Mediji imaju izniman potencijal u protuterorističkoj borbi s obje strane društvenih, kulturoloških i civilizacijskih granica, za koje se čini s jedne strane kao da ih globalizacija ublažava, ali ih s druge strane i oblikuje

U djelu Terorizam protiv demokracije možemo naći četiri mogućnosti medijskog pokrivanja terorizma demokratskom društvu slobodnih medija (Paul Wilkinson, Terorizam protiv demokracije, 2002., str. 196-198). Politika laissez-faire, ( franc. “pustite neka svatko čini što hoće i neka sve ide svojim tijekom” uzrečica je ekonomskog liberalizma i slobodnog tržišta). Riječ je o gajenju nade da će demokratsko društvo “instinktivno” naći način kako prevladatie većinu terorističkih prijetnji. Ovo naivno vjerovanje u samoregulirajući odnos između medija i terorizma obrazlaže se tako da će se pitomom interakcijom medija i terorizma doći do omekšavanja napetosti, jer će navodno terorističke organizacije, koristeći se medijima, rafinirati svoje postupke kako bi javnosti bili prihvatljiviji, te natjerati vlast na ispunjavanje ustupaka što ih ultimativno traže. Mnogo je vjerojatnije da bi ova politika suzbijanja terorizma samo povećala terorističke napade i zahtjeve koje bi prema vlasti upućivale terorističke organizacije, što bi na kraju prijetilo urušavanjem demokratskog društva i dovelo do unutar društvenih sukoba.

Druga opcija suprotstavljanja terorizmu može biti čvršća zakonska regulacija medija i neki oblik cenzure medija. Ovdje dolazimo do drugog utjecaja što ga na medije imaju terorističke organizacije. Restrikcijskom medijskom politikom može se smanjiti mogući utjecaj terorista na društvo, ali to mijenja samu srž demokratskog društva, i to je šteta samo po sebi. Istina je da treba izbjeći situaciju da se terorističke organizacije koriste masovnim medijima, ali nedopustivo je i to da terorističke organizacije unište samu bit demokratskog društva, a to je sloboda misli i sloboda izražavanja tih misli. Vjerojatno nitko ne želi taj eksperiment provesti “in vivo”. Sve i da hoćemo, kako zaustaviti internet?

Treća opcija medijske politike, medijskog pokrivanja terorizma možemo nazvati, dragovoljno uzdržavanje. Bit ove opcije jest u izbjegavanju manipulacije i eksploatacije medija od terorističkih organizacija. Mnoge medijske kuće izradile su naputke za koji obvezuju na promišljenost, pažnju i uzdržanost, kako se teroristima ili otmičarima ne bi pružala platforma za širenje utjecaja. Preporuča se i korištenje stručnih savjetnika u slučajevima izvještavanja u talačkoj krizi. Bit je u poštivanju policijskih zapovjedi i uputa, ali i reakcija da se ne naruši bit profesionalnog izvještavanja. Za profesionalne organizacije preporučljiva je izrada mjera samokontrole.

Terorizam na medije može djelovati dvojako: prvo, da ih instrumentalizira za svoje ciljeve, a drugo da donese svojevrsnu restrikciju u slobodi izvještavanja u sklopu protuterorističke borbe. Demokratska i medijski otvorena društva podložnija su medijskom djelovanju terorista. Imamo primjera kada medijska cenzura može učiniti dobro za odumiranje vojnih krila, a jačanja političkih krila neke organizacije. Tako je bivša britanska premijerka Margaret Thacher, tražila da se teroristima uskrati publicitet, te je uvedena i zabrana objavljivanja glasa terorističkih glasnogovornika. Unatoč tome što je Sinn Fein bila legalna politička stranka u Republici Irskoj, zbog njene veze s IRA-om (često se navodi da je Sinn Fein političko krilo IRA-e) u Republici Irskoj i u Velikoj Britaniji zabranjeno je Zakonom medijima iz 1960. intervjuiranje glasnogovornika Sinn Feina. Ova zabrana je ukinuta za vrijeme IRA-inog prekida vatre ozbiljno je naškodila dobivanju potpore birača, a time i dobivanju legitimita. Inače dosjetljivi britanski mediji premošćivali su zabranu upotrebom glasova glumaca-naratora koji su pratili snimke vođa Sinn Feina..

