Iako su mu svi predviđali rezalište, nosač Gorškov će ipak, zahvaljujući indijskoj ratnoj mornarici, doživjeti svoje novo “rođenje”

Unatoč neobičnom dizajnu i raznolikom naoružanju nosači zrakoplova klase Kiev uglavnom su se dokazali kao dobri laki nosači zrakoplova, sposobni djelovati kao glavni brodovi flote daleko od svojih matičnih luka. Najveći nedostaci uočeni su s pogonskim sustavom koji se često kvario i vrlo lošim borbenim avionom Jak-38 koji se mogao iskoristiti samo za brza vizualna izviđanja na srednjim udaljenostima. Na tim je osnovama sovjetska ratna mornarica pokušala otići pola koraka dalje i razviti još suvremeniji višenamjenski laki nosač zrakoplova, koji će zadržati sve dobre odlike Projekta 1143, ali i otići korak dalje. Zbog toga je pokrenut Projekt 1143,4 (Krečjet modificirani) na kojem su projektanti pokušali na provjerenoj platformi napraviti bitan korak dalje. Uz to novi je projekt morao poslužiti i kao platforma za ispitivanje najsuvremenijih tehnologija i sustava koji će se kasnije uporabiti na nosačima zrakoplova klase Kuznjecov. U osnovi je zadržana ista koncepcija broda s pramcem rezerviranim za smještaj oružanih sustava, lijevim bokom s velikom uzletno-sletnom stazom i desnim bokom na kojem je dominirao zapovjedni otok. Veće su izmjene napravljene u naoružanju promjenom protuzračnih raketnih sustava i topova srednjeg kalibra. Veći je zahvat napravljen i u radarskim sustavima.

Kobilica za gradnju prvog, i kako će se kasnije pokazati jedinog nosača zrakoplova iz Projekta 1134,4 postavljena je 26. prosinca 1978. u brodogradilištu Južni Nikolajev (Brodogradilište 444), u kojem su izgrađeni i svi prijašnji nosači zrakoplova iz Projekta 1134. Nosač je porinut 17. travnja 1982. pod imenom Kharkov, ali je vrlo brzo preimenovan u Baku. U operativnu je uporabu, zbog velikih problema s novim radarskim sustavom, primljen tek 11. prosinca 1987. Nakon raspada Sovjetskog Saveza brod je 4. listopada 1990. preimenovan u Admiral Flota Sovjetskog Saveza Gorškov, jer je ime Baku (glavni grad Azerbejžana) postalo neprikladno za jedan ratni brod novonastale ruske ratne mornarice. Novo ime nije donijelo i bolju sreću te su se nastavili stalni problemi s radarskim sustavima i pogonskim sustavom. Na kraju je 2. veljače 1994. doživio tešku nesreću strojarnice zbog eksplozije jednog parnog kotla i velikog požara koji je pritom nastao. Zbog toga je u listopadu 1994. otegljen u Severomorsk na veliki remont. Iako su zapadni izvori nagađali da će i Gorškov uskoro u neko od rezališta potkraj 1994. ponuđen je indijskoj ratnoj mornarici. Nakon desetogodišnjih pregovora sporazum o kupnji nosača i njegovoj velikoj rekonstrukciji (zapravo će se na starim osnovama izgraditi potpuno novi nosač zrakoplova) potpisan je u siječnju 2004., a njegova predaja, sada pod imenom Vikramaditya indijskoj ratnoj mornarici očekuje se tijekom 2009. godine.

