Ministarstvo hrvatskih branitelja raspisalo je i prošle godine natječaj za najbolju priču o Domovinskom ratu, na koji se ponovno javio velik broj učenika. I ovaj je natječaj pokazao zanimanje djece za tematiku vezanu uz Domovinski rat, što je još jedna potvrda tog iznimno poticajnog projekta. Na natječaj su se drugi put javili i učenici srednjih škola iz Bosne i Hercegovine koje izvode nastavu prema nastavnom planu i programu na hrvatskom jeziku. U ovom broju donosimo zadnju od šest priča učenika iz Hrvatske koje su pisano pohvaljene sukladno preporuci Povjerenstva za vrednovanje

18. listopada 1992. g., Osijek

Lišće je padalo, zima se približavala, magla je obavijala grad, naše nade su polako nestajale. Okupirani smo već nekoliko mjeseci, “rešetani” raznim oružjem sa svih strana. Svaki dan je bilo novo pitanje života i smrti.

Čim sam stigao, uhvatio sam se posla. Učionice su bile prazne, razno oružje ležalo je po praznim klupama. Svako toliko začuo bih smijeh i mislima se vratio u stare dane dok je ovo još bila prava škola. Kolege su prolazili hodnicima u žurbi da dovrše posao čim prije mogu. Nedostajali su mi moji učenici, pitam se kako im je u izbjeglištvu? Jesu li zbrinuti i sigurni? Razmišljao sam hoće li ova noćna mora ikada završiti. Uzdahnuo sam te se uhvatio posla na improviziranim granatama. Svaki dan bio nam je isti.

Osjećao sam se tužno, sva moja budućnost, svi moji planovi, sve je bilo zaboravljeno. Nisam se usudio više sanjariti, nego sam bio prisiljen prihvatiti stvarnost. Tu groznu istinu, moja obitelj, prijatelji, više nitko nije bio siguran. Na zidu učionice visio je grb Republike Hrvatske. Osjetio sam kako mi suze klize niz obraze. Hoćemo li i ikada više imati svoj dom? Svoju neovisnost? Zašto nas netko mrzi samo zato jer želimo slobodu? Kako susjedi na susjede mogu pucati iz čista mira? Jesu li ljudi stvarno zaboravili na svoju savjest i počeli razmišljati poput životinja?

Mi smo bili samo plijen, a oni lovci. Ubijali su nas iz čistog zadovoljstva, bili su vojno jači i moćniji. Bilo mi nas je žao. A i njih.

Izlazili smo iz škole. Nakon još jednog radnog dana, u četrnaest sati, završila je smjena. Zgrada elektrotehničke škole bila je pusta bez djece, ali mi smo uporno slagali streljivo… Znali smo da brzo moramo kućama. To su bili najopasniji trenuci jer bi onda započelo raketiranje centra grada, bolnica, škola, tržnice… 

Sirene su se začule u daljini. U grudima sam osjetio napetost. Svi smo ubrzali korak. Utihnuli smo i požurili do naših automobila. Još samo trenutak do sigurnosti. 

Mrak.

Začule su se sirene u pozadini. 

Čuli su se tihi jecaji. Što se dogodilo? 

Mrak. 

Probudio sam se, otvorio oči i ugledao tamne, sive zidove nalik na podrum. Počeo sam osjećati nepodnošljivu bol. Pogledao sam u stranu i oko sebe vidio poznata lica. Što nam se dogodilo? 

“Muškarci, pogođeni granatom, dvanaestorica njih!” začuo sam riječi u daljini. Bol se pogoršavala. Doktor mi je nježno priopćio: “Nema više anestezije, morat ćemo vas operirati na živo.”

“Molim te, Bože…,” šapnuo sam, “molim te da je moja obitelj na sigurnom!”

Mrak.

6. ožujka 2024.

Začuo sam zvuk mobitela, 21 sat, tko smeta?

Zove me moja unuka iz Pule. Željela je napisati sastavak iz hrvatskog i evo sjetila me se, napokon! Ovaj put sam ja bio inspiracija, a ne baka.

Nakon razgovora, poklopio sam mobitel i nasmijao se. 

“Dragi Bože, hvala ti!”

Obrisao sam prašinu s mog starog dnevnika i okrenuo novi list.

Mattea Pučić, učenica 3. razreda Pazinskog kolegija – klasične gimnazije Pazin s pravom javnosti