Namer je po svojim karakteristikama logičan slijed razvoja oklopnih vozila, ali tek kad se uzme u obzir kontekst izraelskih specifičnih potreba. Broj njegovih inačica povećava se, neke su predstavljene i ove godine. Ipak, zasad nije postigao izvozni uspjeh, pa se postavlja pitanje hoće li postati polazište za novi smjer u razvoju ili će ostati izraelska ekskluziva

Namer je razvijen na osnovi dobro poznatog tenka Merkava, točnije njegove posljednje inačice Merkava Mark IV. Njegov odabir za bazu razvoja transportera nije neobičan. Taj tenk ima konfiguraciju s motorom naprijed te mogućnost pomoćnog prijevoza manjeg broja pješaka. Neobično je što se s takvim projektom nije započelo prije, nego su Izraelci pregrađivali stare tenkove te tražili druga rješenja koja se nisu pokazala optimalnim.

Razlog tome bio je prije svega financijske prirode. S druge strane, do rata u Libanonu 2006. koji je karakterizirala masovna uporaba POVRS-a i improviziranih eksplozivnih naprava, nije postojao imperativ osiguranja toliko visoke razine oklopne zaštite za sve pješaštvo. Posljedično se nije razmišljalo niti o zamjeni klasičnog M-113 u ulozi transportera pješaštva.

Tradicija teškaša
Izrael ima dugogodišnje iskustvo s teškim oklopnim transporterima nastalim pregradnjom tenkova, u pravilu za potrebe borbene inženjerije. Prvi se pregrađeni tenkovi pojavljuju početkom 80-ih godina prošlog stoljeća kao vozila Nagmashot izvedena iz britanskih tenkova Centurion. Bila je tu i inačica pod nazivom Nagmachon a početkom 1990-ih pojavile su se inačice Nakpadon i Puma. Kako je Izrael raspolagao stotinama zarobljenih tenkova T-54/55 odlučeno je i njih iskoristiti za stvaranje oklopnih transportera. Taj put se radilo o drastičnijoj pregradnji kojom je, među ostalim, postavljena stražnja rampa za ulazak i izlazak pješaštva. Takav teški transporter nazvan je Achzarit i za razliku od pregradnji Centuriona namijenjen je standardnom mehaniziranom pješaštvu te je od 1988. proizvedeno 276 primjeraka. Uz stalna se poboljšanja obje te inačice teškaša još uvijek koriste u operacijama Izraelske vojske.

Tenk u duši
Općeprisutni oklopni transporter M-113, koji ima američke korijene, najbrojniji je dio izraelskih oklopnih vozila. Ipak, on je u nizu sukoba u proteklim desetljećima, a što se tiče Izraela još u Libanonu 1982., pokazao da nije najbolje rješenje kad je u pitanju oklopna zaštita. Razlog zadržavanja tog transportera jest u njihovu broju, raspoloživosti, praktičnosti, jednostavnosti, ali i tome što je financijski uvijek davana prednost tenkovima.

Ipak, sve veća uključenost u urbane operacije, napredak protuoklopnih oruđa te pozitivna iskustva s transporterima nastalim pregradnjom iz tenkova presudila je u odluci da se razvije transporter na temelju Merkave.
Merkava je izvorno izraelski tenk nastao prema specifičnim potrebama Izraelske vojske. IDF je tražio tenk koji će u konstrukciji imati poseban naglasak na osiguranju visoke zaštite posadi tenka, ali i  visoku prohodnost na razmjerno brdovitim terenima sjevernih graničnih područja prema Siriji i Libanonu. Rezultat je tenk s vrhunskom oklopnom zaštitom koji je kroz godine razvoja ostao na najvišoj svjetskoj razini. Tenk je u prvim generacijama (Merkava Mark I i Mark II) bio prilično trom u odnosu na NATO-ove i sovjetske pandane, ali to je ispravljeno zadnjim inačicama s jačim motorima.
Prvi prototip teškog oklopnog transportera pojavio se 2005. pod imenom Nemera (tigrica) koji je nastao pregradnjom Merkave Mark I. No, iako je uslijedilo ispitivanje, nije došlo do konačne realizacije takvog vozila. Naime, suprotno dotadašnjoj praksi zaključeno je da nije isplativo pregrađivati stare tenkove nego ekonomičniji pristup u proizvodnji novih vozila temeljenih na modernom dizajnu Merkave Mark IV. Vjerojatno je u obzir uzeta i potreba osiguranja dugoročne održivosti vozila jer je puno lakša i jeftinija kasnija modernizacija vozila koje već ima suvremenu arhitekturu i u startu je kompatibilno drugim sustavima u uporabi.

