju republika povukle uglavnom na prostor BiH. Te su snage činili isključivo oficiri srpske, crnogorske i muslimanske narodnosti, jer su Slovenci, Hrvati i Albanci većinom napustili JNA prilikom oružanog sukoba u Sloveniji. Ročnici su uglavnom pušteni kućama ili premješteni na dalje služenje u svojim republikama. Od oružja i opreme uspjeli su izvući manji dio. Tek dolaskom u BiH te su se postrojbe djelomično popunile pričuvnim vojnicima srpske narodnosti iz BiH, ali nisu činile znatnu vojnu snagu.

Prema tome, uoči raspada Jugoslavije područje srednje Bosne i sjeverne Hercegovine bilo je, zapravo, svojevrsno polazište za intervenciju prema srednjoj Dalmaciji i zapadnoj Hercegovini. U intervenciji su trebale sudjelovati snage koje su uglavnom činili Srbi iz Srbije i istočne Hercegovine, a djelomično i Crnogorci i dio pouzdanih Muslimana iz istočne Hercegovine. Angažiranje 37. korpusa JNA iz Srbije trebalo je, osim intervencije prema Hrvatima, imati učinak zastrašivanja Hrvata i Muslimana u srednjoj Bosni, odnosno ohrabrivanja Srba u velikim gradovima srednje Bosne i sjeverne Hercegovine. Jedan je od ciljeva bio osigurati nesmetan rad vojne industrije na tom prostoru i nesmetano komuniciranje u unutrašnjosti Jugoslavije prema srednjem Jadranu. U konačnici, cilj je bio i održanje obrambenog bastiona s juga, što se poslije pokazalo kao obrana područja naseljenih Srbima, odnosno od posebnog interesa za Srbe u BiH.

Značenje tog prostora u početnom razdoblju rata od sredine 1992. do konca 1993.

Jugoslavija je nakon Drugog svjetskog rata na području srednje Bosne i sjeverne Hercegovine razmjestila važne kapacitete za proizvodnju naoružanja i vojne opreme. Ti su objekti prije izbijanja rata u BiH bili suvremeno opremljeni i u njima je bio zaposlen velik broj stručnjaka. Najveći je dio tih poduzeća imao i vlastite razvojne odjele.

Koje su točno tvornice bile razmještene na tom području i što su proizvodile pokazuje pregled kapaciteta vojne industrije u srednjoj Bosni i sjevernoj Hercegovini, koji je autor ekspertize priredio prema podacima o vojnoj industriji navedenim u knjizi prof. dr. Aleksandra Stamatovića (general JNA i pomoćnik saveznog sekretara za obranu za vojnoprivredni sektor, a nakon umirovljenja redoviti profesor beogradskog sveučilišta), Vojna privreda druge Jugoslavije (1945. – 1991.), Beograd, 2001. Redom su navedeni naziv i lokacija tvornice te proizvodi i broj zaposlenih:

- "Slavko Rodić", Bugojno, topnički i minobacački upaljači, ručne bombe, mine i sredstva za zaprečivanje, topničke kapsule, 3450 zaposlenih

- "Borac", Travnik, odore, čizme i druga osobna oprema za vojnike (nema podataka o broju zaposlenih)

- Elektrotehnički remontni zavod Travnik, popravak sredstava veze i drugih elektroničkih sredstava i sklopova (nema podataka o broju zaposlenih)

- "Bratstvo", Novi Travnik, minobacači 60 mm – 120 mm, topnička oruđa 90 mm – 155 mm, višecijevni bacači raketa 128 mm – 260 mm, različita hidraulika, 1450 zaposlenih

- "Slobodan Princip-Seljo", Vitez, nitroglicerinski i raketni baruti, eksplozivi, 780 zaposlenih

- Željezara Zenica, specijalni odljevci (nema podataka o broju zaposlenih)

- "Pretis", Vogošća, topničko streljivo, raketni projektili, aviobombe, laka prijenosna protuoklopna oružja, 4700 zaposlenih

- "Zrak", Sarajevo, dalekozori, ciljničke naprave, daljinomjeri, optički i elektronički sklopovi za sustave navođenja raketnog oružja i sustave upravljanja paljbom, 2150 zaposlenih

- "Bosnalijek", Sarajevo, lijekovi i drugi sanitetski potrošni materijal za vojne potrebe, medicinska oprema (nema podataka o broju zaposlenih)

- "Famos" Hrasnica, gusjenična oklopna vozila, specijalne transmisije za tenkove i teška vozila, 1200 zaposlenih

- "Igman", Konjic, streljivo za lako pješačko oružje svih kalibara 4,5 mm – 14,5 mm, 1350 zaposlenih

- Tehnički remontni zavod Hadžići, popravak tehničkih sredstava KoV-a (pješačko i topničko oružje, oklopna i gusjenična vozila, motorna vozila, sredstva veze), izrada pričuvnih dijelova za strojeve i motorna vozila, 700 zaposlenih

- "Soko", Mostar, borbeni zrakoplovi G-4, Kraguj, Orao, laki helikopter Gazela, 2630 zaposlenih

- Zavod za remont inženjerijskih sredstava i opreme Koran, Pale, popravak inženjerijskih strojeva i naprava (nema podataka o broju zaposlenih)

- zrakoplovni zavod "Orao", Rajlovac, popravak klipnih i turbomlaznih zrakoplova, proizvodnja turbomlaznih motora (nema podataka o broju zaposlenih)

- "Energoinvest IRCA", Sarajevo, sanitetski kompleti (nema podataka o broju zaposlenih).

 (Milan Gorjanc, Izvještaj vojnog eksperta: "Doktrina općenarodne obrane i druga vojna pitanja relevantna za postupanje vojske tijekom rata u Bosni i Hercegovini", Ljubljana, srpanj 2009.)

 dr.sc. Ante Nazor, ravnatelj Centra

Slični članci