Pošalji dalje

Dnevnik Borisava Jovića - memoarsko gradivo o suradnji JNA i srbijanskog vodstva u pripremi i provedbi agresije na Republiku Hrvatsku (IV. dio)

U prethodna tri broja Hrvatskog vojnika predstavljen je dio sadržaja memoarskog gradiva Borisava Jovića iz njegove knjige Poslednji dani SFRJ (Kragujevac, 1995.), koji je u razdoblju velikosrpske agresije na Hrvatsku bio bliski suradnik Slobodana Miloševića. U knjizi su zanimljivi podaci koji svjedoče o suradnji između JNA i srbijanskog vodstva u pripremi i provedbi agresije na Republiku Hrvatsku, ali i pokazuju koliko je dezinformacija u to vrijeme bilo plasirano u javnost, a koje su srbijansko vodstvo i JNA koristili u svojem djelovanju. 

Među takvim dezinformacijama i ovdje su navedeni podaci o navodnom postupanju hrvatskih vlasti prema Srbima u Hrvatskoj nakon što je HDZ preuzeo vlast pobijedivši na višestranačkim izborima provedenim u travnju i svibnju 1990. godine. Istodobno, sadržaj ovog dijela Jovićeva Dnevnika pokazuje i okolnosti u kojima je djelovala novoizabrana hrvatska vlast:

U Nikšiću koristim još malo odmora. Zove Pera Gračanin, hoće hitno da dođe. “Usložnjava se situacija” – to je njegov uobičajeni izraz. Detaljnije me obaveštava o događajima. Suština stvari – Srbi u Hrvatskoj se digli na noge. Žestoko reaguju na ponašanje nove hrvatske vlasti koja najavljuje i već sprovodi mere koje Srbi ne prihvataju: zabranu ćirilice, skidanje ćirilićnih tabli i putokaza, zabranu srpskih kulturnih institucija, najavu otcepljenja od Jugoslavije, itd. Pripremaju se za referendum o srpskoj autonomiji u Hrvatskoj, a Tuđman im preko speci-jalaca, u svim opštinama (srpskim) izuzev u Obrovcu, noćas pokupio oružje namenjeno rezer-vnom milicijskom sastavu. Obrovac nije dao, narod se digao na noge, a Knin još ranije podelio oružje građanima. Bosanska krajina preti da će se pridružiti kninskoj i oružjem ako treba. Hercegovina takođe. Iz Stare Pazove se spremaju da idu u Knin. Opšta je gužva, preti krvop-roliće, hrvatske vlasti su odlučne da Srbima ne dozvole referendum. (...)

Kasno uveče zove me iz Kupara Veljko Kadijević. Zgranut šta je vidio i čuo na Dnevniku TV Zagreb. Navodno, prvo je Tuđman govorio javnosti o scenariju koji je sačinjen u Beogradu za obaranje hrvatske “legalne i demokratski izabrane vlasti”, a potom su pustili snimak mitinga u Staroj Pazovi, koji je danas održan kao podrška Srbima iz Hrvatske. Sve sami četnici, šubare, brade, kokarde, ali se pozivaju na Srbiju, kao da oni predstavljaju Srbiju i obećavaju pomoć Srbije Srbima u Hrvatskoj. Kaže da je utisak grozan. Veljko je pošizio i kaže: “Teško nama ako oni pozivaju vojsku da brani narod.” Zovem Peru Gračanina i Radmila Bogdanovića da preslušaju te trake i da ih pohapse, ako ima zakonskog osnova za to. U svakom slučaju da im spreče odlazak u Hrvatsku i nove mitinge bez prethodne prijave, a ovaj nisu bili prijavili. I bez njih nam je previše komplikacija. Ne treba još i oni da prave cirkus od države. (Dnevnik – 17. avgust 1990.)

