Pošalji dalje

Domovinski rat temelj je suvremene Hrvatske

“Novim Ustavom Republike Hrvatske (1990.) i pobjedom u Domovinskom ratu (1991.–1995.) hrvatski je narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države.” (iz “Pročišćenog” teksta Ustava RH, 25. travnja 2001.)
Zadnjega dana (28.) veljače 2018., održana je posljednja sjednica Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima. Godina dana rada nije bila dovoljna za postizanje konsenzusa oko cijelog sadržaja dokumenta nazvanog ”Dokument dijaloga“ koji ipak predstavlja okvir unutar kojeg se vodio dijalog. Umjesto dokumenta usvojen je Zaključak o radu Vijeća, čija točka četiri glasi: ”S obzirom na mnogobrojne probleme koje dotiče, Dokument je za pojedine članove Vijeća prihvatljiv, dok je za pojedine samo djelomično prihvatljiv. U tom smislu, ovaj dokument, osim što potvrđuje visoku razinu dijaloške kulture, ostavlja punu slobodu svakoj osobi koja je sudjelovala u radu Vijeća da izrazi svoja vlastita stajališta o pitanjima na koja se u Dokumentu daju odgovori s kojima se ona ne slaže. Ta stajališta mogu biti dostavljena Vladi Republike Hrvatske radi njihova prilaganja uz Dokument te čine dio ukupne dokumentacije.“
Dodatna, vlastita stajališta članova Vijeća tako su postala dio ukupne dokumentacije o radu Vijeća, a zatražena su prije svega zbog neslaganja s činjenicom da simboli komunističkog totalitarizma (”crvena zvijezda petokraka“ i pozdrav ”Smrt fašizmu-sloboda narodu“) nisu uvršteni u odlomak u kojem se navode ”jednostrana sporna obilježja“, odnosno zbog pokušaja da se različito tretiraju pozdrav ”Za dom spremni“ i spomenuti komunistički simboli, unatoč tome što su u prvom dijelu ”Dokumenta dijaloga“ jasno osuđeni svi totalitarni režimi odgovorni za počinjene masovne zločine i masovna kršenja ljudskih prava.
Kako je kolega povjesničar Ivica Lučić rekao – ”Vijeće nije bilo nikakva 'ideološka komisija' niti zamjena za 'komitete za historiju' kakvi su postojali u bivšoj državi u vrijeme komunističke vlasti. Nismo imali ovlasti ni ambiciju donositi uredbe niti naredbe niti smo držali da raspolažemo s apsolutnom istinom.“ Nitko razuman nije očekivao da će Vijeće pisati neku ”službenu“ povijest, nego da će na temelju činjenica i iskustva iz povijesti preporučiti kako prevladati postojeće društvene podjele. Osobno držim da je to moguće samo ako se jasno osude svi simboli, odnosno znakovlja i slogani/pozdravi/parole totalitarnih režima, što se u drugom dijelu ”Dokumenta dijaloga“ propustilo učiniti. Neovisno o dostupnim izvorima, podatcima i raspravama o tome koji je režim počinio veći zločin, upravo primjer hrvatske povijesti iz razdoblja Drugog svjetskog rata i njegova poraća tjera nas da rješenje tražimo u empatiji prema svim žrtvama totalitarnih režima, uvijek imajući na umu činjenicu da različit odnos prema simbolima totalitarnih režima uzrokuje podjele među narodom u kojem je još živo sjećanje na stradanje svojih namilijih pod tim simbolima!
Držim kako je simbolima svih režima koji su odgovorni za masovna ubojstva i masovna kršenja ljudskih prava mjesto u muzejima, a ne u javnom prostoru suvremene Republike Hrvatske. Sadržaj prvog dijela ”Dokumenta dijaloga“ u kojem su osuđeni svi totalitarni režimi upravo je na tom tragu, no sadržaj odlomka u njegovu drugom dijelu različito tretira simbole i pozdrave totalitarnih režima odgovornih za masovna ubojstva. Naime, iako je slogan ”Za dom spremni“ usko vezan za ustaški pokret i režim, činjenica je da se on pojavio početkom 1930-ih kao izraz otpora prema velikosrpskom hegemonizmu i teroru, dakle prije uspostave ustaškog režima u NDH, te da se koristio tijekom Domovinskog rata u postrojbama (HOS) koje su branile demokratsku Hrvatsku od velikosrpske agresije, pa je stoga, slijedeći logiku koja uspostavlja razliku između prima facie spornih obilježja mržnje“ i onih ”višeznačenjskih spornih obilježja“, znanstveno i moralno neprihvatljivo taj pozdrav tretirati različito odnosno gore od pozdrava ”Smrt fašizmu – sloboda narodu“ i simbola ”crvene zvijezde petokrake“.