Povećana nabava
Razvoj Namera (tigar) počeo je 2007., a već sljedeće godine prikazan je javnosti i počela je proizvodnja probne serije od 15 primjeraka. Dva su Namera u sastavu Golanske brigade sudjelovala 2008. godine u operacijama u Gazi. Serijska je proizvodnja uslijedila 2009. godine. Prvotno je planirano za Izraelsku vojsku proizvesti oko 800 Namera, međutim prema nekim izvorima odobrena je nabava 386 primjeraka. Početkom 2014. broj je smanjen na 170. Ipak, nakon ljeta 2014. situacija se promijenila. Jedan od bitnih uzroka vjerojatno je i događaj iz operacije Protective Edge u Gazi. Palestinski RPG tada je pogodio izraelski M-113 sa sedam vojnika koji su poginuli. Narudžba je opet povećana i trenutačno je službeni broj naručenih Namera 531 (uključujući i sve već isporučene) s tim da tempo proizvodnje (točnije kupnje) iznosi tek nekih 30 primjeraka godišnje.

Made in USA
Kako zbog ograničenih domaćih kapaciteta proizvodnja Namera ne bi usporila proizvodnju Merkave, Izraelci su se odlučili za outsourcing proizvodnje tijela i glavnih komponenti vozila u SAD-u. Na taj su si način omogućili i sredstva za Namera iz američke vojno-financijske pomoći. Kao partner u proizvodnji ugovoren je General Dynamics Land Systems, točnije državni pogon Joint Systems Manufacturing Center u Limi, Ohio, pod upravom General Dynamicsa.

Finalno sklapanje vozila  obavlja se u Izraelu u vojnim pogonima Tel HaShomer. Početni ugovor s General Dynamicsom obuhvaćao je 110 Namera s opcijom za još 276 te ulaganje u alate i strojeve za pogon u Limi. Nakon odluke o smanjenju broja Namera na 170, u siječnju 2014. došlo je do pregovora o izmjeni sporazuma. Svojedobno se smatralo da će penali za izraelsku stranu iznositi oko 17 milijuna dolara plus da će cijena pojedinog tijela Namera narasti sa 730 000 na 900 000 dolara. Kako se prije spomenuto povećanje narudžbe u kolovozu 2014. godine dogodilo relativno brzo nakon objave o smanjenju broja, vjerojatno se takve procjene nisu ostvarile u cijelosti.

Samo transporter
Namer je vozilo mase oko 63 tone i iz toga je jasno da je oklopna zaštita u najmanju ruku jednaka Merkavi Mark IV (65 tona). Tijekom operacija u Gazi 2014. Namer je preživio pogotke POVRS-a Kornet ruske proizvodnje za koji proizvođač tvrdi da probija više od metra oklopa. Dimenzije vozila također su značajne: dužina iznosi 8,2 m, a ukupna visina 4,05 m. Posadu čine tri člana (vozač, ciljatelj i zapovjednik) i prevozi do devet pješaka. Vozilo ima dva otvora na krovu za zapovjednika i ciljatelja te stražnju rampu za desantno pješaštvo. U dizajnu otvora i interijera posebno je posvećena pažnja baratanju s nosilima. Namer je, naravno, opremljen suvremenim elektro-optičkim sustavima u obliku velikih blokova periskopa i videokamera kojima se osigurava neprekinuti pregled okruženja vozila.

Osim toga, Namer je opremljen i Elbitovim digitalnim sustavom za upravljanje bojištem, baš kao i Merkava Mark IV. U skladu s dosadašnjom izraelskom praksom kod oklopnih transportera naoružanje je prilično lako. Čini ga daljinski upravljana vatrena stanica Rafael Mini-Samson sa strojnicom kalibra 12,7 mm i minobacač 60 mm za blisku obranu koji je uobičajen na izraelskim tenkovima te ručno upravljana strojnica 7,62 mm. Izraelci nikad nisu uveli u naoružanje borbena vozila pješaštva jer se prema njihovoj doktrini u izravnoj vatri i borbi s drugim vozilima oslanjaju na tenkove, a mehanizirano se pješaštvo ne opterećuje dodatno još i tom zadaćom. Zadaća je transportera pješački desant sigurno dovesti do cilja (ili na cilj u slučaju Namera) gdje pješaštvo stupa u blisku borbu. BVP se u Izraelu smatra podvojenom osobom, vozilom koje da bi zadovoljilo obje uloge, zahtijeva previše kompromisa u dizajnu i u uporabi.

Kvalitetna zaštita
Među inačicama Namera svojedobno se u počecima projekta spominjala i jedna koja bi bila naoružana daljinski upravljanom vatrenom stanicom Samson s topom 30 mm i POVRS lanserima. Međutim do sada takva konfiguracija nije zamijećena u uporabi niti je službeno predstavljena kao odabir Izraelske vojske. Ta je inačica bila zamišljena kao zamjena za vozila protuoklopne namjene kao što je M-113 i HMMWV s POVRS-om TOW te se stoga može zaključiti da nije trebao biti prvi izraelski BVP već vjerojatnije vozilo vatrene potpore. Osim te inačice bile su predviđene još ambulantna i inačica za izvlačenje, no one do sada nisu realizirane, a umjesto njih pojavile su se inženjerijske inačice.
U sustavu zaštite Namer ima svu opremu koja se može očekivati na modernom oklopnom vozilu: opremu za automatsko gašenje požara, sustav NBK zaštite, 12 lansera dimnih bombi, detektore laserskog zračenja. Nadalje, od početka ove godine na sve novoproizvedene Namere ugrađuje se aktivni sustav zaštite Rafael Trophy. Sustav je prvi takav koji je prošao vatreno krštenje i to prema svim javnim izvješćima vrlo uspješno.

