Pošalji dalje

Top u ruci (I. dio)

Pojedini proizvođači naoružanja i streljiva zadržali su, čak je i dodatno razvijaju, tehnologiju proizvodnje revolvera i pištolja velikih kalibara i iznimne moći, obično nerazmjerne njihovoj osnovnoj namjeni…

Revolver koji je pokrenuo svjetski trend: S&W Model 29, niklana inačica s cijevi duljine 6,5 inča (165 mm) (Foto: Smith & Wesson)

Razvoj vatrenog oružja počinje s pojavom i primjenom crnog baruta kao prvog eksploziva, ujedno i prvog potisnog punjenja na europskim prostorima. Iz radova Rogera Bacona (oko 1214. – 1294.) i Alberta Velikog (oko 1193. – 1280.) može se zaključiti kako je crni barut bio poznat u Europi još u XIII. stoljeću. Oni su uglavnom detaljno opisali recepture za dobivanje crnog baruta te njegov sastav. Crni barut u vojne je svrhe najvjerojatnije prvi put uporabljen 1331. u Bitki kod Cividale del Friulija, o čemu postoje pouzdani podaci. Prema opisima bitke iz pera kroničara tog vremena, bila je riječ o primitivnim bombardama iz kojih su s pomoću crnog baruta ispaljivani kameni projektili, ali ta oruđa nisu sačuvana. Zbog razmjerno slabih balističkih značajki crnog baruta, čija brzina i snaga detonacije nisu omogućavale velike početne brzine projektila, učinak na cilju mogao se postići ponajprije zahvaljujući masi projektila. Veliki kalibar oružja i masa projektila bili su stoga glavni čimbenik učinkovitosti vatrenog oružja u početku njegova razvoja. To se načelo zadržalo i nakon što je Samuel Colt (1814. – 1862.) konstruirao 1836. poznati revolver Colt Paterson, a posebno nakon što se desetak godina poslije u praksi vrlo dobrim pokazao prvi službeni vojni revolver Colt Dragoon. Taj je perkusijski revolver serijski proizvođen u tad uobičajeno velikom kalibru .44 (10,9 mm), što je omogućavalo optimalnu masu zrna ispaljivanog s pomoću crnog baruta. Poslije se priključio i poznati revolver Colt SAA u kalibru .45 Colt. 

Praksa s američkog zapada

Konstrukcija jedinstvenog metka i uporaba bezdimnog baruta omogućili su daljnje usavršavanje streljačkog naoružanja. Prvi rezultat bilo je smanjivanje puščanih kalibara s deset do 13 milimetara na šest do osam milimetara, a ujedno je znatno povećana početna brzina zrna, domet i probojnost. S druge strane, došlo je do jasnog razgraničenja između puščanog i pištoljskog (revolverskog) streljiva, u prvom redu zbog velike razlike u namjeni kratkog i dugog oružja, a sukladno tome, i različitim taktičko-tehničkim i balističkim zahtjevima za njihovo streljivo. Pojedini proizvođači oružja, gotovo isključivo u SAD-u, pokušali su krajem XIX. st. napraviti određen kompromis konstrukcijom revolvera i puške koji bi koristili jednako streljivo. Vodili su se praksom većine Amerikanaca s Divljeg zapada koji su redovito posjedovali i pištolj i pušku. Naime, nabava jedne vrste streljiva bila je znatno jednostavnija, a prema potrebi, mogućnost njegove uporabe iz puške ili iz pištolja mogla se pokazati korisnom za preživljavanje na tom nesigurnom području. Istodobno je proizvođačima oružja posao bio znatno olakšan jer je velik dio alata bio kompatibilan i uporabljiv u proizvodnji i pušaka i pištolja. 

