Pošalji dalje

Portugal u Prvom svjetskom ratu

Nakon gotovo dvije godine relativne neutralnosti i očekivanja zahtjeva za pomoć od Velike Britanije, Portugal je u ožujku 1916. godine ušao u Veliki rat na strani Antante. Vojna uloga te zemlje u sukobu temeljit će se na obrani malog područja fronte oko rijeke Lys u Francuskoj, kao i vlastitih kolonija u Africi. Istodobno, na domaćoj političkoj sceni događala su se brojna previranja

Portugalski vojnici uoči odlaska na frontu u Francuskoj uvježbavaju borbu bajunetima (Foto: National Library of Scotland/Wikimedia Commons)

Krajem XIX. stoljeća pod portugalskom kolonijalnom upravom bili su Angola, Mozambik i Portugalska Gvineja u Africi te Istočni Timor u jugoistočnoj Aziji. Tako je, kao i u slučaju drugih europskih zemalja, kolonijalni teritorij Portugala bio mnogo veći od teritorija same matice. 

U to je vrijeme Portugal imao ograničene vojne resurse zbog male domaće populacije i nije mogao vlastitim snagama vladati svojim kolonijama. Zbog toga je imao bliske diplomatske odnose i suradnju s Velikom Britanijom, koji su se održali unatoč aferi Ružičasti zemljovid. Naime, u zadnjoj trećini XIX. stoljeća Portugal je imao ambiciju stvoriti transafričku koloniju koja bi spajala njegove kolonije, Angolu na istoku i Mozambik na zapadu kontinenta. Jednom su službenom prilikom ti teritoriji bili označeni ružičastom bojom na zemljovidu Afrike. No, portugalski se plan kosio s tadašnjim aspiracijama i planovima glasovitog britanskog kolonijalista Cecila Rhodesa koji je želio povezati britanske posjede na jugu i sjeveru Afrike željezničkom prugom Cape Town - Kairo. Ako bi Portugal zavladao tim područjima, ideja bi bila neostvariva. 

Uspostava republike

Ipak, portugalska je vlada shvatila kako taj spor ne može dobiti i prihvatila je britanski ultimatum iz siječnja 1890. Portugalci su bili prisiljeni povući svoje vojne postrojbe iz današnjih dijelova Zimbabvea, Zambije i Malavija koje su bili potraživali temeljem povijesnih geografskih otkrića i istraživanja iz XIX. stoljeća. Taj je događaj imao velike posljedice na javno mnijenje koje je tadašnjeg kralja Karla I. i njegove najbliže suradnike proglasilo kukavicama. Republikanska politička frakcija iskoristila je napetu situaciju kako bi napala kralja. Prvo je, 1891. godine, u Portu organiziran neuspjeli republikanski ustanak, a u idućim dvama desetljećima popularnost protivnika monarhije u javnosti sve je više rasla.  Kulminacija se zbila 1. veljače 1908. godine kad su kralja i njegova sina i nasljednika princa Ljudevita Filipa ubili republikanski aktivisti. Već 1910. godine republikanci su izveli novi puč, koji je ovog puta bio uspješan, čime je zbačena monarhija i uspostavljena republika.  

Zamjena protivnika

Približavanjem Prvog svjetskog rata Portugal je ponovno ojačao veze s Velikom Britanijom,  svojim najstarijim saveznikom, a javnost je sve više izražavala antigermansko raspoloženje. Negativan odnos prema Njemačkoj uglavnom je proizlazio iz kolonijalnih sporova. Portugalske afričke kolonije dijelom su graničile i s njemačkim, pa je početkom XX. stoljeća s obiju strana bilo dosta tenzija i zastrašivanja. Portugal je tražio od Velike Britanije striktne upute kako da moćnim saveznicima pomogne u nadolazećim ratnim naporima. No, britanska strana u osnovi je Portugalce stavila na čekanje: predloženo im je da se u početku suzdržavaju od neprijateljstava prema britanskim protivnicima proglašavanjem neutralnosti. Ostavljen je prostor da se u slučaju nužde i na zahtjev Velike Britanije Portugal uključi u rat. Kako se situacija na zapadnoj fronti sve više komplicirala i Antanti je bio potreban svaki saveznik, taj zahtjev konačno je došao u ožujku 1916. godine. Vrlo brzo Portugal je zaplijenio sve njemačke i austrougarske brodove u portugalskim lukama, nakon čega su mu te zemlje objavile rat. Doduše, Portugal i Njemačka već su bili vojno suprotstavljeni u Africi, no sukobi su bili periferni i niti jedna strana nije imala potrebu službeno proglasiti rat. 

