S obzirom na to da se u osuđujućoj presudi šestorici Hrvata posebno naglašava područje srednje Bosne, u prethodnim su četirima i u ovom broju Hrvatskog vojnika navedeni podaci iz vojne ekspertize Milana Gorjanca o zemljopisnom definiranju prostora srednje Bosne i sjeverne Hercegovine te o njegovu značaju u planovima obrane SFR Jugoslavije i u vrijeme njezina raspada. Podaci koje Gorjanc navodi mogu pomoći u razumijevanju zašto je u ratu protiv HVO-a osvajanje područja srednje Bosne bio cilj od strateške važnosti za Armiju BiH:

Komunikacije i promet tijekom 1992. i 1993. godine
Na području srednje Bosne i sjeverne Hercegovine sijeku se najznačajniji prometni pravci koji iz Panonske nizine vode k Jadranskom moru odnosno iz srednje Europe k istočnom i južnom dijelu Balkanskog poluotoka i dalje prema Aziji. Svi se ti pravci sijeku na prostoru srednje Bosne. Upravni pravac Banja Luka – Jajce – Bugojno – Gornji Vakuf – Prozor – Jablanica – Mostar (broj 1) vodi dolinom rijeke Vrbasa preko prijevoja Makljen i dalje dolinom rijeke Rame i rijeke Neretve. Zbog granatiranja Vojske Republike Srpske promet na dijelu glavne prometnice Jablanica – Mostar bio je nesiguran pa je preusmjeren kod Prozora na pravac s. Rumboci – s. Orašac – Lipa – Tomislavgrad – Livno – Hrvatska. Manja vozila mogla su se koristiti i alternativnim pravcem Jablanica – Sovići – Blidinje – Posušje.
Dionicu puta Prozor – Orašac – Lipa preko Vran planine izgradila je građevinska operativa HVO-a ujesen 1992. godine. Dio puta Banja Luka – Jajce – Donji Vakuf bio je pod stalnim nadzorom srpske vojske, a preostali dio puta kontrolirali su Hrvati i Muslimani.
Upravni pravac Žepče – Zenica – Vitez – Novi Travnik – Bugojno – G. Vakuf – Prozor –Rumboci – Orašac – Lipa – Tomislavgrad – Hrvatska nazvan je “put spasa”. Ovaj pravac sadrži ranije spomenuti pravac koji je bio pod kontrolom Hrvata i Muslimana (od Bugojna, preko Livna, do Hrvatske). Postojao je i kraći alternativni pravac za dionicu od Novog Travnika do Gornjeg Vakufa, koji je većim dijelom bio makadamski i uzak, ali se ipak često koristio. Postojao je i sporedni put na dijelu Novi Travnik – Gornji Vakuf koji je vodio preko visoravni i prijevoja Rostovo (1025 m), koji je asfaltiran iz pravca Novog Travnika, a od Rostova do G. Vakufa je makadamski i uzak. U drugoj polovini 1992. godine u turističkim objektima na Rostovu bio je centar za obuku diverzantskih postrojbi Armije BiH.
Upravni pravac Doboj – Zenica – Kakanj – Visoko – Sarajevo – Tarčin – Ivan sedlo – Konjic – Jablanica – Mostar – Metković (u Hrvatskoj) vodi dolinom rijeke Bosne preko Sarajevskog polja, dolinom rječice Zujevine preko Ivan sedla i od Konjica dalje dolinom rijeke Neretve, te se kod Jablanice spaja s pravcem br. 1. Ovim pravcem, kao i pravcem broj 1, vodi kvalitetna cesta s asfaltiranom podlogom širine 7-8 m. Zbog blokade Sarajeva ovaj je pravac preusmjeren na dionici Visoko – Kiseljak – Kreševo – Tarčin. Dionica Kreševo – Tarčin je dorađeni šumski put. Kako su Srbi kontrolirali područje Doboja i okolice Sarajeva, Muslimani i Hrvati su, dakle, koristili pravac Zenica – Kakanj – Visoko – Kiseljak – Kreševo – Tarčin – Konjic – Jablanica – Mostar – Metković.
Na spomenuti upravni pravac tijekom rata je uspostavljen novi cestovni koridor: Kakanj – Vareš – Rijeka – Ribnica – Busovača – Tuzla. Najveći dio pravca vodi šumskim putovima, promet je bio otežan, naročito zimi, ali je to bio jedini pravac za opskrbu stanovnika u tuzlanskoj regiji i južnom dijelu Posavine.
Između Kiseljaka i Jablanice postojao je cestovni pravac: Kiseljak – Fojnica – Dusina – Neretvica – Ostrožac koji je bio ograničenih mogućnosti prometovanja zbog uskog kolnika, makadamske podloge i uske klisuraste doline rječica Gvozdanke i Neretvice. Taj je put najvećim dijelom bio pod kontrolom Armije BiH, posebice kad su Bošnjaci u lipnju 1993. zauzeli Fojnicu i protjerali Hrvate s područja Dusine.
