Drugi svjetski rat donio je ekspanziju razvoja zrakoplovstva, ujedno i teških zrakoplovnih bombi kao razornog oružja. Danas su uglavnom ustupile mjesto drugim vrstama oružja, ali razvoj projektila koji su tema teksta nije zaustavljen, nego se ponovno zahuktava…

Njemačka vojna industrija, konkretnije firma Rheinmetall, razvila je uoči i početkom Drugog svjetskog rata teški merzer Karl-Gerät kalibra 600 mm, prema nekim izvorima 615 mm. Zamišljen je kao samohodni gusjeničar, u skladu s doktrinom Blitzkriega, a projektilima mase 2170 kg i probojnosti oko 2,5 m armiranog betona trebao je razbijati masivne utvrde.

Osim tih projektila, razvijena je i lakša inačica mase 1700 kg, koja je imala veću početnu brzinu i veći maksimalni domet, 6440 m u odnosu na 4320 m, uz otprilike jednaku probojnu moć. Poslije su razvijeni i Karl-Gerät merzeri manjeg kalibra (540 mm), ali znatno dulje cijevi, koji su ispaljivali projektile mase 1250 kg na veće udaljenosti, oko 10 000 m. Budući da je početna brzina projektila tih merzera bila veća, veća je bila i njihova probojnost, koja se procjenjuje na tri do tri i pol metra armiranog betona.

Moderne opsade
Za taj kalibar navodno je razvijena i razorno-fugasna granata, ali o njoj nema službenih podataka. Ukupno je konstruirano sedam merzera kalibra 600 mm i tri kalibra 540 mm, a u uporabi su bili u velikom dijelu rata. Prva uporaba bila je 24. lipnja 1941., kad su gađali sovjetske fortifikacije u Brestu i pogranične objekte kod Lavova, no najviše uspjeha postigli su razaranjem sovjetskih utvrda tijekom opsade Sevastopolja. Korišteni su i za razaranje Varšave tijekom Varšavskog ustanka. Smatra se da im je zadnja borbena uporaba bilo gađanje mosta kod Remagena, Njemačka, kad su tri oružja uništena, a da pritom nisu postigla pogodak. U svakom slučaju, riječ je bila o masivnim, slabo pokretnim oružjima, najveće brzine kretanja na vlastiti pogon od šest do deset kilometara na sat, koja su već početkom rata bila taktički zastarjela i izložena napadima iz zraka. Tijekom agresije na SSSR bili su još učinkoviti, jer je Luftwaffe nadzirao zračni prostor, ali nakon savezničkog preuzimanja inicijative pokazali su se kao lake mete.
   
Čudovište na tračnicama
Najveći njemački top Drugog svjetskog rata i jedno od najvećih topničkih oružja uopće bio je željeznički top Schwerer Gustav (teški gustav). Drugi istovjetni primjerak nazvan je dora. Bio je namijenjen za uništavanje najtvrđih fortifikacijskih objekata, a izgledao je kao čudovište: željeznički top mase 1350 tona, duljine 47,3 m i visine 11,6 m, kalibra 800 mm, opremljen dvjema vrstama granata – probojnom mase 7100 kg koja je na udaljenosti od 38 km mogla probiti metar debelu čeličnu ploču i oko sedam metara debeo zid od armiranog betona, te razorno-fugasnu najvećeg dometa oko 48 km. Top je trebao posebnu željezničku prugu s nekoliko zrakasto postavljenih kolosijeka kako bi se mogao kretati po smjeru djelovanja, a na paljbeni položaj transportiran je u dijelovima, u trima željezničkim kolonama. Divizijun koji je opsluživao top, zajedno sa zapovjedništvom i logistikom, brojio je oko 450 ljudi, dok je sama posluga topa brojila 250 ljudi. Top su sastavljali neposredno na paljbenom položaju, nakon što su već bili izgrađeni kolosijeci po kojima će se kretati i borbeno djelovati, a za cijeli postupak trebala su tri dana.