Brzo je razvijen širok spektar jednakog streljiva za pušku i revolver. Međutim, u praksi se pokazalo da to i nije najsretnije rješenje. Naime, puške koje su ga koristile imale su znatno manji domet i preciznost te slabiju probojnost od one koja se tražila pa niti jedno streljivo osim .45-70 Government nije uvedeno u službenu uporabu svjetskih vojski. S druge strane, iako su u to vrijeme revolveri već bili dovoljno tehnički usavršeni te su mogli izdržati ispaljenje tako jakog streljiva, gađanje iz njih bilo je otežano zbog jakog trzaja, što je zahtijevalo dobru uvježbanost strijelca. Praksa jednakog streljiva razmjerno brzo je nestala. Od početka prošlog stoljeća definitivno je prevladala podjela na pištoljsko i puščano streljivo, dok univerzalno više nije razvijano. Ta je praksa nedvojbeno uvelike utjecala na zadržavanje velikih kalibara kod revolvera i kod pištolja. 

Reklamni plakat za Model 29 iz 1955. godine. Danas najjeftiniji S&W revolver u kalibru .44 Magnum na web-stranici tvrtke stoji 850 dolara, pri čemu u obzir treba uzeti inflaciju (Foto: Smith & Wesson)

Čemu tolika moć?

Pojedini proizvođači naoružanja i streljiva zadržali su i danas, čak je i dodatno razvijaju, tehnologiju proizvodnje revolvera i pištolja velikih kalibara i iznimno velike moći, obično nerazmjerne njihovoj osnovnoj namjeni. Budući da su to isključivo oružja za blisku borbu, najvažnija značajka njihova streljiva mora biti dobra zaustavna moć, odnosno sposobnost trenutačnog onesposobljavanja protivnika, kako ne bi mogao ugroziti korisnika oružja. Praksa je pokazala da se optimalni zaustavni učinak postiže već kalibrima od 9 mm, zbog čega se u vojnoj i policijskoj uporabi najviše i koristi takvo pištoljsko i revolversko streljivo. Primjerice, najrašireniji je vojni pištoljski kalibar 9 mm x 19 mm Para, ali i ostali imaju dobar zaustavni učinak – 9 mm x 17 mm, 9 mm x 18 mm Makarov, 9 mm x 18 mm Police, .38 Special i drugi. Već revolversko streljivo u kalibru .357 Magnum, danas vrlo rašireno, nadilazi potrebe zaustavnog učinka kratkocijevnog oružja. Postavlja se stoga pitanje: Zbog čega se proizvodi kratkocijevno oružje puno veće snage? Odgovor je kompleksan i uključuje niz čimbenika koji zahtijevaju temeljitu analizu, a među njima važniji su potencijalna namjena, tradicija, osobni i društveni odnos prema oružju, promidžba… Potrebno je naglasiti kako se najviše kratkocijevnog oružja velikih i iznimno velikih kalibara koristi u SAD-u, što nije slučajno. 

Rast u cijelom svijetu 

Oružarska tradicija u SAD-u iznimno je bogata i razgranata, a odnos prema oružju, posebno streljačkom, ima gotovo kultni status. U skladu s tim, SAD je danas najveće tržište streljačkog oružja svih vrsta i kalibara pa je u takvim uvjetima moguć i plasman neuobičajenih modela. Drugim riječima, svako će oružje, pa i ono ekstremnih značajki, ako je odgovarajuće pouzdanosti, kvalitete i tehnološke razine, naći kupca. Veliku ulogu u tome ima i tradicija, o čemu dovoljno svjedoči povijesni razvoj revolvera (uglavnom u velikim kalibrima), kao i razne vrste promidžbe te film. Potonjem je najviše pridonio serijal o Prljavom Harryju, policijskom inspektoru Callahanu (glumio ga je nenadmašni Clint Eastwood), čije su glavno oružje bili revolveri i pištolji iznimno velikih kalibara. Važno je naglasiti da je u brojnim državama SAD-a dopušten lov kratkocijevnim oružjem, što zahtijeva i njegovu odgovarajuću učinkovitost. Takav je lov također dio američke tradicije s ishodištem na Divljem zapadu, ali i danas je raširen. Štoviše, u velikoj je mjeri manifestacija nacionalnog ponosa. Sve su navedene okolnosti među brojnima koje su učinile SAD pogodnim tržištem za plasman revolvera i pištolja velikih kalibara, ali također i svojevrsnom platformom s koje se to oružje proširilo u ostale zemlje, u prvom redu u zapadnu Europu, ali sve više i u istočnu. Može se zaključiti kako broj ljubitelja (i korisnika) velikokalibarskog oružja brzo raste u gotovo cijelom svijetu. Zanimljivo je stoga upoznati se s njegovim najviše korištenim i najboljim primjercima.

