Tri tisuće militantnih studenata provalile su 4. studenog 1979. u američko veleposlanstvo u Teheranu i pritom zatočile 63 taoca. Do sredine studenog 13 je talaca pušteno, a preostali su izlazak na slobodu čekali pet mjeseci

Spomenuti se incident dogodio tri tjedna nakon što je tadašnji američki predsjednik Jimmy Carter odobrio svrgnutom iranskom vladaru Mohamedu Rezi Pahlaviju ulazak u SAD zbog liječenja. Novi je iranski čelnik ajatolah Ruholah Homeini istodobno zahtijevao od SAD-a izručenje Pahlavija. Zahtijevao je usto i prestanak utjecaja SAD-a, ali i zapada, na Iran. Do sredine studenog 13 je talaca pušteno iz američkog veleposlanstva, dok su preostali pet mjeseci čekali izlazak na slobodu. Američki vojni zapovjednici u to su vrijeme razvili plan za moguću misiju spašavanja i proveli obuku kako bi procijenili snage i opremu koja bi se koristila. Predsjednik Carter odobrio je vojnu operaciju spašavanja 16. travnja 1980. Plan je uključio sastavnice svih grana američkih oružanih snaga. Dvodnevna operacija uključivala je susret helikoptera i aviona C-130 na slanoj ravnici (kodnog naziva Desert One) oko 320 km jugoistočno od Teherana. Ondje bi helikopteri vršili dopunu goriva iz C-130 i preuzeli borbene postrojbe. Prevezli bi zatim snage do položaja na planini s kojeg bi spasilačka misija krenula sljedeće noći. Snage su od 19. travnja raspoređivane širom Omana i Arapskog mora. Operacija Orlova pandža (Eagle Claw) započela je 24. travnja 1980., kada je osam helikoptera RH-53D Sea Stallion američke mornarice poletjelo s palube nosača zrakoplova USS Nimitz u Arapskom moru na put dug 965 km kako bi se u iranskoj pustinji susreli sa šest transportnih aviona C-130. Helikopteri su uletjeli u haboob, snažnu pješčanu oluju koja je uobičajena u pustinji, a prouzročila je velike probleme s vidljivošću te oštetila letjelice. Velik se dio posade zbog nje i razbolio. Predsjednik Carter i suradnici čuli su to i odlučili prekinuti misiju. Međutim, dok su se snage spremale za odlazak, helikopter RH-53D srušio se na avion C-130 koji je nosio gorivo za dopunu, što je izazvalo požar u kojem je smrtno stradalo pet pripadnika zrakoplovnih snaga i tri marinca.

Nasljeđe operacije

Unatoč tomu što je smatrana neuspješnom, nasljeđe operacije Orlova pandža održalo se i danas. Naime, događaji od 24. travnja 1980. istaknuli su potrebu za kompatibilnošću i interoperabilnošću među različitim sastavnicama za specijalne operacije Sjedinjenih Država. Ustrojeno je stoga Združeno zapovjedništvo za specijalne operacije (Joint Special Operations Command – JSOC), smješteno u Fort Braggu u Sjevernoj Karolini. Prema službenoj definiciji, cjelina je ustrojena u svrhu proučavanja zahtjeva i tehnika specijalnih operacija; osiguranja interoperabilnosti i standardizacije opreme; planiranja i provedbe združenih vježbi i obuke za specijalne operacije te razvoja taktike združenih specijalnih operacija. Iako je navedeno da je zadaća JSOC-a osigurati jedinstvenu zapovjednu strukturu za provedbu združenih specijalnih operacija i vježbi, poznato je kako je JSOC zapravo odgovoran za provedbu američkih protuterorističkih operacija. JSOC zapovijeda postrojbama za specijalne misije (Special Missions Unit – SMU) američke vojske. SMU-ovi imaju zadaću provedbe protuterorističkih operacija, udarnih operacija, izviđanja u područjima u protivničkoj pozadini te posebnih obavještajnih misija. Postrojbe JSOC-a bile su otpočetka uključene u niz tajnih vojnih operacija. Neke od njih uključivale su pružanje pomoći talijanskim vlastima tijekom potrage za američkim generalom Jamesom Dozierom, otetim u prosincu 1981.; sudjelovanje u operaciji Urgent Fury, kako je nazvana američka invazija na Grenadu; plan spašavanja američkih talaca u Libanonu; spašavanje osoba zatočenih na brodu Achille Lauro; sudjelovanje u američkoj intervenciji u Panami (operacija Just Cause); traganje za iračkim projektilima Scud tijekom operacije Pustinjska oluja; operacije potpore misijama UN-a u Somaliji; hvatanje osumnjičenih ratnih zločinaca u Jugoslaviji. Postrojbe JSOC-a redovito su provodile obuku sa sličnim stranim postrojbama te osiguravale obuku zemljama koje su zatražile potporu SAD-a. JSOC je također pružao potporu američkim sigurnosnim agencijama tijekom događaja visokog rizika kao što su Olimpijske igre, Svjetsko nogometno prvenstvo, konvencije političkih stranaka i predsjedničke inauguracije.