Uporabljiv ili neuporabljiv?
Prva borbena uporaba teškog gustava bila je u lipnju 1942., prilikom opsade Sevastopolja, kad je ispalio ukupno 48 granata u pet dana i razorio najsnažnije sovjetske fortifikacije. Kako bi top nesmetano mogao izvršavati zadaće, za njegovu je obranu i borbenu zaštitu bilo angažirano gotovo 4700 ljudi. Samo za zaštitu od zračnog napada neposredno su ga branila dva divizijuna PZO-a te lovačka eskadrila koja je aktivirana po potrebi.

Sljedeća je uporaba bila tijekom gušenja Varšavskog ustanka, pri čemu je ispalio 30 granata na grad. Top je potkraj rata uništila vlastita posada da ne bi pao u ruke Saveznicima. Drugi takav top, nazvan dora, razmjerno je kratko bio u uporabi, tijekom bitke za Staljingrad, a nakon ofenzive Crvene armije povučen je s bojišta da ne padne u sovjetske ruke. Do kraja rata više nije borbeno djelovao, a kao i teškog gustava, uništila ga je vlastita posada krajem rata.
SAD je potkraj rata razvio teški merzer nazvan Little David (mali david). Prvotno nije ni bio namijenjen za borbeno djelovanje, nego za pokusna ispaljivanja zrakoplovnih bombi i njihova testiranja. S obzirom na to da su se potkraj rata očekivale iznimno teške borbe prilikom invazije na Japan, američko Zapovjedništvo odlučilo se za borbenu uporabu davida koji bi poslužio za uništavanje najčvršćih japanskih fortifikacija. Impresivnog kalibra: 914 mm, mogao je ispaliti granatu mase 1656 kg na udaljenost od oko 9100 m. No, kako je Japan kapitulirao prije planirane invazije, david nikad nije uporabljen u borbi. Brojni stručnjaci ni danas nisu sigurni koliko bi taj merzer bio učinkovit s obzirom na to da je trebalo izraditi posebnu platformu od armiranog betona s koje je jedino mogao djelovati, te da je imao razmjerno kratak domet. U svakom slučaju, mali david se uz Malletov merzer, opisan u prvom dijelu teksta, još uvijek smatra topničkim oružjem najvećeg kalibra u povijesti.
   
Zrakoplovne bombe
Navedena topnička oružja bila su taktički i tehnološki zastarjela već početkom Drugog svjetskog rata. Naime, u to se vrijeme profilirala nova grana oružanih snaga koja je u velikoj mjeri otvorila i novu dimenziju ratovanja – ratno zrakoplovstvo, a vojni zapovjednici shvatili su važnost prevlasti u zračnom prostoru. Njemačko bombardersko zrakoplovstvo koncipirano je početkom rata u prvom redu kao struktura u taktičkoj potpori snaga na kopnu.

Okosnicu takvog koncepta činio je bombarder za obrušavanje Junkers Ju 87 Stuka (Sturzkampfflugzeug) namijenjen za neposrednu potporu kopnenim snagama, preciznim bombardiranjem točkastih ciljeva tijekom obrušavanja. Prema taktičkoj namjeni, taj je bombarder bio i razmjerno male nosivosti ubojitog tereta. Uobičajenu borbenu konfiguraciju činila je bomba mase 500 kg na podtrupnom nosaču te četiri bombe, svaka mase 50 kg, na potkrilnim nosačima, a inačica Ju 87D mogla je nositi bombu do 1200 kg, pa se, dakle, mogao uporabiti za strateška bombardiranja. No, nacistička Njemačka nikad nije razvila avion namijenjen strateškom bombardiranju ciljeva u prostoru. Najveći njemački bombarder bio je Heinkel He 111, koji je mogao nositi do 2000 kg bombi, što se već početkom rata smatralo razinom između lakog i srednjeg bombardera. Taj se nedostatak posebno osjetio tijekom Bitke za Britaniju, ali i tijekom agresije na SSSR.