Teroristi ne moraju medije koristiti samo kao svojevrsne pojačivaće svog djelovanja već mogu koristiti medije a da to ovi i ne slute i kao tajmere ta započinjane pojedine akcije ili bilo kakve organizacijske potrebe, gdje su mediji doslovno iskorišteni.Više je mogućnosti šifriranja bilo da se radi o tekstualnom ili slikovnom obliku. Jedan od problema medijskog praćenja terorizma, je što često medijskom izvještavanjem dobivamo dojam da terorizam pobjeđuje, to se događa iz razloga što su informacije o terorističkom napadu prodornije od informacija o uspjesima u antiterorističkoj borbi i zbog inhibiranja informiranja koje imaju za cilj ne kompromitirati metode antiterorističke borbe.

Terorizam kao pojava djeluje na odnos medija i javnosti u više smjerova. Terorizam djeluje na smjeru uloge medija kada oni trebaju priskrbiti javnosti informacije koje su potrebe za “samovladanje” javnosti i to formalnom ili zvaničnom i neformalnom ili nezvaničnom regulacijom, odnosno nametnutog ili svjesnog usmjeravanja u radu novinara, kako mediji ne bi postali pozornica na kojoj se terorizam odvija. Terorističkim djelovanjem promijenjeni su sadržaji komunikacijskog smjera kojim vlast predstavlja i brani svije poteze pred javnošću tražeći podršku za svoje politike. Jedan dio autora to naziva uspostavom pravila i granica u izvještavanju, jer se radi o spašavanju ljudskih života i primarne ljudske potrebe. Dok drugi autori isto nazivaju gušenje ili ograničavanje medijskih sloboda. Tako jedan dio autora tvrdi da je na djelu uzurpacija medijskog prostora od države, a sve pod plaštem antiterorističke borbe, te dalje navode da su privatni mediji najčešći put za podupiranje državnih akcija u tom smjeru podržavljujući svoje interese koji mogu biti i financijski. Tako da se može tvrditi da su i terorističke organizacije, ali i država u svom tvrđem značenju osvojile, čitaj pretvorile u bojišnicu, komunikacijske mogućnosti masovnih medija. Tako su u raznim državama novinari uglavnom posredstvom svojih samoregulirajućih tijela (novinarskih udruga) i najčešće u suradnji sa svojim vladama donijele svojevrsne etičke naputke o izvještavanju o terorističkim akcijama. U SAD-u poslije 11. rujna bilo je razumljivo mnogo emocija i apela prema medijima, ali ništa formalno nije donešeno. Naprotiv u Velikoj Britaniji koja ipak treba reći ima iskustvo dužeg narušavanja sigurnosti u Sjevernoj Irskoj i zbog nje, desetljećima egzistiraju preporuke Ministarstva obrane “Defence Advisory Notice System”. Tako su informativne agencije BBC i Reuters sastavili upute novinarima, a BBC kojemu je teško ne priznati objektivnost ima najstariji u svijetu naputak svojim novinarima naslova “Terorizam i nacionalna sigurnost”. Ovdje se između ostalog navodi da u praćenju terorizma treba govoriti istinu i to brzo, oprezno, potpuno, odgovorno i izbjegavajući špekulacije. Govori se o izvještavanju iz S. Irske, gdje BBC poziva novinare da o S. Irskoj ne govore samo kroz prizmu sukoba terorističkih akcija. (Jelena Jurišić, Marko Šaput, Utjecaj terorizma na ulogu i djelovanje medija, Politička misao br.4, 2005, str. 125-126.). Novinari u Izraelu zemlji koja je od svog samog postanka u sukobima bilo da se radi o konvencionalnom ratu bilo u ratu protiv terorista, pod normalnim smatraju da svi tekstovi o nacionalnoj sigurnosti i terorizmu trebaju proći pasku cenzora. U Rusiji poslije talačke krize u moskovskom kazalištu 2002. novinari dragovoljno predlažu i prihvaćaju “Antiterorističku konvenciju”. Španjolske su vlasti 1984. donijele zakon koji predviđa kazne za hvaljenje ili davanje podrške terorističkim organizacijama, španjolski su suci svojevremeno imali ovlasti za zatvaranje radio postaja. SR Njemačka je već 1976. uvela zakon o protuustavnom djelovanju. Ovdje se govori o demokratskim zemljama.