Proračunato ratovanje

Međutim, nije samo britanski zahtjev nagnao Portugal na ulazak u Prvi svjetski rat. Razlozi su bili i unutarnjopolitičke prirode. Novi republikanski režim nije bio posebno popularan u narodu, ponajviše zbog poreznih reformi, sekularizacije države, legalizacije razvoda i loše ekonomske situacije u zemlji. Republikanski vođa Alfonso de Costa (1871. - 1937.) smatrao je da bi portugalska intervencija u ratu na strani Antante mogla ujediniti državu oko zajedničkog cilja, a patriotizam bi se mogao iskoristiti za stabiliziranje vlade. Costa je bio glavni promotor intervencije: portugalski povjesničari zaključuju da je smatrao i da će sudjelovanje u sukobu donijeti Portugalu financijsku korist. Zaključci su potkrijepljeni činjenicom da je na kasnijim mirovnim pregovorima u Versaillesu Portugal tražio financijsku kompenzaciju za ratovanje u redovima Antante.  

General Fernando Tamagnini de Abreu e Silva bio je zapovjednik Portugalskih ekspedicijskih snaga (Foto: National Library of Scotland/Wikimedia Commons)

Obrana kolonijalnih granica

Za razliku od europske fronte, u Africi se zbog nepristupačnosti terena za motorizirane postrojbe i tehniku vodio tzv. rat vojnika pješaštva. Većina žrtava nije bila zbog ratnih djelovanja već pothranjenosti, iscrpljenosti i bolesti. Portugalski cilj bio je obraniti granice svojih dviju kolonija Angole i Mozambika, stoga su njihova vojna djelovanja uglavnom bila defanzivna. Bazirala su se na blokadi opskrbe hranom i ostalim potrepštinama njemačkih kolonija s kojima su graničili. Kako je već navedeno, incidenti između njemačkih i portugalskih trupa u Africi zabilježeni su i prije službenog ulaska Portugala u rat. Sporadični sukobi trajali su od jeseni 1914. do ljeta 1915. godine, i očitovali su se u njemačkim napadima na Portugalsku Angolu, koja je graničila s Njemačkom Jugozapadnom Afrikom. Nijemci su u početku zabilježili uspjehe zauzimanjem nekih teritorija u južnom dijelu Angole. No, Portugalcima su u zaustavljanju Nijemaca dobrim dijelom pomogle britanske snage. Glavnu ulogu u obrani kolonije s portugalske strane u početku je imala ekspedicija na čelu s pukovnikom Alvesom Roçadasom (1856. - 1926.), da bi u kasnijem vraćanju izgubljenih teritorija pod portugalsku upravu najveće zasluge imale snage koje je predvodio general António Pereira de Eça (1852. - 1917.). Nakon 1915. pa sve do kraja Velikog rata nisu zabilježeni veći sukobi između Portugalaca i Nijemaca na afričkom bojištu. Procjene govore da su portugalske snage u Africi izgubile oko sedamdeset do osamdeset vojnika, a stotinjak ih je bilo ranjeno ili zarobljeno. 

Dvije divizije

Što se tiče borbenih djelovanja na europskom tlu, Portugalske ekspedicijske snage (Corpo Expedicionário Português - CEP) započele su s pripremama nakon što je ministar rata José Norton de Matos (1867. - 1955.) krajem svibnja 1916. godine dao dopuštenje za početak obuke i uvježbavanja oko dvadeset tisuća ljudi. Oni su veći dio ostatka te godine proveli na raznim lokacijama obučavajući se u rukovanju oružjem i tehnikama modernog ratovanja, nakon čega su odvedeni u Lisabon pod zapovjedništvo generala Fernanda Tamagninija de Abreua e Silve (1856. – 1924.). Konačno, početkom 1917. godine poslani su u Francusku. Na fronti su im Britanci dali dodatnu obuku u ratnim rovovima te britansko oružje i opremu i postupno su stavljeni pod britansko zapovjedništvo. Prve žrtve na portugalskoj strani zabilježene su početkom travnja 1917. godine. Nakon više promjena u ustrojima postrojbi i njihovu raspoređivanju, s vremenom su utemeljene dvije portugalske divizije ukupno s oko 50 000 ljudi i dodijeljena im je odgovornost za fronte na rijeci Lys. 

Uz stalne opasnosti i neugodnosti koje su u I. svjetskom ratu proizlazile iz boravka na fronti, portugalski vojnici bili su ozbiljno pogođeni nemirnom situacijom kod kuće, posebno kad je u prosincu 1917. godine došlo do nasilne promjene vlasti vojnim pučem. Nova autoritarna vlast Sidónija Paisa (1872. - 1918.) bila je otvoreno protiv portugalskog sudjelovanja u Velikom ratu. Pais se osobno distancirao od rata. Uzrok takvog ponašanja, prema portugalskim povjesničarima, jest u činjenici da je on do portugalskog ulaska u rat 1916. godine bio veleposlanik svoje zemlje u Njemačkoj i imao je prilično progermanska stajališta. Za portugalsku vojsku na terenu u Francuskoj to je značilo da, unatoč tome što će i dalje sudjelovati u ratu, neće imati daljnju potporu iz Lisabona, koja i inače nije bila ni blizu dovoljna. Vojnici su se osjećali napušteno i moralno uništeno. Takvo raspoloženje posebno je bilo izraženo u travnju 1918. godine kad je situacija na njihovim frontama postala vrlo napeta. 