Na primjer, tijekom operacije Protective Edge, Trophy je od protuoklopnih raketa zaštitio 15 tenkova od kojih su u četiri bili zapovjednici bojni. Potvrda vrijednosti sustava je i odluka KoV-a SAD-a i marinaca da ga testiraju na svojim tenkovima Abrams i kotačnim transporterima Stryker te eventualno njime počnu opremati svoja oklopna vozila dok se ne razvije domaći sustav. Osim toga već sad se 50 % proizvodnje komponenti Trophyja odvija u SAD-u u tvrtki C4 Advanced Tactical Systems u vlasništvu Rafaela.
Pogon Namera čini zračno hlađeni dizelski motor Teledyne Continental AVDS-1790-9AR V12 snage 1200 KS (895 kW) koji koristi Merkava Mark III i koji mu osigurava brzinu do 53 km/h i operativni domet od oko 500 km.

Inženjerijske inačice
U travnju ove godine prvi su put predstavljene inženjerijske inačice Namera. Radi se o tri inačice: s ralicom, s pojačanjem za probijanje prepreka i građevina i inačica s priključcima za vuču, guranje i postavljanje mostova koji se mogu koristiti i kao prikolica – saonice. Izraelci su specifični po tome što njihova inženjerija koristi ovakve jednostavne lansirne mostove nasuprot uvriježenim rješenjima koja zahtijevaju znatno prilagođene platforme i složenu mehaniku za prijevoz i postavljanje mostova.

Potencijalni nedostatak takvog pristupa jest što zahtijeva određenu pripremu u blizini postavljanja. To onda uzima nešto više vremena i izlaže tehniku i ljudstvo mogućem neprijateljskom djelovanju. Sve tri inačice nose priključke za postavljanje opreme za čišćenje od mina. Sve će biti ujedno i vozila zapovjednika satnije, voda te prvog dočasnika voda, ali na prezentaciji nije bilo definirano koja je inačica za koju zapovjednu razinu. Inženjerijski Nameri također su opremljeni aktivnim sustavom obrane Trophy. Vrijedi napomenuti da inženjerijski Namer nije namijenjen zamjeni postojećih teških inženjerijskih transportera na bazi tenka Centurion.

Logistički srodnici
Zanimljivo je spomenuti i logističko vozilo za izvlačenje Merkava ARV (Armoured Recovery Vehicle) koje je na prvi pogled slično Nameru, ali dolazi izravno iz Merkave Mark III. Iako je bila najavljena inačica Namera za izvlačenje, očito je donesena odluka da se za tu ulogu iskoristi podvozje Merkave Mark III.  Inače, Merkava ARV dolazi u dvijema podinačicama, jednoj sa snažnijim kranom nosivosti 35 tona koja se ustrojbeno raspoređuje na razini bojne i drugoj s nešto slabijim kranom, namijenjenoj satnijama. Zanimljivost je da ova vozila imaju i sekundarnu ulogu u izvlačenju ranjenika za što mogu prevesti dva ranjenika na nosilima u pratnji jednog vojnika sanitetske struke.

Prošle je godine počelo ispitivanje teškog oklopnog transportera Ofek izvedenog jednostavnom pregradnjom starog tenka Merkava Mark II. Ofek se planira koristiti u sastavu logističkih postrojbi za potrebe saniteta, prijevoza opreme, popravak i izvlačenje tehnike i slično. Sama se pregradnja svodi na uklanjanje kupole i, kako bi se povećao unutarnji volumen vozila, postavljanje nove nadogradnje obložene rešetkastim oklopom umjesto kupole. Pristup koji kombinira gradnju novih vozila (Namer) i pregradnju starijih prije svega za potporne uloge omogućuje razmjerno brzo opremanje postrojbi, a istodobno ne ometa proizvodnju novih vozila za borbene postrojbe i, naravno, štedi novac.
Namer nema pandana među operativnim oklopnim vozilima pješaštva, a najbliže njemu je novi teški ruski BVP Armata T-15 koji je još u razvoju. Kako je proizvodnja Namera vezana za snažnu američku tvrtku, to mu daje i određene izvozne opcije. Međutim, jasno je da se vojske teško odlučuju za oklopno vozilo takvog tipa zbog velikih operativnih i logističkih troškova. I Izrael se teško odlučio za masovniju nabavu ovih vozila, prema mnogim procjenama tek iz krajnje nužde. Budućnost će pokazati je li Namer najava šireg trenda u razvoju oklopnih vozila na gusjenicama ili će, kao i Merkava, ostati izraelska posebnost.

Vedran Slaver