Na razvoj najpoznatijih vrsta hladnog oružja djelovao je niz tehnoloških i taktičkih promjena tijekom različitih razdoblja. Stoga se s pravom može reći kako su ta oružja među najviše modificiranim u dugoj povijesti čovječanstva

Mačevi i sablje vjerojatno su najkompletnija ubodno-sječna oružja za blisku borbu. Njima se nanose udarci, ali i uspješno odbijaju protivnikovi napadi. Stoga su kroz povijest čovječanstva te prije pojave vatrenog oružja postali glavno i najraširenije oružje za blisku borbu, korišteno u svim civilizacijama. Upravo zbog svoje svestranosti, pokazali su se znatno učinkovitijim u bliskoj borbi od sjekire, koju su u mnogim starovjekovnim i srednjovjekovnim ratničkim te vojnim organizacijama, kao i kod pojedinaca, potisnuli u drugi plan. Za razliku od udarnog oružja, čija učinkovitost ovisi prije svega o tjelesnoj snazi korisnika, učinkovitost mačeva i sablji najviše ovisi o vještini kojom se koriste, što u tehničkom smislu izjednačuje protivnike različite tjelesne građe i snage. To je bio još jedan razlog zbog čega su mačevi i sablje postali najraširenije ubodno-sječno oružje za blisku borbu, a po rasprostranjenosti izjednačili su se s noževima i bodežima.

Tajna u otkriću metala

No, za razliku od noževa i bodeža, koji su praktički korišteni još u kameno doba, nastanak mačeva i sablji veže se uz uporabu metala. Zbog toga je to oružje nastalo razmjerno kasno, najkasnije od svih ručnih oružja za blisku borbu. Prvi pravi mačevi nastali su vjerojatno tek s otkrićem lijevanja bronce. Bakar je, naime, bio previše mekan materijal za tu svrhu. Najstariji artefakti dokazuju da su prvi mačevi izrađeni upravo od bronce, a ne od bakra. Tijekom arheoloških istraživanja pronađeno je dosta bakrenih bodeža, noževa, vrhova kopalja ili strelica, ali niti jedan mač. S druge strane, poznata su neka oružja koja su izgledom i duljinom slična mačevima, a nisu izrađena od metala. To je karakteristično prije svega za Oceaniju i prostor Južne Amerike, na kojem su obitavale drevne civilizacije Maja, Tolteka i Asteka. Na europskim i euroazijskim prostorima tek je obrada metala – u početku bronce – omogućila stvaranje dovoljno dugog i čvrstog sječiva koje se moglo koristiti za izradu mačeva i sablji. Ovladavanjem obradom željeza i kasnije čelika mačevi postaju najraširenije i najkorištenije ručno oružje, a znatno kasnije javljaju se i sablje. Potonje su puni razvoj dostigle tek u VIII. st., prvo kod istočnih, tj. azijskih naroda, a zatim se šire po Europi.

Osnovna je razlika između mača i sablje u taktičkoj namjeni i izgledu sječiva. Kod mača sječivo je u pravilu ravno i na vrhu obično završava suženjem u šiljak, a najčešće je naoštreno s obje strane. Mačevi se podjednako koriste za ubod i sječenje iako tu, ovisno o vrsti oružja, postoje prilično velike razlike. Sablje obično imaju zakrivljeno sječivo. Oštrica im je samo na jednoj strani sječiva, najčešće na izbočenoj. Namijenjene su u prvom redu za sječenje, ali kako uglavnom imaju sužen, šiljast vrh, mogu se koristiti i za ubode.

Osnovna konstrukcija

Sječivo mača ili sablje osim oštrica i vrha obavezno ima korijen na koji se nasađivao balčak, a moglo je imati i urezan žlijeb za otjecanje krvi i greben (kad se radilo o sječivu s jednom oštricom). Duljina sječiva ovisi o nizu čimbenika, kao što su ratnički običaji pojedinih naroda, taktika primjene mačeva i sablji te općenito taktika borbe u pojedinom razdoblju. Prilagođavala se i tjelesnoj snazi te vještini korisnika oružja, a najviše dostupnosti i kvaliteti materijala od kojih su mačevi i sablje izrađivani. Kod razvoja mača najveće je promjene doživio balčak, koji se transformirao od običnog drška kojim se mač samo držao do vrlo dobre zaštite ruke koja drži mač. Balčak prvih mačeva bio je razmjerno jednostavan, obično izrađen od jeftinijih materijala kao što je drvo (barem za većinu vojnika) i sa slabo izraženom križnicom ili bez nje: primjer je rimski gladius. Važnu ulogu imala je razmjerno velika jabučica na koju se oslanjala šaka prilikom držanja mača. No kako su mačevi postajali sve dulji i teži, sve se više javljala potreba za zaustavljanjem protivničkog mača, koji bi klizio niz sječivo vlastitog pri blokiranju udarca prije nego što ozlijedi šaku. U takvim okolnostima ključnu ulogu dobiva križnica. Kako je riječ o zadnjem obliku neposredne zaštite, ona postaje sve veća i masivnija. Tijekom renesanse više se pozornosti posvećuje balčaku, i to u cilju zaštite ruke. Budući da je oklop s pojavom vatrenog oružja postupno gubio na važnosti, i metalne rukavice sve su više zamjenjivane običnim kožnatim. Rukavice su ionako bile nespretne, a s druge strane zahtjevne za izradu i samim tim prilično skupe. No, kako je bila potrebna dodatna zaštita šake koja drži mač, tijekom XV. st. na balčak se montira zaštitna košara različitih oblika.

