Pošalji dalje

Lee-Enfield

Prve puške koje su klasika britanskog naoružanja u uporabi su od 1895. godine. Prošle su niz inačica i ratova, a rabe se i danas, baš poput niza drugih modela s kraja XIX. stoljeća

Lee Enfield Mk I iz 1903. godine iz kolekcije švedskog Vojnog muzeja (Armémuseum) (Foto: digitalmuseum.se)

Dok su Njemačka i Francuska već koristile višemetne puške na bezdimni barut, u Britaniji su od 1871. u uporabi bile jednometne (sporometne) puške sustava Martini-Henry na crni barut. One nisu bile pogodne za prepravku kojom bi se ugradio spremnik i dobila višemetna puška. Stoga je 1886. raspisan natječaj za novu višemetnu pušku malog kalibra za britansku vojsku. Nakon testiranja raznih modela krajem 1888. odabrana je puška sustava Lee-Metford kalibra 0,303 inča (7,7 mm). Konstruktor mehanizma puške je James Paris Lee (1831. - 1904.), rođeni Škot odrastao u Kanadi koji je poslije djelovao u Sjedinjenim Državama. Za konstrukciju cijevi sa sedam ovalnih žlijebova s uvijanjem u lijevo bio je zaslužan engleski inženjer William Ellis Metford (1824. - 1899.). Puška je bila iznimno poboljšanje u odnosu na dotadašnje ne samo zbog brzine paljbe nego i punjenja koje je omogućio zatvarač kratkog hoda i kutijasti spremnik od osam metaka. Ipak, bila je zastarjela, prije svega zbog korištenja streljiva s crnim barutom. Zbog toga je već nakon nekoliko godina uporabe zamijenjena. 

Najveće promjene

Lee-Enfield (Enfield je tvornica naoružanja) razvijena je 1895. na temelju puške Lee-Metford, a kao službena puška britanske vojske nazvana je .303 calibre, Rifle, Magazine, Lee-Enfield ili kraće Magazine Lee-Enfield (puška sa spremnikom) u kalibru .303 inča (7,7 mm). Vojnici su je zvali Emily zbog pokrate MLE. Puška je zadržala vanjski izgled prethodne, no ipak uz značajne promjene. Prva je uvođenje bezdimnog baruta kordita (cordite). Zatvarač je ojačan po snazi novog metka, a na njegovoj odvojivoj glavi nalazio se izvlakač s oprugom. Ručica zatvarača i dalje se nalazi na zadnjem dijelu zatvarača i zakrivljena je prema dolje. Tako je postala bliža strijelčevoj ruci učinivši repetiranje lakšim i udobnijim. MLE je stekla status najbrže vojničke puške na svijetu, a uvježban je vojnik bez problema mogao u metu ispaliti 20 do 30 metaka (rekord 38). Najznačajniju promjenu ipak je doživio spremnik kojem je kapacitet povećan na deset metaka u dvorednom cik-cak rasporedu. Spremnik na prednjem kraju ima ušicu i alku kojom je vezan za pušku, čime se htjelo izbjeći gubljenje spremnika. S desne se strane kućišta nalazi poluga kočnica spremnika koja sprečava da streljivo iz spremnika odnosno spremišta dodirne zatvarač. Na taj je način puška korištena kao jednometna: metci su se mogli ubacivati jedan po jedan u ležište, a metci iz spremnika čuvani su za pričuvu. 

Skraćivanje nakon rata

Nova cijev ima pet pravokutnih žljebova, veće je dubine i drugačijeg koraka. Uz cijev izmijenjen je i zadnji ciljnik, a prednji je dobio bočnu zaštitu. Tijelo zatvarača, iza ručice, produženo je za oko 25 mm da bi primilo novi udarač s kočnicom. Mehanički ciljnici su preuzeti s pušaka Lee-Metford. Osim standardnih prednje mušice i zadnjeg ciljnika puška ima i dodatni diopterski ciljnik s mušicom naziva zajednički dalekometni ciljnik (long-range collective fire sight). Diopter ciljnika postavljen je na kraju usadnika s lijeve strane, dok se mušica nalazi iza zadnje grivne (okova). Ti su ciljnici upotrebljavani pri gađanju vrlo udaljenih ciljeva. Diopter se postavlja u okomit položaj, a mušica na odgovarajući podjeljak na skali, koja je bila izgravirana do 3500 jardi (3200 metara). 

Konjički karabin predstavljen je 1896. Imao je kraću cijev od 540 mm, a on je, kao i manji broj MLE-a, konvertiran u inačice New Zealand Carbine i Royal Irish Constabulary Carbine.