Neviđena snaga
Saveznici, posebno SAD i Velika Britanija, razvili su učinkovite teške bombardere koji su mogli nositi goleme količine ubojitog tereta na velike udaljenosti. Najrašireniji britanski bombarder Lancaster mogao je nositi do 10 000 kg bombi, a američki F-17 Flying Fortress nešto manje od 8000 kg.
Tolika nosivost omogućila je i razvoj zrakoplovnih bombi veće mase u odnosu na one s početka rata. Britanci su razmjerno brzo razvili seriju velikih bombi HC (High Capacity), u žargonu nazvanih blockbuster bombama, mase oko 1800 kg (4000 funti), 2270 kg (5000 funti), više od 3600 kg (8000 funti) i oko 5450 kg (12 000 funti). Riječ je bila o klasičnim razorno-fugasnim bombama, dotad neviđene razorne snage, zahvaljujući velikoj količini eksploziva. Zbog dimenzija i mase, najveće dvije HC bombe mogao je nositi samo teški bombarder Avro Lancaster i to na posebno ugrađenim podtrupnim nosačima. Prvi su put uporabljene tijekom bombardiranja Berlina početkom prosinca 1943., a do kraja rata stalno su bacane nad Njemačkom.
   
Wallisov izum
Nakon prvih uspjeha tih bombi, britanski konstruktor Barnes Wallis (1887. – 1979.) razvio je na osnovi najveće HC bombe prvu funkcionalnu, tzv. potresnu bombu, nazvanu Tallboy (visoki dječak). Njezina je masa bila jednaka masi najvećeg HC-a, ali imala je aerodinamičniji oblik i veću brzinu propadanja i udara. Konstruirana je kao probojno-fugasna bomba s upaljačem s vremenskom odgodom, zbog dubokog prodora u cilj prije detonacije.

Bomba je stoga imala i znatno deblju stijenku od HC-a, ali još je uvijek nosila impresivnih 2400 kg visokobrizantnog eksploziva Torpex D1. Prva uporaba Tallboya bila je pri napadu na željeznički tunel kod Saumura u Francuskoj u lipnju 1944. godine. Jedna od bombi probila je stijenu iznad tunela te u njemu detonirala i potpuno ga urušila. Takvim je bombama potopljen i njemački bojni brod “Tirpitz” u norveškom fjordu, a poslije su služile za gađanje lansirnih rampi za njemačke leteće bombe V-1 i raketnih rampi za V-2. Ukupno su proizvedene 854 takve bombe, od kojih je većina uporabljena za bombardiranje važnih ciljeva u Njemačkoj.

Potresna i probojna
Nakon Tallboya, britanska vojna industrija razvila je bombu nazvanu Grand Slam (veliki tresak), mase oko 10 000 kg (22 000 funti). Izgledala je kao uvećana kopija Tallboya, a ujedno je bila i najteža zrakoplovna bomba Drugog svjetskog rata. Bila je napunjena s oko 4140 kg Torpexa, čija je razorna moć bila ekvivalentna oko 6,5 tona trotila, a koristila se kao potresna i probojna bomba, prodirala je do 40 m u zemlju, odnosno probijala do dva metra armiranog betona. Prva uporaba Grand Slama bila je u ožujku 1945., prilikom bombardiranja vijadukta kod Bielefelda.

Već idućeg dana bombardiran je vijadukt kod Arnsberga (dva Grand Slama i deset Tallboya), ali ostao je neoštećen jer su sve bombe promašile cilj. Zadnja uporaba Grand Slama bila je kod Helgolanda 19. travnja 1945., na snažno utvrđene fortifikacije njemačkog obalnog topništva. Ukupno je proizvedeno 99 bombi Grand Slam, od kojih su 42 uporabljene u borbenim djelovanjima. Američke su snage bile impresionirane britanskom bombom tako da su razvile vlastitu inačicu pod oznakom M110 (T-14), bolje rečeno: njezinu kopiju, ali kako je rat završio nisu je imale priliku uporabiti u borbenim djelovanjima.

