Do kraja godine trebao bi biti poznat pobjednik USAF-ova natječaja za avion namijenjen naprednoj letačkoj…
Novi JSTARS
USAF je krajem 2016. objavio zahtjev za ponude za novi avion koji nosi sustave za prikupljanje i obradu podataka o protivničkim kopnenim platformama. Ipak, vremešni E-8C koji više od 25 godina obavlja te zadaće vjerojatno još dulje vrijeme neće u mirovinu…
Pokrata JSTARS (Joint Surveillance and Target Attack Radar System) označuje letjelice američkog zrakoplovstva (USAF) namijenjene otkrivanju i praćenju pokreta protivničkih snaga s velikih udaljenosti. To čine s pomoću snažnog radara te prenose prikupljene informacije vlastitim postrojbama. Koncept potječe s kraja hladnog rata, tj. iz osamdesetih godina prošlog stoljeća. Prema njemu, u slučaju sukoba trebalo je prikupiti informacije o kolonama oklopnih snaga Varšavskog pakta u dubini bojišta kako bi se osiguralo njihovo presretanje prije nego dođu do prve crte i razviju se u borbene formacije. Pad komunizma preduhitrio je dovršetak projekta, ali JSTARS je ipak brzo poslužio SAD-u. Već u razvojnoj fazi doživio je vatreno krštenje kad su dva prototipa 1990. žurno upućena u Zaljevski rat te ondje odigrala ključnu ulogu u otkrivanju pokreta iračke vojske i predviđanju njezinih namjera. JSTARS-i otad sudjeluju u svim značajnijim američkim operacijama.
Sadašnji JSTARS u inačici E-8C prilično je preuređen stari komercijalni putnički avion Boeing 707-300 koji se pojavio još 1960. godine. Dodani su mu razvijeni komunikacijski i kontrolni sustavi te radar AN/APY-7 s faznom antenom s bočnim gledanjem, duljine 7,3 m u kućištu duljine 8 m, s donje strane prednje polovine trupa. Vidno polje antene pokriva 120 stupnjeva i 50 000 km² i može otkrivati kopnene ciljeve na udaljenosti do 250 km. Radar ima i ograničene mogućnosti otkrivanja helikoptera i sporih niskoletećih aviona te rotirajućih antena radara. USAF trenutačno ima flotu od 16 aviona E-8C, a svi su u sastavu 116. eskadrile za zračni nadzor (116th Air Control Wing) Zračne nacionalne garde.
Prototipovi, pa serije
Budući da je došlo vrijeme za zamjenu platforme, USAF je krajem 2016. objavio zahtjeve za ponude (Request for Proposals – RFP) za novi sustav. Zahtjev je označio početak odlučujuće faze projekta nabave novog JSTARS-a jer će iznjedriti pobjednika koji će konačno razviti i isporučiti zrakoplovnu platformu sa zapovjedno-komunikacijskim sustavima i radarima. Ipak, za radar će biti objavljen poseban natječaj. Što se tiče aviona, ugovor USAF-a s pobjednikom treba rezultirati isporukom triju sustava. To će biti prototipovi namijenjeni inženjerskom i proizvodnom razvoju (Engineering and Manufacturing Development – EMD), s mogućnosti proizvodnje još dvaju dodatnih predserijskih sustava. Na kraju slijedi serijska proizvodnja od po četiri sustava unutar triju serija. Dakle, pobjednik će ukupno isporučiti 17 novih JSTARS sustava. Procijenjeni troškovi provedbe cijelog projekta iznose 6,9 milijardi dolara. Prema podacima iz 2014., osnovni traženi parametri nove platforme jesu posada od 13 članova, ophodnja nad mjestom djelovanja od najmanje osam sati, uz mogućnost produljenja nadopunom goriva u letu, te operativni plafon leta od 11 500 m.
Objava EMD faze projekta kasni pola godine u odnosu na prvotni plan. Naime, u USAF-u su početkom 2016. odlučili dati ponuđačima više vremena kako bi njihovi koncepti postigli veću zrelost. Samim tim, i zrakoplovstvo će dobiti više informacija o sposobnostima sustava čime će se olakšati odluka o odabiru, a time i umanjiti rizik oko cijelog projekta.
