Bez obzira na smanjenje američkih narudžbi, za C-27J je zainteresirano dvadesetak država, što znači da postoji potencijalno zanimanje za isporuku najmanje 100 aviona u sljedećih deset godina

Prije nekih tri desetljeća tržištem lakih i srednjih transportnih aviona dominirala je tada sovjetska, a danas ukrajinska tvrtka Antonov. Započevši s An-24, koji je prvi put poletio još 1959., te An-26 i An-32, koji su nastali na njegovoj osnovi, pa sve do An-26 i An-72/An-74 (uključujući i An-174), Antonov je pokrivao potrebe za transportnim avionima gotovo polovice ratnih zrakoplovstava na svijetu. No, onda se početkom devedesetih godina Sovjetski Savez raspao, a Antonov “preko noći” postao lokalni proizvođač koji jedva preživljava. Na svjetskom tržištu srednjih transportnih aviona pojavili su se novi “gospodari” ? C-27J i C-295.

Raspadom Sovjetskog Saveza Antonov nije ostao samo bez velikog tržišta već i tržišta te države što su ga činile članice Varšavskog ugovora, koje su u vrlo kratkom vremenu nakon toga postale članice NATO saveza. Članstvo u tom prije svega političkom savezu nosi obvezu kupnje zapadne vojne opreme. Novoprimljene članice NATO-a, koje su trebale nove moderne srednje transportne avione, a kojima je američki C-130 Hercules bio prevelik, na izbor su imale samo dvije opcije ? talijansku ili španjolsku.

Da budemo precizniji, kupci su mogli birati između Alenia Aeronautica/Lockheed Martinova C-27J Spartana ili Airbus Military (bivši EADS CASA) C-295. Oba su aviona po mnogim odlikama vrlo slična. Rabe dva turboelisna motora, visokokrilci su opremljeni stajnim trapovima dostatno izdržljivim za slijetanje na neuređene poletno-sletne staze, te na kraju trupa imaju velike utovarne rampe.

Kad je Antonov “ispao iz igre”, Spartan i C-295 učestalo se nadmeću za nove narudžbe, kojih je sve više. Povećanje narudžbi podjednako se odnosi i na povećanje broja kupaca i povećanje količine naručenih i isporučenih aviona. Iako su “na papiru” Spartan i C-295 gotovo identični, u stvarnosti je riječ o dva vrlo različita transportna aviona. C-27J često nazivaju i mini Super Herculesom, dok je C-295 u osnovi regionalni putnički avion pretvoren u srednji transportni. Tako bi se za C-27J moglo reći da je kamion kojim možete prevoziti i ljude, dok je C-27J kombi kojim možete prevoziti i ponešto tereta.

Uzlet Spartana
C-27J je “rođen” unutar LMATTS (Lockheed Martin Alenia Tactical Transport Systems), zajedničke tvrtke koju su formirali američki Lockheed Martin i talijanska Alenia Aeronautica. Program novog ili, bolje rečeno, temeljno poboljšanog transportnog aviona C.222 (C-27A) Spartan službeno je započeo 1996. Prvi je let prvi prototip obavio već 25. rujna 1999. iz Alenijina testnog centra u Turin-Caselleu. Iako namijenjen vojnoj uporabi, C-27J certificiran je po civilnom propisu Joint Aviation Regulations Part 25 u lipnju 2001. Tek krajem te godine C-27J je dobio i vojni certifikat talijanskog ministarstva obrane.

Za pogon C-27J rabi dva turboelisna motora Rolls-Royce AE2100-D2 snage 3,460 kW (4637 KS), sa šesterokrakim elisama. Specifičnost mu je da njegova ojačana konstrukcija, posebice krila s tri potpornja, omogućavaju izvođenje naglih zaokreta do 3G bez trajnih oštećenja. Osim što Spartan zbog toga može izvoditi oštre zaokrete i pri većim brzinama, ovako visoka izdržljivost na G opterećenja omogućuje mu da do kraja iskoristi sve mogućnosti robusnog stajnog trapa prilagođenog uporabi i s neuređenih poletno-sletnih staza.

S najvećom poletnom masom od 31 800 kg C-27J može krstariti brzinom od 583 km/h na visini od 9140 m. Najveća mu je nosivost 11 500 kg, a s teretom do 10 000 kg može preletjeti 1852 km. S teretom mase 6000 kg dolet mu se povećava na 4260 km. Za slijetanje dostatno mu je tek 334,5 m, a najkraća udaljenost tijekom polijetanja tek je nešto veća ? 571 m. U njegov teretni prostor moguće je smjestiti do 60 ljudi ili do 46 padobranaca sa svom pripadajućom opremom. Avion je moguće prilagoditi i za sanitetski prijevoz do 36 ranjenika i/ili bolesnika na nosilima te još šest pratilaca.

