Pošalji dalje

F-16 - borbe i bitke (I. dio)

Ako se proizvede više od 4500 primjeraka aviona F-16, i koriste ga ili su ga koristila ratna zrakoplovstva 27 zemalja, sigurno je da se velik broj našao u ratnim operacijama. S obzirom na to da će Fighting Falcon ostati u operativno-borbenoj uporabi još nekoliko desetljeća, broj takvih operacija stalno će se povećavati

 

Dva izraelska aviona F-16 Netz nad Masadom. U prvom je planu avion repne oznake 107 koji je 1981. sudjelovao u napadu na Osirak te postigao šest i pol potvrđenih zračnih pobjeda, najviše od svih F-16 u svijetu (Foto: Israeli Air Force)

Hrvatska je trenutačno zadnja država koja je odlučila svoje zrakoplovne snage opremiti višenamjenskim borbenima avionima F-16. Naše ratno zrakoplovstvo dobit će izraelsku izvedenicu Barak 2020 koja je po svojim borbenim odlikama na razini inačice Fighting Falcon Block 52. Ako bi bilo volje i mnogo dodatnih sredstava, ugradnjom AESA radara Elta 2052 hrvatski bi Baraci teoretski došli na razinu borbenih mogućnosti najnovijeg F-16V Vipera i F-16IN Super Vipera (koji se u stručnoj literaturi često označavaju i kao Block 70 i 72).

Zanimljivo je da je prve borbene uporabe F-16A/B ostvarilo izraelsko ratno zrakoplovstvo. Ono u početku nije bilo na vrhu liste zemalja zainteresiranih za kupnju Fighting Falcona, već je preferiralo kupnju F-15 Eaglea. No nakon što je Iran, zbog revolucije kojom je početkom 1979. bio srušen šah Mohamed Reza Pahlavi, došao pod američki embargo na izvoz oružja i vojne opreme, Washington je odlučio ”iranske“ F-16 ponuditi Izraelu. Prvi su isporučeni u srpnju 1980.

Iako su izraelski piloti na F-16 uglavnom obučavani za napade na ciljeve na zemlji, pilot Rafi Berkovich je 28. travnja 1981. oborio sirijski transportni helikopter Mi-8. Istog je dana njegov kolega oborio drugi Mi-8. Već 14. srpnja iste godine pilot Amir Nachumi obara prvi zrakoplov fiksnih krila, sirijski MiG-21. Kako je F-16 na početku razvijan kao dnevni lovac za blisku zračnu borbu ta su obaranja tek potvrdila da su projektanti napravili dobar posao. No ono što je uslijedilo 7. lipnja 1981. zauvijek će promijeniti povijest ne samo Fighting Falcona, nego i Bliskog istoka, pa i cijelog svijeta.

Nedoumice uoči povijesne akcije

Američki F-16 Fighting Falcon naoružan projektilima AIM-9 Sidewinder polijeće na borbenu zadaću tijekom operacije Pustinjska oluja (Foto: USAF)

Te je nedjelje iz tajne zrakoplovne baze Etzion na jugu Izraela poletjelo osam F-16A. Avionima su upravljali piloti Ze'ev Raz, Amos Yadlin, Doobi Yaffe, Hagai Katz, Amir Nachumi, Iftach Spector, Relik Shafir i Ilan Ramon. Put do nuklearnog reaktora Osirak (južno od Bagdada) i natrag bio je dugačak više od 1900 km, a pritom je svaki avion nosio po dvije gravitacijske bombe Mk84, svaka mase 925 kg. Kako bi imali dostatno goriva za povratak, avioni su bili opremljeni dopunskim spremnicima, jednim ispod trupa i po dva ispod svakog krila. Pritom su Izraelci morali modificirati krila kako bi mogli postaviti dva dodatna spremnika. Kako je svaka litra goriva bila presudna, sedam je aviona nadopunjeno gorivom dok su, s upaljenim motorima, stajali na prilazu poletno-sletne staze. Avion pilota Relika Shafira nije se mogao nadopuniti gorivom, no Shafir je odlučio da će ipak nastaviti s borbenom zadaćom. Procjene su pokazivale da će ostati bez goriva tijekom povratka i odlučeno je da se katapultira iznad Jordana. No, vođu borbene skupine Ze'eva Raza nije najviše brinuo manjak goriva, nego činjenica da su Netzi, kako ih je nazvalo izraelsko ratno zrakoplovstvo, bili preopterećeni gorivom i bombama. Stoga nisu nosili projektile zrak-zrak za samoobranu. Raz se bojao da je poletna masa toliko velika da će avionima ponestati poletno-sletne staze prije nego što postignu potrebnu brzinu. No piloti su doslovno uporabili i zadnje metre staze i uspješno poletjeli.

