Pošalji dalje

Neke činjenice o značaju područja srednje Bosne u ratu 1990-ih (IV. dio)

S obzirom na to da se u osuđujućoj presudi šestorici Hrvata posebno naglašava područje srednje Bosne, u prethodna tri broja Hrvatskog vojnika navedeni su i u ovom broju navest će se podaci iz vojne ekspertize vojnog stručnjaka JNA i Vojske Republike Slovenije Milana Gorjanca, o zemljopisnom definiranju prostora srednje Bosne i sjeverne Hercegovine te o značaju tog prostora u planovima obrane SFR Jugoslavije i u vrijeme njezina raspada. Podaci koje on navodi u svojoj ekspertizi mogu pomoći u razumijevanju zašto je u ratu protiv HVO-a osvajanje područja srednje Bosne bio cilj od strateške važnosti za Armiju BiH.
Iz sadržaja ekspertize Milana Gorjanca koji govori o mogućnostima proizvodnje vojne industrije koju je preuzela Armija BiH:
Proizvodnja je bila moguća u skladu s raspoloživim zalihama reprodukcijskog materijala i energijom. U studenom 1992. godine muslimanska strana otpočinje proizvodnju artiljerijskih granata, ali je glavni problem bio nedostatak eksploziva (podvukao M.G.). Preko 200.000 različitih vrsta artiljerijskoga streljiva čekalo je eksploziv, što je čak mnogo više od broja granata traženih u zahtjevu od 7. travnja 1993. (Halilović, Lukava strategija, 212-213). Tvrdnja načelnika Glavnog štaba Armije BiH S. Halilovića izrečena na vojnom savjetovanju zapovjednika Armije BiH 21. i 22. kolovoza 1993. znakovito govori o ciljevima Muslimana u rano proljeće iste godine (Halilović, Lukava strategija, 239): Da bi zaokružili vojnu industriju, nama je potrebno riješiti dva problema: hitno zauzeti tvornicu eksploziva u Vitezu i planirati i izvršiti operaciju Žunovnice, kao značajnog skladišta repromaterijala i naravno, municije (Žunovnica je mjesto u blizini Hadžića gdje je bio kompleks skladišta JNA, u kojima su bila uskladištena uglavnom ubojna sredstva; širu okolinu Hadžića i spomenuta skladišta držali su Srbi).
Gotovo svakodnevno je Štab Vrhovne komande (ranije Glavni štab Armije BiH) zahtijevao od Predsjedništva i Vlade BiH potporu u smislu nabave reprodukcijskog materijala, posebice eksploziva za nastavak proizvodnje streljiva. Tako 5. 2. 1993. godine predlaže da, između ostalog (Halilović, Lukava strategija, 196): Što prije osiguraju potrebne količine municije, lijekova, sanitetskog materijala za Armiju BiH. To podrazumijeva i otvaranje koridora kroz Hercegovinu i centralnu Bosnu pod kontrolom HVO (podvukao M.G.).
Tako opet Štab Vrhovne komande upućuje Vladi R BiH i Ministarstvu obrane 2. 3. 1993. informaciju o kritičnoj situaciji u vođenju oružane borbe (Halilović, Lukava strategija, 197):
Naročito kritična sa sredstvima za POB (protuoklopnu borbu), pješadijske municije kalibra, 7,9 mm, 7,62 mm i 5,54 mm, te artiljerijska municija kalibra 120-155 mm. Sadašnje rezerve svedene su na 0,5 b/k (borbenog kompleta)… Zaključak: kritično je stanje snabdjevenosti municijom Armije BiH.
Mjesec dana poslije, 7. 4. 1993. godine opet je Štab Vrhovne komande uputio Predsjedništvu i Vladi R BiH te Ministarstvu obrane zahtjev za nabavku materijalno-tehničkih sredstava u kojem traži (Halilović, Lukava strategija, 212 i 213):
... Izračunate količine municije za pješadijsko naoružanje 3 b/k …
4. Metak 7,62 mm x 39 78,000.000 ...
28. Granata za haubicu 122 mm 1.500 ...
31. Tenkovska granata 100 mm 13.000 …
Na sjednici Predsjedništva RBiH, održanoj 25. 3. 1993. godine načelnik Štaba Vrhovne komande S. Halilović zapao je u žestok verbalni duel s članom Predsjedništva Konjicijom kada je oštrim rječnikom zamjerio Predsjedništvu (Halilović, Lukava strategija, 156): I, osigurajte municiju, mi ćemo sve vratiti u tri dana … zadnja minimalna količina municije nam je došla 15. novembra 1992. godine … vi niste, kao država, ništa osigurali…
Nekoliko dana kasnije je S. Halilović na sjednici Predsjedništva RBiH od 10. marta 1993. godine predložio (Halilović, Lukava strategija, 151): Obezbijediti da luka Ploče i put Ploče – Mostar – Sarajevo – Zenica, bude u neprekidnoj funkciji za potrebe države BiH. Ako je nužno, za ovo angažovati međunarodne snage, a po potrebi i našim snagama taj prostor osigurati.
U gotovo isto vrijeme je predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović na sarajevskoj TV izjavio (Lord David Owen, Balkanska Odiseja, 127): Uspjeli smo dokopati se 30.000 pušaka i strojnica, 20 milijuna metaka, 37.000 mina, 46.000 protutenkovskih raketa, 20.000 ručnih granata, 90.000 vojnih uniformi i 120.000 pari čizama.