U brojnim je američkim državama dopušten lov oružjem kratke cijevi pa ne čudi da se nude i revolveri s preciznom optikom. Na fotografiji je S&W Model 629 .44 Magnum Hunter (Foto: Smith & Wesson)

Povijest kalibra .44

Možda je pomalo neobično početi prezentaciju velikokalibarskih pištolja i revolvera prezentacijom kalibra, a ne konkretnog oružja. Međutim, kod kalibra .44 Magnum riječ je o streljivu koje se po balističkim značajkama svrstava u prvo pištoljsko (zapravo, revolversko) streljivo iznimno velike snage, a danas gotovo i ne postoji renomirani proizvođač koji nije usvojio proizvodnju oružja i u tom kalibru. Upravo zato postoji niz vrhunskih revolvera i pištolja koji koriste navedeni metak pa bi bilo nekorektno fokusirati se samo na jedan tip, model ili proizvođača. 

Povijest kalibra .44 razmjerno je duga i seže u intenzivno razdoblje dominacije perkusijskog oružja (npr. spomenuti Colt Dragoon, ali i brojni drugi). Taj je kalibar postao iznimno popularan među osvajačima Divljeg zapada. Na europske prostore došao je sedamdesetih godina XIX. st., kad ga je Rusko Carstvo naručilo od američke tvrtke Smith & Wesson. Ruska je vojska tad masovno opremljena revolverom S&W No.3 u kalibru .44 Russian. Međutim, kako namjera članka nije prikaz povijesnog razvoja streljiva u kalibru .44, fokus je samo na njegovoj završnoj razvojnoj fazi, odnosno kalibru .44 Magnum, koji je razvijen pedesetih godina prošlog stoljeća. Njegov konstruktor bio je Elmer Keith (1899. – 1984.), proslavljeni puškar i veliki poznavatelj streljačkog oružja. 

Više od kilograma 

Metak .44 Magnum razvijen je iz starijeg revolverskog kalibra .44 S&W Special, svojedobno jednog od najpouzdanijih i najpreciznijih metaka u velikom kalibru. U slučaju .44 Magnuma riječ je o jakom metku mase zrna od 16 g do 22 g, ovisno o vrsti i tipu, te početne brzine zrna od 360 m/s do 450 m/s, ovisno o duljini cijevi oružja iz kojeg je ispaljeno. Suradnjom Elmera Keitha i Carla Hellstroma, tadašnjeg predsjednika kompanije Smith & Wesson, za taj je metak u drugoj polovini pedesetih godina stvoreno i odgovarajuće oružje – revolver S&W Model 29 koji je, zahvaljujući spomenutom inspektoru Callahanu, postao iznimno popularan. Taj je serijal od pet filmova, s premijerama između 1971. i 1988., označio i svojevrstan početak uvođenja kratkocijevnog oružja velikih kalibara u široku komercijalnu uporabu. Primjerice, S&W Mod. 29 proizvodio se u nekoliko inačica, s cijevima duljine četiri inča (102 mm); šest inča (153 mm); šest i pol inča (165 mm) i više od osam inča (214 mm). Razvijen je i model za streljačka natjecanja S&W Mod. 29 Silhouette s cijevi duljine 270 mm, podesivom mušicom (četiri položaja) i mikrometarskim podešavanjem ciljnika. U svakoj je inačici bila riječ o masivnom oružju. Primjerice, s cijevi od četiri inča masa revolvera iznosila je 1,178 kg, a s cijevi od šest inča 1,276 kg. Kapacitet bubnja iznosio je šest metaka, a karakterizira ga dvostruko (Double Action) načelo djelovanja. Za opaljenje metka nije bilo potrebno ručno zapinjanje okidača u stražnji položaj, nego je bilo dovoljno pritisnuti obarač. 