Potpuni uspjeh

Nakon polijetanja avioni su okrenuli na jug kako bi što više izbjegli zračni prostor iznad jordanskog kopna i vjerojatnost presretanja. No, kako bi smanjili duljinu leta preletjeli su iznad jordanskih teritorijalnih voda u Crvenom moru, točno iznad kraljevske jahte kralja Huseina II. Kako su avioni do cilja cijelo vrijeme letjeli u zbijenoj formaciji na samo 100 stopa (30 metara) u radijskoj šutnji, s jahte su se jasno vidjele Davidove zvijezde na krilima i bombe pod njima. Kralj Husein, koji je i sam bio pilot, odmah je shvatio da borbena skupina izraelskih aviona leti prema iračkom reaktoru u Osiraku.  No ta informacija nije na vrijeme stigla do Bagdada. A da su je Iračani dobili, sve je moglo biti bitno drukčije jer Netzi nisu imali lovačku pratnju koja bi ih štitila. Naoružani s po dvjema bombama Mk84 i bez projektila zrak-zrak bili bi laka meta lovačkim avionima.

Izraelski F-16A Netz pilota Amosa Yadlina nadolijeva se gorivom, netom prije polijetanja u operaciju Opera koja će ući u svjetsku povijest ratnih zrakoplovstava (Foto: Israeli Air Force)

Međutim, saudijski i irački radari nisu otkrili izraelsku borbenu skupinu tijekom prilaženja reaktoru. Nedjelja je bila odabrana kao dan napada jer se smatralo da francuski inženjeri i tehničari tog dana neće biti na poslu. U trenutku napada snažna protuzračna obrana oko reaktora bila je potpuno iznenađena. Motrilački i ciljnički radari PZO sustava bili su isključeni. Kako su Iračani imali zastarjele sovjetske radare s elektroničkim (vakuumskim) cijevima, vrijeme potrebno da dosegnu radnu temperaturu bilo je duže nego što je trajao napad. Iako su se piloti ipak suočili sa snažnom topničkom PZO paljbom, ona je bila neprecizna i nasumična. Svih osam pilota pogodilo je reaktor i potpuno ga uništilo. Iako napad više nije bio tajna, ni irački, saudijski i jordanski lovački avioni i PZO raketni sustavi nisu pokušali napasti Netze. Stoga su se svi avioni uspješno vratili u bazu. Nakon toga potencijalni su kupci znali da kupnjom F-16 ne dobivaju samo dnevnog lovca nego pravi višenamjenski borbeni avion. 

Mir za Galileju

Prvi F-16 koji će sudjelovati u klasičnom ratu ponovno će biti izraelski Netzi. U pokušaju da trajno riješe problem prijetnji iz Libanona, izraelske oružane snage 6. su lipnja 1982. pokrenule operaciju Mir za Galileju. Unutar nje izraelsko ratno zrakoplovstvo pokrenulo je 9. lipnja operaciju Podzemni rovac 19 s ciljem neutralizacije sirijskih PZO raketnih sustava uglavnom razmještenih u dolini Bekaa. U pokušaju da obrani svoje položaje, u borbe se uključilo sirijsko ratno zrakoplovstvo.

Ubrzo se sukob toliko intenzivirao da je postao najveća zračna bitka od one za Veliku Britaniju tijekom 1940. i 1941., te do današnjih dana najveće sučeljavanje borbenih aviona na turbomlazni pogon. Do bitke je došlo jer izraelsko ratno zrakoplovstvo, iz političkih razloga, nije moglo napasti zrakoplovne baze u Siriji i na zemlji uništiti tamošnje zrakoplovstvo. Umjesto toga morali su ih obarati u zraku. I to samo nakon što bi ih sirijski avioni prvi napali.