Opis broda

U svojim konstrukcijskim odlikama Projekt 1134,4 se vrlo malo razlikovao od Projekta 1134. Kao što je već spomenuto zadržan je smještaj poletno-sletne staze na lijevom boku na kojoj je osigurano osam položaja za slijetanje i polijetanje helikoptera. Staza je bila zakošena u lijevo, kao kod suvremenih američkih nosača zrakoplova. Mjesto za slijetanje i polijetanje aviona osigurano je na zadnjem krmenom položaju. Na desni je bok postavljen masivni zapovjedni otok, a na krmenom je dijelu ostavljen prostor za opskrbu aviona i helikoptera. Sletna je paluba imala 195 m dužine i 20,7 m širine. Za prebacivanje aviona i helikoptera iz hangara na palubu i natrag u hangar zadržana su dva dizala različite veličine. Ono veće, dimenzija 19×10 m, postavljeno je otprilike na sredinu broda i na njemu su se mogla transportirati do dva aviona Jak-38 ili jedan helikopter Ka-27. Manje dizalo, dimenzija 19×5 m, projektanti su smjestili odmah iza zapovjednog otoka i pomoću njega se moglo prevesti jedan avion ili jedan helikopter. Takav razmještaj dizala stvorit će znatne teškoće tijekom konverzije Gorškova u klasični nosač Vikramaditya. Uz pomoć tih dizala s palube se stizalo u hangar u koji je stalo do 35 letjelica. Brodski hangar dugačak je 130 m i najviše širok 22,5 m. Visok je 6,6 m.
U odnosu na prethodnike paluba Gorškova je neznatno produžena na 274 m, dok je dužina u vodenoj liniji ostala na 249,5 m. Zadržana je i širina trupa na vodenoj crti od 32,7 m i maksimalna širina palube od 53 m. Zbog povećanja istisnine gaz pri standardnoj istisnini je povećan za pola metra na 10 m. Standardna istisnina nosača Gorškov bila je 38 000 tona, a pri punoj je istisnini imao masu od 45 500 tona.

Većina zapadnih izvora navodi da je Gorškov zadržao originalni pogonski sustav koji se sastojao od 8 parnih kotlova loženih naftom, koji su parom napajali četiri velike parne turbine. Svaka je turbina pokretala jedan brodski vijak. Ukupna snaga pogonskog postrojenja bila je 200 000 KS. To je bilo dovoljno za vršnu brzinu od 32 čvora. Iako ne baš često može se pronaći i podatak da je nosač zrakoplova Gorškov, a zbog loših iskustava s originalnim pogonskim sustavom na brodovima klase Kiev, dobio nešto modificirani sustav čija je snaga bila 180 000 KS, te da mu je zbog toga vršna brzina smanjena na 30 čvorova. Kako konstrukcija trupa nije mijenjana zadržani su spremnici zapremine 7000 tona nafte. Pri vršnoj brzini od 30 ili malo više čvorova maksimalni doplov bio je 4000 nautičkih milja. Ako je Gorškov plovio konstantnom brzinom od 18 čvorova doplov bi se povećavao na vrlo velikih 13 500 nautičkih milja.
Na nosač Gorškov ukrcavala se posada od 383 časnika, 1229 dočanika i mornara, 430 članova zrakoplovne skupine i 50 stožernih časnika.

Zrakoplovna skupina

Na početku operativne uporabe nosač Gorškov je zadržao zrakoplovnu skupinu od borbenih aviona Jak-38 (najčešće 12 komada), te protupodmorničkih helikoptera Ka-27 (najčešće 18 komada) i Ka-25 (3 komada), te je za te zrakoplove u brodskim spremnicima osiguran prostor za smještaj čak 1500 tona goriva.