Greške u koracima JSOC-a i ustrojavanje SOCOM-a

Uz dugotrajnu obuku za spašavanje otetih putničkih aviona, JSOC je postao zapovjedništvo odgovorno za lociranje otetog nuklearnog oružja. Budući da su postrojbe JSOC-a rijetko borbeno djelovale, nazivali su ih Ferrarijem u garaži koji se nikad ne vozi. Njihove sposobnosti bile su uglavnom nepoznate izvan postrojbi za specijalna djelovanja i bile su skup resurs, a često su ih kolege iz konvencionalnih postrojbi smatrali kaubojima. Svi ti organizacijski, logistički i operativni izazovi doveli su do ustrojavanja Zapovjedništva za specijalne operacije (Special Operations Command – SOCOM) 1987. godine. Djelovalo bi kao opće zapovjedništvo za specijalne postrojbe i matično zapovjedništvo JSOC-a. Cilj mu je bio osigurati da se događaji poput invazije na Grenadu nikad ne ponove. Specijalne postrojbe 1980-ih su često raspoređivane u operacijama koje nisu odgovarale njihovim jedinstvenim sposobnostima. Kako tvde mnogi analitičari, većina operacija koje su proveli pripadnici specijalnih postrojbi Delta i SEAL tijekom intervencije u Grenadi bila je nepotrebna i loše osmišljena, odnosno mogli su ih provesti rendžeri ili čak konvencionalne postrojbe mornaričkog pješaštva. U Pentagonu je u to vrijeme vladalo stanovište kako specijalne postrojbe trebaju steći više iskustva, pa su prema tome počele i izvršavati misije u skladu s jedinstvenim vještinama svojih pripadnika. Problem je što su ondašnje operacije često planirala konvencionalna zapovjedništva, nenaviknuta na rad sa specijalnim postrojbama. Američki specijalci dobili su sa SOCOM-om vlastito zapovjedništvo i prvi su put imali svoj glas vezano uz to kako se i kada njihove postrojbe koriste. Jedan od prvih uspjeha novoustrojenog zapovjedništva bila je kampanja SEAL-ova tima i 160. zrakoplovne pukovnije za specijalne operacije u Perzijskom zaljevu u drugoj pol. 1980-ih, kad su štitili civilne brodove od iranskih napada. Ta operacija iznjedrila je usto niz strategija koje su kasnije korištene u ratu protiv terorizma. Jedna je od njih raspoređivanje SEAL-ova tima i vojnih helikoptera namijenjenih za specijalne operacije na mornaričke brodove koji su se koristili kao plutajuće isturene baze s kojih su se provodile zadaće posjeta, ukrcaja, pretrage i zapljene (Visit, Bord, Search and Seizure – VBSS).