Zračne borbe iznad Libanona započele su 7. lipnja 1982., a prva zračna borba Netza odvila se 8. lipnja. U njoj su četiri Netza oborila četiri sirijska MiG-a 23. Vrhunac zračnog sučeljavanja zbio se tijekom idućih triju dana (od 9. do 11. lipnja) kad se u vrlo kratkom vremenu nad Libanonom sukobilo oko 100 sirijskih lovaca (uglavnom MiG-21 i MiG-23) te oko 90 izraelskih (uglavnom F-15A i F-16A). Izraelsko ministarstvo obrane podatke o Podzemnom rovcu i dalje vodi kao državnu tajnu. Ono što se može saznati od sudionika koji su spremni svoja iskustva podijeliti s javnošću jest da je 9. lipnja izraelsko ratno zrakoplovstvo oborilo 97 sirijska borbena zrakoplova, a da pritom nije izgubilo niti jedan svoj. Od toga Netzi su oborili 44. U 110 minuta intenzivnog borbenog djelovanja avioni F-16A i F-4 Phantom II uništili su 15 od ukupno 19 položaja sirijskih PZO sustava u Libanonu. Kako je sirijsko ratno zrakoplovstvo doslovno izbrisano s neba, u daljnjim borbenim djelovanjima Netzi su rabljeni za uništavanje ciljeva na zemlji i blisku zračnu potporu kopnenim snagama. 

Ptice nad granicom

Priča o drugom kriznom žarištu u kojem su borbeno uporabljeni F-16 vodi nas u Afganistan. Podsjetimo, sovjetska okupacija te zemlje započela je 24. prosinca 1979. Vrlo brzo stvorio se pokret otpora koji je prerastao u gerilsku borbu skupina koje su činili mudžahedini. Oni su svoje sigurne baze za liječenje i opskrbu smjestili u zapadni Pakistan, neposredno uz afganistansku granicu. U početku su sovjetski generali i njihovi afganistanski saveznici iz prosovjetske vlade u Kabulu zanemarivali izbjegličke logore u Pakistanu, no s vremenom su shvatili da su oni nešto znatno više od toga, da ih mudžahedini rabe kao logističke baze. Kako svi pokušaji da se isturenim položajima mudžahedinima onemogući prelazak granice nisu uspjeli, odlučili su da je vrijeme za uporabu zračnih snaga afganistanskog, ali i sovjetskog ratnog zrakoplovstva. Za tu namjenu odabrani su jurišni helikopteri Mi-24, te avioni jurišnici Su-22 i Su-25. Mi-24 djelovali su isključivo unutar afganistanskog zračnog prostora. No Su-22 i Su-25 su s vremena na vrijeme pokušavali izvršiti zračne udare po logorima u Pakistanu.

Službeno je potvrđeno da su pakistanski F-16A tijekom sovjetske okupacije Afganistana oborili najmanje deset borbenih zrakoplova sovjetske proizvodnje (Foto: Pakistan Air Force)

Pakistan je prvi kontingent od 28 F-16A i 12 F-16B naručio u prosincu 1981. Isporuka je započela 15. siječnja 1983. Uskoro je veći dio F-16A bio raspoređen uzduž afganistanske granice kako bi sprečavao prodore aviona iz susjedne zemlje.

Do prve zračne bitke između pakistanskog F-16A i afganistanskog Su-22 došlo je 17. svibnja 1986. i pobjedu je odnio avion američke proizvodnje. Do studenog 1988. pakistanski su Falconi oborili najmanje deset aviona. Potvrđena su obaranja četiriju Su-22, dvaju MiG-a 23, jednog Su-25, dvaju An-26 i jednog An-24. Sva su obaranja ostvarena vođenim projektilima zrak-zrak AIM-9 Sidewinder, osim jednog obaranja Su-22 koji je pogođen topom M61A1 od 20 mm.

Tijekom tih djelovanja oboren je i jedan pakistanski F-16A. Do obaranja je došlo 29. travnja 1987. kad su se dva F-16A našla u bliskoj zračnoj borbi sa šest borbenih aviona afganistanskog ratnog zrakoplovstva kojima su, navodno, upravljali sovjetski piloti. Pritom je avion pilota Shahida Sikandara Khana pogodila ”prijateljska vatra“, točnije AIM-9 Sidewinder lansiran s drugog pakistanskog F-16A kojim je upravljao pilot Amjad Javed, tada zapovjednik eskadrile.

