Pošalji dalje

Laki jurišnik za USAF

Ratno zrakoplovstvo Sjedinjenih Američkih Država (USAF) intenzivno djeluje u Afganistanu, Iraku i Siriji. Zadaće obuhvaćaju izviđanje, napade na terorističke ciljeve i blisku zračnu potporu snagama na zemlji. Iz dana u dan nakupljaju se stotine sati naleta u avionima čiji su vrijednost i troškovi održavanja neusporedivo veći od vrijednosti ciljeva koje napadaju…

A-29 Super Tucano pobijedio je na izboru u sklopu izvornog Light Attack/Armed Reconnaissance programa (Foto: Ethan D. Wagner / USAF)

Odbor za oružane snage američkog Senata (Committee on Armed Services) predložio je na sjednici održanoj 29. lipnja 2017. da se u proračun za proračunsku godinu 2018., u dijelu koji se odnosi na financiranje ratnog zrakoplovstva, uvrsti stavka vrijedna čak 1,2 milijarde dolara za ubrzavanje programa odabira novog lakog jurišnika. Iako USAF navodno nije bio oduševljen tom idejom, motivi u Washingtonu više su nego jasni – ušteda. Sat leta jurišnika A-10C Thunderbolt II, bez troškova streljiva, stoji oko 17,5 tisuća dolara. Sat letenja F-16C stoji oko 22,5 tisuće, a F-15C oko 42 tisuće dolara. U Afganistanu, Iraku i Siriji USAF-ovi avioni nakupe stotine sati naleta dnevno pa se troškovi održavanja, bez onih za bombe, rakete i vođene projektile zrak-zemlja, penju na desetke milijuna. Samo je tijekom 2016., prema procjenama portala Defense One, USAF izveo više od 26 000 zračnih udara, od kojih je većina bila po terorističkim skupinama. 

Protivnik bez PZO-a

Za usporedbu u drugom pravcu, s letjelicama lakšim od mlaznog Thunderbolta, sat letenja školskog turboelisnog aviona T-6A Texan II stoji samo 2240 dolara. Razumljivo je da T-6A ima manju brzinu i nosivost od A-10C, ali borbena djelovanja protiv terorističkih skupina ne traže da te karakteristike budu naglašene. Kad protivnik uopće nema PZO obranu ili je ona tek u začecima, zadaće borbene potpore snagama na zemlji bez opasnosti mogu izvršavati relativno mali i spori avioni. Sporost ne mora biti nedostatak jer im je osnovna zadaća da po potrebi satima kruže iznad zone djelovanja i djeluju po pozivu. Mala nosivost također više nije toliki nedostatak. Suvremeni vođeni projektili zrak-zemlja iznimno su precizni te se i s malim brojem postiže velik učinak. Cilj za čije se uništenje prije pedeset godina moralo utrošiti desetak bombi od više stotina kilograma, a prije dvadeset nekoliko termovizijskih samonavođenih projektila AGM-64 Maverick (mase 210 kg, dometa oko 20 km), danas se uništava jednim projektilom Brimstone II (mase 48,5 kg, dometa većeg od 60 km). 

Snagama na zemlji nije važno hoće li protivnički položaj uništiti jurišnik s mlaznim ili turboelisnim pogonom. Važno im je da imaju koga pozvati za eliminaciju prijetnje u razumno kratkom roku. Iako je u studenom prošle godine objavljeno da je odvojeni proračunski iznos u 2018. za program nabave lakog jurišnika OA-X na kraju puno manji nego što je bilo najavljeno, samo 400 milijuna dolara, zrakoplovci su već prije počeli odabir. 

Scorpion je jedan od dvaju aviona koje tvrtka Textron nudi za USAF-ov laki jurišnik (Foto: Textron Aviation)

Gašenje pa širenje 

Riječ je zapravo o drugom pokušaju. Prvi je bio još 2009., kad je USAF poslao pozive za ponude za program nazvan Light Attack/Armed Reconnaissance. Novi laki jurišnik/izviđač u operativnu/borbenu uporabu trebao je ući 2013. godine, ali pobjednikom je proglašen Embraerov A-29. Sve je okončano u sudskim sporovima između tvrtke Hawker Beechcraft Defense Company (čiji je AT-6 otpao) s jedne strane i Embraera s druge. USAF-ovi generali iskoristili su situaciju kako bi program okončali.

U Washingtonu plan o lakom jurišniku nije zaboravljen pa je postupak odabira prošle godine obnovljen, a program čak i znatno proširen. U onom iz 2009. spominjala se kupnja 100 aviona, a u novom se spominje više od 300, dakle, sasvim dovoljno za privlačenje najvećih igrača.