Tri velikana
Natjecanje proizvođača za novi JSTARS počelo je u kolovozu 2015. kad su dodijeljeni ugovori koji su prethodili EMD-u. Dobili su ih Northrop Grumman (deset milijuna dolara) koji nudi rješenje na poslovnom mlažnjaku Gulfstream G550 istoimene tvrtke; Lockheed Martin (11,5 milijuna dolara) također s poslovnim mlažnjakom, Bombardierovim Global 6000; te Boeing (deset milijuna dolara) s prilagođenim komercijalnim putničkim avionom Boeing 737-700. Odabir među tim platformama bit će konceptualnog karaktera, tj. je li za izvršenje zadaća dovoljan poslovni mlažnjak ili je ipak potreban nešto veći avion. Razvoj elektronike svakako omogućuje pakiranje sustava u puno manje kutije. Zanimljivo je da današnji prosječni pametni telefon ima jači procesor od svih računala prvih E-8. Prilikom modernizacija E-8 u zadnjih 25 godina, njegovi su elektronički sustavi eksponencijalno poboljšani uz istodobno smanjenje veličine. Kapacitet za pohranu podataka povećao se više od 1600 puta, dok je masa nosača podataka prepolovljena. Osim toga, brzina obrade podataka povećana je 100 puta, uz smanjenje mase sustava na trećinu. Rezultat svega je da je masa E-8C manja za 1600 kg u odnosu na prve JSTARS-e.
Pitanje veličine
Poslovni zrakoplovi imaju i neke bitne prednosti, kao prvo, niže operativne troškove. Gulfstream troši upola manje goriva u odnosu na Boeing 737 i četiri puta manje u odnosu na 707. Poslovni mlažnjaci trebaju kraće piste i zauzimaju manje prostora na aerodromima, što znači da mogu djelovati s puno više mjesta. Prednost je i što su takvi avioni, u odnosu na putničke, predviđeni za letove na većim visinama (više od 12 800 m u odnosu na 10 300 m), što radaru na avionu omogućuje bolji i dalji pogled.
Oba poslovna mlažnjaka u konkurenciji provjerene su platforme za pregradnju u specijalizirane vojne inačice. Bombardier Global 6000 osnova je britanskog Sentinela R1 koji de facto ima namjenu kao JSTARS, dok je Gulfstream jedan od najpopularnijih poslovnih aviona za pregradnju. Postoje njegove brojne inačice za elektroničko izviđanje i ratovanje, a nedavni je primjer avion za rano upozorenje i zračnu kontrolu G550 Conformal Airborne Early Warning (CAEW) koji su izraelske tvrtke IAI i ELTA isporučile Italiji.
Svaki ima neke prednosti
Gulfstream G550 dug je 29,2 m, ima najveću visinu krstarenja od 15 545 m i dolet bez nadopune goriva u letu od oko 12 500 km, odnosno može neprekidno letjeti više od 12 sati. Bombardier Global 6000 ima dolet od oko 11 100 km te operativnu visinu leta jednaku Gulfstreamovoj. Boeingova uzdanica 737-700 dulji je avion (ali ne puno, ima 33,5 m), i uz navedenu argumentaciju doima se kao autsajder, ali ima svoje prednosti. Veći avion možda bi pružio određenu fleksibilnost u smislu kasnijeg dodavanja novih uloga platformi, pa tako i dodatne opreme te posade. Riječ je o provjerenoj platformi za vojne zadaće koju američka mornarica koristi kao ophodni protupodmornički zrakoplov P-8 Poseidon, a zajedno sa zrakoplovstvom koristi i transportnu inačicu C-40 Clipper. Vezano uz dolet, Boeing je najbolji s oko 13 000 km i autonomijom od 14 sati, a i jedini je zrakoplov u konkurenciji koji je certificiran za nadopunu goriva u letu. Operativna visina leta je slabija i kreće se između 10 600 i 12 500 m. Za usporedbu, E-8C duljine 46,6 m ima autonomiju od devet sati, mogućnost nadopune goriva u letu i plafon leta od 12 802 m.
Natjecanje za srce sustava, tj. radar, odvija se između Raytheona i Northrop Grummana (koji, dakle, sudjeluje na obama natječajima). U ožujku 2016. tvrtke su dobile ugovore u iznosu od 60 milijuna dolara (Northrop) i 70 milijuna dolara (Raytheon) za razvoj radara. Radar će biti odabran krajem 2017. ili početkom 2018. i ugrađivat će se u pobjedničku zrakoplovnu platformu koja bi trebala biti odabrana u prvom tromjesečju 2018. godine.