Kako se je Jak-38 od samog početka pokazao kao gotovo neupotrebljiv borbeni aviono Jakovljev je još 1975. (četiri godine nakon polijetanja prvog Jak-a 38) pokrenuo razvoj njegovog nasljednika. Uslijed stalnih povećanja zahtjeva sovjetske ratne mornarice i bojazni projektanata da još jednom ne naprave loš avion koji bi mogao dovesti i do zatvaranja konstrukcijskog biroa, razvoj aviona se previše odužio. Na kraju je prvi prototip, označen kao Jak-141, prvi put poletio tek u ožujku 1989. Drugi prototip poletio je već u travnju iste godine. Prvo okomito uzlijetanje obavljeno je 29. prosinca 1989. Ubrzo su započela i letna ispitivanja na nosaču Gorškov. Ukupno je izgrađeno četiri prototipa. Tijekom tih ispitivanja Jak-141 se u svim parametrima pokazao neusporedivo boljim od Jak-a 38, te se s pravom očekivala njegova skorašnja serijska proizvodnja. Tijekom jednog ispitivanja u studenom 1991. u nesreći je izgubljen jedan prototip (novodno zbog greške pilota), što je ruska ratna mornarica iskoristila kao povod za otkazivanje svih daljnjih letnih ispitivanja, te je na kraju 1995., zbog nedostatka novca, ali i zbog izlaska svih nosača klase Kiev i nosača Gorškov iz operativne uporaba, otkazala cijeli projekt. Možda i malo brzoplet potez jer se Jak-141 tijekom ispitivanja pokazao vrlo dobrim višenamjenskim borbenim avionom koji bi, da je imao službenu potporu, sigurno našao svoje strane kupce.

Najzanimljivije s Jak-om 141 je da je nastao na istoj koncepciji kao i njegov neuspjeli prethodnik Jak-38. Međutim, naučivši puno toga na svojim pogreškama projektanti su sa Jak-om 141 napravili znatno bolji višenamjenski borbeni avion čije se borbene mogućnosti mogu mjeriti s najnovijim američkim lovcem F-35B. Glavni motor MNPK Sojuz R-79V-300 potiska 107,67 kN (152 kN s naknadnim izgaranjem) rabio se i za uzlijetanje/slijetanje i za horizonatalni let, te je avionu omogućavao maksimalnu brzinu od 1800 km/h (1,7 Macha) na visini od 11 000 m i 1240 km/h na razini mora. Zahvaljujući njemu je Jak-141 postao prvi avion s mogućnošću okomitog uzlijetanja i slijetanja brži od zvuka. Dva motora RD-41 svaki potiska 41,78 kN, smjestili su odmah iza pilotske kabine i rabljeni su isključivo tijekom uzlijetanja i slijetanja. Gotovo istovjetnu koncepciju ima i američki F-35B. Maksimalni dolet bio mu je 2100 km. Borbeni radijus djelovanja s četiri projektila zrak-zrak i jednim dopunskim spremnikom od 2000 litara bio je 900 km. Borbeni teret je mogao nositi na četiri podkrilna nosača i jedan pod trupom. Letna ispitivanja su pokazala da je Jak-141 mogao s kratkim zaletom podići 2650 kg naoružanja, a pri okomitom uzlijetanju do 1000 kg. Da bi mu povećali pokretljivost u zraku i mogućnosti u zračnoj borbi opremili su ga s trokanalnim fly-by-wire sustavom kontrole leta. Kako ne bi ponovili pogrešku s Jak-om 38 Jak-141 je trebao dobiti koji se potkraj osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća ugrađivao u lovce MiG-29. Taj bi radar omogućio uporabu širokog asortimana vođenih projektila zrak-zrak kao što su R-27 (AA-10 Alamo), R-73 (AA-11 Archer) i R-77 (AA-12 Adder). Da bi u potpunosti mogao iskoristiti sve mogućnosti projektila R-73 pilot je dobio ciljnik na kacigi (helmet mounted sight). Za uništavanje ciljeva na moru i kopnu Jak-141 je mogao rabiti vođene projektile Kh-31 (AS-17 Krypton) i Kh-25ML (AS-10 Karen), Kh-29L (AS-14 Kedge) i Kh-29T (AS-14 Kedge). Mogao je ponijeti i nevođene bombe i rakete. Za blisku borbu u zraku opremili su ga topom GSh-30 kalibra 30 mm s 120 granata.
Nakon što je ruska ratna mornarica 1991. praktično zaustavila razvoj Jak-a 141, te iste godine povukla i preostale Jak-38 iz uporabe, nosač Gorškov je 1992. i službeno pretvoren u nosač helikoptera naoružan s 19 helikoptera Ka-27 i 3 helikoptera Ka-25.