Pištolj S&W No 3 označio je 1870. početak moderne ere ručnog oružja velikih kalibara. Zanimljivo je da je u Europu došao preko Rusije (Foto: Smith & Wesson)

Prilagodljivost streljivu 

Ubrzo je S&W Model 29 reklamiran kao jedino kratkocijevno oružje koje može služiti za lov na krupnu divljač, uključujući divlje svinje ili čak medvjede, pa je počelo i opremanje optičkim ciljnikom. Radi potpune učinkovitosti, revolver je konstruiran s tzv. N-okvirom, sposobnim izdržati najveća opterećenja do kojih može doći zbog uporabe vrlo jakog streljiva. Izrađivan je u tzv. sjajno plavom finišu bruniranjem ili je bio niklan. Jedna je od vrlo bitnih značajki tog revolvera mogućnost ispaljivanja praktički svakog revolverskog streljiva u kalibru .44, a ne samo .44 Magnuma. Potrebno je naglasiti kako su revolveri, zahvaljujući konstrukcijskim značajkama, razmjerno malo osjetljivi na oscilacije u vrstama, barutnom punjenju streljiva ili obliku zrna, pri čemu je nužno uvažavati pravilo da se u revolveru tvornički konstruiranom za jače streljivo može koristiti samo slabije. Poslije je usavršena inačica od nehrđajućeg čelika (tzv. sivi finiš), koja je dobila oznaku Mod. 629. U prvo je vrijeme izrađivana samo s cijevi duljine šest inča i mase 1,325 kg, a danas se izrađuje u svim navedenim duljinama cijevi. 

Za planinarenje 

Smith & Wesson plasirao je 1989. na tržište lakšu inačicu moćnog revolvera Mod. 29 nazvanu S&W Mountain, namijenjenu kamperima, izviđačima i drugim ljubiteljima prirode, koji bi se iznenada mogli susresti s medvjedima, pumama i drugim opasnim zvijerima, a u takvim bi im okolnostima mogao koristiti samo pouzdan revolver u moćnom kalibru .44 Magnum. Tom Campbell, tadašnji glavni konstruktor tvrtke, vratio se starom, ali učinkovitom modelu olakšavanja revolvera smanjivanjem dimenzija i mase cijevi te stanjivanjem drška i okvira, kako bi oružje bilo prikladnije za nošenje. S&W Mountain nije bio predviđen za intenzivnu uporabu, ali morao je biti krajnje precizan i funkcionalan. Upravo na tim postavkama temeljila se i koncepcija njegove izrade. Kao osnova poslužio je već etablirani Mod. 629 (revolver od nehrđajućeg čelika), a izrađivan je samo u inačici s cijevi od četiri inča (102 mm), ali sa znatno stanjenom i olakšanom cijevi. Bubanj je također olakšan stanjivanjem prednjeg dijela, što je omogućilo i bolje smještanje u futroli za nošenje. Smanjena je i masa drška pa su umjesto standardnih drvenih, uobičajenih kod svih modela revolvera Mod. 29, ugrađeni Pachmayrovi dršci od elastičnog polimera. Revolver je u završnoj obradi pjeskaren, tako da za razliku od niklanih inačica Mod. 29 uvijek ima tzv. mat finiš. Rekonstrukcija je donijela i određene loše značajke jer se zahvaljujući kraćoj cijevi i dodatnim olakšanjima pojačao trzaj pri opaljenju, koji je zbog tako moćnog kalibra gotovo na granici kontrole oružja. Imajući u vidu da revolver nije ni bio namijenjen korisnicima koji intenzivno gađaju, nego ga više nose kao krajnju zaštitu, ostvario je dobar plasman na tržištu. 