Sablja je slične konstrukcije. Od mača se razlikuje samo po zakrivljenosti sječiva i osnovnoj namjeni – sječenju. Tomu je bio prilagođen i balčak sablje, u pravilu jednostavniji i lakši od balčaka mača. Općenito se smatra da su sablje bile lakše od mačeva i jednostavnije za rukovanje, pa se, nakon postupnog nestajanja individualnog oklopa, u naoružanju zadržavaju dulje od mačeva.

Najdulji mačevi u povijesti

Prodorom barbarskih plemena na europski prostor tijekom velike seobe naroda i primjenom rastresitijeg borbenog postroja počinje uporaba sve duljeg mača. Jačanjem važnosti konjaništva, mačevi iz dva osnovna razloga dodatno dobivaju dulje sječivo. Prvi je lakše korištenje duljeg sječiva protiv pješaštva, a drugi razmjerno velik rastresiti poredak, koji konjaništvo neizostavno razvija u punom galopu na protivnika. Sječivo mača najdulje postaje u srednjem vijeku, kad se rade veliki, tzv. dvoručni mačevi, dakle korišteni s obje ruke. Počeli su se koristiti u razdoblju razvijenog punog oklopa, kad vitezovi nisu trebali jednom rukom držati štit i tako se braniti od protivnikova napada, već su mogli obje ruke iskoristiti za snagu udara vlastitim mačem. No u borbenim djelovanjima to se oružje pokazalo nepraktičnim, prije svega zbog duljine. Njegov je korisnik bez obzira na oklop bio izloženiji protivnikovu napadu u trenutku podizanja obiju ruku kako bi zadao udarac. Usto, u borbi protiv punog oklopa znatno se učinkovitijim od mača pokazao bojni čekić i bojni kljun. Dvoručni mačevi uskoro postaju oružje pješaštva, pri čemu su ih ponajviše koristili njemački landsknehti u borbama s protivničkim konjaništvom. To su bili i najdulji mačevi u povijesti tog oružja. Dugi su bili od metar i pol do dva metra, a nošeni su i korišteni obično bez korica. Kako se njihova borbena učinkovitost smanjivala, pješaštvo je razvilo nova oružja za borbu protiv konjaništva (u prvom redu helebarde). Dvoručni mačevi postali su tako oružje isključivo za izvršavanje smrtne kazne, ali ipak u manjoj mjeri u odnosu na krvnikovu sjekiru.

Neobičnije su oružje bili mačevi i sablje valovitog (plamenastog) sječiva, koje oblikom podsjeća na trak plamena. Taj se oblik sječiva razmjerno često sreće u jugoistočnoj Aziji, dok je u Europi bio vrlo rijedak. Pretpostavlja se da je korištenje plamenastih sječiva na azijskom području imalo vjerske i mistične temelje. U skladu s navedenim, jedno od karakterističnih oružja s prostora Indonezije i jugoistočne Azije, bodež kris (ili keris), prepoznatljiv je u prvom redu po plamenastom sječivu. Tako izrađeno sječivo navodno je imalo spiritualni karakter i simboliziralo zmiju u napadu. U svakom slučaju, spiritualni karakter tog oružja teško se može negirati, zbog čega je povezano s nizom mističnih sekti i tajnih udruženja Dalekog istoka. Od kraja XIX. st. postaje simbol nacionalističkih i oslobodilačkih pokreta i organizacija, u prvom redu na Malajskom poluotoku. Budući da je bodež kris nastao u vrijeme razvoja mačeva na prostoru juga i jugoistoka Azije, vjerojatno je upravo spiritualni karakter poveznica iz koje su nastala plamenasta sječiva njihovih mačeva i sablji.