Pitanje radara
Osim stare zrakoplovne platforme, razlog za zamjenu sustava jesu i nedostaci postojećeg JSTARS-ova radara AN/APY-7. Problemi su se pojavili nakon 11. rujna, u operacijama u Afganistanu i Iraku. One su bile bitno drukčije prirode od onog za što je prvotno JSTARS napravljen i pokazalo se da radar ima nedostatke u funkcionalnosti i razlučivosti. Točnije, nema mogućnost obavljanja simultanih zadaća pa, npr., treba prestati pratiti ciljeve kako bi napravio radarsku snimku terena. Razlučivost, optimizirana za otkrivanje i praćenje tenkova i sličnih oklopnih vozila, nije bolja od metra te nije najpogodnija za borbu protiv snaga koje ne koriste previše takva vozila, a osim toga, moderna radarska tehnologija omogućuje bolju razlučivost. Prvi pokušaj zamjene E-8 bio je projekt E-10A, započet 2002. godine. E-10A trebao je objediniti funkcije zrakoplova za nadzor zraka i zapovijedanje E-3 AWACS i E-8 u platformu na temelju Boeinga 767-400. Napredak tehnologije takav je spoj činio teoretski mogućim, ali program je 2007. prekinut zbog proračunskih ograničenja. Ukupan procijenjeni trošak E-10 iznosio je oko deset milijardi dolara.
Pokušaj recikliranja
Da uloženi napor i novac ne bi propali, SAD je namjeravao u modernizaciji starih platformi iskoristiti dva ključna podsustava E-10. To su Northrop Grummanov radar MP-RTIP (Multi-Platform Radar Technology Insertion Program) s AESA (Active Electronically Scanned Array) antenom koji je trebao imati pet do deset puta veću razlučivost od AN/APY-7, te sustav za upravljanje borbom BMC2 (Battle Management, Command and Control). Pokazalo se da BMC2 zahtijeva velike zahvate na Boeingu 707 i to nije isplativo. S druge strane, tehnologija MP-RTIP radara dijelom je iskorištena, nakon dosta problema u razvoju, u modernizaciji JSTARS-ova AN/APY-7, ugradnjom jednog modernog prijamnika umjesto prijašnjih dvaju. Takav je radar u kompaktnijoj inačici ugrađen i u NATO-ove besposadne letjelice Global Hawk Block 40 u sklopu projekta AGS (Alliance Ground Surveillance).
Raytheon u utrci za radar novog JSTARS-a sudjeluje sa Skynetom, koji koristi velik dio tehnologije radara za P-8 (Advanced Airborne Sensor). Northrop kao konkurent vjerojatno će ponuditi nastavak razvoja radara MP-RTIP. Riječ je o sustavima s najmodernijim AESA antenama i može se očekivati da će ih novi JSTARS koristiti i kao dio komunikacijskog sustava i sustava za elektroničko ratovanje.
U međuvremenu: modernizacija
S obzirom na to da je JSTARS iznimno važan za USAF i općenito za provedbu tekućih operacija, unatoč pokrenutom procesu nabave novih sustava postojeći se E-8 kontinuirano moderniziraju. Zadnji zahvati obuhvaćaju tzv. spiralnu (postupnu) modernizaciju koja se odnosi na poboljšanja u identifikaciji ciljeva, obradi i prijenosu podataka te upravljanju oružnim sustavima. Zahvati se, među ostalim, odnose na mogućnost upravljanja umreženim oružjem (npr. JASSM raketom zrak-zemlja velikog dometa), spomenutu modernizaciju radara (prijamnici s MP-RTIP-om), sustav za praćenje vlastitih snaga (Blue Force Tracker), te na novu sposobnost koja JSTARS-u omogućuje da služi kao komunikacijski relej (Battlefield Airborne Communication Node), u suradnji sa zrakoplovima EQ-11A i besposadnim letjelicama EQ-4B Global Hawk. Modernizacija elektronike posebno je usmjerena na zamjenu zastarjelih komponenti i onih koje se više ne proizvode suvremenim komponentama.
Svojedobno je planirana i zamjena motora Pratt & Whitney TF33-102C te su do 2011. razvijani novi motori Pratt & Whitney JT8D-219, ali USAF se na kraju nije odlučio za njihovu ugradnju.
E8-C leti dalje?
Početak umirovljenja E-8C planiran je za 2019. godinu. Međutim, početna operativna sposobnost nove JSTARS flote očekuje se do 2024., a puna tek 2027. godine. Moguće rupe u slučaju kašnjenja projekta morat će preuzeti besposadne letjelice (Global Hawk) i mornarički zrakoplovi P-8A Poseidon koji imaju vrlo dobre sposobnosti djelovanja i nad kopnom. Može se pretpostaviti da će USAF, koji i dalje preferira letjelice s posadom te zbog rivalstva među granama američke vojske, svakako nastojati izbjeći takvu situaciju te dodatno produljiti radni vijek E-8C.
Vedran SLAVER