Američki smjerovi
SAD je osim M110 razvio i veliku vođenu bombu ASM-A-1 Tarzon, dosta nalik na Tallboy. Međutim, nekoliko neuspješnih britanskih djelovanja Tallboyem utjecalo je na razmišljanja američkih konstruktora da bi tako velike bombe trebale imati sustav navođenja. S pomoću njega bi se, u odnosu na slobodno padajuće bombe kakve su bile Tallboy i Grand Slam, uvelike povećala mogućnost pogotka i uništenja cilja. Konstruirana je bomba duljine 6,4 m i mase oko 5900 kg, kojom se moglo upravljati tijekom padajuće putanje, ali nije bila opremljena motorom ni drugim pogonskim sredstvom, nego se aerodinamički kretala tijekom slobodnog pada. U naoružanje je uvedena 1949. godine, a u Korejskom ratu uglavnom je služila za rušenje mostova, tunela i drugih vitalnih točaka na sjevernokorejskim prometnicama i prometnim čvorištima. Nakon rata zamijenjena je preciznijim navođenim sustavima.

Najveća konvencionalna zrakoplovna bomba razvijena je krajem Drugog svjetskog rata za američko zrakoplovstvo. Imala je oznaku T-12, ali u postrojbama je postala poznata kao Cloudmaker (tvorac oblaka). Imala je masu od gotovo 20 tona, a jedini zrakoplov koji ju je mogao nositi bio je golemi desetomotorni Convairov bombarder B-36 Peacemaker. Tijekom Drugog svjetskog rata nije uporabljena u borbenim djelovanjima, a nedugo nakon rata prevladala je doktrina uporabe nuklearnog oružja, koje je bilo znatno manjih dimenzija, a neusporedivo veće razorne moći. Bomba Cloudmaker zbog toga je povučena, a da nije operativno uporabljena.

Samo SSSR
Nakon Drugog svjetskog rata zbog razvoja nuklearnog oružja zanemaren je razvoj konvencionalnih zrakoplovnih bombi velike razorne moći. Jedino je SSSR razvio i imao u naoružanju konvencionalnu nevođenu zrakoplovnu bombu FAB-9000 M-54, mase 9407 kg, s punjenjem od 4297 kg eksploziva. Mogli su je nositi gotovo svi sovjetski strateški bombarderi, a u borbama je uporabljena samo u Sovjetsko-afganistanskom ratu. U to je vrijeme bačeno oko 500 bombi FAB-9000, uglavnom za razaranje podzemne infrastrukture mudžahedina, dakle iz razloga sličnog onom zbog kojeg je SAD u travnju ove godine uporabio GBU-43B MOAB. Jedini tip bombardera koji se koristio za djelovanje tim bombama bio je Tupoljev Tu-16, najčešće s visina od oko 16 000 m, pri čemu se postizala brzina padanja od oko 1200 km/h i samim tim snažna probojnost. O učinkovitosti tih bombi na cilju nema relevantnih podataka, ali može se pretpostaviti kako je preciznost gađanja nevođenim bombama s tako velikih visina bila vrlo upitna. Za usporedbu, američka GBU-43B navođena je bomba s mogućnošću preciznog pogađanja cilja bez obzira na visinu izbacivanja.

Odlazak topova
Vojne sile shvatile su nakon Drugog svjetskog rata da je doba masivnih željezničkih topova i sličnih golemih oružja prošlost zato što su imali uglavnom slabe manevarske sposobnosti, iznimno veliku masu i samim tim bili izloženi djelovanju iz zračnog prostora. Osim toga, njihovu su ulogu učinkovitije i preciznije preuzeli taktički raketni sustavi zemlja-zemlja. Vođeni raketni sustavi u potpunosti su istisnuli i velikokalibarsko brodsko topništvo, čiji se kalibar sve više smanjivao dok se nije ustalio na automatskom topništvu kalibra od 57 mm do 130 mm. Danas je brodsko topništvo oružje sekundarnog značaja i uglavnom se koristi u PZO-u ili za gađanje ciljeva u priobalnom pojasu u sklopu mornaričke paljbene potpore kopnenim snagama, a dominantno su oružje vođeni protubrodski projektili.