Status vlasnika

Mnogi su narodi u određenom povijesnom razdoblju razvijali karakteristične mačeve i sablje te ih koristili na sebi svojstvene načine. Na razvoj mačeva i sablji djelovao je i cijeli niz tehnoloških i taktičkih promjena tijekom različitih razdoblja, pa se s pravom može reći kako su ta oružja među najviše modificiranim u dugoj povijesti čovječanstva. Iako su brojni narodi i etničke skupine razvijali karakteristične mačeve, najblaže rečeno bizarnog izgleda i načina korištenja (v. tekst Neobično hladno oružje, Hrvatski vojnik, br. 359), prostor Afrike domovina je vjerojatno najbizarnijih u povijesti. Među njima svakako su specifični konda mačevi, korišteni u narodu Mongo. Radilo se o simetričnim mačevima s dvije oštrice, izrađenim uglavnom od željeza, a znatno rjeđe od mesinga. Na završetku su imali karakteristično proširenje, čiji su krajevi završavali oštrim šiljcima. Uglavnom su korišteni kao sječno oružje, a kako su imali razmjerno kratak držak bez križnice, očito su služili kao oružje za jednu ruku. Osim standardne (prethodno opisane) inačice, ti su mačevi često imali različite ukrase i dodatke za koje ne postoje relevantni izvori o tome čemu su služili. Pojedini autori smatraju kako su ti dodaci bili svojevrstan ukras koji je označavao status vlasnika, ili su s tim dodacima korišteni kao oružje za egzekucije odnosno sakaćenja. Manji dio takvih mačeva imao je sječivo upitne funkcionalnosti, pa se pretpostavlja kako se radilo isključivo o ceremonijalnom oružju koje je pripadalo poglavarima plemena ili rodovskih zajednica kao statusni simbol. Dakle, nije korišteno kao učinkovito borbeno sredstvo. Sječiva konda mačeva po svojem izgledu teško bi mogla izdržati lomove ili deformacije u sukobu s protivnikovim klasičnim mačevima ili sabljama. Može se stoga pretpostaviti kako nisu bili ni namijenjeni za borbenu uporabu.

Izrada čeličnih mačeva na prostoru sjeverne Afrike i Male Azije bila je jedna od najcjenjenijih vještina tijekom srednjeg vijeka. Posebnu su vrijednost, pa i na europskim prostorima, imala sječiva s područja Damaska. U skladu s navedenim, arapski mačevi i sablje bili su na glasu kao najbolja hladna oružja tog doba. To je posebno vrijedilo za sablje, čijoj se proizvodnji posvećivala znatno veća pozornost. Naime, pokazale su se boljim oružjem lakog konjaništva od mačeva. Pritom je potrebno naglasiti kako je upravo lako konjaništvo činilo glavnu udarnu snagu islamskih naroda s prostora Bliskog istoka i Arapskog poluotoka.

Zakrivljenost sječiva

Pretpostavlja se kako su sablje razvijene iz zakrivljenih mačeva s jednom oštricom kao što su, npr., bili dački mačevi sica i falces, ali za to nema konkretnih dokaza. Sablje standardnog oblika koristili su u VIII. st. stepski narodi istočne Europe i središnje Azije, a na bliže europske prostore dolaze s prodorom Huna i Avara. U Rusiji se sablje intenzivnije počinju koristiti u X. st., dok ih u srednjem vijeku koristi lako konjaništvo nomadskih naroda Pečenega, Arapa, Turaka i drugih. Na Bliskom istoku razvijena je tijekom srednjeg vijeka teška sablja masivnog sječiva – skimitar. Mogla se koristiti i za sječenje i za ubadanje zato što je zadnja trećina sječiva imala oštricu na obje strane. Iako pojedini povjesničari smatraju kako je skimitar svojevrstan prijelazni oblik između mača i sablje, to oružje ima sve tehničke značajke sablje. Jedina je posebnost u tome što je zadnja trećina sječiva naoštrena s obje strane i sužava se u izrazito šiljast vrh, kako bi služila i za ubadanje. Kasnije sablje u pravilu imaju tanje, vitkije i lakše sječivo. Za razliku od mačeva, sablje različitih naroda imaju sličan oblik. Razlike su prije svega u obliku i konstrukciji balčaka te kvaliteti materijala od kojeg su izrađene. Kod različitih se etničkih skupina razlikuju po zakrivljenosti, debljini i širini sječiva, kao i duljini same sablje. Nerijetko je to bilo različito i kod većine korisnika unutar jedne etničke skupine ili prostora slične ratničke tradicije. Spomenuta plamenasta (valovita) sječiva kod sablji su iznimno rijetka, znatno rjeđa nego kod mačeva, i uglavnom se povezuju s rijetkim primjercima perzijskih šamšir sablji. S prostora Perzije stanovit je dio takvih sječiva prihvaćen i na području Indijskog potkontinenta, ali nikad u znatnijem broju iako su na tom prostoru bila poznata valovita sječiva bodeža kris i različitih vrsta mačeva. Najveće odstupanje od klasične koncepcije izrade sablji povijesno je uglavnom povezano s japanskom tradicijom izrade njihovih karakterističnih sablji katana, tači i vakizaši.