Nedostatni kratki domet

Pakistanci su Sokole borbeno uporabili i desetak godina poslije, u jednom od sukoba oko Kašmira koji traju još od 1947. i nastanka Indije i Pakistana. Bio je to takozvani kargilski sukob nazvan po regiji u Kašmiru, koji neki označavaju i ratom. Trajao je od svibnja do srpnja 1999. Započeo je kao niz oružanih incidenata na crti razgraničenja te postupno prerastao u otvoreni sukob.

Prva uporaba američkih F-16 zbila se 1990. tijekom operacije Pustinjski štit (Desert Shield) koja je štitila Saudijsku Arabiju od potencijalnog iračkog napada (Foto: USAF)

Indijsko ratno zrakoplovstvo rabilo je kombinaciju MiG-ova 29 i Miragea 2000. Kako su MiG-ovi bili naoružani projektilima zrak-zrak srednjeg dometa R-77, a pakistanski F-16 samo s AIM-9 Sidewinder kratkog dometa, pakistansko ratno zrakoplovstvo odlučilo je da neće djelovati, osim u pojačanoj zaštiti svojeg zračnog prostora. Pritom su Indijci rabili MiG-ove kao zaštitu za Miragee 2000 koji su laserski navođenim bombama napadali pakistanske snage na zemlji.

Nedostatak su Pakistanci nakon nekoliko godina nadomjestili nabavom vođenih projektila zrak-zrak AIM-120 AMRAAM srednjeg dometa.

Generali i dvije opcije

Novi rat izbio je nešto zapadnije od Afganistana. Drugog kolovoza 1990. irački su tenkovi i borbena oklopna vozila protutnjali Kuvajtom i u tri dana, uglavnom sporadičnih borbi, slomili otpor i dovršili okupaciju male zemlje. Na brzinu je sastavljena koalicija predvođena Sjedinjenim Američkim Državama i Saudijskom Arabijom. Njezin prvi zadatak bio je spriječiti iračke trupe da nastave s napredovanjem izvan granica Kuvajta. Tako je već 2. kolovoza pokrenuta operacija Pustinjski štit (Desert Shield). U Riyadhu i Washingtonu bojali su se da će irački tenkovi krenuti prema saudijskim naftnim poljima. Štoviše, saudijski vladari mislili su da bi i djelomična iračka okupacija mogla ohrabriti domaće protivnike na pokretanje pobune protiv njih.

Američki su generali imali dvije opcije. Prva je bila hitno prebacivanje 82. zračno-desantne divizije kako bi se pokazalo da je SAD odlučan braniti svoje saveznike na saudijskom poluotoku. Druga opcija bila je prebacivanje što više borbenih aviona u zonu Perzijskog zaljeva kako bi obeshrabrili Sadama Huseina da krene prema Saudijskoj Arabiji.

Divlja lasica

Do početka siječnja 1991. koalicija 35 zemalja u području je Perzijskog zaljeva okupila pravu zračnu silu od oko 2250 borbenih zrakoplova. Od toga je bilo 249 američkih F-16 Fighting Falcona. Zračni su udari započeli 17. siječnja napadima jurišnih aviona F-117 i krstarećih projektila. Ubrzo su se u zračne udare uključili i F-16. Kako su nadzor zračnog prostora na sebe preuzeli lovci F-15 Eagle, F-16 su gotovo isključivo rabljeni za uništavanje ciljeva na zemlji. Prve su napade Borbeni sokoli izveli 19. siječnja po ciljevima u Bagdadu unutar operacije Pakiranje Q (Q Package). Borbena skupina od 56 F-16, 6 F-4, 14 F-15C i 2 EF-111 tog je dana izvršila najmasovnije zračne udare u cijelom ratu. Pritom su irački PZO sustavi oborili dva F-16.

Prvi su put u borbi uporabljeni i F-16CJ Wild Weasel (Divlja lasica)– kombinacija Fighting Falcona i proturadarskih vođenih projektila AGM-88 HARM te Shrike. Uporabljeno je tek 13 tih inačica aviona koji su u borbenim misijama letjeli zajedno s F-4G.