Zahtjevi za OA-X laki jurišnik nisu preveliki. Prvi je i osnovni povoljna cijena nabave i održavanja, kao i što niži troškovi operativne uporabe. Tako je jedan od uvjeta da prosječna potrošnja goriva za dva i pol sata leta bude oko 680 kg. Moraju biti sposobni za borbena djelovanja danju, noću i u svim vremenskim uvjetima. Ne bi smjeli koristiti uzletno-sletne staze dulje od 1800 metara. U idućih deset godina operativne uporabe trebali bi obaviti najmanje 900 sati naleta godišnje, a trošak sata naleta ne bi smio prelaziti 5000 dolara. 

Upućivanje u ratnu zonu 

Iako više od 15 aviona s tržišta ispunjava zahtjeve, odlučeno je testirati samo četiri. USAF, pravdajući se da je OA-X zapravo eksperimentalni program testiranja izvedivosti lakog jurišnika, nije raspisao uobičajeni natječaj po kojem bi tvrtke dostavljale ponude. Umjesto toga, proizvođače je pozvao na izravno testiranje. Sierra Nevada Corporation i Embraer nude A-29 Super Tucano. Textron je ponudio dva aviona, AT-6 Wolverine i Scorpion, dok L-3 i Air Tractor predlažu OA-802 Longsword. Testiranje aviona počelo je u srpnju prošle godine u zrakoplovnoj bazi "Holloman", Novi Meksiko. USAF je nakon toga planirao odabrati najmanje dva modela, koja će biti prebačena u neku od ratnih zona gdje će ih se testirati u realnim borbenim uvjetima. Iako se USAF nije izjašnjavao, prema nekim analizama na portalima najizglednija je ratna zona bio Irak. Moguće je da bi avioni smješteni u Iraku borbeno djelovali i u Siriji. Cijena najbolje opremljenog Super Tucana iznosi 14 milijuna dolara. Čak i da USAF-ovi naknadni zahtjevi podignu cijenu za koji milijun, prvotno predviđenih 1,2 milijarde u 2018. trebalo bi biti dovoljno za početak serijske proizvodnje i prvu seriju od osamdesetak aviona. Ipak, sad su, s obzirom na odobreni proračunski iznos, ti brojevi smanjeni. Inače, početak isporuke serijskih primjeraka planiran je najkasnije za 2022. godinu. 

OA-802 Longsword tvrtke Air Tractor. Između nogu stajnog trapa vidi se tureta elektrooptičkog motrilačkog sustava L3 Wescam MX-15Di (Foto: USAF)

Poljoprivredni avion kao borbeni 

Najneobičniji od kandidata je OA-802 Longsword. Sam avion proizvod je tvrtke Air Tractor. Riječ je o poljoprivrednom avionu prenamijenjenom u laki jurišnik. Izvorna oznaka aviona je AT-802U. Budući da Air Tractor nema iskustva u izradi jurišnika, niti bilo koje vrste borbenih aviona, integraciju elektrooptičkih motrilačkih sustava, avionike i naoružanja na sebe je preuzela tvrtka L-3.

Longsword je, kao i ostali konkurenti, dvosjed. Na taj je način pilotu omogućena potpuna posvećenost letu, a operater upravlja elektrooptičkim motrilačkim sustavom i ciljanjem. Jedan je od osnovnih zahtjeva za OA-X mogućnost izviđanja i napada na ciljeve u svim vremenskim uvjetima. Longsword je zbog toga dobio elektrooptički motrilački sustav L3 Wescam MX-15Di, koji objedinjuje dnevnu i noćnu (IC) kameru i laserski daljinomjer / označivač cilja. Svi su senzori postavljeni u turetu, koja se nalazi ispod trupa aviona, malo ispred neuvlačivih nogu glavnog stajnog trapa. Tureta je stabilizirana i može motriti unutar 360 stupnjeva. Sustavom MX-15Di upravlja operater preko upravljačke palice. Slika se prikazuje na višenamjenskim prikaznicima ispred pilota i operatera. Longsword je moguće opremiti i CMDL (Compact Multi-Channel Data Link) sustavom te ga povezati sa zapovjedništvom ili snagama na zemlji.