Ako pogledamo evoluciju ljudskog vojnog suprostavljanja i ratovanja možemo vidjeti kako je u vrlo bliskom odnosu formiranje vojne moći s vodećim ekonomskom resursima. Kako je u feudalizmu vodeći resurs bio zemlja tako je vojna moć proizlazila iz zemlje i ona se koristila za osvajanje zemlje. U industrijskim društvima ekonomska snaga ostvaruje ulaganjem kapitala u industrijsku proizvodnju općenito i proizvodnju za vojne potrebe, a ratuje se pretežito za resurse neophodne za industrijsku proizvodnju. U ovoj fazi razvijene su sredstva za efikasno masovno uništenje. U zadnjim desetljećima prošlog stoljeća prema Toffleru dolazi do sve veće utjecaja znanja na privredne aktivnosti. Informacije postaju značajnije od samog kapitala. Svjetska proizvodnja temelji se na vlasništvu nad informacijama tj. proizvodnji znanja i isporuci proizvoda kupcima koji se temelje na tom znanju Slijedom toga i sukobi se temelje na geo-informacijskim nadmetanjima, mimo ideologija, a vode se u informacijskom prostoru kao informacijske operacije “Information Operations” u sklopu informacijskog ratovanja “Information Warfare”. To propedeutički povezuje i pojavu informacijskog terorizma. Kako je skupljanje i distribuciju informacija od osamdesetih godina prošlog stoljeća uvećala informatička tehnologija i njezino umrežavanje dovodi i do pojava informatičkog sukoba “Netwar”, ali i kao oblika terorizma u cyberspaceu ili informatičkom prostoru, kao informatički terorizam.

Informacijska revolucija mijenja prirodu sukoba, ona ide u prilog jačanju mrežnih oblika organizacije i često im daje prednost pred hijerarhijskima. Uspon mreža znači da se moć seli prema nedržavnim akterima, jer se oni uspijevaju organizirati u rastuće multiorganizacijske mreže lakše od tradicionalnih, državnih aktera. To znači da u sukobima sve više odlučuju “mreže”, možda i više od “hijerarhija”. U informacijskog doba, sudionicima, bili to kriminalci, teroristi ili miroljubivi društveni aktivisti, raste moć u odnosu na državne službe. Dok im je umrežavanje nekoć jednostavno omogućavalo da se odupru potiskivanju, sada im omogućava gotovo ravnopravno natjecanje s državama i drugim hijerarhijski orijentiranim akterima. To pokazuje povijest Hamasa i kartela Cali, kao i pokret Zapatista u Meksiku i Međunarodna kampanja za zabranu pješačkih mina. Vlade često zaostaju zbog tromosti, navika i interesa. (Arquilla&Ronfeldt (ur), Networks and Netwars, RAND, 2001.)

Ovisnost suvremenog društva o efikasnoj oraganiziranosti zahvaljujući i informatičkoj tehnologiji učinili su moderna društva ranjivima u slučaju napada ili onemogućavanja rada informatičke infrastrukture. Pored rečenog tu su i karakteristike globalne mreže nad mrežama, ali koja ima i interaktivan te stoga individualan pristup, te može vrlo slojevito djelovati na pretraživača. Zato su terorističke organizacije vrlo rano prihvatile ovu modernu igračku. One na svojim siteovima često obrazlažu svoja stanovišta vrlo uspješno, te educiraju i usmjeravaju svoje buće pristaše u širem spektru od pristaša do aktivista, pa sve do “mučenika”.