Izvorni G.222 (C-27A) upotrebljava (ili je upotrebljavalo) 12 ratnih zrakoplovstava. C-27J do sada je prodan u osam država: Bugarska (naručeno pet, do sada isporučena dva), Grčka (12 naručeno isporučeno osam), Italija (12 naručeno 12 isporučeno), Litva (tri naručena dva isporučena), Maroko (četiri naručena), Rumunjska (sedam naručenih jedan isporučen), Slovačka (dva naručena) i Sjedinjene Američke Države čija bi ukupna narudžba mogla biti veća od 140 primjeraka. Do sada isporučeni C-27J nakupili su više od 12 500 sati naleta bez ijedne nesreće.

Posada C-27J broji tri člana: pilot, kopilot i letni inženjer zadužen za teret. Pilotska kabina je gotovo jednaka onoj na američkom C-130J Super Herculesu. Uporaba identičnih motora, veliki teretni prostor posebno prilagođen prijevozu velikog tereta te identična avionika uporabljena na Super Herculesu umnogome su pomogli prodaji C-27J. Tako veličina trupa omogućava utovar standardnih paleta 463L, koje se rabe i u Herculesima. Mogućnost brzog i jednostavnog pretovara paleta 463L iz Herculesa u Spartane, pa iz njih u transportne avione CH-47 Chinooks najviše je privukla američku vojsku.

Svojim korisnicima C-27J nudi veliki, uporabljivi teretni prostor s velikim vratima i ugodnim sjedalima. Zbog sigurnosti letenja opremljen je dvostrukim hidrauličkim i trostrukim električnim sustavima. Dodatnu razinu sigurnosti pruža i APU (auxiliary power unit – vanjski izvor napajanja), koji može raditi i tijekom leta. Osim što osigurava dodatni izvor električne energije tijekom leta APU čini C-27J potpuno neovisnim o vanjskim izvorima napajanja dok je na zemlji. Ugrađen je i automatski sustav za gašenje požara u spremnicima za gorivo koji rabi inertni plin. Sve u svemu C-27J ima visok stupanj pouzdanosti i otpornosti na kvarove i oštećenja, što dokazuje da do sada nijedan nije izgubljen u nesreći.

Prvi kupac C-27J, kako je to i inače uobičajeno kad je riječ o vojnoj opremi, bilo je talijansko ratno zrakoplovstvo. Tamošnje ministarstvo obrane je s Alenia Aeronautica potpisalo dva ugovora za isporuku ukupno 12 aviona. Prvi je ugovor potpisan u lipnju 2002., a drugi u siječnju 2004. Osim isporuke aviona ugovori obuhvaćaju i njihovo održavanje, logističku potporu i obuku posada sve do siječnja 2012. Naknadno je u listopadu 2007. potpisan ugovor za dodatnu obuku, koji je obuhvatio i simulator letenja.

Svi talijanski C-27J dodijeljeni su 46. zrakoplovnotransportnoj brigadi smještenoj u Pisi. Prvi je avion u postrojbu došao u siječnju 2007. te je dodijeljen 98. eskadrili, zadnjoj koja je još uvijek rabila i stare C.222 Spartane. S obzirom na to da su druge dvije eskadrile 46. brigade opremljene avionima C-130J (12 primjeraka) i C-130J-30 (deset primjeraka), 98. eskadrila će biti jedina postrojba talijanskog ratnog zrakoplovstva, koja će rabiti C-27J. Kao najmanji transportni avion talijanskog ratnog zrakoplovstva C-27J će se rabiti za taktički prijevoz, te kao nadopuna znatno većim C-130J i C-130J-30, koji se u talijanskom ratnom zrakoplovstvu smatraju strateškim transportnim avionima.

Alenia je dvanaesti i ujedno zadnji talijanski C-27J isporučila 27. svibnja 2009. Do tog dana talijanski su C-27J nakupili više od 5000 sati naleta i obavili više od 3400 zadaća. Pritom su imali stupanj operativnosti veći od 80%. Jedan C-27J trenutno je dodijeljen talijanskoj zrakoplovnoj pukovniji za letna testiranja, koja isprobava mogućnosti uporabe sustava za dopunu gorivom u letu te provodi certifikaciju uporabljivosti u zadaćama padobranskog desantiranja.