Koliko je srpska stranka u Hrvatskoj, tadašnji SDS, ozbiljno mislila pregovarati s hrvatskim vlastima, a koliko je vodstvo pobunjenih Srba svojim zahtjevima zapravo samo kupovalo vri-jeme dok se srbijansko vodstvo u Beogradu i JNA ne dogovore o načinu realizacije cilja “svi Srbi u jednoj državi”, svjedoči i Jovićev zapis u njegovu Dnevniku od 11. rujna 1990., koji pokazuje da je srbijansko vodstvo najkasnije od jeseni 1990. ozbiljno razmišljalo o napuštanju ideje očuvanja Jugoslavije, a da su velikosrpski ideolozi do tada odredili granice buduće Srbi-je, u kojoj bi živjeli Srbi s prostora bivše Jugoslavije. Također, Jovićev razgovor s Dobricom Ćosićem u rujnu 1990. pokazuje mišljenje Ćosića ”da je daljni tok stvari, preko Ustava iz 1974., vodio sve većem razbijanju Jugoslavije, a moguće i žestokom međunacionalnom suko-bu“ te da se tadašnje stanje ”ne može razrešiti drugačije osim raspadom zemlje“: 

Nema više ni jednog ozbiljnog razloga za postojanje Jugoslavije. (…) Dakle, nema sile koja nas može ujediniti. U tim okolnostima ostalo je otvoreno pitanje sudbine Srba i Srbije u raspadu Jugoslavije kao glavno političko pitanje. Bar za nas. (…) Sada se radi etnička karta srpskoga prostora, naročito u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, da se jasno prikaže teritorija gde su Srbi u većini; od Šibenika, preko Like, Bosanske krajine, pored Save do Bijeljine svuda su Srbi u većini. U centru Bosne su Muslimani. Srbi presijecaju i Sandžak pored Drine, pa se Muslimani ne mogu ujediniti. To je budući prostor Srbije (Dnevnik – 11. septembar 1990.).

Jovićev dnevnik također svjedoči da je radi provođenja takve politike Dobrica Ćosić ostvario blisku suradnju sa srpskim strankama u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, kao i da su se lideri Srba iz Hrvatske, Bosne i Crne Gore konzultirali s Ćosićem radi svojih aktivnosti. Jović ističe kako mu je Ćosić rekao ”da bi bio zadovoljan ako bi došlo do ujedinjenja SDS-a - stranke Jovana Raškovića iz Hrvatske - sa Miloševićevim SPS-om“, te da lidera Srpske de-mokratske stranke u Bosni Radovana Karadžića smatra ”veoma inteligentnim i pouzdanim“, da se u Crnoj Gori oslanja na predsjednika Narodne stranke Novaka Kilibardu, ali da ”računa i na komuniste“. (Dnevnik – 11. septembar 1990.) 

Jovićev Dnevnik pokazuje da je srbijansko vodstvo djelovalo i protiv Ante Markovića, koristeći se pritom utjecajem u srbijanskim medijima, te da je zajednički pripremalo Jovićeve nastupe u Predsjedništvu SFRJ, pa tako i izlaganje o slovensko-hrvatskom prijedlogu preustroja Jugoslavije u konfederalnu državu. Naime, u srpnju 1990. predsjedništva Republike Hrvatske i Republike Slovenije dala su izraditi prijedlog konfederalnog uređenja odnosa između republika SFRJ. Model je pripremljen prema primjerima “konfederacije iz povijesti i iskustva Europske zajednice”. “Model konfederacije u Jugoslaviji” (zajednički prijedlog predsjedništava Hrvatske i Slovenije) i “Nacrt ugovora o Jugoslavenskoj konfederaciji – Savezu jugoslavenskih republika” (prijedlog RH), objavljeni su 12. listopada 1990. godine, a prijedlog o preustroju Jugoslavije u konfederaciju razmatran je na sjednici Predsjedništva SFRJ 16. listopada 1990., no do njegove primjene nije došlo upravo zbog protivljenja srbijanskoga vodstva. Jovićev Dnevnik jasno potvrđuje da je dio srbijanskog vodstva Jugoslaviju prihvaćao kao najbolje rješenje “za zaštitu Srba”, odnosno za zadovoljavanje srpskih interesa:

Istakao sam Miloševićevu i svoju zabrinutost u vezi s Antom Markovićem i njegovim mogućim uticajem na Kadijevića. U svetlu toga sam napisao seriju od tri članka pod nazivom "Istina o Anti Markoviću" i poslao ih Miloševiću. On je dao da se to objavi u “Politici”. Objaviće se 5, 6. i 7. u nastavcima pod nečijim pseudonimom. Moramo ga razobličiti jer je narod u velikoj zabludi ko je on i šta je on. Mnogi u njemu vide neku vrstu spasioca, ali on je običan prevarant i neprijatelj srpskog naroda. Marković ne treba da se meša u rad Predsjedništva SFRJ. (Dnevnik – 2. avgust 1990.; 14. septembar 1990.)