Avion je opremljen turboelisnim motorom Pratt & Whitney PT6A-67F snage 1193 kW (1600 KS) i elisom promjera 300 cm. Najveća brzina bez naoružanja iznosi 394 km/h. Najveća nosivost iznosi 4000 kg. S poletnom masom od 6600 kg treba mu samo 426 metara uzletno-sletne staze. Najveća poletna masa iznosi 7257 kg, a proizvođač ističe da mu je to i najveća sletna masa. To zapravo znači da Longsword ne bi morao odbacivati (skupo) oružje prije slijetanja ako ga nije uporabio u borbi. Najveći mu je nedostatak taj što kabina poljoprivrednog aviona nije dovoljno velika za ugradnju izbacivih sjedala za pilota i operatera.

Zalutali kandidat 

USAF je na testiranje za OA-X pozvao čak dva aviona tvrtke Textron. Dok je AT-6 Wolverine ozbiljan kandidat za pobjedu, Scorpion kao da je zalutao. Prema svim borbenim značajkama, potonji je najbolji avion od svih koji su na testiranju. Međutim, u potpunosti promašuje osnovni smisao programa, a to je laki i što povoljniji jurišnik čiji je osnovni avion na kojem je razvijen već u serijskoj proizvodnji i operativnoj uporabi. Scorpion je zasad tek u razvoju, s vrlo slabim izgledima da će naći kupca. 

Tvrtke Textron i AirLand Enterprises zamislile su Scorpion kao laki višenamjenski borbeni avion. Izraz višenamjenski podrazumijevao je izvršavanje jurišnih zadaća i izviđanje. Avion je trebao biti toliko povoljan da bi ga mogle kupovati i zemlje sa siromašnim proračunom. Prvotno je trebao biti jednomotorac, ali na kraju je dobio dva turboventilacijska motora Honeywell TFE731 (svaki potiska 18 kN). Dva motora znače, međutim, dvostruko veće troškove nabave i održavanja. Kako bi mogao izvršavati borbene zadaće u suvremenim uvjetima (digitalnog) ratovanja, morao je dobiti modernu i skupu avioniku. Na kraju je cijena po avionu, koji još nije našao prvog kupca pa tako nije ni u serijskoj proizvodnji, dosegnula 25 milijuna dolara. Textron tvrdi da operativni troškovi sata naleta za Scorpion nisu veći od 3000 dolara. Taj se izračun najvjerojatnije odnosi na potpuno nove avione kojima treba minimalna razina održavanja, ali troškovi bi se s vremenom znatno povećavali.

Podaci proizvođača kažu da Scorpion može ponijeti oko 4000 kg naoružanja i letjeti najvećom brzinom do 833 km/h. Međutim, i najjednostavnija računica pokazuje da baš i nije tako. Naime, masa praznog aviona iznosi 5761 kg, a najveća poletna masa 9979 kg. To znači da je najveća korisna nosivost 4218 kg. Kako u spremnike za gorivo stane 2722 kg, potencijalni korisnik može birati između nosivosti od 1490 kg ili poletjeti s polupraznim spremnicima i povećati nosivost za 1000 kg. U svakom slučaju, teško da može ponijeti 4000 kg naoružanja jer u avionu praktički ne bi bilo goriva. Pri najvećoj poletnoj masi slabašnim motorima treba više od 1800 metara uzletno-sletne staze kako bi podignuli avion.

Iako ima najbolje letne i borbene značajke, Scorpion nije tip aviona koji bi odgovarao osnovnom smislu programa OA-X (Foto: Textron Aviation)

Za sve pilote 

Osnova Wolverinea, drugog Textronova kandidata, turboelisni je školski avion T-6 Texan II. Iako tvrtka Beechcraft (u sastavu Textrona) voli isticati da je to američki avion, riječ je o licencijskoj proizvodnji Pilatusova PC-9 koji koristi i naše ratno zrakoplovstvo.

Wolverine je potpuno u duhu OA-X programa. Ne računajući PC-9, koji je prodan u 14 zemalja (proizvedeno je ukupno 265 letjelica), Texan II koristi deset ratnih zrakoplovstava (proizvedeno je više od 850 letjelica, a serijska proizvodnja još traje). Najveća je prednost Wolverinea to što je Texan II osnovni avion za obuku gotovo svih budućih američkih vojnih pilota (proizvođač kaže 95 %). To znači da su praktički svi piloti zrakoplovstva, mornarice i Marinskog korpusa, sadašnji i budući, prošli osnovnu obuku za Wolverine, što bitno pojednostavnjuje, skraćuje i pojeftinjuje preobuku.

AT-6 ima ojačana krila i dio trupa kako bi se mogao nositi s povećanim naprezanjima tijekom borbenih zadaća. Ugrađena je i nova avionika, čiji je glavni dio elektrooptički motrilačko-ciljnički sustav L3 Wescam MX-15Di. Pilot je dobio veliki HUD prikaznik i tri velika višenamjenska prikaznika u boji. Operater ima tri velika višenamjenska prikaznika u boji. Za prijenos podataka u realnom vremenu ugrađen je Link 16.