Napredna konfiguracija
Talijansko ratno zrakoplovstvo rabi najnapredniju konfiguraciju C-27J, koja uključuje mogućnost dopune gorivom u letu, C-130J “glass” kokpit (uključujući i head-up prikaznik) prekopiran s američkog C-130J te najbolju opciju komunikacijske i identifikacijske opreme koju nudi tvrtka Selex Communications.

Ova oprema obuhvaća napredni sustav za automatsku identifikaciju (IFF), ali i na ometanje otporne radiouređaje u V/UHF i HF frekventnom rasponu, te SATCOM komunikacijske uređaje. Tu je i digitalna mapa s integriranim navigacijskim sustavom. Posada se može osloniti i na napredni sustav za samoobranu aviona od projektila zemlja-zrak. Taj sustav obuhvaća prijamnik za otkrivanje radarskog zračenja i elektroničko djelovanje (RWR/ESM) Elettronica AR-3C, EADS/Selex Communications MILDS II (AN/AAR-60) sustav za otkrivanje vođenih projektila, Selex Communications RALM 01/V2 sustav za upozoravanje na lasersko zračenje i MES-in ECSD-2 bacač radarskih i IC mamaca sa 14 lansirnih mjesta. Talijanski su C-27J dobili i balističku zaštitu pilotske kabine i drugih vitalnih mjesta, a na stražnjem dijelu aviona ugrađen je veliki prozor za povećanje mogućnosti motrenja stražnje polusfere.

Iako su piloti 98. eskadrile već letjeli na C.222, a prvi je C-27J u postrojbu došao u siječnju 2007., postrojba je postala operativna tek sredinom 2008.. Usprkos tome postrojba je već obavila transportne zadaće prijevoza ljudi i tereta u Libanon te prvi razmještaj u Afganistanu. Od sredine rujna 2008. do kraja siječnja 2009. u Afganistanu su djelovala dva talijanska C-27J. Za to su vrijeme obavili više od 200 sati leta i izvršili više od 50 zadaća. Avioni su bili bazirani u Heratu te su djelovali kao potpora ISAF-u na cijelom području Afganistana. Letjeli su prema Kandaharu, Kabulu, Farahu, Chaghcharanu, Mazar-e-Sharifu (gdje su smješteni talijanski borbeni avioni Tornado) i Kual-e-Nawu. Osim standardnih zadaća prijevoza ljudi i tereta, C-27J su obavljali i zadaće hitnog medicinskog transporta za potrebe ISAF-a, ali i lokalnog stanovništva. Po tvrdnjama talijanskih pilota C-27J su prevozili terete u jako zahtjevnim uvjetima, djelujući s neuređenih i često jako kratkih poletno-sletnih staza koje se obično nalaze na nadmorskim visinama od 300 do 2250 m. U pravilu svi su se letovi obavljali s najvećom mogućom masom tereta u danim uvjetima. Usprkos zahtjevnim uvjetima uporabe, niti jedan let nije bio otkazan zbog tehničkih razloga. O zahtjevnosti i opasnostima djelovanja u Afganistanu možda najbolje govori podatak da je C-27J tijekom utovara i istovara tereta uvijek čuvao tim zračnih specijalaca koji su bili pridodani posadi. Djelovanje s neuređenih uzletišta zahtijevalo je i neprekidnu uporabu APU-a. Talijanski piloti tvrde da se u Afganistanu C-27J dokazao kao okretan i snažan transportni avion, koji rado prašta pilotske greške. Posebno ističu suvremeni “glass” kokpit koji im je značajno olakšao letenje.

Obuka posada
Preobuka talijanskih pilota na C-27J, kao i obuka zemaljskog osoblja za rad na novim avionima, provodi se u pogonu Alenia Aeronautice u Turinu. Ondje se nalazi simulator letenja te računalni sustav za obuku. Napredna obuka obavlja se u zrakoplovnoj bazi Piza, gdje se obavlja i obuka pilota za C-103J. Alenia Aeronautica isti program obuke nudi svim potencijalnim kupcima. No, Italija i Rumunjska su odlučile razviti svoje vlastiti kapacitete za obuku.