Makar uistinu izgleda da je medijima i novinarima sužen prostor djelovanja u zaštiti društva od terorizma, mediji mogu sustavno prokazivati protučovječnu prirodu terorizma. Dok s druge strane mediji mogu tražiti socijalnu pozadinu za regrutaciju u terorističke organizacije, tražiti putove kako politizirati interese i kako neke organizacije transformirati u političke organizacije te kako afirmirati kulturnu i vjersku koegzistencije i razumijevanje, afirmirati politike vladavine zakona, poštivanje prava i običaja, te socijalne šanse za strategijsko nadvisivanje terorizma u kritičnim regijama.

Ovdje je prisutan i problem Interkulturne komunikacije, što predstavlja sposobnost komuniciranja među različitim kulturama. Ono je moguće kada se svladaju prepreke u predrasudama, isključivosti u osobnim vrijednostima i netoleranciji. Tako imamo tri osnovna modela komuniciranja s kulturalnim različitostima (Fahrudin Novalić, Moć i rat, 2006,. str. 75).
• Model asimilacije (kao npr. Nijemci u SAD), ovdje kulturne različitosti postupno nestaju, pa se manjinska kultura stapa s kulturom većinskog naroda.
• Model integracije u kulturu zemlje u koju se ulazi, sa zadržavanjem vlastitih posebnosti manjinske kulture. (npr. Kinezi u SAD).
• Model getoizacije, stvaranje manjinskog otoka kulture u određenoj državi i društvu, kao oblik multikulturnog zajedništva s društvenom ili medijskom vezom prema matičnoj državi (kao npr. Turci u Njemačkoj)
Mediji imaju izniman potencijal u protuterorističkoj borbi sa svih strana društvenih, kulturoloških i civilizacijskih granica, za koje izgleda da ih globalizacija ublažava, ali ih s druge strane i oblikuje.

Osim tzv. organizacijskog ili terorizma ilegalnih i polu-ilegalnih organizacija imamo i državni terorizam kada državne institucije kao npr. vojska, nelegalno, nelegitimno i bespoštedno ubijaju civile, razaraju društvena dobra, uništavaju prirodni okoliš i dr. U takvim državama odnosno društvima imamo, zatvoreni medijski prostor i skoro nikakve ljudske slobode. U takvim društvima mediji ne pišu o zločinima država, a još gore kada se pisanje o tome ne može izbjeći, nalaze opravdanja za nelegalan teror države. U doba velike koncentracije sila i takve države smatrane su korisnim u hladnoratovskoj slagalici. Danas su preostale takve države destabilizirajući faktor i prijetnja miru.

Na kraju treba reći da će jedan od ozbiljnijih izazova današnjice i budućnosti biti medijsko praćenje sigurnosti, a posebno njezine ozbiljne ugroze terorizma. Treba odlučiti kako dobro izvještavati a ne biti produžena ruka teroristima, treba odlučiti kako koristiti snagu medija u borbi protiv modernog terora. Zašto onda ne spomenuti bivšu britansku premijerku barunicu Margaret Thacher, koja uistinu nije imala problema s odlučivanjem, u intrvjuu The Timesu 1988. kaže: Mediji bi trebali razmisliti bi li djelovanje onih koji, kao i teroristi, koriste slobodu da bi uništili slobodu, trebalo dobivati takav publicitet”. Ovdje treba jednostavno izbalansirati dva javna ili društvena interesa tj. dva prava, i to interes javnosti tj. pravo javnosti da zna sa s interesom za sigurnošću tj. pravom na život i okoliš.

Darko MARINAC

Foto: US DoD