Rokadni pravac Travnik – Lašva – Kakanj – Vareš, a obilaznim pravcem Busovača – Kiseljak – Visoko – Podlugovi – Breza – Vareš, glavni je putni pravac u srednjoj Bosni u smjeru zapad-istok. Pravac je na više mjesta bio pod kontrolom ABiH, odnosno HVO-a. Nakon incidenata na tom pravcu od jeseni 1992. godine, ABiH i HVO otvoreno su se sukobili u drugoj polovini 1993. godine.
Kako je prijevoj Komar bio neprekidno u rukama Vojske RS, komuniciranje između Uskopaljske i Lašvanske doline moguće je bilo cestom Bugojno – Novi Travnik, koja je cijelo vrijeme bila pod nadzorom bošnjačkih snaga.
Prometovanje cestama u srednjoj Bosni i sjevernoj Hercegovini bilo je jako otežano za sve strane u sukobu, posebice za bošnjačku i hrvatsku. Za Bošnjake je otvaranje prometnica prema Hercegovini bilo od životne važnosti i morali su ih otvoriti svim mogućim sredstvima, čak i pod cijenu oružanog sukoba s Hrvatima. U odnosu na Republiku Hrvatsku i HZ-HB, Hrvati srednje Bosne i tuzlanske regije najvjerojatnije bi bili nekakvi taoci. To se može razumjeti iz riječi zapovjednika OG “Bosanska krajina” M. Alagića čija je zona odgovornosti bila upravo Lašvanska dolina kad je pripremao operaciju zauzimanja Viteza i progona Hrvata iz srednje Bosne (N. Latić i Z. Isaković, Rat u Srednjoj Bosni, Ratna sjećanja generala Alagića, Zenica 1997., 26):
Mene je konkretno mučilo pitanje: kud sa civilima ako uđem u Vitez? Da li stvoriti uvjete za predaju, ili omogućiti njihovo kretanje prema jugozapadu, bila je druga dilema. I treća varijanta bila je držati ih u okruženju i pritiskati kako nam priticanja iz Hrvatske ne bi sasvim prestala (podvukao M. G.). Gledajući ukupnu situaciju opredijelili smo se za ovu posljednju procjenu i, umjesto da oslobodimo Vitez, ostavili smo ga da nam služi kao strategijski ventil za opskrbljivanje drugih dijelova Bosne (podvukao M. G.).
Otvaranje unutarnjih prometnica bilo je također vrlo značajno za Hrvate. U tom kontekstu trebalo je otvoriti blokade i ukloniti nadzorne točke kod Kačuna i Bilalovca i na Rostovu. Naime, blokadom prometa prekinuta je redovita opskrba i komuniciranje između pojedinih dijelova hrvatske enklave u srednjoj Bosni, a također i redovita opskrba iz zaleđa Hercegovine čime bi se povezali Hrvati u području Kreševa, Dusine i Kiseljaka s područjem Busovače, pa zatim s područjem Vitez – Novi Travnik i zatim dalje k Bugojnu i G. Vakufu. Ova je prometnica bila značajna i za opskrbu postrojbi HVO-a u obrani Bugojna, kao i za manevar pričuvama odnosno mobilnim snagama k ugroženim hrvatskim naseljima unutar Lašvansko-lepeničke doline.
Nije bilo političke volje na najvišoj razini na obje strane da se prometovanje uspostavi pregovorima i suradnjom. Štab Vrhovne komande Armije BiH je 5. veljače 1993. godine uputio Predsjedništvu R BiH zahtjev za energičnijim angažiranjem u rješavanju složene vojne situacije, gdje se gotovo imperativno i ucjenjivački zahtijeva da se (Halilović, Lukava strategija, 196):
…Što prije obezbijede potrebne količine municije, lijekova, sanitetskog materijala i hrane za potrebe Armije BiH. To podrazumijeva i otvaranje koridora kroz Hercegovinu i centralnu Bosnu pod kontrolom HVO (podvukao M. G.). Preduzimanjem gore navedenih mjera obezbijedit će se Armiji BiH povoljni uslovi za odbranu i proširenje slobodne teritorije (podvukao M. G.). U protivnom, Armija BiH neće odgovarati za moguće negativne posljedice.
Štab Vrhovne komande Armije BiH opet je 2. ožujka 1993. godine uputio Vladi BiH i Ministarstvu obrane informaciju o kritičnoj situaciji u vođenju oružane borbe u kojem okrivljuje ova tijela vlasti za eventualni neuspjeh i poraz postrojbi Armije BiH (Halilović, Lukava strategija, 197):
Organi Ministarstva obrane i Vlade R BiH nadležni su i odgovorni za nabavku i dostavu naoružanja i vojne opreme u logističke centre Armije BiH. Činjenica je da se u logističkom centru Armije BiH ne nalaze potrebna sredstva za uspješno vođenje oružane borbe i da nemamo nikakvih podataka šta su Ministarstvo obrane i Vlada RBiH učinili po ovom pitanju i da je uspješnost oružane borbe zavisna i od raspoloživog naoružanja i municije. Evidentno je da će za eventualan neuspjeh u borbi sa agresorom, punu odgovornost snositi i nadležni organi Ministarstva obrane i Vlade RBiH. (podvukao M. G.)