Aktivne 1990-te

Američke specijalne postrojbe bile su 1990-ih prilično aktivne, što je u skladu sa strategijom stjecanja iskustva naj-elitnijih postrojbi u sastavu oružanih snaga SAD-a. Rat u Bosni i Hercegovini u konačnici se, iz perspektive američkih specijalnih postrojbi, pretvorio u jednu od njihovih najduljih misija. U drugoj polovini tog sukoba najelitnija postrojba SEAL-ovih timova, SEAL-ov tim 6, bila je angažirana na hvatanju ratnih zločinaca. Delte i Rangersi usavršavali su na legendarnom Danu rendžera u Mogadišu u Somaliji vještine borbe u urbanom okruženju. Zelene beretke djelovale su zajedno s kolumbijskom vojskom u potrazi za narkoteroristima FARC-a.

Zelene beretke provodile su u operaciji Pustinjska oluja niz misija: od traganja za taktičkim projektilima Scud na zapadu Iraka; izviđanja duboko unutar protivničkog teritorija (Long-range reconnaissance patrol – LRRP), do pridruženih obučnih timova, koji su djelovali s drugim savezničkim vojskama. Britanski SAS (Special Air Service) djelovao je od početka Pustinjske oluje u zadaćama lociranja balističkih projektila Scud, a kasnije su im se u tim misijama pridružile američke specijalne postrojbe Delta. Postrojbe SEAL-a u svojim su pustinjskim ophodnim vozilima (Desert Patrol Vehicle) prve ušle u oslobođen Kuvajt, a mornaričke izvidničke snage (Force Recon) bile su ključne u bitki kod Khafjija. Pustinjska oluja bila je i prvo stvarno zajedničko poprište specijalnih operacija s britanskim specijalnim snagama i poljskom operativnom pričuvnom grupom (Grupa Reagowania Operacyjno Mobilneho – GROM), koje su djelovale s američkim kolegama. Iskustvo i naučene lekcije iz tih operacija izravno su utjecali na raspoređivanje specijalnih postrojbi nakon 11. rujna. SOCOM i JSOC učinili su legitimnom svoju prisutnost na bojištu, a misije u kojima su sudjelovali 1990-ih potvrdile su širok spektar njihovih sposobnosti.

Nakon 11. rujna

Teroristički napadi u New Yorku svijet su uveli u doba nove vrste terorizma s dotad neviđenim brojem civilnih žrtava. Riječ je o novom tipu terorista – mladih, fanatičnih, potaknutih radikalnim islamom koji nalaže da se napada Velikog Sotonu – SAD – gdje god i kad god je moguće. Obučavana u terorističkim kampovima u Afganistanu, na Filipinima, u Čečeniji i Pakistanu, nova generacija terorista nije išla stopama prethodnika koji su otimali avione kako bi zatražili puštanje zatvorenika iz izraelskih i egipatskih zatvora. Umjesto toga, otimali su avione kako bi ih koristili poput navođenih projektila u novoj vrsti zastrašujućeg asimetričnog ratovanja. Brojni elementi i strategije korišteni u ratu protiv terorizma bili su kamen spoticanja i tema rasprava u idućim desetljećima. Je li bilo u redu zadržavati zarobljenike u vojnim zatvorima? Jesu li trebali biti tretirani kao obični kriminalci? Gdje završava grubo ispitivanje, a gdje počinje mučenje? Je li mučenje ikada opravdano? Zajedno s tim dvojbama globalni rat protiv terorizma rezultirao je nevjerojatnim razvojem protuterorističkih tehnologija i tehnika koje su spasile nebrojene živote. Neviđen rast i razvoj doživjele su upravo specijalne vojne postrojbe.