Ovisno o zadaći, F-16 su naoružavali vođenim projektilima zrak-zemlja AGM-65 Maverick ili laserski navođenim bombama Mk84. Tipičan ”teret“ sastojao se od dviju bombi Mk84, dvaju dopunskih spremnika za gorivo zapremnine 1400 litara, i dvaju vođenih projektila AIM-9 Sidewinder za samoobranu. Pod trupom su ili nosili dodatni spremnik za gorivo od 1135 litara ili podvjesnik za elektroničko djelovanje, najčešće AN/ALQ-131.

Postotak iznad pustinje

U borbenim operacijama isprobana su 24 aviona inačice F/A-16, dakle, Fighting Falconi koje su, među ostalim, opremili i podvjesnikom GPU-5/A koji se nosio na središnjem podvjesniku ispod trupa. U njemu se nalazio šestocijevni top GAU-13 kalibra 30 mm i 353 granata. Top je razvijen na osnovi topa GAU-8 Avenger koji se koristi na jurišniku A-10 Thunderbolt II. Borbena je uporaba pokazala da tijekom paljbe GAU-13 stvara prevelik trzaj što je dovodilo do velikih vibracija, pa čak i oštećenja aviona. Stoga je preciznost bila vrlo slaba te je borbena vrijednost bila niska. GPU-5/A više nije u operativnoj uporabi.

Tijekom rata 1991. niti jedan F-16 nije oboren u zračnoj borbi. Prema USAF-ovim podacima, 249 Falcona odradilo je gotovo 13 500 borbenih misija, najviše od svih tipova zrakoplova, a postotak osposobljenosti za borbene misije bio je izvanrednih 95,2 %, čak 5 % više od osposobljenosti za mirnodopsko djelovanje. Od izgubljenih aviona jedan je oboren PZO raketnim sustavom S-125 Neva (SA-3 Goa), dvama sustavima 2K12 Kub (SA-6 Kub), a jedan topničkim PZO sustavom. Veći je broj F-16 oštećen PZO djelovanjima, ali su se uspjeli vratiti u baze ili se prizemljiti izvan Iraka.

Sjeverna straža

Pobijeđeno političko vodstvo Iraka moralo je prihvatiti mnoge sankcije i ograničenja. Jedno takvo ogledavalo se u operaciji Pružanje sigurnosti (Provide Comfort) kojom su koalicijske snage ušle u kurdske dijelove Iraka i protjerale iračke sigurnosne i vojne snage. Ujedno su proglasile i zonu zabrane letenja. No situacija se počela komplicirati kad su 5. travnja 1992. iranski borbeni avioni napali baze Demokratske stranke Kurdistana. Taj je iranski napad prošao bez odgovora, 15. siječnja 1993. irački raketni PZO pokušao je oboriti američki F-111. Dva dana poslije (7. travnja) irački Su-22 pokušao je oboriti dva američka F-16. Kao odgovor na napade američki F-16 istog je dana oborio irački MiG-23 koji je ušao u zonu zabrane letenja. Od 8. travnja započeli su višemjesečni sporadični saveznički napadi na iračke PZO položaje. Prvi je napad izveden na s F-16 na zrakoplovnu bazu Bashiqah. Operacija Provide Comfort okončana je 31. prosinca 1996. i zamijenjena je operacijom Sjeverna straža (Northern Watch). Ta zona zabrane letenja protezala se nad sjevernim Irakom, od 36 paralele do granica prema Iranu, Turskoj i Siriji. Cilj je bio zaštititi kurdsko stanovništvo od napada iračkih vojnih i policijskih snaga. Unutar operacije djelovali su američki i turski F-16. 

Svakodnevni napadi

Američki tehničari za zrakoplovno naoružanje postavljaju projektile AIM-9 Sidewinder

Prvih godinu dana nije bilo iračkih napada, no situacija se dramatično promijenila nakon višednevnih američko-britanskih napada krstarećim projektilima na Irak, tj. operacije Pustinjska lisica (Desert Fox) od 16. do 19. prosinca 1998. Nakon tih napada iračka je vlada objavila da više neće priznavati zone zabrane letenja te su počeli gotovo svakodnevni napadi na savezničke zrakoplove. Njihov su odgovor bili napadi na PZO položaje avionima F-15E, EA-6B i F-16CJ Wild Weasel.