Cijev novog modela Rugerova Super Blackhawka duga je 10,50 inča (26,67 cm), a cijeli revolver 16,38 inča (41,60 cm). Ukupna masa iznosi 1,56 kg (Foto: Ruger)

Pojava konkurenata 

Ni drugi renomirani proizvođači revolvera i pištolja nisu se oglušili na trend velikih kalibara. Gotovo istodobno kad je Smith & Wesson na tržište plasirao svoj Mod. 29, počeo mu je konkurirati Ruger s revolverom Super Blackhawk u jednakom kalibru. Ruger je dotad stekao dovoljno iskustva s izradom kvalitetnih revolvera u velikim kalibrima. Uspješno je plasirao Blachawk u kalibrima .357 Magnum, .41 Magnum i .30 US Carbine, metak za vojnički karabin M-1, masovno korišten tijekom Drugog svjetskog rata i u Korejskom ratu 1950. – 1953. godine. Super Blackhawk jako je oružje, mase od 1,1 kg do 1,25 kg ovisno o duljini cijevi, konstruirano s ojačanim okvirom za kalibar .44 Magnum. Ruger je postao popularan zbog fleksibilnosti prema različitim vrstama streljiva. Primjerice, njegov se revolver New Model Blackhawk .357/9 prodavao s izmjenjivim bubnjevima i mogao je koristiti širok spektar revolverskog streljiva u kalibrima do .357 Magnum i 38. Special, te pištoljskog streljiva u kalibru 9 mm, zaključno s 9 mm Long. Usto, uspjehu su pridonijele i niže cijene u odnosu na najveće konkurente Smith & Wesson te Colt, uz gotovo identičnu kvalitetu. Jedini nedostatak u odnosu na Model 29 bio je u tome što je Super Blackhawk bio revolver jednostrukog (Single Action) djelovanja, što se kod tog oružja itekako primjećuje (za razliku od npr. automatskog pištolja – op. aut.). Međutim, već je s razvojem modela Super Redhawk osamdesetih godina taj nedostatak otklonjen, a razvoj je nastavljen nizom uspješnih inačica. Zadnja je inačica velikog kalibra s vrlo kratkom cijevi Super Redhawk Alaskan na tržištu od 2005. godine. 

Coltova odluka

Drugi izravan konkurent tvrtki Smith & Wesson, također svjetski poznat Colt, dugo nije prihvatio moćni kalibar .44 Magnum. Razlog je možda u proizvodnji njegova tad najboljeg, a prema mišljenju brojnih strijelaca i poznavatelja oružja i jednog od najboljih u svijetu, revolvera Colt Python u kalibru .357 Magnum. Vodstvo tvrtke opravdano je smatralo da već kalibar .357 Magnum u potpunosti ispunjava sve zahtjeve koji su stavljeni pred oružje za blisku borbu, među koje svakako treba svrstati i revolvere. Colt Python ne samo da je ispunjavao sve potrebne standarde, nego je kvalitetom izrade i pouzdanošću uvelike nadmašio konkurente. Stoga vodstvo tvrtke vjerojatno nije smatralo potrebnim početi potencijalno neizvjestan, a u svakom slučaju skup eksperiment s revolverom u još moćnijem kalibru. 

Zakonitosti tržišta kroz neko su ga vrijeme demantirale i tvrtka je počela razvoj novog revolvera u kalibru .44 Magnum. Rezultat je bio izvrstan revolver dvostrukog djelovanja (Double Action) Colt Anaconda, koji se na tržištu pojavio devedesetih godina, a danas se proizvodi u nekoliko inačica, s cijevima od četiri, šest i osam inča. Među ručnim oružjem Colt Anaconda jedno je od najmasivnijih, npr. inačica s cijevi od osam inča ima masu 1,7 kg, što u određenoj mjeri apsorbira veliku snagu trzaja karakterističnu za taj kalibar. Colt Anaconda zadržao je preciznost, koja je svojedobno gotovo do savršenstva dovedena u također velikokalibarskom Pythonu. S druge strane, zadržavanje kvalitete i pouzdanosti odrazilo se na cijenu oružja pa je i danas Colt Anaconda jedan od najskupljih revolvera na tržištu, bez obzira na to o kojoj je inačici riječ. U svakom slučaju, toliki interes komercijalnog tržišta za kratkocijevnim oružjem u velikim kalibrima omogućio je vrlo brzo razvoj i drugih oružja u još većim kalibrima. 