Specijalne postrojbe postale su nakon 11. rujna u svakom pogledu vrh koplja u borbi protiv terorističkih organizacija. Zajedno s kolegama iz Središnje obavještajne agencije (Central Intelligence Agency – CIA) specijalci su bili prvi na terenu u Afganistanu svega nekoliko mjeseci nakon rušenja njujorških tornjeva. Bili su prvi koji su raspoređeni na Filipine kako bi uhitili Abu Sayyafa i Jemaaha Islamiyaha. Zajedno s CIA-inim operativcima bili su raspoređeni i u sjeverni Irak, godinu prije početka invazije na tu zemlju. Njihovi su instruktori radili zajedno sa specijalnim postrojbama brojnih zemalja kako bi razvile svoje protuterorističke i protupobunjeničke sposobnosti. Paralelno s tim djelovanjima, specijalne postrojbe JSOC-a provodile su tajne misije s ciljem likvidiranja ili uhićenja visokorangiranih terorističkih vođa, njihovih financijera i logističara.

Od postrojbi koje su JSOC-u bile nužne za učinkovitu borbu protiv terorizma, zelene beretke bile su logičan izbor za Afganistan kako bi mentorirale, obučavale i savjetovale snage Sjevernog saveza. Budući da su u BiH usavršile vještine ciljanja, navođenja i izviđanja, zelene beretke dugo su obučavane upravo za taj tip zadaća. Robin Sage, vježba specijalnih postrojbi koja se provodi četiri puta godišnje, temelji se na sličnom scenariju: specijalne postrojbe infiltriraju se u izmišljenu protivničku zemlju Pineland, uspostavljaju kontakt s lokalnim gerilcima, obučavaju ih i poučavaju strategijama gerilskog ratovanja.

SEAL je postrojba koja se trebala izboriti za svoje mjesto u novoj vrsti ratovanja. Mornarički specijalci uvelike su lobirali za pristup kopnenim operacijama izvan svojeg uobičajenog pomorskog i primorskog okruženja, odnosno blizine obale. Afganistan im je dao priliku za to i usprkos stanovitim neuspjesima i pesimistima unutar vojske, s vremenom su ušutkali kritičare. Ako su specijalne postrojbe vrh koplja u afganistanskom ratu, JSOC je bio tihi bodež. Delta i SEAL-ov tim 6 evoluirali su u tom sukobu u vrhunske postrojbe za eliminiranje ili hvatanje ključnih protivničkih meta. Specijalne postrojbe Sjedinjenih Država konačno su postale punoljetne. Rat protiv terorizma nije bio rat konvencionalnih vojski, masovnih tenkovskih bitaka ili strateškog bombardiranja – bio je to rat specijalnih operacija. To se vidjelo i u činjenici što je tijekom operacije Trajna sloboda (Enduring Freedom, koja se provodila u Afganistanu, na Filipinima, u Kirgistanu, na Afričkom rogu, u Sahari, Somaliji i Gruziji), hvatanje visokorangiranih talibana i članova Al Qaide u Afganistanu provodila postrojba pod nazivom Task Force 11, sastavljena uglavnom od pripadnika Delta i SEAL-ova tima 6.

---

Zapovjedništvo za specijalne operacije  (Special OperationS Command – SOCOM)

Glavna zadaća:

Osigurati potpuno sposobne snage za specijalne operacije za obranu Sjedinjenih Država i njihovih interesa. Uskladiti planiranje globalnih operacija protiv terorističkih mreža.

Osoblje:

Gotovo 70 000, uključujući djelatne vojnike, pričuvnike, pripadnike Nacionalne garde, mornare, zrakoplovce, marince i civile u Ministarstvu obrane.

Zapovjedništva podređena SOCOM-u:

• – Zapovjedništvo za specijalne operacije Američke kopnene vojske (U.S. Army Special Operations Command – USASOC)
• – Mornaričko zapovjedništvo za specijalno ratovanje (Naval Special Warfare Command – NAVSPECWARCOM)
• – Zapovjedništvo za specijalne operacije zračnih snaga (Air Force Special Operations Command – AFSOC)
• – Zapovjedništvo snaga Marinskog korpusa za specijalne operacije (Marine Corps Forces Special Operations Command – MARSOC)
• – Združeno zapovjedništvo za specijalne operacije (Joint Special Operations Command – JSOC).