Tako je 10. ožujka 1993. godine načelnik Štaba Vrhovne komande S. Halilović na zajedničkoj sjednici Predsjedništva, Vlade i parlamentarnih stranaka iznio prijedlog (Halilović, Lukava strategija, 151):
4. Sa Republikom Hrvatskom, na političkom planu, konačno razriješiti najvažnije pitanje, a to je logistika za potrebe R BiH, odnosno oružanih snaga.
5. Na međunarodnom planu animirati sve prijateljske zemlje da izvrše pritisak na Republiku Hrvatsku da odustane od podrške “Herceg-Bosni” i raditi aktivno na njenom dokidanju.
6. Obezbijediti da luka Ploče i put Ploče – Mostar – Sarajevo – Zenica, bude u neprekidnoj funkciji za potrebe države BiH. Ako je nužno, za ovo angažovati međunarodne snage, a po potrebi i našim snagama taj prostor osigurati.
U daljnjem izlaganju S. Halilović upozorava prisutne (Halilović, Lukava strategija, 152):
…pošto zahtjevi za vaše aktivnije angažovanje koje smo mi poslali prema Vladi i Predsjedništvu, do sada nisu došli na dnevni red, da vas kratko podsjetim na njih, da vas i ovom prilikom zamolim da ih što prije ozbiljno uzmete u razmatranje… Međutim, mišljenja smo da na sadašnju, veoma složenu situaciju na ratištima i problemima koji se javljaju u organizovanom suprotstavljanju agresoru RBiH, Predsjedništvo i vlada, vlast u općinama, ne
reaguju organizovano i dovoljno energično, što može dovesti do negativnih posljedica sa neslućenim razmjerama (podvukao M. G.).

Iz svega navedenog mogu se izvući sljedeći zaključci:
– glavne cestovne veze bile su posve prekinute zbog fizičkog zauzeća i nadzora Vojske RS
– dio cestovnih prometnica bio je pod povremenom vatrom topništva Vojske RS, posebice cesta Novi Travnik – Bugojno i Čapljina – Mostar – Jablanica
– djelomični nadzor Armije BiH i HVO-a nad pojedinim dionicama temeljnih cestovnih pravaca prouzročio je česte prekide prometovanja na više dana i otvaranje prometovanja zahtijevalo je česta pregovaranja posredstvom UNPROFOR-a
– uspostavljanje nadzornih točaka na značajnijim križanjima od strane pripadnika Armije BiH i HVO-a prouzročilo je mnoge tenzije i ozbiljne incidente koji su često prerastali u oružane sukobe (humanitarni konvoji UNHCR-a su od Zagreba do Sarajeva morali proći 90 cestovnih nadzornih točaka i na svakoj voditi pregovore)
– poseban je problem bilo prometovanje u zimi 1992./1993. zbog visokog snijega
– obje su se strane spremale jedna protiv druge uporabiti oružje i oružanu silu radi otvaranja prometnica i uspostave prometovanja odnosno opskrbe svojih vojski i stanovništva.

Zaključak
S obzirom na gospodarsko i prometno značenje srednje Bosne i sjeverne Hercegovine, vojno bi bilo opravdano da Armija BiH:
(a) osigura potpunu kontrolu nad područjem Konjica koje je iznimno važno zbog sljedećih okolnosti:
1/ u zaleđu je Sarajeva i stoga iznimno važno za pripreme i izvođenje bilo kakve vojne operacije oslobođenja Sarajeva
2/ zbog blizine Sarajeva, vojne infrastrukture iz vremena Jugoslavije i komunikacijskih pravaca, područje Konjica bilo je najpovoljnije za smještaj vojnog zapovjedništva koje bi rukovodilo vojnim operacijama
3/ Konjic je bio najvažnija komunikacijska točka na pravcu Sarajevo – Jablanica – Mostar – Jadransko more
4/ u Konjicu je postojala tvornica IGMAN, u kojoj se proizvodila municija za lako pješačko oružje
(b) osvoji Vitez i iznimno važnu tvornicu eksploziva u tom gradu koristi za potrebe vlastitog naoružanja
(c) ostvari punu kontrolu nad gradovima u kojima se nalaze značajni objekti vojne industrije – Bugojno, Travnik, Novi Travnik
(d) ostvari punu kontrolu nad komunikacijskim pravcem iz srednje Bosne preko Jablanice i Mostara do Jadranskog mora i tako osigura uvjete za kontinuiranu i nesmetano opskrbu.
(Milan Gorjanc, Izvještaj vojnog eksperta: Doktrina općenarodne obrane i druga vojna pitanja relevantna za postupanje vojske tijekom rata u Bosni i Hercegovini, Ljubljana, srpanj 2009.)

dr.sc. Ante Nazor, ravnatelj Centra