Znatno veća zona zabrane leta unutar operacije Južna straža (Southern Watch) protezala se iznad južnog dijela Iraka, tj. južno od 32 paralele. Cilj je bio od zračnih napada zaštititi šijitsko stanovništvo južnog Iraka. Ona je pokrenuta 27. kolovoza 1992. Irački upadi u zonu započeli su 27. prosinca 1992., uglavnom su to bili kratki uleti kako bi se izbjeglo presretanje. No krajem tog dana pilot iračkog MiG-a 25 ušao je preduboko u zonu i naletio na nekoliko F-16. Pilot Gary L. North dobio je odobrenje da sa svojeg F-16D prema MiG-u lansira AIM-120 AMRAAM. Iako je MiG-25 među najbržim avionima na svijetu, AMRAAM je bio brži. To je ujedno i prva zračna pobjeda F-16 američkog ratnog zrakoplovstva. Poslije, 17. siječnja 1993., F-16C AMRAAM-om je oborio irački MiG-23. Od 1996. Južna straža proširena je do 33 paralele, granica s Iranom, Kuvajtom, Saudijskom Arabijom i Jordanom. Obje su operacije trajale do 19. ožujka 2003., kad je započela invazija na Irak.

Zone zabrane leta

U pokušaju da se okonča sve krvaviji rat u Bosni i Hercegovini Ujedinjeni narodi 5. su lipnja 1992. u sarajevskoj zračnoj luci rasporedili mirovne snage UNPROFOR-a. Od 14. rujna iste godine nadzirale su i štitile dopremu humanitarne pomoći. Kako bi se položaj UN-ovih snaga ojačao, Vijeće sigurnosti u listopadu je 1992. nad cijelom BiH proglasilo zonu zabrane letenja. U travnju 1993. zona je podržana NATO-ovom operacijom Zabrana letenja (Deny Flight) u koju je poslije uključena i mogućnost bliske zračne potpore UN-ovim snagama na zemlji. Gotovo godinu dana nisu bili zabilježeni značajni incidenti, no 28. veljače 1994. srpski su avioni napali tvornicu Bratstvo u Novom Travniku. U napadu je korišteno šest aviona J-21 Jastreba i dva J-22 Orla s ciljem razaranja što većeg dijela tvornice namijenjene proizvodnji oružja, prije svega topničkog.

Četiri američka F-16C napali su srpske avione, no Orlovi su iskoristili veću brzinu i uspjeli sigurno pobjeći. Zato su Jastrebovi bili lošije sreće, od njih šest četiri ih je oboreno kombinacijom projektila AIM-9 Sidewinder i AIM-120 AMRAAM. Peti se srušio nakon nestanka goriva. Tri su srpska pilota poginula, a jedan je ranjen. Bila je to prva borbena uporaba NATO-ovih snaga od osnivanja Saveza 1949. Srbi su, nakon toga, nastavili letjeti samo helikopterima, uglavnom transportnim, koji su djelovali na vrlo malim visinama. No, 2. lipnja 1995. njihov je PZO uspio projektilom sustava 2K12 Kub kod Mrkonjić Grada oboriti američki F-16C s pilotom Scottom O'Gradyjem. Iako su Srbi pokrenuli masovnu potragu ne bi li zarobili pilota, O'Grady je spašen 8. lipnja. Operacija Deny Flight trajala je do 20. prosinca 1995.

Operacija Namjerna sila (Deliberate Force) započela je 30. kolovoza 1995. i trajala je do 20. rujna iste godine. Cilj joj je bio zračnim udarima oslabiti srpske snage i prisiliti političko vodstvo na početak pregovora. U napadima je sudjelovalo oko 400 borbenih zrakoplova, uglavnom iz NATO-ovih članica. Pritom su F-16 isključivo rabljeni za uništavanje ciljeva na zemlji.

Kombinacija s AWACS-om

NATO je 23. ožujka 1999. pokrenuo operaciju zračnih udara na Jugoslaviju nazvanu operacija Saveznička sila (Allied Force). Cilj operacije bio je spriječiti genocid nad kosovskim Albancima i natjerati jugoslavenski politički vrh da obustavi vojne i policijske operacije na Kosovu te da povuče postrojbe u Srbiju.