Ministarstvo obrane SAD-a ustrojilo je Zapovjedništvo za specijalne operacije (USSOCOM) 16. travnja 1987. u zračnoj bazi MacDill na Floridi. Kongres je dao mandat novom zapovjedništvu da se aktivira kako bi se pripremile snage za specijalne operacije za izvršavanje dodijeljenih misija te, ako predsjednik ili ministar obrane odluči, za planiranje i provedbu specijalnih operacija.

SOCOM-ov je fokus prije terorističkih napada 11. rujna 2001. bio na zapovjednoj misiji potpore organiziranja, obuke i opremanja specijalnih postrojbi te dodjeljivanja tih snaga borbenim zapovjednicima i veleposlanicima SAD-a. Predsjednik je Planom objedinjenog zapovjedništva iz 2004. dodatno proširio odgovornosti SOCOM-a te mu dodijelio odgovornost za usklađivanje s planovima Ministarstva obrane u borbi protiv globalnih terorističkih mreža kao i u provedbi globalnih operacija.

SOCOM prima, pregledava, koordinira i daje prioritet planovima Ministarstva obrane u borbi protiv terorizma, a zatim daje preporuke zajedničkom osoblju u vezi s raspodjelom snaga i resursa kako bi se ispunili svi zahtjevi. SOCOM raspolaže vlastitim proračunom koji je u cijelosti neovisan o proračunu ostalih grana američkog OS-a. Zapovjedništvo ima vlastita tijela za nabavu, tako da može razviti i kupiti opremu, zalihe ili usluge potrebne za pojedine operacije.

Odgovornosti SOCOM-a:

• – razvoj strategije, doktrine i taktika specijalnih operacija
• – priprema i donošenje prijedloga proračuna za specijalne postrojbe
• – primjena ovlasti, usmjeravanje i praćenje rashoda za specijalne operacije
• – obuka podređenih postrojbi
• – provedba specijaliziranih tečajeva
• – osiguranje interoperabilnosti opreme i snaga
• – formuliranje i podnošenje zahtjeva za obavještajnu potporu
• – praćenje promaknuća, dodjela, zadržavanja, obuke i profesionalnog vojnog obrazovanja časnika za specijalne operacije
• – osiguranje borbene spremnosti
• – praćenje spremnosti podređenih postrojbi za izvršavanje dodijeljenih misija
• – razvoj i nabava specijalizirane opreme, materijala, zaliha i usluga za potrebe izvršavanja zadaća.

---

Postrojbe pod zapovjedništvom JSOC-a:

1. operativni odred specijalnih postrojbi (1^st Special Forces Operational Detachment – Delta). Postrojba Američke kopnene vojske poznata kao Grupa za borbenu uporabu (Combat Applications Group – CAG).

Mornarička razvojna grupa za specijalno ratovanje (Naval Special Warfare Development Group, poznata kao DEVGRU odnosno SEAL-ov tim 6). Najelitnija postrojba za specijalna djelovanja američke mornarice.

24. eskadrila za specijalne taktike (24^th Special Tactics Squadron) – postrojba ratnog zrakoplovstva koja je ekvivalent SEAL-u i Delti.

Obavještajna potpora (Intelligence Support Activity). Osnovna je zadaća postrojbe prikupljanje korisnih obavještajnih podataka prije misija dodijeljenih drugim snagama za specijalne operacije, prije svega Deltama i SEAL-ovu timu 6 u protuterorističkim operacijama.