Revolver Colt Anaconda na tržištu se pojavio devedesetih godina, a proizvodio se u nekoliko inačica, s cijevima od četiri, šest i osam inča (Foto: Wikimedia Commons)

Mali, pa veliki 

Gotovo istodobno kad je Elmer Keith počeo eksperimentirati s metkom .44 Magnum, konstruktor oružja Richard (Dick) Casull počeo je razvijati još moćniji metak, baziran na dobro poznatom i iznimno popularnom kalibru za američko tržište .45 Colt. Ispitivanje novog revolvera oduljilo se sve do osamdesetih godina, ali konačno je 1985. u serijsku proizvodnju tvrtke Freedom Arms ušao revolver Model 83 vrhunskih perfomansi u dotad jedinstvenom kalibru .454 Casull. Revolver je izrađivan od prvoklasnog čelika, što se podrazumijeva zbog iznimno velikih tlakova i visoke temperature, koji se oslobađaju tijekom opaljenja. Izrađivan je u dvjema osnovnim inačicama: s cijevi duljine sedam i pol inča (190 mm) i mase 1,465 kg, te s cijevi duljine 4¾ inča (120 mm) i mase 1,400 kg. Poslije su razvijeni i drugi modeli, a svi imaju bubanj kapaciteta pet metaka. Serijski se izrađuju od nehrđajućeg čelika, završni finiš postiže se pjeskarenjem (riječ je, dakle, o mat inačici), ali na zahtjev kupca mogu biti brunirani ili niklani. Usto, na zahtjev kupca mogu se ugraditi Pachmayrovi dršci izrađeni od polimera (u standardnoj su inačici drveni), optički ciljnik te drugi dodaci.

Snaga lovačkih pušaka 

Metak .454 Casull (11,5 mm x 35 mm) koristi razne vrste zrna mase od 240 greina (oko 16 g) do čak 400 greina (oko 26 g), pa je samim tim i različita početna brzina zrna. Ona se kreće od 580 m/s za zrno mase 240 greina do 430 m/s za zrno mase 400 greina. Različita je i energija na ustima cijevi, od 2360 J do 2607 J. Drugim riječima, taj je metak više nego dvostruko jači od inače respektabilnog revolverskog kalibra .375 Magnum, čija je energija na ustima cijevi u prosjeku oko 1010 J. Može se uspoređivati sa snagom lovačkih pušaka u kalibrima .243 Winchester do 6,5 mm x 57 mm, koje se inače koriste za lov na većinu krupne divljači. Pritom je uvijek potrebno voditi računa kako je kod kratkocijevnog oružja riječ o drukčijim balističkim značajkama nego kod pušaka i samim tim o drukčijoj predaji energije na cilju te ukupnom zaustavnom učinku. Može se stoga reći da je revolver .454 Casull dovoljno učinkovit u slučaju iznenadnog susreta čak i s grizlijem. Iako je revolver Model 83 .454 Casull deklariran u prvom redu kao oružje za lov, od početka devedesetih godina na komercijalno tržište plasiran je i tzv. Mini Casull. U svemu je identičan s prethodnim, samo je opremljen kratkom cijevi od svega tri inča pa je dvojbena njegova lovačka funkcija. Očito je riječ o oružju za samoobranu za koje je iz dvaju osnovnih razloga pretjerana tolika snaga metka. Prvo, tako kratka cijev onemogućava potpun razvoj svih performansi streljiva. Drugo, snaga metka prouzročuje iznimno jak trzaj, prasak pucnja i plamen na ustima cijevi i kod revolvera s uobičajenim dimenzijama cijevi, dok se kod toliko skraćene cijevi trzaj vrlo teško može kontrolirati pa su točnost gađanja i preciznost pogotka upitni.

(kraj u idućem broju)

Marinko OGOREC

Slični članci

Tavor i nasljednici

Izraelska puška bullpup koncepta prošla je više od petnaest godina borbene uporabe. Prva je pušaka…

Lebel 1886

Francuska puška Lebel bila je prilikom stavljanja u operativnu uporabu 1887. godine najbolja na su…

Gdje je granica?

Američki i ruski proizvođači već deklariraju učinkoviti domet nekih snajperskih pušaka na više od…

Fusil Gras – Modèle 1874

Oružje koje je 1874. postalo službena puška francuske vojske vjerojatno je bilo u uporabi u više i…