Do sada je obuku prošlo petnaest talijanskih posada, sastavljenih od dva pilota i dva letna inženjera. Posade su uglavnom došle s aviona G.222, E-3A i C-130J. Sve su te posade već dobile operativni status, a trenutačno se provodi obuka novih posada. Nakon što Alenia Aeronautica do kraja 2009. isporuči dodatnu naprednu opremu za obuku (koja uključuje napredni simulator letenja) talijansko će ratno zrakoplovstvo u središtu za obuku u Pizi od početka 2010. moći provesti cjelovit nastavni plan na jednom mjestu.

Alenia Aeronautica osigurava održavanje svih do sada isporučenih C-27J talijanskom ratnom zrakoplovstvu. Kad se zemaljsko osoblje do kraja osposobi za zadaće održavanja, postupno će taj dio posla preuzeti od Alenijinog osoblja. No, sve do siječnja 2012. Alenia će biti odgovorna za logističku potporu aviona.

Strani kupci
Iako je Italija bila prvi kupac C-27J, prvo ratno zrakoplovstvo kojem je isporučen prvi avion bilo je grčko. Grčko ratno zrakoplovstvo je dobilo prvi od 12 naručenih primjeraka u rujnu 2005. Dosad je grčko ratno zrakoplovstvo dobilo osam aviona. Rabe ih za širok spektar zadaća, počevši od prijevoza ljudi i tereta na redovnim rutama ili po potrebi, za potporu zadaćama gašenja požara te traganje i spašavanje. Završna četiri aviona, koja će imati i sustav za dopunu gorivom u letu, bit će isporučena tijekom iduće godine.
Obuka pilota i zemaljskog osoblja grčkog ratnog zrakoplovstva, kao i za sve druge strane naručitelje, Alenia je organizirala u središtu za obuku u Turin-Caselleu.

Nakon Grčke i Italije, treća država koja je dobila C-27J bila je Litva. Ugovor o isporuci tri aviona litavskom ratnom zrakoplovstvu potpisan je u lipnju 2006. Bio je to prvi Alenijin ugovor o isporuci aviona u neku bivšu državu Sovjetskog Saveza i Varšavskog ugovora. Isporuka prvog C-27J litavskom ratnom zrakoplovstvu obavljena je već u prosincu 2006. Do sada su ukupno isporučena dva aviona koja su nakupila više od 1000 sati naleta, uglavnom prevozeći ljude i VIP osobe europskim zračnim prostorom. Dio sati naleta nakupljen je i u Afganistanu. Isporuka trećeg i posljednjeg aviona planirana je za kraj 2009., a Alenia trenutno obavlja obuku posade tog aviona.

Nakon Litve, C-27J je isporučen još jednoj državi bivšoj članici Varšavskog ugovora – Bugarskoj. Ugovor za isporuku pet Spartana bugarskom ratnom zrakoplovstvu potpisan je u veljači 2006., a prvi je primjerak isporučen u studenom 2007. Bugarski Spartani imaju istu konfiguraciju opreme kao i talijanski osim što nemaju HUD prikaznik, SATCOM komunikacijski sustav i sustav za nadopunu gorivom u letu. Drugi avion isporučen je u prosincu 2008. Isporuka trećeg očekuje se tijekom ove godine, a preostala dva tijekom 2011.

Od tada su još tri europske i sjevernoafričke države naručile Spartane. Rumunjska je s Alenia Aeronauticom potpisala ugovor za isporuku sedam aviona (uključujući obuku posada i zemaljskog osoblja) u prosincu 2007. Ugovor je obuhvatio i isporuku jednog simulatora letenja. Isporuka prva dva aviona planirana je za kraj ove godine, dok će isporuka ostalih pet aviona biti okončana do kraja 2012.

U rujnu 2008. Maroko je naručio četiri Spartana s planiranom isporukom tijekom 2010. i 2011. Na kraju, u prosincu 2008. slovačko ministarstvo obrane je odabralo ponudu Alenia Aeronautice za novi taktički transportni avion tamošnjeg ratnog zrakoplovstva. U tijeku su pregovori oko ugovornih uvjeta za kupnju najmanje dva aviona koji će zamijeniti slovačke dotrajale Antonove An-26. Slovačka će svoje Spartane uglavnom rabiti kao potporu međunarodnim operacijama.

JCA program
U lipnju 2007. konzorcij tvrtki Team Spartan, koji čine L-3 Communications Integrated Systems kao glavni ugovaratelj i Alenia North America kao glavni podugovaratelj, ostvario je najveći mogući uspjeh u prodaji transportnih aviona pobijedivši na natječaju za odabir novog američkog taktičkog transportnog aviona. Na taj su način osigurali ugovor za prodaju (najmanje) 78 C-27J u sljedećih sedam godina, s rokom isporuke prvog aviona u narednih 12 mjeseci. Potencijalna vrijednost ugovora je čak 2,04 milijarde dolara jer bi ukupna brojka isporučenih C-27J mogla premašiti 140 primjeraka.