SAD je nakon Drugog svjetskog rata u sklopu doktrine Pentomic divizije počeo razvijati top M65 kalibra 280 mm. Taj velikokalibarski top trebao je ispaljivati i nuklearne granate zbog čega je dobio naziv Atomic Annie. Brzo se, međutim, shvatilo da takvo oružje ima premali domet, otprilike do 30 km, da bi moglo koristiti nuklearno streljivo. Kako je bila riječ o masivnom oružju, vrlo sličnom velikim topovima iz Drugog svjetskog rata, uporaba s klasičnim streljivom nije bila isplativa zbog velike izloženosti protivničkim ubojitim sredstvima pa je cijeli projekt 1963. povučen.

Kvarovi kondenzatora
Najveće klasično topničko oružje koje je SAD dulje zadržao u operativnoj uporabi bila je samohodna haubica M110A2 kalibra 203 mm, korištena i u Zaljevskom ratu. Bio je tu i samohodni top M107 kalibra 175 mm, koji je SAD iz operativne uporabe povukao kasnih sedamdesetih godina, ali još je uvijek u operativnoj uporabi oružanih snaga nekoliko zemalja (Grčka, Izrael, Južna Koreja, Španjolska, Turska).

SSSR je nakon Drugog svjetskog rata, kao odgovor na Atomic Annie, počeo razvoj topničkog oružja koje je moglo koristiti nuklearne granate pa je 1956. konstruirana top-haubica 2A3 Kondenzator, kalibra 406 mm i krajnjeg dometa većeg od 25 km. Izgrađene su svega četiri, a zbog čestih kvarova prilikom ispaljivanja teškog streljiva povučene su 1960. iz operativne uporabe. Umjesto toga, SSSR počinje razvijati novi samohodni top 2B1 Oka kalibra 420 mm, ali razvoj se oduljio jer nije bilo moguće riješiti niz tehničkih problema. Projekt je u potpunosti zaustavljen na razini prototipa kad je razvijena taktička raketa 2K6 Luna koja je ušla u operativnu uporabu umjesto Oke i zamijenila Kondenzator.

Za Zaljevski rat
Krajem šezdesetih godina nije razvijano konvencionalno naoružanje velike razorne moći. Iznimku čine taktičke rakete zemlja-zemlja kao što su, npr., sovjetski 2K6 Luna ili SCUD, američki MGM-52 Lance, francuski Pluton i slični sustavi koji su mogli nositi veliku konvencionalnu bojnu glavu, ali su bili u prvom redu namijenjeni nošenju taktičkog nuklearnog oružja. Osim toga, nisu razvijane ni zrakoplovne bombe velike razorne moći. Tek je Zaljevski rat 1991. godine stvorio potrebu za preciznim zračnim oružjem velike probojne moći pa je američka vojna industrija (Texas Instruments i Raytheon) razvila laserski navođenu probojnu bombu GBU-28 ukupne mase 2132 kg (eksplozivno punjenje 286 kg). Razvijena je za djelovanje po duboko ukopanim fortifikacijama zapovjednih središta Saddamove vojske (u veljači 1991. dva su F-111F opremljena tom bombom jedno od središta razorila). Uporabljena je zatim u operacijama Enduring Freedom u Afganistanu 2002. i Iraqi Freedom tijekom 2003., isključivo s lovaca-bombardera F-15E. Nakon toga ponovno počinje razvoj oružja velike razorne moći (zasad uglavnom kao zrakoplovnih bombi), koji traje sve do danas, a mogu se očekivati druge inačice i drugi sustavi prijenosa, primjerice vođeni ili balistički projektili.

Marinko Ogorec