Tokom razgovora sa Miloševićem pričamo o nacrtu mog izlaganja u Skupštini SFRJ o politič-ko-bezbednosnoj situaciji i predlozima za rešavanje ustavne krize. Suština predloga sastojala se u tome da se dva koncepta budućeg uređenja zemlje: federalni i konfederalni, iznesu na referendum u svim republikama. Milošević je smatrao da treba ići drugim putem. Naime, oni čije se skupštine izjasne za federaciju ne bi imali razloga da idu na referendum, jer se pridr-žavaju ustavnog okvira (federativnog), a oni koji žele da menjaju ustavno uređenje morali bi da konsultuju narod. To je i logičnije i praktičnije. Složio sam se sa ovim predlogom, kao i ostali članovi Predsedništva SFRJ i Kadijević. (Dnevnik – 8. oktobar 1990.)

Dana 16. oktobra 1990. održana je dramatična sednica PSFRJ na kojoj smo utvrdili koncept ustavnih promena uz očuvanje federalne Jugoslavije, odbacili konfederalni koncept i utvrdili tekst mog izlaganja u Skupštini SFRJ. Slovenija i Hrvatska hoće konfederaciju, to jest, rastu-ranje SFRJ. Makedonija i BiH hoće federaciju, ali samo pod uslovom da u njoj ostanu Hr-vatska i Slovenija. Srbija i Crna Gora hoće federaciju ili ponovnu podelu teritorija onih re-publika koje žele otcepljenje, na etničkim principima. Kosovo je htelo da bude konstitutivni element federacije. (Dnevnik – 16. oktobar 1990.)

Dana 17. oktobra 1990. u referatu pripremljenom za zasedanje Savezne skupštine ocenio sam da dezintegracioni procesi dovode do eskalacije krize, da se šire neizvesnost i zebnja u pogledu sigurnosti ljudi i njihove imovine. Neskriveno od javnosti defiluju simboli četništva i ustaštva i drugih poraženih snaga kolaboracije iz Drugog svetskog rata. Talas mržnje i nacionalnih predrasuda preti da nas vrati u krvavu prošlost. To je postala najveća opasnost za bezbednost i integritet zemlje. Svemu tome doprinosi i otvoreni i informativno-propagandni rat na potpuno izdeljenom jugoslovenskom informativnom prostoru. (Dnevnik – 17. oktobar 1990.)

Dana 26. decembra 1990. razgovarao sam sa Miloševićem i ostalim članovima srpskog ruko-vodstva o ekonomskoj politici i budžetu Jugoslavije za 1991. godinu. Milošević je navalio da Predsedništvo SFRJ traži ostavku Ante Markovića. Ja ga ubeđujem da to ne možemo postići jer se drugi ne slažu i nemamo većinu za takav zahtev. Problem je u tome što ostatak srpskog rukovodstva uvek radi kako Milošević kaže pa ga i sada podržavaju. Rekao sam im da ne mo-žemo ostati bez vlade, da bi to bilo veoma opsano. Ne bismo mogli da formiramo drugu i samo bismo ubrzali raspad zemlje. Oni svi na to kažu: pa, neka se raspadne, bolje sada nego kad nas Marković potpuno upropasti. Rekao sam Miloševiću i ostalima da je rano da likvidiramo državu jer će nam biti potrebna kao mehanizam za odbranu Srba van Srbije. Kako misle da finansiramo vojsku ili kako misle da branimo srpski narod bez savezne vojske? (Dnevnik – 26. decembar 1990.)

 

Slični članci