Program Joint Cargo Aircraft (JCA) zajednički su pokrenule američka kopnena vojska i ratno zrakoplovstvo kako bi odabrali novi dvomotorni taktički transportni avion namijenjen potpori i opskrbi snaga na prvoj crti bojišta, do kojih ne mogu doprijeti veći transportni avioni (last tactical miles). Ti će avioni obavljati i zadaće hitne i neplanirane opskrbe postrojbi, ali i zadaće u sklopu domovinske sigurnosti te djelovanja tijekom teških humanitarnih kriza.

Prvi isporučeni C-27J dodijeljeni su američkoj kopnenoj vojsci prvo kao potpora, a postupno i kao zamjena za transportne helikoptere CH-47 Chinook te transportne avione C-23 Sherpa. Po tvrdnjama američke kopnene vojske, C-27J će osigurati znatjno povećanje mogućnosti prijevoza u odnosu na avione koji se trenutno rabe za tu namjenu. Pritom će znatnu rasteretiti ne samo helikoptere CH-47 već i na sebe preuzeti značajno količinu tereta koji se sada prevozi kamionskim konvojima. JCA će s vremenom, kako će se povećati broj isporučenih aviona, značajno povećavati učinkovitost i operativnost zračnih snaga američke kopnene vojske, ali i zrakoplovstva nacionalne garde koja će ih ponajviše rabiti u slučaju humanitarnih i sigurnosnih prijetnji.

Po tvrdnjama iz Alenia North America, JCA program je u zadanim proračunskim i vremenskim okvirima. Prva dva aviona već su isporučena u zadnjem kvartalu 2008. Oni se trenutno rabe za testiranja i obuku kako bi se ostvarili planovi da se američki C-27J uvedu u ograničenu operativnu uporabu do sredine 2010. Ako se to ostvari, prva operativna uporaba ovih aviona bit će već krajem iste godine.

Isporuka od trećeg do šestog aviona planirana je za razdoblje od siječnja do listopada 2010., dok je isporuka od sedmog do 13. aviona (koji su naručeni u siječnju 2009.) planirana za razdoblje od siječnja do prosinca 2011. Logističku potporu i obuku posada i zemaljskog osoblja osigurava L-3 Comuniccations uz tehničku potporu Alenije. Obuka posada obavljala se u zrakoplovnim bazama Warner Robins (Georgia) i Waco (Texas) od ožujka do travnja ove godine.

Zasad se svi američki C-27J dovršavaju u Alenijinom pogonu u Turin-Caselleu u Italiji, iako ugovor potpisan u lipnju 2007. predviđa i pokretanje linije za montažu zrakoplova u Sjedinjenim Državama. Pogon bi bio u vlasništvu Alenia North America i gradi se u Jacksonvilleu na Floridi.

Nesigurna budućnost
Prvobitno je planirano da će američke Spartane zajednički proizvoditi Alenia i Boeing. No, Boeing se povukao iz tog posla pa će tako Alenia North America morati sama organizirati proizvodnju. Doduše još uvijek traju pregovori s potencijalnim partnerima (kao što je Norhtop Grumman) koji bi preuzeli dio proizvodnje.

Znatno veći problem jesu velike promjene u JCA programu jer je ministar obrane Robert Gates odlučio da se nadzor nad programom dodijeli američkom ratnom zrakoplovstvu. To između ostalog znači i da će 13 aviona naručenih za kopnenu vojsku biti dodijeljeno ratnom zrakoplovstvu. Osim toga, planirani broj C-27J drastično je smanjen sa 78 na samo 38. Kao “šlag na kraju” planirana nabavka 16 C-27J (koje su trebali prenamijeniti u leteće topovnjače AC-27J) za zapovjedništvo za specijalne operacije do daljnjeg je zaustavljena zbog nedostatka novca.

No, dok s jedne strane američko ministarstvo obrane smanjuje narudžbe, za C-27J su zainteresirane Australija, Gana, Katar i Tajvan, a još dvadeset drugih država pokazalo je namjeru da kupiti taj ili sličan transportni avion. To znači da postoji potencijalno zanimanje za isporuku najmanje 100 aviona u narednih deset godina.

Domagoj MIČIĆ