Intenzivan razvoj i usavršavanje vatrenog oružja učinili su sve hladno oružje zastarjelim stoga se ono postupno povlači iz operativne uporabe. Najdulje su se zadržale sablje, koje su ostale glavno oružje za blisku borbu konjaništva, sve do nestanka tog roda kopnene vojske. U suvremenim oružanim snagama više nema konjaništva, osim pojedinih gardijskih i drugih ceremonijalnih postrojbi. Sablja i mač (znatno rjeđe) svedeni su samo na simbol vojničke, uglavnom časničke časti i dostojanstva. Koriste se isključivo u svečanim protokolarnim prigodama i za odavanje vojnih počasti.

---

Od egzekucije do plesa

Jedan od najbizarnijih mačeva u cijeloj ljudskoj povijesti potječe iz Afrike. Bio je to ngulu, koji su koristili narodi Bantu skupine. Radilo se o maču s jednom oštricom, najblaže rečeno nekonvencionalnog oblika, u kojem je prevladavao dio oštrice srpastog izgleda, s kratkim balčakom i s dvije jabučice na balčaku. To je svakako raritet koji nema konkretno funkcionalno opravdanje prilikom držanja mača. Ngulu je služio isključivo kao oružje za egzekucije, pa je njegov bizaran izgled vjerojatno znatno više spiritualnog nego funkcionalnog karaktera. Usto, cijeli proces dekapitacije tim mačem zahtijevao je dugotrajnije pripreme i spektakularno izbacivanje odsječene glave nakon izvršenja kazne. Belgijski kolonizatori Konga zabranili su početkom XX. st. taj način kažnjavanja. Nakon toga ngulu dobiva samo ceremonijalni karakter. Korišten je u tradicionalnom plesu likbeti, na čijem se kraju s pomoću tog oružja žrtvuje jarac.

---

Najsavršenija sječiva

Japanske sablje ne razlikuju se znatnije od sablji drugih naroda po izgledu, već po specifičnoj izradi, u prvom redu sječiva. Naime, japanski kovači razvili su posebnu tehniku njihova kovanja. Oko jezgre od mekog željeza nanosili su nekoliko slojeva tvrdog željeza, zagrijavali oštricu, ponovno kovali, preklapali sloj preko sloja, ponovno kovali i tako više puta ponavljali postupak. Tako iskovano sječivo imalo je svojstva najkvalitetnijih čelika, pri čemu je bilo iznimno oštro, a ujedno vrlo elastično, pa se nije lomilo pri jačem udarcu. Stoga se japanske sablje do danas smatraju hladnim oružjem vjerojatno najsavršenije izrađenih sječiva. Osim toga, japanski su kovači polirali oštricu dajući joj specifičan odsjaj koji je bio svojevrstan autorski potpis. No, time su dodatno povećavali njezinu oštrinu. Uvježbani samuraj jednim je udarcem sablje mogao dijagonalno potpuno presjeći čovjeka, zbog čega su i oklopi razvijani sasvim različito od europskih. Japanske sablje potječu od ravnih mačeva iz razdoblja Muromachi (XIV. stoljeće). Pritom su produljeni i dršci tako da su japanske sablje, za razliku od većine drugih, korištene kao dvoručno oružje čime je povećana snaga njihova udara. Japanske sablje koristio je isključivo ratnički stalež samuraja kao glavno oružje za blisku borbu. Pritom su redovito nosili po dvije sablje – kraću vakizaši i jednu od dvije vrste duljih – katana ili tači. Katana je obično bila sablja sa sječivom dugim od 60 do 73 cm,
dok su tači bile znatno dulje i dosezale ukupno do 160 cm. Katane su nošene zajedno s vakizašijem u doslovno svim prilikama u kojima je samuraj nosio svoje oružje, a to je bilo gotovo uvijek. Tači su zbog veličine nošene uglavnom u posebnim ceremonijalnim prilikama i u bitkama s oklopom zaštićenim protivnikom kako bi ga se jednim udarcem onesposobilo. Koristile su se i za borbu protiv konjanika, tako da se konju presijeku noge ili raspara bok. S obzirom na to da su nošene u paru, obje su sablje u pravilu jednako izgledale, a obično ih je izrađivao isti kovač kako se ne bi razlikovale ni po kvaliteti sječiva. Sablje katana i tači služile su kao glavno oružje za blisku borbu samuraja. Vakizaši je služio kao pomoćno oružje ili u borbi unutar skučenog prostora, kad je teško zamahivati katanom. Rabili su ih i za iznenadni napad te za obredno samoubojstvo sepuku (harakiri).

Tekst: Marinko Ogorec