Ova tvrdnja svakako je u koliziji sa zahtjevom Štaba Vrhovne komande o osiguranju 3 b/k /borbena kompleta/ streljiva. Naime, Bošnjaci svakako u dvadesetak dana nisu uspjeli potrošiti tolike količine streljiva. Izjava A. Izetbegovića je najvjerojatnije bila političko-propagandnog značenja u smislu zastrašivanja suprotne strane i iznuđivanja pregovora, odnosno otvaranja putova opskrbe, posebice hrvatske. Zacijelo su Bošnjaci i pored pojačanog nadzora prometa i tereta prokrijumčarili znatne količine streljiva, oružja i vojne opreme. Sefer Halilović o tome piše (Halilović, Lukava strategija, 92-94): Grupa u Glavnom štabu (kasnije Štab VK) na čelu sa Mirzom Pinjom i Raifom Džigalom razradila je način ubacivanja repromaterijala u BiH: već smo imali ogromno iskustvo, mjesecima smo ubacivali municiju iz Visokog u bocama za kiseonik, kasnije kad je to otkriveno, preko četničke teritorije prenosili smo naoružanje, municiju i repromaterijal u kontejnerima za humanitarnu pomoć.
Zanimljiva je i činjenica da su Bošnjaci kupovali streljivo i kod svojih protivnika. Tako opet S. Halilović kazuje (Halilović, Lukava strategija, 92-94): Istodobno, nešto malo naoružanja i oko milion i po metaka kupili smo od četnika i ustaša… …Bilo je to koncem aprila 1993. godine.
Drugi visoki zapovjednik Armije BiH M. Alagić, koji je zapovijedao Operativnom grupom Bosanska krajina, razmještenoj u Lašvanskoj dolini, zapisao je (N. Latić i Z. Isaković, Rat u Srednjoj Bosni, Ratna sjećanja generala Alagića, Zenica 1997., 32): Crno tržište cvjetalo je – tamo je bilo i municije i hrane … donio sam odluku da se ide na trgovinu sa četnicima na prostoru Meokrnja ... (Meokrnje je planina sjeveroistočno oko 20 km od Travnika, tada na crti dodira muslimanskih i srpskih snaga, na šumskom putu koji je tada povezivao Travnik i Kotor Varoš).
Muslimani su uspjeli i pored velikih poteškoća u proljeće 1993. nabaviti izvjesne količine streljiva za lakše oružje, ali najvjerojatnije nisu uspjeli nabaviti veće količine topničkog streljiva. Istodobno, bilo je izrađeno više od 25.000 komada topničkih granata bez eksplozivnog i barutnog punjenja. Taj se materijal mogao nabaviti samo u tvornici ”Slobodan Princip – Seljo” u Vitezu, koja je bila pod kontrolom HVO-a.
Bošnjačko vodstvo nije imalo jedinstveni stav o stvaranju uvjeta za rad vlastite vojne industrije. To, naime, potvrđuje odgovor zamjenika ministra obrane Hasana Čengića načelniku Glavnog štaba ABiH Seferu Haliloviću na njegovo inzistiranje za vlastitom proizvodnjom streljiva (Halilović, Lukava strategija, 92-94): To što vi radite, to se ne isplati. Mnogo je jeftinije kupovati municiju i oružje vani, nego to proizvoditi u Bosni.
Da je bošnjačka strana imala znatan broj stručnjaka vojne industrije svjedoči i činjenica da su poslali veću skupinu u Iran već u 1993. godini, gdje su organizirali i upravljali obnovom i modernizacijom 1200 iranskih tenkova T-55 sovjetske proizvodnje na zapadne tehničke standarde. U tom velikom i isplativom poslu pored BiH (osoblje iz Remontnog zavoda Hadžići) sudjelovali su i Slovenija (Remontni zavod Bregana i Iskra – Fotona iz Ljubljane) te Srbija (Remontni zavod Čačak). U tom se poslu spominje tadašnji zamjenik ministra obrane u Vladi R BiH Hasan Čengić.
Iz iznesenog se mogu izvući sljedeći zaključci:
- Armija BiH nije imala dovoljno municije za sve vrste oružja, posebice pješačko i minobacačko
- središnji sustav logističke potpore Armije BiH nije bio djelotvoran
- zbog oskudice u sirovinama i reprodukcijskom materijalu, posebice eksplozivu za punjenje topničkog streljiva i nitroglicerinskih baruta, u zauzetim objektima i postrojenjima vojne industrije nije bila moguća proizvodnja municije za potrebe Armije BiH
- puteve opskrbe iz Hrvatske, koji su vodili preko sjeverne Hercegovine i središnje Bosne, kontrolirao je HVO, što je išlo na ruku središnjim bošnjačkim političkim vlastima koje su se svjetskoj javnosti mogle prikazati kao žrtva koja se ne može naoružati,
- pomanjkanje redovite opskrbe municijom umanjivalo je borbene mogućnosti Armije BiH.
(Milan Gorjanc, Izvještaj vojnog eksperta: Doktrina općenarodne obrane i druga vojna pitanja relevantna za postupanje vojske tijekom rata u Bosni i Hercegovini, Ljubljana, srpanj 2009.)

dr.sc. Ante Nazor, ravnatelj Centra

Slični članci