Riječ je o relativno malom helikopteru dužine 11,3 metara i mase 11 tona. Da bi mu dali što veću nosivost te istodobno povećali sigurnost tijekom leta nad morem ugradili su mu dva turbovratilna motora TV3-117VMA svake snage 2200 KS. Maksimalna brzina helikoptera je 270 km/h, a najviša konstantna brzina krstarenja 230 km/h. Operativni radijus djelovanja je 800 km ili 2 do 2,5 sata leta. Kako su Ka-27 namijenili i za protupodmorničku borbu i za otkrivanje brodova i navođenje protubrodskih projektila na njih, opremili su ga i radarom i uranjajućim sonarom, te sonarnim plutačama. Za protupodmorničku borbu mogu ga naoružati jednim lakim vođenim torpedom ili raketnim torpedom, do deset nevođenih dubinskih bombi PLAB 250-120 ili do dvije velike dubinske bombe OMAB. Najubojitije torpedo je APR-2E namijenjeno uporabi s helikoptera i aviona. Torpedo je sposobno napasti podmornice koje plove na dubini od 600 m brzinom od 43 čvora. Vrlo velika brzina od čak 62 čvora ostvaruje se uz pomoć raketnog motora koji radi i pod morem, ali samo jednu do dvije minute. Zbog toga se torpedo APR-2E mora izbaciti što bliže cilju. Torpedo je dugačko 3,7 m i ima promjer tijela 350 mm. Masa mu je 575 kg, od čega na bojnu glavu otpada čak 100 kg. Aktivni sustav samonavođenja navodno može otkriti podmornicu na udaljenosti 1500 m. Tri helikoptera Ka-25 uglavnom su rabljeni kao transportni helikopteri.

Protuzračno/proturakento naoružanje

Na nosaču Gorškov projektanti su definitivno odustali od protuzračnog raketnog sustava 4K60 Štorm (SA-N-3), ali i od ideje da ga zamijene nekim sustavom istog ili još većeg dometa. Umjesto toga su se odlučili do maksimuma pojačati mogućnost bliske protuzračne obrane broda ugradnjom čak 12 lansera proturaketnog sustava Kinšal (SA-N-9) s ukupno 192 projektila spremnih za lansiranje. Odluka je bila više nego logična jer su obranu broda na velikim i srednjim udaljenostima trebali preuzeti avioni Jak-141, a obranu na srednjim i malim udaljenostima brodovi iz pratnje. Tako se zadaća brodske protuzračne obrane svela isključivo na blisku proturakentu zaštitu samog nosača. A ta je zadaća dodijeljena tada najsuvremenijem proturaketnom sustavu Kinšal. Ovaj sustav rabi projektil Fakel 9M330 dugačak 2,9 m, promjera 235 mm i težine u trenutku lansiranja 167 kg. Djelotvoran domet projektila kreće se u dometu od 1-12 km, a visine na kojima je smrtonosan za svoje ciljeve kreću se od 10 do 6000 metara. Bojna glava je fragmentirana i ima težinu od 15 kg. Projektili se lansiraju iz sustava za okomito lansiranje START PU 3S95E koji se sastoji od četiri rotirajuća bubnja (modula) kapaciteta 8 projektila. Projektili su se na cilj usmjeravali pomoću sustava za navođenje MR-350 (CROSS SWORD) čije su dvije antene postavljene na početak, a dvije na kraj zapovjednog otoka. Glavnina lansera (osam) postavljena je na pramac broda ispred lansera protubrodskih vođenih projektila. Šest je lansera postavljeno na desni bok pokraj stražnjeg dizala. Još je šest lansera postavljeno na lijevi bok. Na taj je način, barem teoretski omogućena obrana od protubrodskih projektila koji dolaze iz bilo kojeg pravca. Više o ovom PZO raketnom sustavu možete pročitati u Hrvatskom vojniku broj 48.