---

Kategorizacija specijalnih postrojbi oružanih snaga SAD-a

Kategorizaciju američkih specijalnih postrojbi po razinama osmislio je JSOC. Razina 1 namijenjena je za elitne postrojbe. Razina 2 namijenjena je redovitim specijalnim postrojbama kao što je Navy SEAL, a razina 3 velikim, konvencionalnim ratnim postrojbama. Ispočetka je sustav rangiranja bio vezan uz financiranje, pri čemu su postrojbe prve razine dobivale najviše sredstava, a one treće razine najmanje. S vremenom se sustav razvio tako da je imao više veze s ugledom i vještinama postrojbe nego s dodijeljenim financijskim sredstvima. Treba napomenuti da nije riječ o službenoj klasifikaciji, nego više o sustavu rangiranja među samim pripadnicima oružanih snaga SAD-a.

1. razina

Obuhvaća sve postrojbe (Delta Force, SEAL-ov tim 6, 24. STS i ISA) koje su pod izravnim zapovjedništvom JSOC-a. Njihovi su pripadnici najbolji od najboljih.

2. razina

Navy SEALs (mornarica); Marine Raiders; Marine Force Recon; Combat Controllers (zračne snage); Rangers (KoV); Special Forces, poznate kao zelene beretke (KoV); Asymmetric Warfare Group (KoV).

3. razina

Postrojbe treće razine smatraju se važnim konvencionalnim ratnim postrojbama, s najviše osoblja i najnižom razinom financiranja u usporedbi s višim razinama. Njihova se obuka obično smatra osnovnijom od obuke postrojbi viših razina.

Postrojbe te razine poznate su kao bijele (white), prije svega zato što se sastoje od istaknutih elemenata potpore pješaštva. Nisu postrojbe specijalnih snaga, ali pružaju potporu u ljudstvu i paljbenim djelovanjima.

Uz ostalo, među njih spadaju:

• – 10. gorska divizija američke vojske
• – 82. zračnodesantna divizija
• – 101. zračnodesantna divizija
• – izvidničke bojne Marinskog korpusa
• – Satnija Force Recon
• – Marine Expeditionary Unit (Special Operations Capable)
• – Navy Riverine
• – 142. borbeno krilo zračnih snaga
• – 147. izvidničko krilo.

---

Zapovjedništva za specijalne operacije (Special Operations Commands – SOCs)

Od 1988. svako je od objedinjenih zapovjedništava uspostavilo zasebno Zapovjedništvo za specijalne operacije (SOC) kako bi ispunilo svoje zahtjeve za specijalne operacije prilagođene dijelu svijeta u kojem djeluju. Kao podređena objedinjena zapovjedništva, SOC-ovi osiguravaju planiranje, pripremu te zapovijedanje i nadzor nad specijalnim postrojbama kopnene vojske, mornarice i zrakoplovstva. Oni osiguravaju da su strateške sposobnosti u potpunosti iskorištene i da su, kad je moguće, postrojbe usklađene s konvencionalnim vojnim operacijama. Regionalni SOC-ovi zapovjednicima omogućuju nekoliko prednosti. Kao mirnodopski elementi, SOC-ovi su jezgra oko koje se može ustrojiti Združena radna skupina za specijalne operacije (Joint Special Operations Task Force – JSOTF). Oni osiguravaju jasan lanac zapovijedanja za specijalne postrojbe u regiji, kao i stručnost osoblja za planiranje, provedbu i potporu u području odgovornosti. Oružane snage SAD-a imaju šest SOC-ova:

• – Zapovjedništvo za specijalne operacije za Atlantik (SOCACOM)
• – Središnje zapovjedništvo za specijalne operacije (SOCCENT)
• – Zapovjedništvo za specijalne operacije u Europi (SOCEUR)
• – Zapovjedništvo za specijalne operacije za Pacifik (SOCPAC)
• – Zapovjedništvo za specijalne operacije Koreja (SOCKOR)
• – Zapovjedništvo za specijalne operacije Jug (SOCSOUTH).
  

  ---

Tekst  Tomislav Vidaković