Jednako mi je neprihvatljivo obrazloženje za različito tretiranje navedenih simbola i pozdrava u kojem se poziva na hrvatski Ustav, jer u njemu jasno stoji da se ”povijesno pravo hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost očitovalo“, među ostalim, i u ”uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju II. svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963.–1990.), na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi…”. Prema tome, ako su simboli iz razdoblja NDH neprihvatljivi zbog formulacije “nasuprot proglašenju NDH” koja se navodi u Ustavu, onda su zbog činjenice da se u istoj rečenici Ustava navodi i “odbacivanje komunističkog sustava” jednako tako neprihvatljivi i komunistički simboli! Posebice zbog još živog sjećanja na 1991. godinu…
Zbog svega navedenog, a da bi se naglasila važnost Domovinskoga rata i službenog znakovlja suvremene Republike Hrvatske, te kako bi se upozorilo da nije točno da zvijezda petokraka nije sporna u dokumentaciji koju je hrvatskoj Vladi priložilo Vijeće, odnosno članovi Vijeća, dolje navodim vlastito stajalište koje sam potpisao zajedno s još četvero članova Vijeća i poslao hrvatskoj Vladi kao sastavni dio dokumentacije o radu spomenutog Vijeća i kao odraz razmišljanja dijela njegovih članova:
Potvrđujemo kako Dokument dijaloga predstavlja važan iskorak u kulturi dijaloga, poglavito onoga o spornim pitanjima iz naše prošlosti. Istovremeno, on sadrži i neke propuste, preporuke i zaključke zbog kojih ga ne možemo prihvatiti u obliku u kakvom je predstavljen. U skladu s točkom 4. Zaključka Vijeća donesenog 28. veljače izražavamo vlastita stajališta koja dostavljamo Vladi kako bi bila sastavni dio dokumentacije Vijeća, odnosno Dokumenta dijaloga.  
Naše zamjerke odnose se u prvome redu na jasno vidljiv nedostatak konzistentnosti između dva zasebno nastala dijela Dokumenta – prvoga naslovljenog Temeljna polazišta i preporuke (str. 1-16) i drugoga naslovljenog O posebnom normativnom uređenju simbola, znakovlja i drugih obilježja totalitarnih režima i pokreta (str. 18-29). U prvome dijelu Dokumenta, koji je rezultat kolektivnoga rada i konsenzusa do kojega je on doveo, jasno je određeno kako ”pitanje kršenja ljudskih prava ne može i ne smije biti relativizirano, bez obzira na spomenute i druge razlike. Ta kršenja ljudskih prava uključuju masovne žrtve obaju nedemokratskih režima, osudu takve prakse te pravnih normi i nezakonitih radnji koje su to omogućile“. Iz toga je izveden jasan i logičan zaključak prema kojemu ”nema takvoga političkog cilja koji bi opravdao masovne ljudske žrtve i sustavno kršenje temeljnih ljudskih prava“ (str. 2). No, u drugome dijelu teksta, ”O posebnom normativnom uređenju“, koji nije prošao istovrsnu proceduru kolektivne ovjere, gornja su načela jednostavno zanemarena što je rezultiralo time da su određeni dijelovi teksta i stajališta koja se u njima zagovaraju za nas neprihvatljiva.
To se odnosi prije svega na zanemarivanje zločina počinjenih u doba uspostave i punoga funkcioniranja (komunističkih) jugoslavenskih vlasti. U samome tekstu (str. 25) društveni problemi s ustaškim pozdravom Za dom spremni korištenim tijekom Domovinskog rata od pripadnika HOS-a izvode se iz postupka administracije označenog kao službena tolerancija (s podrobnim opisom iste pojave preuzetim iz europske juridičke literature). Isti takav postupak državne administracije Republike Hrvatske nakon 1990. godine zamjetan je i u tretiranju masovnih zločina i kršenja ljudskih prava za vrijeme postojanja jugoslavenske države i komunističke vlasti. To što ta administracija do danas nije poduzela potrebne korake u istraživanju i rasvjetljavanju svih zločina, ali i kršenja ljudskih prava, koje su komunisti odnosno njihov režim počinili na teritoriju Republike Hrvatske u širokom vremenskom rasponu od 1941. do 1989. godine, razlog je izostanka pune svijesti o oblicima i razmjerima masovnih i pojedinačnih zločina i kršenja ljudskih prava, što bi onda stvorilo pravu činjeničnu podlogu i za današnje vrednovanje simbola te države i režima koji je u njoj bio na vlasti sve do 30. svibnja 1990. godine.  
Izravna je posljedica toga da simboli jugoslavenske države i komunističkog režima koji je u njoj bio na vlasti, a koji su na jednak način neustavni, nisu uvršteni na popis prima facie spornih obilježja mržnje, iako im je tu po svim parametrima mjesto. Dio tih simbola (crvena zvijezda petokraka, zastava SFRJ…) dodatno je kompromitiran činjenicom da je osvajački rat protiv Hrvatske tijekom 1991. godine pokrenut i vođen upravo pod tim simbolima, pa njihova javna uporaba vrijeđa i žrtve toga rata. 