Dopunu sustavu Kinšal činili su topnički sustavi AK-630. Četiri topa postavili su na krmeni dio, po dva na svaki bok, dok su druga četiri postavili na početak zapovjednog otoka. Pritom su dva topa namijenjena obrani lijevog boka broda morala djelovati preko uzletno-sletne staze te je upitna njihova djelotvornost protiv vrlo brzih ciljeva koji lete vrlo nisko iznad razine mora. Svaka je kupola imala jedan top sa šest rotirajućih cijevi brzine paljbe do 5000 granata u minuti. Učinkovit domet mu je do udaljenosti od 4000 m. Za usmjeravanje njihove paljbe prema ciljevima svaki je par topova dobio po jedan sustav za usmjeravanje paljbe A-213 Vimpel-A (NATO oznaka Bass Tilt). Oni su opremljeni radarom, te televizijskim i termovizijskim sustavom otkrivanja i praćenja ciljeva. Sustav može otkriti i pratiti ciljeve u zraku do udaljenosti od 4000 m i ciljeve na površini mora do 5000 m. Optički sustav može otkriti veći ratni brod na udaljenosti od čak 75 km.

Osnovni radarski sustav za otkrivanje ciljeva u zraku bio je Mars-Passat (“Sky Watch”) koji je rabio četiri plošne antene s elektronskim skaniranjem veličine 9×6 m i trebao je biti sovjetski odgovor na američki radarski sustav Aegis. Ovaj su radar namijenili za otkrivanje letjelica na vrlo velikim udaljenostima, ali se na veliku žalost sovjetske i ruske ratne mornarice pokazao potpuno neupotrebljivim. Unatoč tome i nosač Kuznjecov je dobio pripremu za ugradnju Mars-Pasat radara, ali prema zapadnim izvorima on nikad na njega nije ugrađen. Zbog tog je nedostatka zadaću otkrivanja ciljeva u zraku na sebe morao preuzeti radar MR-700 Fregat-M (Plate Steer), čije su dvije antene smještene na vrh glavnog jarbola. Ovaj radar kombinira antenu radarskog sustava MR-700 Fregat i MR-302 Rubka.

Protubrodsko naoružanje

Jedna od većih promjena napravljena na nosaču Gorškov u odnosu na brodove iz Projekta 1143 je i povećanje dvostrukih lansera protubrodskih vođenih projektila P-500 Bazalt 4K80 (SS-N-12 Sandbox) s četiri na šest. Povećanjem broja lansera povećao se i broj projektila Bazalt koje je brod nosio – 12 spremnih za lansiranje u lanserima i 12 u pričuvi. Time je nosač Gorškov više postao brod namijenjen borbi protiv nosača zrakoplova, a manje borbi protiv podmornica. To je povećanje omogućeno uklanjanjem lansera PZO raketnog sustava 4K60 Štorm (SA-N-3) i pomicanjem dva 100 mm topa više na desni bok. Osnovna namjena ovih projektila je potapanje američkih nuklearnih nosača zrakoplova. Projektil je dugačak 11,7 metara i promjera tijelo 0,88 m. Masa u trenutku lansiranja mu je 4600 kg. Masa bojne glave je čak 1000 kg, a projektil se može opremiti i nuklearnom bojnom glavom snage 350 kT. Maksimalni domet mu je čak 500 km, te se za otkrivanje ciljeva i usmjeravanje projektila na njih rabe helikopteri Ka-25 i Ka-27, te mornarički avion Tu-95. Neposredno nakon lansiranja i tijekom početnog dijela leta projektil se prema cilju usmjerava uz pomoć radara “Frond Door C” koji ne na nosaču zrakoplova Gorškov smješten na samom pramcu broda. Nakon lansiranja projektil se penje na visinu između 10 i 15 kilometara te dostiže brzinu od 2,5 Macha. Nakon prilaska cilju spušta se na visinu od 50 metara i usporava na 0,8 Macha. Tada se uključuje sustav za radarsko samonavođenje na ciljeve i usmjerava projektil prema cilju. Nakon prilaska cilju projektil se obrušava na njega velikom brzinom. Razorna moć bojne glave od 1000 kg dovoljna je da izbaci iz stroja i američke nuklearne nosače zrakoplova, te potopi sve ostale suvremene ratne brodove.