Prazna masa AT-6 iznosi 2671 kg. Najveća poletna masa jednaka je najvećoj sletnoj masi i iznosi 4536 kg. Veći je nedostatak taj što u spremnike goriva stane samo 544 kg pa se u realnim borbenim uvjetima barem dva potkrilna nosača moraju iskoristiti kao dopunski spremnici. Ukupna količina goriva povećava se tako na 932 kg. Avion ima sedam podvjesnih točaka, ali naoružanje se može nositi samo ispod šest potkrilnih nosača. Najveća nosivost iznosi 1864 kg. 

Zbog povećanja mase i nosivosti u odnosu na izvorni T-6, u AT-6 ugrađen je jači turboelisni motor Pratt & Whitney Canada PT6A-68D snage 1177 kW (1578 KS). Proizvođač ne navodi najveću brzinu leta za AT-6, ali gotovo identičan model koji je prodan Iraku postiže 592,6 km/h. 

Nevjerojatna cijena sata 

Super Tucano četvrti je kandidat i favorit programa OA-X. Trebao je zapravo već biti u operativnoj uporabi jer je pobijedio na izvornom Light Attack/Armed Reconnaissance programu. Avion je proizvod brazilskog Embraera (izvorna oznaka EMB 314), a za američko bi ga tržište proizvodila, bolje rečeno sklapala, Sierra Nevada Corporation (SNC). Ta tvrtka ima puno manji utjecaj od Textrona, a ne treba zanemariti ni činjenicu da je T-6 osnovni školski avion američkih oružanih snaga, dok bi Super Tucano bio potpuno novi model za koji bi trebalo razvijati nove logističke kapacitete. Osim toga, preobuka pilota na Super Tucano bila bi znatno složenija, dulja i skuplja nego na Wolverine. Ako je osnovni cilj programa OA-X dobiti što povoljniji i u borbenoj uporabi ekonomičniji avion, onda je Super Tucano u znatno nepovoljnijem položaju. Međutim, A-29 ima adute zbog kojih je i pobijedio u Light Attack/Armed Reconnaissance programu.

Za početak, EMB 314/A-29 nije u serijskoj proizvodnji samo u Brazilu, nego i u SAD-u. Tvrtka SNC proizvodi A-29 za potrebe afganistanskog i libanonskog zrakoplovstva. Prva četiri serijska primjerka, od 20 naručenih, isporučena su 2016., a isporuka osam libanonskih A-29 planirana je za ovu godinu. Embraer je avione Super Tucano dosad isporučio u sedam ratnih zrakoplovstava, a proizveo ih je više od dvjesto. Cijena Super Tucana kreće se, ovisno o opremljenosti, od devet do 14 milijuna dolara po letjelici. Embraer navodi da cijena sata leta iznosi samo 500 dolara, što je gotovo nevjerojatno nisko. 

Na šest potkrilnih nosača Wolverine može nositi do 1500 kg naoružanja. (Textron Aviation)

Potraga za podacima 

Poučeni neugodnim iskustvom iz Light Attack/Armed Reconnaissance programa, Embraer i SNC gotovo uopće ne objavljuju tehničke podatke o A-29. Umjesto toga, energiju su usmjerili u uvjeravanje javnosti da je Super Tucano jednako američki proizvod kao i Wolverine. Ako u tražilicu na službenim stranicama SNC-a upišete "A-29 specifications" dobit ćete deset linkova, uglavnom nekorisnih. Jedan će vas voditi na tekst u kojem se ponosno objavljuje da je 2015. i libanonsko zrakoplovstvo odabralo A-29 za svoj laki jurišnik, a ni drugi neće biti ništa korisniji. Ništa bolje nećete proći ni na službenim stranicama Embraera. Dio o Super Tucanu sadrži veliku količinu dijelom teško čitljivog teksta s uopćenim podacima. Nema konkretnih taktičko-tehničkih podataka, osim triju crteža s dimenzijama aviona.

Prema podacima objavljenim u Aviation Weeku od 25. prosinca, najveća poletna masa Super Tucana iznosi 5400 kg, a masa korisnog tereta 1550 kg. Ako se može vjerovati portalu Airforce Technology, spremnici mogu primiti 695 l goriva (otprilike 570 kg). S tom količinom goriva Super Tucano može preletjeti 1330 km.