Iz toga razloga smatramo nepotpunim, nedorečenim i u punome protuslovlju s idejama iz prvoga dijela, te zbog svega toga posve neprihvatljivim onaj dio teksta Zaključaka i preporuka koji glasi: 
a) Vijeće ne smatra neprihvatljivom izričitu zabranu javne uporabe svih prima facie spornih obilježja mržnje, to jest jednoznačnih spornih obilježja koja se identificiraju s idejama totalitarizma, pa su sama po sebi njihovi noseći simboli. Primjeri takvih prima facie spornih obilježja mržnje su fašistički rimski pozdrav, tzv. Hitlerov pozdrav uz riječi Sieg heil, nacistički znak kukastog križa, nacistički znak 'SS', četnička kokarda, ustaško 'U', ustaški pozdravi 'Za dom i poglavnika' i 'Za dom spremni'.” 
Slijedeći formulacije i ocjene višekratno spomenute u Dokumentu dijaloga nelogično je i za nas potpuno neprihvatljivo da među spomenuta jednoznačna sporna obilježja (prima facie sporna obilježja mržnje) nisu uvrštena i ona koja simboliziraju i identificiraju se s idejama komunističkoga totalitarizma, a to su na primjer simbol crvene zvijezde petokrake, simbol srpa i čekića i parola odnosno pozdrav Smrt fašizmu sloboda narodu. Kod toga ne možemo zaobići i naše neslaganje s neodgovarajućom usporedbom s europskom pravnom praksom i tretmanom ovakvih simbola. U širokim europskim razmjerima, s povijesnim iskustvom i naslijeđem (u prvome redu) zapadnih demokratskih država, simboli poput crvene zvijezde petokrake ne mogu imati iste konotacije pa onda ni tretman kakav imaju u društvu kakvo je hrvatsko. Naše društvo ima povijesno iskustvo života pod jugoslavenskom komunističkom vlašću, kao i iskustvo petogodišnjeg Domovinskog rata vođenog za očuvanje domovine i države, a protiv onih koji su taj rat pokrenuli upravo pod tim simbolima. Istodobno smo svjesni da ti simboli predstavljaju dio identiteta i ukupne društvene legitimacije dijela današnjega hrvatskog društva te stoga smatramo da je daljnji nastavak dijaloga koji je i doveo do nastanka Dokumenta dijaloga, uz temeljito znanstveno istraživanje, jedini način za izlazak iz pogubnog vrtloga Drugoga svjetskog rata i začaranoga kruga rata simbola!   
Konačno, podržavamo i naglašavamo poruku iz Dokumenta dijaloga (str. 20) prema kojoj uvijek treba polaziti od toga da Republiku Hrvatsku simboliziraju samo i isključivo obilježja državnosti koja je sama stvorila, a koja su zapisana u članku 11. Ustava Republike Hrvatske te su razrađena u mjerodavnom zakonu. U skladu s tim, a u cilju rekoncilijacije, treba raditi na stvaranju uvjeta (u skladu s navodima na str. 15-16) da se zbog odgovornosti i osjećaja prema sugrađanima koje takva znakovlja mogu uznemiriti i povrijediti, iz uporabe u javnom prostoru potpuno uklone simboli totalitarnih režima, uz iznimku koja se odnosi na striktno ograničenu pravnu mogućnost javne uporabe (obilježavanje datuma važnijih događaja i komemoracije) onih spornih obilježja koja se mogu tretirati i kao višeznačenjska sporna obilježja. U skladu s time, zbog određenih povijesnih okolnosti (stradanja većeg broja ljudi), mogu se preporučiti i područja (mjesta posebnog pijeteta) na kojima nije primjereno koristiti ni pojedina višeznačenjska sporna obilježja.
Na kraju, treba istaknuti da je namjera pisanja posebnog, ovdje navedenog, vlastitoga stjališta, među ostalim, bila upozoriti na potrebu zagovaranja stvaranja atmosfere u društvu (ne zabranama, nego preporukama i usmjeravanjem rasprava, te znanstvenim istraživanjem, kako stoji u ”Dokumentu dijaloga“ na stranicama 15 i 16 i u gore navedenom u tekstu), koja će rezultirati jasnom osudom svih simbola totalitarnih režima, te njihovim ”pospremanjem“ iz javnih prostora u muzeje, s iznimkama prilikom obilježavanja događaja iz Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata za one koji su se borili protiv fašističko-nacističkog zla i velikosrpske agresije. Zašto bi sada, nakon što smo se u krvavom ratu izborili za samostalnu i suverenu državu, zanemarivali službeni grb i zastavu Republike Hrvatske, a isticali simbole iz Drugog svjetskog rata? Treba biti i mudar pa budućnost Hrvatske graditi na potpuno zdravim temeljima, promovirajući pritom simbole hrvatske države koji ničim nisu kompromitirani – a to su Domovinski rat i službeno znakovlje suvremene Republike Hrvatske!

dr.sc. Ante Nazor, ravnatelj Centra

Slični članci