Topničko naoružanje

Topničko naoružanje nosača Gorškov sastojalo se od već opisanih topova AK-630 i dva topa AK-100 kalibra 100 mm. Topovi su postavljeni na pramac, skroz na desni bok, i da bi mogli donekle djelovati prema ciljevima na lijevom boku postavljeni su na nadgrađe, jedan iznad drugog. Zbog velikog zapovjednog otoka topovi nisu mogli djelovati prema ciljevima koji su se nalazili iza krme broda. Uostalom veliko je pitanje zašto su ti topovi uopće ugrađivani na nosač kad je mogućnost njihovog djelovanja bila vrlo mala, a i izbor ciljeva, uz svo raketno i topničko naoružanje, bio vrlo mali.
Topnički sustav AK-100 razvijo je 1978. Ametist Central Desing Bureau, a proizvodila ga je tvornica Topaz. Za njega je razvijen optoelektronički sustav navođenja paljbe Lev-114, a svaka je kupola dobila i svoj ciljnički sustav Kondensor-214A. Oznaka samog topa bila je A-214. Ovi su topovi originalno namijenjeni malim i srednjim ratnim brodovima, iako će se spletom okolnosti naći i na nekim velikim brodovima kao što je nosač Gorškov ili bojni krstaš Kirov (kasnije Ušakov).
A-214 je imao cijev kalibra 100 mm i dužine 70 kalibara (zapadni izvori pogrešno navode podatak od 59 kalibara). Brzina paljbe mu je 50 do 60 granata u minuti. Maksimalni domet protiv ciljeva u zraku mu je 10 000 m, a protiv ciljeva na moru i kopnu 15 000 m. Navodno je sposoban i obarati protubrodske vođene projektile na udaljenosti do 5000 m.

Umjesto zaključka

Umjesto da završi u rezalištu na osnovama nosača Gorškova izgradit će se indijski nosač Vikramaditya na koji će se ukrcavati borbeni zrakoplovi MiG-29K
Još se nije dogodilo da se tekst iz povijesti ratnih mornarica bavi budućim ratnim brodom, ali u ovom slučaju ćemo napraviti iznimku kako bismo opisali cijelu prošlost nosača Gorškov i njegovu blisku budućnost. Već smo spomenuli da je Gorškov 1994. ponuđen Indiji, te da je sporazum o prodaji potpisan tek 2004. godine. Kako je indijska ratna mornarica zahtijevala nabavu “pravog” nosača zrakoplova ugovorena je velika rekonstrukcija Gorškova kojom će se zapravo napraviti sasvim novi brod. Umjesto hrpe naoružanja na pramcu ugradit će se “ski jump” nagiba 14 stupnjeva, koja će omogućiti polijetanje lovačkih aviona MiG-29K i Sea Harrier FRS Mk 15. Na novi nosač, sada nazvan Vikramaditya, indijska će ratna mornarica ukrcati i protupodmorničke i transportne helikoptere, te helikoptere Su-31 namijenjene ratnom otkrivanju ciljeva u zraku i na vodi. Tako prenamijenjen i rekonstruiran Vikramaditya trebao bi u operativnu uporabu ući 2009. i ostati u njoj još najmanje deset godina, ili barem dok u operativnu uporabu ne uđe nosač Vikrant koji bi se trebao izgraditi u indijskom brodogradilištu Kochi Shipyard.

Siniša RADAKOVIĆ