U skladu s dezinformacijama o “dogovoru u Karađorđevu”, o čemu je već pisano u Hrvatskom vojniku, jesu i dezinformacije da je Domovinski rat bio dogovoren. Pitanje je ima li smisla komentirati tezu da je Domovinski rat “dogovoreni rat” jer onog tko tako misli nikakve činjenice ne mogu uvjeriti u suprotno. Naravno, svatko može zaključivati na temelju osobnih iskustava i može se razumjeti ogorčenje zbog određenih događaja koji se nisu trebali niti smjeli dogoditi jer nema dvojbe da je prilikom ustrojavanja Hrvatske vojske bilo pogrešaka i organizacijske i kadrovske naravi. Jednako tako, svaka objektivna raščlamba pokazat će da je bilo pogrešaka i u organizaciji obrane, ali da bi raščlamba zaista bila objektivna, ne smije se zanemariti kontekst vremena i političke okolnosti u kojima se 1990. i 1991. nalazila Hrvatska. No, to ne znači da je rat bio dogovoren, naprotiv, izvori pokazuju da je rat Hrvatskoj bio nametnut te da su tijekom 1990. i u prvoj polovini 1991. srbijansko vodstvo i vrh JNA kao rješenje krize u Jugoslaviji dopuštali samo dvije opcije:
a) ili će Jugoslavija biti strogo centralizirana država sa sjedištem u Beogradu i dominacijom najbrojnijeg (srpskog) naroda
b) ili će JNA “pokriti srpska područja” (kako se navodi u memoarima visokih srpskih dužnosnika) i osigurati zapadnu granicu (velike) Srbije na crti Virovitica – Pakrac – Karlovac – Ogulin s dijelom Gorskog kotara – Karlobag; otprilike teritorij koji se preustrojem JNA u drugoj polovini 1980-ih (prema planu Jedinstvo) našao u dvjema od tri novoutemeljene vojne oblasti.
U takvim okolnostima, uz činjenicu da je JNA već sredinom svibnja 1990. oduzela oružje hrvatske Teritorijalne obrane i praktično razoružala Hrvatsku, hrvatskom vodstvu nije preostalo ništa drugo nego pokušati pod svaku cijenu što je moguće više odgoditi početak sve izvjesnije velikosrpske agresije, za čijeg su nositelja velikosrpski stratezi predvidjeli upravo JNA. Brojni izvori potvrđuju spremnost predsjednika Tuđmana na razgovore i nastojanje da nađe mirno rješenje krize. Stoga je tvrdnja koja se provlači kroz medije, da su se “Tuđman i Milošević sreli 42 ili 48 puta dogovarajući stvaranje velike Hrvatske i velike Srbije”, tendenciozna i netočna. Njom se želi izjednačiti odgovornost predsjednika Tuđmana i Miloševića za rat, što je u suprotnosti s činjenicama u izvorima. Istine radi, izvori svjedoče o 48 takvih susreta (svjedočenje bivšeg predsjednika RH na MKSJ-u u Den Haagu), a spominje se još i broj od 11 (“dokumentarni” film Tuđman i Milošević – dogovoreni rat?, mlade novinarke i mladog redatelja iz Beograda), odnosno 13 sastanaka izaslanika hrvatskog predsjednika s Miloševićem tijekom rata (svjedočenje na MKSJ-u u Den Haagu). U “informacijskom ratu” iznošenjem brojeva želi se fascinirati javnost (u historiografiji to je poznato već od Herodota), a ako se pritom svjesno zanemaruje jedno od temeljnih načela u znanosti, pa tako i u historiografiji, da brojeve treba objasniti, jer količina u ovom slučaju ništa ne znači ako nije prezentiran i sadržaj razgovora na tim susretima, pokušaj manipulacije iznesenim brojevima sasvim je izvjestan. Iznošenjem samo broja sastanaka, bez objašnjenja njihova sadržaja, svjesno se prešućuje puna informacija o tim susretima te falsificira njihova uloga. Naime, činjenica je da su se u spomenutih 48 puta (ako se računaju susreti od 1991.) – od prvog sastanka 25. siječnja 1991. kad je prije sjednice Predsjedništva SFRJ održan susret hrvatskog i srpskog izaslanstva o krizi u SFRJ, pa do 48. susreta 14. prosinca 1995. u Parizu na “Svečanosti potpisivanja mirovnog sporazuma o BiH”, predsjednik Tuđman i Milošević “u četiri oka” sastali samo dva puta – u Karađorđevu (25. ožujka 1991.) i Tikvešu (15. travnja 1991.). O tome da je o obama sastancima izvijestila HINA – dakle da nisu bili tajni – i o sadržaju tih razgovora već je bilo riječi u Hrvatskom vojniku.
U knjizi povjesničara dr. sc. Ive Lučića s Hrvatskog instituta za povijest Uzroci rata. Bosna i Hercegovina od 1980. do 1992., cijeli je treći dio (str. 378-471) posvećen raščlambi mita o “podjeli BiH” u Karađorđevu. Primjerice, u interpretacijama navodnog dogovora Tuđman-Milošević u Karađorđevu spominju se “hrvatsko-srpske ekspertne skupine” koje su trebale provesti taj dogovor – to su “zajedničke grupe stručnjaka” spomenute u izvješću HINA-e o sastanku u Tikvešu (toliko o njihovoj tajnosti…). Glede njihova rada i izjave jednog hrvatskog povjesničara, člana ekspertne skupine, da mu je “Tuđman saopćio da se s Miloševićem dogovorio o podjeli BiH”, dr. sc. Ivo Lučić u svojoj knjizi citira reakciju srpskog člana te ekspertne skupine Kostu Mihailovića: “Nikada nitko na sastancima ekspertnih timova nije spomenuo nikakav dogovor između Tuđmana i Miloševića.” Dakle, činjenica je da sam broj sastanaka, od kojih se najveći dio održao na marginama zakazanih mirovnih konferencija i najčešće nije bio “bilateralan”, ne dokazuje da se na njima dogovarao rat i podjela BiH (sažeci 48 navedenih sastanaka prikazani su u 7. poglavlju knjige Miroslava Tuđmana Vrijeme krivokletnika, Zagreb, 2006., str. 193-229).