Napadi su počeli udarima krstarećih projektila i stealth jurišnika F-117. No ubrzo su se u napade uključili i F-16. Prva zračna pobjeda nekog Fighting Falcona iznad Srbije ostvarena je već 24. ožujka. Četiri nizozemska F-16AM u zadaći zaštite drugih borbenih zrakoplova NATO-a ušla su u jugoslavenski zračni prostor iz pravca Albanije u 19 sati i 30 minuta. Ubrzo nakon toga iz AWACS-a javljeno im je da su prema njima krenuli jugoslavenski MiG-ovi 29.

Nizozemski su se Falconi uputili prema MiG-ovima pokušavajući ih zahvatiti radarom. Na kraju su sva četiri aviona otkrila samo jedan MiG-29. Kako bi potpuno otklonili mogućnost prijateljske paljbe, NATO-ove su snage morale poštivati strogu proceduru tijekom zračnih borbi. A ona je nalagala da potencijalni cilj mora otkriti i pratiti AWACS. Nakon toga bi operater iz AWACS-a dodijelio cilj lovcu ili borbenoj skupini. Nakon što bi radar na lovcu otkrio i zahvatio cilj pilot je morao čekati IFF identifikaciju (prijatelj-ili-neprijatelj). Tek nakon i te potvrde da se radilo o neprijateljskom zrakoplovu, pilot je morao tražiti odobrenje za napad od zapovjednika misije. Sve je to trošilo vrijeme, no ipak nijedan NATO-ov avion nije oboren u zračnoj borbi.

PZO kao prijetnja

Poštujući tu proceduru bojnik Peter Tankink je prema MiG-u lansirao vođeni projektil zrak-zrak AIM-120 AMRAAM i pogodio ga s udaljenosti od 18 km (neki izvori navode udaljenost od 33 km). Bila je to prva pobjeda nizozemskog vojnog pilota u zračnoj borbi od II. svjetskog rata.

Dva američka F-16CJ sudjelovala su 4. svibnja u napadu na MiG-29 iznad Valjeva. MiG je oboren projektilom AMRAAM. Nakon pogotka AMRAAM-a avion je navodno pogođen i PZO projektilom Strela 2 koji je lansiran sa zemlje.

Iskustva iz operacije Allied Force pokazala su da avioni MiG-29 nisu bila prijetnja NATO-ovim zrakoplovima te su ih lako obarali. Konstantna prijetnja dolazila je od raketnih PZO sustava. Tako je sustav S-125 Neva 2. svibnja oborio američki F-16 iznad Nakučana pored Šapca. PZO raketni sustavi pokazali su se još opasniji za jugoslavenske avione jer je najmanje tri MiG-a 29 pogodila vlastita PZO obrana.

 


Incident iznad Egejskog mora

Napetost između Grčke i Turske, nakon ratova vođenih u 1920-ima, više je puta dovela do manjih sukoba, pa i do većeg sukoba oko Cipra 1974.

Mnogo puta prije, a i poslije, iznad Egejskog mora grčki i turski borbeni zrakoplovi ulazili bi u simulirane zračne borbe. No, 10. listopada 1996. grčki je Mirage 2000 lansirao vođeni projektil zrak-zrak R.550 Magic i oborio turski F-16D u blizini grčkog otoka Samos. Jedan je pilot poginuo dok je drugog spasila grčka ratna mornarica.


 Udari u Venezueli

U Venezueli je 4. i 5. veljače 1992. izveden vojni državni udar. Predvodio ga je pukovnik Hugo Chávez. Nije uspio, ali je 27. studenog iste godine došlo do novog pokušaja. Chávez je bio u zatvoru, ali u njegovo ime akciju su poduzeli drugi časnici kojima su se priklonili i dijelovi ratnog zrakoplovstva s avionima OV-10 Bronco i AT-27 Tucano. Vlada je protiv njih uporabila dva F-16A. Dva Broncosa su oboreni vođenim projektilima zrak-zrak AIM-9 Sidewinder, a jedan Tucano topom.  F-16A uporabljeni su i za napade na pobunjeničke snage na zemlji i udar ponovno nije uspio. No, Chávez je 1994. pomilovan i s vremenom je preuzeo apsolutnu vlast u zemlji.


Mario Galić

 

Slični članci