Puške Lee-Enfield su se tijekom Drugog burskog rata (1899.-1902.) zbog duljine cijevi pokazale nepraktičnima protiv gerilske taktike suprotne strane. Stoga je 1904. u naoružanje britanske vojske uvedena puška nove koncepcije naziva Short Magazine Lee-Enfield Mark I ili kraće SMLE, odnosno puška kratkog spremnika Lee-Enfield Mk I cijevi duljine 640 mm. Najznačajnija promjena na tom modelu jest usadnik kundaka koji se proteže preko cijele duljine, a na vrhu usadnika nalazi se masivan okov koji je istodobno služio kao zaštitnik mušice, nosač bajuneta i nosač prednje alke za remen. Na cijev je postavljen zadnji ciljnik, s podjelama do 2000 jardi (1829 m), također bočno zaštićen. Zarez ciljnika postavljen je na regletu, što mu je omogućavalo podešavanje po pravcu, radi otklanjanja utjecaja bočnog vjetra i pretjecanja pokretnih ciljeva. Bočni diopterski ciljnik predviđen je za gađanje na udaljenostima od 1700 do 2800 jardi (1555 do 2560 m).

Velika potražnja

Novi model  SMLE Mk lll uveden je u naoružanje već 1907. Kod njega je najznačajnije postavljanje uvodnika spremnika na kućište puške (bridge charger guide). U uvodnik se umetao klip-spremnik kapaciteta pet metaka i odozgo su se u spremište, odnosno spremnik gurali metci. Novi uvodnik spremnika bio je mnogo praktičniji od onoga na Mk l, i što je najvažnije, mogao se ugraditi lako, gotovo bez ikakvih izmjena, i na starije inačice. Za taj model usvojen je i novi bajunet M1907 duljine sječiva od 457 mm.

Tijekom I. svjetskog rata vladala je velika potražnja za puškama Lee-Enfield pa pojedini proizvođači pušaka SMLE Mk lll jednostavno izostavljaju pojedine nepotrebne detalje. Prvo se izostavlja bočni diopterski ciljnik, a poslije na pojedinim primjercima ne ugrađuje se i kočnica spremnika, a takva inačica oružja 1916. dobiva naziv Mk III* (dakle, sa zvjezdicom). 

U vrlo malom broju početkom dvadesetih godina XX. stoljeća proizvedena je inačica SMLE Mk V koja ima zadnji diopterski ciljnik postavljen na kućište predviđen za gađanje do 1400 jardi (1280 m). Početkom tridesetih testiran je model SMLE Mk VI. Mnogi dijelovi su izrađeni prešanjem čeličnog lima. Skraćena je gornja obloga i usadnik do iza mušice koja je pomaknuta unazad kako bi se oslobodio prednji dio cijevi za montažu četvorobridnog bajuneta. Kućište puške modificirano je i na njega je montiran diopterski ciljnik namijenjen gađanju do 1300 jardi (1189 m). Tada je promijenjen i sustav označavanja oružja, pa je usavršenija inačica puške dobila naziv No. 4 Mk l dok su stare SMLE označene kao No. 1 Mk VI.

Različite tvornice

Puška No. 4 Mk l počinje se serijski proizvoditi u većem broju od 1941. i to u različitim tvornicama zbog velikih potreba na bojištu, pa ima manjih razlika u izradi. Novija inačica nosi naziv No. 4 Mk l* i ima kundak izrađen od kvalitetnijeg drveta i novi diopterski ciljnik s podjelama do 1300 jardi (1189 m). Za vojnike koji su se borili u džunglama Burme 1944. konstruiran je karabin No. 5 Mk l, skraćen i olakšan No. 4. Povučen je iz upotrebe 1947. zbog nestabilnosti i nepreciznosti. Na standardne primjerke koje je odlikovala velika preciznost ugrađeni su optički ciljnici i tako su dobivene snajperske puške SMLE No. 1 Mk. III* (HT) i No. 4 Mk I (T), koje su tijekom sedamdesetih godina konvertirane na kalibar 7,62 x 51 mm i tako nastaje snajperska puška L42A1.  

Puške sustava Lee-Enfield ostale su aktivne diljem svijeta. Još uvijek se koriste u vojskama Indije i njezina susjedstva, a ostale su i oružje mnogih strijelaca i lovaca u anglofonim zemljama.

Ivan GALOVIĆ

Slični članci

Carcano M1891

Nekadašnji topnički pukovnik Salvatore Carcano iskoristio je Mannlicherov en-blok spremnik kao i u…

Springfield M1903

Puška godinama korištena u američkoj vojsci u početku je velikim dijelom bila dosljedna kopija no…

Mauser M1898

Postala je nadaleko poznata, možda i najbolja puška repetirka svih vremena. Do danas je na njezinu…