Istodobno, raspravljajući o navodnom dogovoru Tuđman-Milošević o podjeli BiH, u medijima u Hrvatskoj potpuno se zanemaruje da je u događajima u susjednoj BiH postojala i treća strana sa svojim ciljevima i planovima. Tako se ignoriraju podaci o pregovorima između predstavnika Bošnjaka-muslimana i Srba, iako je poznato da je predsjednik Srbije Slobodan Milošević razgovarao s Alijom Izetbegovićem “nebrojeno puta u Ženevi i na drugim mjestima” (Zapisnik sa sjednice Vrhovnog savjeta obrane SR Jugoslavije, kolovoz 1994.; Slobodna Bosna, 5. 5. 2011., 29). Stoga, ako zaista želimo što objektivniju informaciju, onda treba pobrojiti i cjelovito prikazati i međusobne susrete Tuđman-Izetbegović i Izetbegović-Milošević, ali i razgovore na “nižim” razinama.
U svakom slučaju, zanimljivo je i pitanje: Ako je Milošević u ožujku 1991. s predsjednikom Tuđmanom dogovorio podjelu BiH, kako to da je potom s najvišim predstavnicima Muslimana u BiH dogovarao ostanak cijele BiH u krnjoj Jugoslaviji? Zašto je onda došlo do rata te golemih razaranja i žrtava u Hrvatskoj, pa i pokušaja ubojstva predsjednika Tuđmana raketiranjem i bombardiranjem Banskih dvora (7. listopada 1991.)?, Zašto pripadnici najboljih (najobučenijih) postrojbi HV-a od travnja 1992., kad je počela otvorena srpska agresija na BiH, ratuju protiv srpskih snaga u BiH…?
S obzirom na činjenice, umjesto optužbi da je Hrvatska izvršila agresiju na BiH, pravo je pitanje što bi bilo s dijelom Hrvatske, ali i Bosne i Hercegovine, da Hrvatska nije reagirala na rat u BiH te da hrvatske snage nisu bile u BiH i znatno utjecale na zaustavljanje srpske agresije? Odgovor na to pitanje ne smiju zanemariti ni povjesničari ni političari, ne bi ga smjela zanemariti ni jedna sudska presuda koja govori o ulozi Republike Hrvatske i Hrvata u događajima u Bosni i Hercegovini tijekom 1990-ih!
No, usprkos činjenicama, informacije o “dogovorenom ratu” često su u medijima. Tvrdi se da je rat “dogovoren” radi podjele BiH. U službi plasiranja takve teze je i “dokumentarni” film pod naslovom Tuđman i Milošević – dogovoreni rat?, koji je 2012. prikazan na Zagreb Doxu. U filmu ima zanimljivih izjava, ali one bez preciznijeg objašnjenja te stavljanja u kontekst vremena i događaja ne pridonose značajnije razumijevanju povijesnog procesa o kojem film govori. Zapravo, utemeljen na memoarskom gradivu, na poluinformacijama i na selektivno prikazanim događajima u dijelu medija, uz faktografske pogreške i isticanje manje važnih podataka te po svojim tezama i zaključcima, taj je film odraz publicističkog, a ne znanstvenog pristupa u pokušaju da se prikaže krvavi raspad Jugoslavije, odnosno rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Stoga je neuvjerljivo objašnjenje redatelja filma da film “ne postavlja teze, već samo otvara pitanja o kojima se dosad u javnosti nije mnogo govorilo” (Večernji list, srijeda, 29. veljače 2012., str. 20), kad se nakon gledanja filma stječe dojam da je upitnik u naslovu suvišan, odnosno da je stavljen samo da bi se dobio dojam neutralnosti. Uostalom, i sam redatelj demantira tu svoju tvrdnju: “Mi ne možemo nedvosmisleno tvrditi da je rat u bivšoj Jugoslaviji bio dogovoren između Tuđmana i Miloševića, no (to presudno ‘no’, ‘ali’ ili ‘međutim’, op. a.) činjenica je da su se oni za vrijeme toga rata susreli 48 puta, da su čitavo vrijeme bili u izravnom telefonskom kontaktu, te da je Hrvoje Šarinić usred rata čak 11 puta bio kod Miloševića u Beogradu. I ne samo to, nego su Srbi i Hrvati otvoreno trgovali oružjem i resursima tijekom čitavog rata u BiH. Volio bih da to čuju ljudi koji i danas na rat gledaju crno-bijelo. On je u stvarnosti bio mnogo prljaviji.” (Večernji list, srijeda, 29. veljače 2012., str. 20)
Koliko je redatelj u svojoj izjavi u Večernjem listu da film “ne postavlja teze” bio uvjerljiv, svjedoči i naslov iznad te izjave: “Svi ratni dogovori Hrvatske i Srbije” (dakako, bez upitnika na kraju!).