Kao iz Drugog svjetskog rata 

Specifičnost Super Tucana, koju je zadržao i A-29, jesu teške strojnice FN Herstal M3P kalibra 12,7 mm. U svako je krilo ugrađena po jedna strojnica s 200 metaka spremnih za ispucavanje. Zadnji avion koji je imao ugrađene topove u krila bio je sovjetski MiG-19, ali kod njega su topovi NR-30 kalibra 30 mm bili ugrađeni u sam početak krila. Super Tucano zbog elise mora koristiti rješenje koje je više nalik na lovačke avione iz Drugog svjetskog rata pa su strojnice postavljene otprilike na pola krila. S obzirom na to da teške strojnice od 12,7 mm imaju veliku ubojnu moć, rješenje je zapravo odlično za protuterorističku i protugerilsku borbu.

Fotografije i filmovi objavljeni iz zrakoplovne baze "Holloman" pokazuju da A-29 ispod trupa ima turetu s elektrooptičkim motrilačko-ciljničkim sustavom. Kako konkurenti koriste sustav L3 Wescam MX-15Di, moguće je da A-29 koristi jednak ili vrlo sličan. USAF je vjerojatno zatražio da sva četiri aviona imaju ugrađen sustav L3 Wescam MX-15Di kako bi ocjenjivanje borbenih sposobnosti bilo što objektivnije. EMB 314 Super Tucano u prednjoj pilotskoj kabini ima ugrađen HUD prikaznik, dva velika višenamjenska prikaznika u boji i dva manja. Operater raspolaže dvama velikim višenamjenskim prikaznicima u boji te dvama manjim.

EMB 314 Super Tucano pogoni turboelisni motor Pratt & Whitney Canada PT6A-68C. Međutim, u A-29 za libanonsko zrakoplovstvo ugrađen je motor Pratt & Whitney PT6A-68/3. Snaga motora iznosi 1193 kW (1600 KS), što je dostatno za najveću brzinu od 590 km/h. 

AT-6 Wolverine potpuno je u duhu OA-X programa (Foto: Ethan D. Wagner / USAF)

Smanjen iznos

Prvotna je namjera američkog zrakoplovstva, ratne mornarice i Marinskog korpusa bila da se u zrakoplovnoj bazi "Holloman" testiraju četiri različita tipa aviona te da se nakon duge analize podataka odluči koji bi tip bio najbolji za budući laki jurišnik. Tek nakon toga raspisali bi natječaj s definiranim specifikacijama i pozivom zainteresiranim tvrtkama da predoče svoje prijedloge. Nakon selekcije pozvali bi nekoliko proizvođača da im daju avione na testiranje, a tek bi potom možda odlučili koji im avion odgovara. Veliki iznos koji se isprva pojavio u Senatu, spomenutih 1,2 milijarde dolara, sugerirao je da američkim oružanim snagama hitno treba laki jurišnik koji bi bitno smanjio troškove borbenih djelovanja protiv terorista i pobunjenika. Iznos je, međutim, smanjen za 66 % i situacija sad nije previše jasna. Aviation Week objavio je krajem rujna da je USAF nakon testiranja odlučio poslati upravo dva favorita, A-29 Super Tucano i Textronov AT-6 Wolverine, u još neodređenu ratnu zonu, i to u sklopu programa Combat Send III. Časopis je naveo i da će biti ustrojena eksperimentalna eskadrila od dvaju A-29 i dvaju AT-6, zajedno sa 70 pilota i zrakoplovnih tehničara koji će testirati letjelice u borbenim uvjetima. Bilo bi to prvi put da SAD u bitku šalje tipove aviona koji nisu u službenoj operativnoj uporabi. Međutim, 2. veljače USAF je priopćio da otkazuje slanje aviona u borbenu zonu te da će s preostalim dvama kandidatima provesti nova testiranja kod kuće, i to od svibnja do lipnja. Bit će zanimljivo pratiti hoće li se zrakoplovstvo, mornarica i marinci na kraju odlučiti za jedan od tih dvaju aviona ili će odgoditi odabir te raspisati natječaj u koji će biti pozvani i drugi konkurenti. Njih ima podosta: Pilatus PC-21, US Aircraft A-67 Dragon, KAI KA-1, TAI Hurkus-C.

Mario GALIĆ

Slični članci

Raptor i (li) Lightning?

Ako ste se pitali kamo je to avion F-22 otišao da bi se morao vratiti, odgovor je – vraća se u bi…

Praktični špijun

MC-12W Liberty američki je zrakoplov za obavještajno djelovanje, nadzor i izviđanje, razvijen iz u…