Život u rovovima i stalna opasnost bili su posebno teški za portugalske vojnike koji nisu bili ohrabreni situacijom kod kuće (Foto: National Library of Scotland/Wikimedia Commons)

Fatalna Georgette

Nijemci su 9. travnja 1918. godine počeli ofenzivu nazvanu operacija Georgette. S četirima divizijama napali su položaje iscrpljenih portugalskih vojnika iz jedine 2. divizije kod rijeke Lys. Obrana je bila u stanju konfuzije i njemačke snage brzo su zauzele njezine prve crte. Glavno zapovjedništvo snaga Antante tražilo je od vojnika povlačenje na nove defanzivne pozicije, ali su Portugalci i Britanci zbog snažne neprijateljske vatre morali odgoditi taj manevar. Velik broj portugalskih snaga ostao je u okruženju i poginuo, no ipak su usporili njemački napredak prema stražnjem dijelu sektora. Portugalci su pretrpjeli velike gubitke: oko tisuću i tristo ljudi je poginulo, više od četiri tisuće ranjeno, a sedam tisuća zarobljeno. Nijemci ipak nisu uspjeli ostvariti svoje ciljeve i napredovali su samo 12 kilometara te 29. travnja zaključili operaciju. Preživjeli portugalski vojnici bili su zamijenjeni svježim britanskim trupama, nakon čega portugalske ekspedicijske snage više nikad nisu bile uključene u borbene zadaće s većim brojem vojnika. 

Povratak afričkog teritorija

Unatoč velikim gubicima i slomu vojske, Bitka na rijeci Lys ipak je dala junaka u portugalskim redovima. Bio je to vojnik Aníbal Milhais (1895. - 1970.) koji je naoružan samo lakom strojnicom Lewis, usmrtio mnogo njemačkih vojnika tijekom četiri dana bitke i omogućio sigurno povlačenje nekoliko postrojbi. Nagrađen je najvećim portugalskim odlikovanjima i postao legenda o kojoj su godinama govorili preživjeli vojnici s fronte. U Prvom svjetskom ratu Portugal je izgubio oko sedam tisuća vojnika, a oko dvadeset i pet tisuća ih je ranjeno ili zarobljeno. Samo mjesec dana nakon kraja rata ubijen je Sidonio Pais, a na vlast su ubrzo ponovno došli nekadašnji pobornici intervencionizma. Mirom u Versaillesu 1919. godine Portugal je dobio natrag područje Konga koje je Njemačka držala još od 1894. godine, a pripadalo je tadašnjem Portugalskom Mozambiku te obećanje plaćanja ratnih odšteta od Njemačke. One nikad nisu stigle u portugalsku državnu riznicu, ali Nijemci su ipak izgradili novu pomorsku luku blizu Lisabona koja je i danas u uporabi. 

Završetak Prvog svjetskog rata otkrio je veliku netrpeljivost između portugalske vojske i političara. Nakon što su se vratili s bojišnice, vojnici su smatrali da ih vlast ne cijeni i ne prihvaća. Stoga su časnici, poput nekadašnjeg zapovjednika razbijene 2. divizije generala Manuela da Coste, počeli sve više participirati u političkom životu Portugala. Takvo je stanje zajedno s povećanjem inflacije i visokom nezaposlenošću u zemlji destabiliziralo poslijeratni Portugal. 

Početak dugog razdoblja

Između 1920. i 1926. godine izmijenile su se čak dvadeset i tri vlade prije nego što je da Costa izveo državni udar kojim je ukinuta takozvana Prva republika i započelo dugo razdoblje autoritarne vladavine koje je trajalo sve do 1974. godine i početka demokratizacije.

Portugalska uloga u Prvom svjetskom ratu nije bila od presudne važnosti za ishod rata. Ona je uglavnom bila koncentrirana na obranu vlastitih kolonijalnih granica u Africi te pomoći Antanti na manjem dijelu fronte oko rijeke Lys u Francuskoj. Na borbeno djelovanje portugalskih trupa velik su utjecaj imala i nestabilna politička zbivanja u zemlji. U zadnjoj godini sukoba vojnike je zaboravila čak i vlastita vlada, što se reflektiralo na rano poslijeratno vrijeme koje je dovelo do sve većih trzavica između vojske i političara. Događaji će imati reperkusije na portugalsku povijest čak u idućih pedeset godina XX. stoljeća. 

Josip BULJAN

Slični članci

Božićno primirje

Sukobljene strane očekivale su da će se Veliki rat riješiti do kraja 1914. godine. Predviđanja su…