Brojni izvori potvrđuju spremnost predsjednika Tuđmana na razgovore i nastojanje da nađe mirno rješenje krize. Stoga je tvrdnja koja se provlači kroz medije, da su se “Tuđman i Milošević sreli 42 ili 48 puta dogovarajući stvaranje velike Hrvatske i velike Srbije”, tendenciozna i netočna. Njom se želi izjednačiti odgovornost predsjednika Tuđmana i Miloševića za rat, što je u suprotnosti s činjenicama u izvorima.

U “informacijskom ratu” iznošenjem brojeva želi se fascinirati javnost (u historiografiji to je poznato već od Herodota), a ako se pritom svjesno zanemaruje jedno od temeljnih načela u znanosti, pa tako i u historiografiji, da brojeve treba objasniti, jer količina u ovom slučaju ništa ne znači ako nije prezentiran i sadržaj razgovora na tim susretima, pokušaj manipulacije iznesenim brojevima sasvim je izvjestan. Iznošenjem samo broja sastanaka, bez objašnjenja njihova sadržaja, svjesno se prešućuje puna informacija o tim susretima te falsificira njihova uloga.

U službi plasiranja teze o “dogovorenom ratu” je i “dokumentarni” film pod naslovom Tuđman i Milošević – dogovoreni rat?, koji je 2012. prikazan na Zagreb Doxu. U filmu ima zanimljivih izjava, ali one bez preciznijeg objašnjenja te stavljanja u kontekst vremena i događaja ne pridonose značajnije razumijevanju povijesnog procesa o kojem film govori. Zapravo, utemeljen na memoarskom gradivu, na poluinformacijama i na selektivno prikazanim događajima u dijelu medija, uz faktografske pogreške i isticanje manje važnih podataka te po svojim tezama i zaključcima, taj je film odraz publicističkog, a ne znanstvenog pristupa u pokušaju da se prikaže krvavi raspad Jugoslavije, odnosno rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

(nastavak u sljedećem broju Hrvatskog vojnika)

dr.sc. Ante Nazor, ravnatelj HMDCDR